Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-1202/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mariji Predovan Matoković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Filipu Banoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Plodina d.d., Rijeka, Radnička 30, OIB: 92510683607, zastupanog po punomoćnici Ines Mandekić, odvjetnici u Rijeci, radi utvrđenja diskriminacije, nakon glavne javne rasprave, zaključene 12. studenoga 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Tina Matije Stanića, odvjetnika u Zagrebu i punomoćnice tuženika, objavljene 14. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je tuženik PLODINE d.d., Ružićeva 29, Rijeka, OIB 92510683607, svojim postupanjem povrijedio pravo tužiteljice MG, M 24, Punat, OIB: [osobni identifikacijski broj], na jednako postupanje u odnosu na ostale radnike koji rade kod tuženika.

2. Utvrđuje se da je tuženik PLODINE d.d., Ružićeva 29, Rijeka, OIB 92510683607,svojim postupanjem diskriminirao tužiteljicu MG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi zdravstvenog stanja i invaliditeta.

3. Nalaže se tuženiku PLODINE d.d., Ružićeva 29, Rijeka, OIB 92510683607, da odmah, a najkasnije u roku od 8 dana, prestane sa svakim oblikom povrede prava na jednakost tužiteljice MG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

4. Nalaže se tuženiku PLODINE d.d., Ružićeva 29, Rijeka, OIB 92510683607, nadoknaditi tužiteljici MG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. trošak ovog postupka zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a sve gore navedeno u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.500,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. siječnja 2026. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zatraženog troška odbija kao neosnovanim.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je zaposlena kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno od 1. lipnja 2016. na radnom mjestu prodavača u Supermarketu Krk. Predmetna tužba da se podnosi zbog dugogodišnje diskriminacije koju tužiteljica trpi od strane