REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 15, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-43/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivani Đurinac Vuković, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10 OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, sa sjedištem u [adresa], radi stjecanja bez osnove, nakon održane glavne i javne rasprave u ponovljenom postupku 5. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice odvjetnice Ivane Đurinac Vuković, u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, nakon javne objave presude 14. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10 OIB: 92963223473, da tužiteljici VF iz [adresa], V [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli plati iznos od ukupno 11.487,68 eura (slovima: jedanaest tisuća četiri stotine osamdeset sedam eura šezdeset osam centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki preplaćeni mjesečni iznos teku od dospijeća do konačne isplate, po kamatnoj stopi u visini od 15% od 4. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 17%, od 1. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12%, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3% poena, koju stopu utvrđuje HNB-a prema članku 29 stavku 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena i to na iznose kako slijedi:

- 27,91 € od dana 11.01.2012. pa do dana isplate,

- 34,62 € od dana 11.02.2012. pa do dana isplate,

- 34,87 € od dana 11.03.2012. pa do dana isplate,

- 33,64 € od dana 11.04.2012. pa do dana isplate,

- 34,29 € od dana 11.05.2012. pa do dana isplate,

- 35,67 € od dana 11.06.2012. pa do dana isplate,

- 34,10 € od dana 11.07.2012. pa do dana isplate,

- 34,25 € od dana 11.08.2012. pa do dana isplate,

- 31,54 € od dana 11.09.2012. pa do dana isplate,

- 32,47 € od dana 11.10.2012. pa do dana isplate,

- 34,43 € od dana 11.11.2012. pa do dana isplate,

- 33,85 € od dana 11.12.2012. pa do dana isplate,

- 34,83 € od dana 11.01.2013. pa do dana isplate,

- 32,33 € od dana 11.02.2013. pa do dana isplate,

- 31,63 € od dana 11.03.2013. pa do dana isplate,

- 34,25 € od dana 11.04.2013. pa do dana isplate,

- 32,18 € od dana 11.05.2013. pa do dana isplate,

- 31,16 € od dana 11.06.2013. pa do dana isplate,

- 28,58 € od dana 11.07.2013. pa do dana isplate,

- 30,43 € od dana 11.08.2013. pa do dana isplate,

- 31,64 € od dana 11.09.2013. pa do dana isplate,

- 33,20 € od dana 11.10.2013. pa do dana isplate,

- 33,35 € od dana 11.11.2013. pa do dana isplate,

- 34,29 € od dana 11.12.2013. pa do dana isplate,

- 32,56 € od dana 11.01.2014. pa do dana isplate,

- 51,87 € od dana 11.02.2014. pa do dana isplate,

- 52,60 € od dana 11.03.2014. pa do dana isplate,

- 51,99 € od dana 11.04.2014. pa do dana isplate,

- 50,90 € od dana 11.05.2014. pa do dana isplate,

- 50,66 € od dana 11.06.2014. pa do dana isplate,

- 51,47 € od dana 11.07.2014. pa do dana isplate,

- 53,00 € od dana 11.08.2014. pa do dana isplate,

- 53,54 € od dana 11.09.2014. pa do dana isplate,

- 53,06 € od dana 11.10.2014. pa do dana isplate,

- 54,75 € od dana 11.11.2014. pa do dana isplate,

- 55,18 € od dana 11.12.2014. pa do dana isplate,

- 2.841,86 € od dana 24.12.2014. pa do dana isplate,

- 34,19 € od dana 11.01.2015. pa do dana isplate,

- 34,22 € od dana 11.02.2015. pa do dana isplate,

- 34,21 € od dana 11.03.2015. pa do dana isplate,

- 2.178,73 € od dana 17.03.2015. pa do dana isplate,

- 32,14 € od dana 8.04.2015. pa do dana isplate,

- 2.280,45 € od dana 8.04.2015. pa do dana isplate,

- 2.650,79 € od dana 28.04.2015. pa do dana isplate

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10 OIB: 92963223473, naknaditi tužiteljici VF iz [adresa], V [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 3.631,99 eura (slovima: tri tisuće šest stotina trideset jedan euro devedeset devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 14. siječnja 2026. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog, odnosno za iznos od 750,00 eura (slovima: sedam stotina pedeset eura) zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

III. Nalaže se tužiteljici VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10 OIB: 92963223473, trošak postupka u iznosu 312,50 eura (slovima: tri stotine dvanaest eura pedeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 14. siječnja 2026. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog, za iznos od 2.912,32 eura, zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 10. ožujka 2020. tužiteljica navodi da je sa tuženikom 11. listopada 2005. zaključila Ugovor o namjenskom kreditu broj: 587/05, kreditna partija 7102880144 (dalje: Ugovor), da Ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga smatra da je valutna klauzula ništetna. Smatra da je opisanim postupanjem tuženik pričinio štetu tužiteljici, a sebi stekao korist bez osnove, slijedom čega da je tuženik dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava pravnu osnovu, visinu (izračun) te činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazložila tužbu. Osporava osnovu i tijek zateznih kamata, osporava istinitost tužbenih tvrdnji, osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Budući se potrošačka svrha ne podrazumijeva, tuženik smatra da je na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, a da tužiteljica nije dokazala ove važne okolnosti.

2.1. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije i navodi da tužiteljica nije dostavila niti jedan dokaz o tome da je otplaćivala kredit te da je osnovna pretpostavka instituta stjecanja bez osnove ta da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle, da samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat, a takvo stajalište da je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/3176/20071 od 6. svibnja 2010.g.

2.2. Ističe prigovor zastare za sve iznose dospjele prije 10. ožujka 2015. te ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (VSRH Rev-421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik smatra da kolektivna tužba na koju se tužiteljica poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17- 2 od 20.03.2018. Prema članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tuženik ističe da tužiteljica nije bila stranka kolektivnog postupka te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to propisao, ali da nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Dalje navodi kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno svaka mogućnost proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti.

2.3. Što se tiče same valutne klauzule, tuženik ističe da je tužiteljica upoznata s valutnim rizikom što je jasno navedeno u članku 1. ugovora o kreditu. Nadalje, da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba te da nakon što je valjano ugovorena, ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Tuženik da nije znao i da nije imao razloga sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute, a tečaj CHF-a da je bio stabilan dugi niz godina te da je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR.

2.4. Nadalje, da standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice- guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Tuženik ističe da je o navedenoj okolnosti informirao tužiteljicu u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu.

2.5. Iz svega navedenoga da proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Nadalje, da se od banaka ne može očekivati da klijenta informiraju o nečemu o čemu ni same nemaju saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Poziva se na sudsku praksu Suda Europske Unije (U C-186/16).

2.6. S obzirom da tuženik nije propustio tužiteljici pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev, a tužiteljicu obvezati na naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužiteljica je predložila utvrditi uvidom u predmetni Ugovor, otplatni plan i promet po kreditu. Visinu kondikcijskog zahtjeva tužiteljica je predložila utvrditi provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

3.1. Nakon što je stalni sudski vještak dostavio svoj nalaz i mišljenje tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev podneskom od 23. kolovoza 2022. na način da potražuje od tuženika, na ime razlike plaćenog zbog primjene valutne klauzule, ukupan iznos od 86.553,91 kuna (11.487,68 eura) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini utvrđeni iznos preplate i to od dana plaćanja.

3.2. Podneskom od 27. prosinca 2023. tužiteljica je navela da usklađuje tužbeni zahtjev s obzirom na nastup konverzije po samom zakonu pa da radi točnosti usklađuje ponovno zahtjev navodeći pritom da je teško uskladiti kune i eure točno u lipu. Međutim, ovim podneskom tužiteljica je potraživala iznos od 11.886,98 eura, čemu se tuženik protivio smatrajući da se radi o preinaci tužbe te je istaknuo prigovor zastare na sve preinačene iznose pozivajući se na Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva od 31. siječnja 2022. Tuženik Ističe da je zastarni rok za tužiteljev zahtjev po osnovi kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda VTSRH posl. broj Pž-7129/13, a za zahtjev po osnovi valutne klauzule 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda VTSRH posl. broj Pž-6632/17 u postupku kolektivne zaštite potrošača i zastara da je nastupila 14. lipnja 2019. (za kamatu) odnosno 15. lipnja 2023. (za valutu) pa da je tužiteljičin zahtjev zastario jer je za računanje zastare, odlučan dan preinake tužbe smatrajući da je to 27. prosinca 2023., a ne dan podnošenja tužbe.

3.3. S obzirom da je tužiteljica preinačila tužbeni zahtjev podneskom od 23. kolovoza 2022. (str. 97-99) nakon provedenog vještačenja koju preinaku je sud dopustio te da je u podnesku od 27. prosinca 2023. navela da samo usklađuje tužbeni zahtjev na način da iznose iskazuje u eurima zbog činjenice da je u međuvremenu došlo do nastupa konverzije po zakonu, odnosno da je u Republiku Hrvatsku uveden "euro" kao službena valuta, sud je utvrdio da u trenutku preinake učinjene 23. kolovoza 2022. nije nastupila zastara za preinačene iznose jer nije protekao petogodišnji zastarni rok (15. lipnja 2023.), a preinaku od 23. kolovoza 2022. je dopustio rješenjem poslovni broj P- 125/2020-39 kao sastavnim dijelom presude od 15. ožujka 2024. u skladu sa odredbom članka 190. stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP jer je smatrao da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i stoga što tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe nema stručna znanja da sama postavi tužbeni zahtjev za koji je potrebno stručno znanje vještaka za područje financija. Podnesak od 27. prosinca 2023. sud nije tretirao kao preinaku jer je tužiteljica navela da istim samo vrši konverziju iznosa koji je do tada bio izražen u kunama.

3.4. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva, u skladu sa odredbom članka 220. ZPP sud je izvršio uvid u sve materijalne dokaze koji prileže spisu te su isti pročitani: ugovor o kreditu 587/05, kreditna partija 7102880144 (str.6-10), izvršen je uvid u spis Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradiški u kojemu se nalaze promet po kreditu (str. 157-164), otplatni plan i knjigovodstvena kartica, saslušana je tužiteljica VF kao stranka u svrhu dokazivanja (str.64-65) i svjedokinja UF, djelatnica tuženika (str. 59-60) te je pročitan nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za područje ekonomsko-financijske struke Mirne Tot Nužda od 2023. (str. 75-87).

3.5. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan te je presudom i rješenjem od 15. ožujka 2024., poslovni broj: P-125/2020-39:

− u točki I. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev te je naloženo tuženiku da da tužiteljici na ime stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli plati iznos od ukupno 11.886,98 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki preplaćeni mjesečni iznos teku od dospijeća do konačne isplate,

− u točki II. izreke presude naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu 2.506,98 eura u roku od 15 dana,

− u točki III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan te je

− u točki I. izreke rješenja dopušta preinaka tužbe tužiteljice od 23. kolovoza 2022.

− u točki II. rješenja utvrđeno je da je tužiteljica oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku.

3.6. Dakle, u točki I. izreke presude sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos potraživanja od 11.886,98 eura, navodeći da se radi o zahtjevu tužiteljice postavljenom nakon provedenog vještačenja.

4. Presudom Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj: Gž-23/2025-2 od 15. siječnja 2025. prihvaćena je žalba tuženika te je

− u točki I. izreke drugostupanjske odluke pobijana presuda ovog suda od 15. ožujka 2024. ukinuta u točki I. u dosuđujućem dijelu, u točki II. i III. Izreke te je u tom dijelu predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje i

− u točki II. odbijena je žalba tuženika i potvrđeno je rješenje broj P-125/2020-39 od 15. ožujka 2024. u točki I. izreke kojim je dopuštena preinaka tužbe od 23. kolovoza 2022.

− u točki III. Izreke odlučeno je da se odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku o glavnoj stvari.

4.1. Obrazlažući svoju odluku iz točke I. izreke (ukinute točke I. – III. presude ovog suda od 15. ožujka 2024.) drugostupanjski sud navodi da iz sadržaja prvostupanjskog spisa proizlazi da je tužiteljica podneskom od 23.8.2022. preinačila tužbu nakon provedenog financijskog vještačenja zahtijevajući isplatu iznosa od 86.553,91 kn (11.487,68 Eur) sa zateznom kamatom na pojedine mjesečno specificirane novčane iznose izražene u tada postojećoj valuti kn, da bi podneskom od 27.12.2023. izvršila konverziju kunskih iznosa zahtijevajući isplatu iznosa od 11.886,98 Eur sa zateznom kamatom na pojedine mjesečno specificirane novčane iznose.

4.2. Drugostupanjski sud ističe da obzirom na činjenicu što je pobijanim rješenjem u točki I. izreke ovaj sud dopustio preinaku tužbe prema podnesku od 23.8.2022. i to nakon provedenog financijskog vještačenja, a što je sukladno odredbi čl.190.stav.2. ZPP-a (istovjetan zaključak zauzet je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj IV Su-162/2021 od 26. studenog 2021.), a da je izrekom presude u točki I. izreke odlučio o povišenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 27.12.2023. to je opisanim ostvario bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a jer je nejasno kako je tretirao sadržaj podneska tužiteljice od 27. prosinca 2023. u svijetlu činjenice što je dopustio raniju preinaku tužbe iz podneska od 22.8.2022. kao svojevrstan izuzetak propisan odredbom čl.190.stav.2. ZPP-a.

4.3. U ponovljenom postupku, u skladu sa uputom višeg suda, ovaj je sud ponovno odlučivao o glavnoj stvari (u ukinutom dijelu) pri čemu je imao u vidu da je preinaka tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka izuzetak propisan odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a te da pri tom ne konkurira načelo svrsishodnosti proklamirano u stavku 3. citirane odredbe jer se ono odnosi na dopuštenje preinake unatoč protivljenju tuženika no ako je tužba preinačena do zaključenja prethodnog postupka što znači da nakon preinake iz podneska od 23.8.2022. tužiteljica nije bila ovlaštena ponovno preinačiti tužbu.

4.4. Također, u skladu sa uputom višeg suda ovaj je sud je imao u vidu da glavna tražbina može biti viša, ali da ne može biti niža od pojedinačnih mjesečnih iznosa koji su iz nje proizašli te je u tom kontekstu izvršio provjeru imajući u vidu da utuženi iznos po preinačenoj tužbi od 23.8.2022. iznosi 11.487,68 Eur, da je tužiteljici dosuđeno 11.886,98 Eur prema dispoziciji iskazanoj u podnesku od 27.12.2023., a da su mjesečni novčani iznosi na koje zahtijeva zateznu kamatu – nominalno istovjetni u oba navedena podneska.

4.5. U skladu s uputom drugostupanjskog suda, a radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je u ponovljenom postupku uz suglasnost parničnih stranaka pročitao dokaze izvedene u ranije provedenom dokaznom postupku, a koji su posebno navedeni u točki 3. Obrazloženja ove odluke.

4.6. U ponovljenom postupku, na ročištu održanom pred ovim sudom 27. veljače 2025., punomoćnica tužiteljice izjavila je da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva od 23. kolovoza 2022., da je podneskom od 27. prosinca 2023. napravljena konverzija iznosa u valutu Euro pri čemu je prilikom zbrajanja iznosa došlo do greške koju tužiteljica ispravlja na način da potražuje od tuženika iznos od ukupno 11.487,68 Eura u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka koji je konvertirao tužbeni zahtjev te je ispravila konvertirani iznos sa dospijećem 11. srpnja 2014. tako da traži iznos od 51.47 Eura umjesto do sada označenih 51,48 Eura, a sve kako je vještak konvertirao u stupcu označenim pod brojem 104.

4.7. Međutim, kako je tužiteljica ostala kod preinačenog tužbenog zahtjeva od 23. kolovoza 2022. i na ročištu za glavnu raspravu navela da potražuje iznos od ukupno 11.487,68 eura dok zbrojem nominalnih iznosa proizlazi da potražuje iznos od 11.886,98 eura, to je sud primjenom odredbe članka 305. ZPP-a preotvorio glavnu raspravu radi dopune postupka, odnosno razjašnjenja pojedinih važnih pitanja.

4.8. Naime, tužiteljica je na ročištu zakazanom radi objave presude 27. ožujka 2025. predložila preotvaranje glavne rasprave kako bi stalni sudski vještak dopunio nalaz i mišljenje na način da prikaže pojedinačne nominalne iznose koji daju zbroj glavnice od 11.487,68 Eura, a koji iznos predstavlja iznos preplate umanjen za tzv. „negativne razlike“.

4.9. Ovo stoga jer iz tablice vještaka nisu jasno izraženi iznosi, odnosno isti su u podnesku vještaka od 24. veljače 2025. prikazani u stupcu broj 3. i 4., ali u negativnim i pozitivnim iznosima koje ne može preračunati niti tužiteljica, ali niti sud jer za isto nemaju potrebno stručno znanje vještaka. Radi navedenoga tužiteljica je u preinačenoj tužbi 23. kolovoza 2022. i podnesku od 27. prosinca 2023., navela iznose iz stupca broj 5 nalaza i mišljenja vještaka počev od anuiteta br. 54 (stranica 11 nalaza i mišljenja, str. 85-86 spisa).

4.8. Iz tablice koju je dostavio stalni sudski vještak u okviru nalaza i mišljenja nisu bili jasno razgraničeni nominalni iznosi koji u zbroju daju iznos od 11.487,68 eura i ukupan iznos od 11.886,98 eura, dok iz tablice koju je dostavila vještakinja u ponovljenom postupku uz očitovanje od 25. veljače 2025. na stranici 210/211 spisa predmeta proizlazi da su nominalni iznosi u stupcima 3,4,5 i 6, izraženi u kunama i eurima istovjetni, dok u zbroju daju različiti izračun - 11.487,68 eura i 11.886,98 eura.

4.9. S obzirom da je u postupku utvrđeno da je uslijed pogreške u nominalnim iznosima iskazanima u nalazu i mišljenju vještaka došlo do pogreške i prilikom uređenja tužbenog zahtjeva tužiteljice podneskom od 23. kolovoza 2022., na način da su navedeni nominalni iznosi koji daju zbroj glavne tražbine od 11.886,98 eura to je u ponovljenom postupku navedena pogreška otklonjena dopunom nalaza vještaka od 31. ožujka 2025. koji je u novim tablicama ispravno naveo pojedinačne nominalne iznose koji daju zbroj glavne tražbine od 11.487,68 eura (str.225-232).

4.10. S obzirom da je tužiteljica preinačenim tužbenim zahtjevom od 23. kolovoza 2022. (koja odluka o preinaci tužbenog zahtjeva je pravomoćna danom donošenja drugostupanjske odluke) i kasnije u postupku navela da potražuje iznos od 11.487,68 eura to joj sud u skladu sa odredbom članka 2. stavka 1. ZPP ne može dosuditi drugi iznos, odnosno veći iznos koji bi joj pripadao zbrojem zatraženih pojedinačnih nominalnih iznosa.

4.11. Kako je ranije navedeno, uslijed pogreške počinjene prilikom vještačenja nisu bili pravilno iskazani pojedinačni nominalni iznosi tražbine tužiteljice to je iste valjalo utvrditi u ponovljenom postupku, dopunom nalaza i mišljenja vještaka koji je u novim tablicama ispravno naveo pojedinačne nominalne iznose koji daju zbroj glavne tražbine od 11.487,68 eura (str.225-232) sukladno kojima je tužiteljica pravilno postavila tužbeni zahtjev u skladu sa (pravomoćno) dopuštenom preinakom od 23. kolovoza 2022. na iznos tražbine 11.487,68.

4.12. Suprotno navodima tuženika ne radi se o novoj preinaci tužbenog zahtjeva, nego je tužiteljica podneskom od 7. studenog 2025. samo pravilno iskazala pojedinačne nominalne iznose tražbine koji daju zbroj glavnog zahtjeva od 11.487,68 eura a do koje pogreške nije došlo krivnjom tužiteljice da bi sito bilo na štetu njezinih prava, nego pogreškom počinjenom prilikom izrade nalaza i mišljenja vještaka.

5. Imajući na umu navode tužbe i odgovora na tužbu, kako su gore navedeni, sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 11. listopada 2005., sklopili ugovor o kreditu broj: 587/05, kreditna partija 7102880144 za kupnju stana,

- da su člankom 1 Ugovora tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.482,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje: HNB),

- da je prema članku 2 Ugovora korisnik kredita, ovdje tužitelj dužan Kreditoru, ovdje tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita od 40.482,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,

- da je člankom 3 ugovoreno da se kredit otplaćuje 30 godina te da tražbina kreditora po ugovoru dospijeva najkasnije 1. studenog 2036., a člankom 7. da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 202,96 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećim na dan plaćanja za CHF. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora,

- da je da je ugovoreno da za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor da će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora,

- da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta,

- da je člankom 7. Ugovora ugovorena valutna klauzula.

6. Između parničnih stranaka sporna je bila osnovanost zahtjeva za utvrđenje, osnovanost, pravodobnost i visina tužiteljeva kondikcijskog zahtjeva te pitanje zastare i tijeka zakonske zatezne kamate. Sporno je ima li tužitelj status potrošača, odnosno radi li se u konkretnom slučaju o potrošačkom ugovoru te aktivna legitimacija tužitelja.

7. Da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru sud je utvrdio uvidom u ugovor te saslušanjem tužiteljice na okolnost sklapanja ugovora. Tužiteljica VF je u svom iskazu navela da je 2005. podigla kredit kod tužene za kupnju stana. Kredit je bio u CHF, došlo je do povećanja rata kredita, ne sjeća se točno kako je išlo to povećanje. Kredit je otplaćen nakon 10 godina, odnosno 2015. godine, nije konvertiran, a stan je prodala. Ne sjeća se koje su još valute bile u ponudi u vrijeme kada je podigla kredit, a kredi sa valutom CHF joj je ponuđen kao najpovoljniji. Ugovor o kreditu je pročitala prije potpisivanja. Ne sjeća se je li vidjela da je kamatna stopa promjenjiva, a prije potpisivanja kredita nije pratila da se tečaj valute može promijeniti. Ništa u pogledu promjene kamate i valute joj nije bilo objašnjeno. Ne sjeća se točno koja je bila osobna bankarica, UF ili VFE. Ugovor je sastavila banka, ona nije mogla ništa mijenjati ili birati osim broja godina na koje će vratiti kredit. Prvi otplatni plan zna da je dobila, a za ostale se ne sjeća se. Osobna bankarica ništa joj nije pričala o riziku CHF kao valute. Ne sjeća se je li tražila osobnu bankaricu da joj objašnjava bilo što u vezi kredita, a vjerojatno se izvan banke informirala. Dalje je navela da kada podiže kredit i pregovara s bankom, kredit bude prema uvjetima banke. Ona nije nagovorena na kredit u CHF, to joj je bilo predloženo. Kredit je ona osobno vraćala preko tekućeg računa. U stanu koji je kupila nije obavljala obrt, a isto tako niti jedan dio sredstava kredita nije iskorišten ni za kakve potrebe poslovanja.

7.1. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio u cijelosti jer je ista iskazivala uvjerljivo, sigurno, životno i logično.

7.2. U svom iskazu svjedokinja UF je navela da je djelatnica Zagrebačke banke d.d. te da je 2005. godine radila na sklapanju ugovora o kreditu. Tužiteljice VF osobno se ne sjeća. 2005. godine je bila ponuda kredita u eurima i CHF. Klijenti nisu bili nagovarani da podignu kredit u CHF, mogli su uzeti obrasce kredita, odnijeti kući i razmisliti. U to vrijeme nije bilo kunskog kredita. Što se tiče valutne klauzule, ista je bila u tim kreditima. Nisu postojale nikakve zakonske odredbe kojima bi valutna klauzula bila na bilo koji način nedopuštena. Nadalje, svjedokinja je navela da ona nije mogla predvidjeti ekonomski rizik, nije mogla tužiteljici predvidjeti rizik valutne klauzule. Procedura banke je da banka ima šprance ugovora, odnosno tipski ugovor, unose se podaci o zk.ul. i kč.br, visini kredita. Posebno je navela 2005. nije bilo mogućnosti pregovarati o valutnoj klauzuli, jer su krediti bili samo u eurima i CHF. Svaki potrošač je dobio otplatni plan. Koliko je njoj poznato, tuženica je među posljednjima počela nuditi kredite u CHF. Ona mogla znati kako će se u budućnosti kretati tečaj CHF u odnosu na kunu. Ugovori su špranca banke, moglo se pregovarati o roku otplate, kamatnoj stopi. Klijentima su objašnjavali što znači valutna klauzula, a što promjenjiva kamatna stopa.

7.3. Iskaz svjedokinje UF sud ocjenjuje iskrenim i logičnim, štoviše iskaz svjedokinje potkrjepljuje navode tužiteljice da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo moguće posebno pregovarati o valutnoj klauzuli te da su ugovori bili unaprijed pripremljeni (šprance) od strane tuženika.

8. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu od 11. listopada 2005. utvrđeno je da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, za kupnju stana, da su člankom 1 Ugovora tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 40.482,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje: HNB), člankom 2 Ugovora da je korisnik kredita dužan Kreditoru, ovdje tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita od 40.482,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

8.1. Člankom 3 ugovoreno je da se kredit otplaćuje 30 godina te da tražbina kreditora po ugovoru dospijeva najkasnije 1. studenog 2036., a člankom 7. da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 202,96 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećim na dan plaćanja za CHF. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. Nadalje, da je ugovoreno da za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor da će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta. Člankom 7. Ugovora je dakle ugovorena valutna klauzula.

9. Prema članku 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,dalje: ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema članku 324. stavku 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

9.1. Prema članku 323. stavku 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

9.2. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o namjenskom kreditu koji su 11. listopada 2005. zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužiteljica kao korisnik kredita za kupnju stana pa je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač, što znači da se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

9.3. Prema članku 81. stavku 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. toga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

9.4. Odredbom članka 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba članka 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

9.5. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

9.6. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, /osim izričitim porukama, da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd.,/, dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom, nerazumljivoj i nepoznatoj prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.

9.7. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos sa drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koja se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične odredbe ili odredaba za njega proizlaze. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio upozoren o svim ekonomskim posljedicama odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te da nije bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost.

9.8. Stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske je izraženo u odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. U toj odluci je izraženo pravno shvaćanje da sudovi nisu dužni radi utvrđenja poštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi isplate, kao što je i u konkretnom slučaju.

10. U pogledu valutne klauzule, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., točkom I njezine izreke, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da su banke u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je revizija tuženih banaka podnesena protiv navedene drugostupanjske presude - presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine (točke 1., 2., 3., 4, 5., 6., i 7. izreke) u ranije citiranom dijelu, te je Vrhovni sudu Republika Hrvatske potvrdio stav niže stupanjskih sudova da su banke, među kojima i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne.

10.2. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva valutna klauzula sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

9.3. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka - stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute.

9.4. Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je pružiti potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti tužiteljici da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

9.5. Nepotrebno je analizirati tvrdnje tuženika o tome da su te ugovorne odredbe jasne i dovoljno uočljive te da su potrošači pa tako i tužitelj bili u dovoljnoj mjeri informirani o promjeni kamatne stope o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu te o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao i tvrdnje da tim odredbama nije uspostavljena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te o činjenici da tuženik glede toga nije bio u zabludi, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu utvrdio ništetnim.

9.6. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog ugovora za njega proizlaze. Pitanje obaviještenosti klijenata o uvjetima ugovaranja kredita u valuti CHF razjašnjeno je u kolektivnom sporu, pa saslušanje osobnog bankara, ne može biti relevantno u ovom slučaju.

9.7. Odredbom članka 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.8. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača „(Narodne novine“ br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115. te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

9.9. S obzirom na sadržaj odredbe članka 502.c ZPP-a i gore izloženo pravno shvaćanje, tuženik neosnovano prigovara da utvrđenja iz postupka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača nisu primjenjiva na ovaj predmet, da ovaj sud nije vezan za ta utvrđenja, da ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom nisu utvrđene ništetnim u kolektivnom sporu te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije nepoštena. Neupitni su pravni učinci pravomoćnih presuda donesenih u vođenom kolektivnom sporu na pojedinačne parnične postupke u kojima potrošači nastoje ostvariti svoja prava, pa tako i na postupak u predmetnoj pravnoj stvari. U protivnom, vođenje kolektivnih sporova u bitnom bi izgubilo svoj smisao.

10. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10.1. U smislu odredbe članka 225. ZOO tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

10.2. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula).

10.3. S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući je tužba podnesena 10. ožujka 2020., a specificirani tužbeni zahtjev postavljen je 23. kolovoza 2022. pa je neosnovan tuženikov prigovor zastare.

10.4. Osim toga, valja ukazati na presudu Suda Europske unije broj C-485/19 u kojoj je navedeno "…kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove. Obzirom na protumačeno načelo djelotvornosti kroz presudu Suda Europske unije broj C-485/19, uključujući i Objedinjeno pravno shvaćanje od 31. siječnja 2022. proizlazi zaključak da za utužena potraživanja nije nastupila zastara.

10.5. Naime, i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11. Tuženik prigovara tužitelju svojstvo potrošača. Tuženik nije sukladno odredbi članka 7. ZPP-a dokazao svoje navode da se ne radi o potrošačkom kreditiranju.

11.1. Odredbom čanka 5. stavka 1. točke 15. ZZP, potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

11.2. Tužiteljica ima svojstvo potrošača temeljem sklopljenog ugovora o kreditu od11. listopada 2005. gdje je kao fizička osoba (korisnik kredita) sklopila ugovor o kreditu. Iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tuženikom kao fizičkom osobom, dakle potrošačem te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati. Iz tog ugovora je nadalje razvidno da je ugovorena klauzula CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu. Stoga po pravnom stavu ovog suda tužiteljica nije ni trebala dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući da je njezino svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu.

12. Što se tiče prigovora nedostatka aktivne legitimacije, sud smatra da prema odredbi članka 161. ZOO-a obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba. Ukoliko bi neka druga osoba, primjerice član obitelji i zajedničkog domaćinstva tužitelja, ispunila obvezu tužitelja, a tuženik je prihvatio kao ispunjenje obveze tužiteljice jer je unio uplaćeni iznos u knjigovodstvenu karticu koja ima svojstvo vjerodostojne isprave i zatvorio tom uplatu dospio anuitet, tada se samo može raditi o pravnom odnosu između tužitelja i treće osobe, a koji iznos se tuženika kao kreditora ne tiče jer je on priznao uplatu tužiteljici.

13. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi stavka 2. istoga članka ZOO navodi da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

13.1. Prema odredbi članka 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

13.2. U smislu odredbe članka 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14. Tužitelj potražuje razliku više plaćenog po kreditu uslijed valutne klauzule odnosno promjene tečaja za utuženo razdoblje.

14.1. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Mirni Tot Nužda.

14.2. Vještak Mirna Tot Nužda u nalazu i mišljenju navodi da je vještačenje provedeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu br. 587/05, otplatnog plana po Ugovoru o kreditu br. 587/05, pregleda prometa po partiji kredita od dana odobrenja kredita do zadnje promjene po kreditu i pregleda kamatnih stopa koje su se obračunavale na kredit te je uvidom u navedenu dokumentaciju utvrđeno

- da je dana 11. listopada 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 587/05, partija kredita: 7102880144 između ovdje tužene Zagrebačke banke d.d. (kreditor) i tužiteljice VF, ranije O (korisnik kredita)

- da je iznos kredita prema Ugovoru: 40.482,00 CHF

- da je kredit u cijelosti iskorišten te da je ugovoreno korištenje kredita u iznosa u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 40.482,00 CHF po srednjem tečaju za Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita

- da je datum korištenja (isplate) kredita 25. listopada 2005.

- da je srednji tečaj Kreditora za valutu CHF na dan korištenja 4,764182

- da je namjena kredita kupnja stana

- da je rok otplate kredita 30 godina

- da se kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti 202,96 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja

- da je ugovorena redovna kamatna stopa 4,50% godišnje, koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama Banke

- da je korisnik kredita (tužiteljica) 23. prosinca 2014. izvršila uvećanu uplatu na kredit u iznosu 13.350,58 CHF

- da je dana 16. ožujka 2015. izvršila uvećanu uplatu na kredit u iznosu 6.841,26 CHF

- da je dana 7. travnja 2015. izvršila uvećanu uplatu na kredit u iznosu 6.738,29 CHF

- da je dana 27. travnja 2015. uplatom u iznosu 6.716,29 CHF tužiteljica prijevremeno u cijelosti otplatila kredit.

14.3. Vještačenje je provedeno za cijelo razdoblje otplate kredita od studenog 2005. godine do travnja 2012. godine. Kredit je odobren s rokom otplate od 30 godina te je posljednji anuitet trebao dospjeti 1. studenog 2035. godine, no korisnik kredita je 27. travnja 2015. godine prijevremeno otplatio kredit u cijelosti. Prije konačne otplate kredita tužiteljica je izvršila tri uvećane uplate na kredit i to: 23. prosinca 2014. tužiteljica je izvršila uvećanu uplatu na kredit u iznosu 13.350,58 CHF. Po izvršenoj uplati smanjen je iznos nedospjele glavnice kredita na iznos od 20.458,67 CHF. Rok otplate kredita je ostao isti, te je novi anuitet iznosio 112,54 CHF. Nakon oplate 3 anuiteta, tužiteljica je dana 16. ožujka 2015. ponovo izvršila uvećanu uplatu na kredit u iznosu 6.841,26 CHF te je po uplati nedospjela glavnica iznosila 13.435,33 CHF. Iznos anuiteta ostao je isti (112,54 CHF) jer je skraćen rok otplate na 144 mjeseca. Tužiteljica je uz ovakve uvjete otplaćivala kredit samo jedan mjesec te je dana 7. travnja 2015. izvršila uvećanu uplatu na kredit u iznosu 6.738,29 CHF, dok je ostatak kredita u iznosu 6.716,29 CHF prijevremeno otplatila u cijelosti dana 27. travnja 2015.

14.4. S obzirom da se tijekom otplate kredita mijenjao način i rok otplate kredita uzrokovan uvećanim uplatama, početni otplatni plan uz kamatnu stopu 4,50% je prilagođen; odnosno izmijenjen je u skladu sa uvećanim uplatama. Prema početnom otplatnom planu, za razdoblje otplate kredita (uvažavajući uvjet uvećane uplate i prijevremene otplate kredita) obveza po osnovi redovne kamate iznosila bi 15.221,24 CHF, što sa glavnicom kredita u iznosu 40.482,00 CHF čini ukupnu obvezu po kreditu u iznosu 55.703,24 CHF. Prema otplatnom planu po kojem se je stvarno otplaćivao kredit, po osnovi kamata plaćeno je 17.688,47 CHF odnosno ukupna obveza po kreditu (glavnica i kamata) iznosila je 58.170,47 CHF. U ovom predmetu tužitelj je tužbeni zahtjev postavio na povrat preplate samo po osnovi valutne klauzule, odnosno utjecaja promjene tečaja na obvezu po osnovi kamate i glavnice kredita.

14.5. U odnosu na utjecaj promjene tečaja vještak navodi da je kredit isplaćen dana 25. listopada 2005.. Srednji tečaj HNB-a za CHF na dan korištenja iznosio je 4,764182. Utjecaj promjene tečaja na kamatu kredita je prikazan u stupcu 14 "Razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“ na kamatu", odnosno zbog promjene tečaja iznosi 9.192,68 kn. Utjecaj promjene tečaja na iznos glavnice kredita je prikazan u stupcu 19 "Razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“ na glavnicu kredita", odnosno zbog promjene tečaja iznosi 77.361,23 kn. Stvarno je plaćeno glavnice u iznosu od 270.224,89 kn, a glavnica po početnom tečaju iznosi 192.863,66 kn. Dakle, više je plaćeno zbog promjene tečaja 89.562,45 kn, a manje je plaćeno zbog promjene tečaja (negativna razlika) 3.008,54 kn. Slijedom navedenoga, vještak zaključuje da se u tijeku otplate kredita tečaj valute CHF mijenjao u odnosu na važeći tečaj na dan isplate kredita (25. listopada 2015.). Zbog promjene tečaja CHF za vrijeme otplate kredita u odnosu na važeći tečaj na dan isplate kredita, tužitelj je više platio 89.562,45 kn, a manje je plaćeno 3.008,54 kn.

14.6. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik nalaz načelno osporava, ali ne postavlja niti jedno konkretno pitanje za vještaka niti traži dopunu nalaza i mišljenja ili saslušanje vještaka radi očitovanja na eventualne primjedbe, već ističe da je vještak prilikom vještačenja trebao uzeti u obzir tzv. negativnu razliku (manje plaćeno zbog promjene tečaja) kada su anuiteti otplate kredita bili niži od početno ugovorenog zbog promjene tečaja CHF za vrijeme otplate kredita te da kamate na pojedine iznose ne mogu teći od dana njihova plaćanja. Neosnovano tužena osporava tijek zatezne kamate na pojedine iznose od dana njihova plaćanja iz razloga jer je tužena nesavjestan stjecatelj, a s obzirom da su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne, to je kamata dosuđena od dana izvršene uplate svakog mjesečnog obroka kao dana stjecanja (jednako i Županijski sud u Osijeku, Gž-1517/2023-2 od 14. prosinca 2023.).

14.7. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući je isti sačinjen na jasan i određeni način, izrađen je objektivno i u skladu sa pravilima struke te je valjano i logično obrazložen. Za vještaka nije bilo posebnih pitanja na koje je trebalo posebno odgovoriti ili se dodatno očitovati. Niti jedna stranka nije predložila dopunu nalaza i mišljenja niti novo vještačenje.

15. Tužiteljica preinačenom tužbom od 23. kolovoza 2022. potražuje iznos glavnice od 11.487,68 Eura, a koji iznos predstavlja iznos preplate umanjen za tzv. „negativne razlike“ pa joj je navedeni iznos dosuđen. Međutim, kako je u postupku utvrđeno, a na što je ukazao drugostupanjski sud, tužiteljica je u preinačenoj tužbi 23. kolovoza 2022. i podnesku od 27. prosinca 2023., navela iste mjesečne novčane iznose na koje zahtijeva zateznu kamatu, a koji iznosi su u oba podneska nominalno jednaki i u koji u zbroju daju iznos glavnice od 11.886,98 eura. Analizom podnesaka tužiteljice od 23. kolovoza 2022. i 27. prosinca 2023. sud je utvrdio da je tužiteljica prepisala pojedinačne mjesečne iznose iz stupca broj 5 nalaza i mišljenja vještaka počev od anuiteta br. 54 (stranica 11 nalaza i mišljenja, str. 85-86 spisa).

15.1. U ponovljenom postupku navedena pogreška otklonjena je dopunom nalaza vještaka od 31. ožujka 2025. koji je u novim tablicama ispravno naveo pojedinačne nominalne iznose koji daju zbroj glavne tražbine od 11.487,68 eura (str.225-232) sukladno kojima je tužiteljica podneskom od 7. studenog 2025. pravilno postavila tužbeni zahtjev u skladu sa (pravomoćno) dopuštenom preinakom od 23. kolovoza 2022. na iznos tražbine 11.487,68 eura (str.233-235). Stranke nisu imale primjedbi na dopunu nalaza i mišljenja vještaka.

16. S obzirom na to da je zbog primjene spornih ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR- a ne drži pod kontrolom, što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a iz provedenih dokaza proizlazi da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je, protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu od 11. listopada 2005. koji su sklopile parnične stranke ništetne te da tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužiteljice, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. U smislu odredbe članka 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja pa je odlučeno kao u izreci presude.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove parničnog postupka.

17.1. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura). Preinaka tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije utjecala na visinu troškova postupka.

17.2. Tužiteljica zastupana po punomoćniku iz reda odvjetnika popisala je trošak u ukupnom iznosu od 4.381,99 eura.

17.3. Tužiteljici je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 100 bodova), za sastav obrazloženih podnesaka od 5. svibnja 2020., 23. kolovoza 2022., 27. prosinca 2023. i 7. studenog 2025. za svaki u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8 toč. 1 Tarife, 100 bodova), zastupanja na pripremnom ročištu 13. listopada 2020. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife), zastupanja na ročištima za glavnu raspravu 3. veljače 2021., 23. ožujka 2021., 22. veljače 2024., 27. veljače 2025., 18. ožujka 2025. i 5. prosinca 2025. za svako u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 100 bodova), zastupanje na ročištu 27. ožujka 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr.9.2. Tarife, 50% nagrade, 50 bodova) i pristup ročištu za objavu presude 15. ožujka 2023. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife), što ukupno iznosi 2.550,00 eura.

17.4. Navedenom iznosu od 2.550,00 eura treba pribrojiti pripadajući PDV (Tbr. 42 Tarife, 25% iznosa 2.550,00 eura) u iznosu 637,50 eura, zatim trošak plaćenog predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu 331,80 eura i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 112,69 eura pa je tužitelju ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 3.631,99 eura.

17.5. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska (požurnice) od 1. travnja 2023. sa pripadajućim PDV-om obračunatim na taj iznos troška jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka kao niti podnesak od 4. veljače 2025. te trošak pristupa na ročište za objavu presude 14. siječnja 2026. budući na isto punomoćnik nije pristupio. Stoga je u preostalom dijelu preko dosuđenog, odnosno za iznos od 750,00 eura zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

17.6. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka kamate teku od dana donošenja presude 14. siječnja 2026. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO.

18. Prema odredbi članka 166. stavka 3. ZPP kad se ukine odluka protiv koje je podnesen pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje, ostavit će se da se o troškovima pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci pa kako je tuženik u pretežitom dijelu (u odnosu na presudu, ne i na rješenje) uspio u žalbenom postupku jer je presuda ovog suda od 15. ožujka 2024. ukinuta u točkama I. – III. njezine izreke to je odlučeno kao pod točkom III. Izreke ove odluke kojom je tuženiku u cijelosti priznat trošak sastava žalbe od 29. ožujka 2024. u iznosu 250,00 eura (Tbr.10.1. Tarife, 100 bodova uz povećanje 25%, 125 bodova) uvećan za PDV u iznosu 62,50 eura (Tbr 46) što ukupno iznosi 312,50 eura sa pripadajućim kamatama, dok je u preostalom dijelu za iznos od 2.912,32 eura u skladu sa odredbom člana 154. stavka 1. ZPP zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan.

19. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 14. siječnja 2026.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužiteljica po punomoćniku Ivani Đurinac Vuković, odvjetnici u Slavonskom Brodu, 2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, Zagreb.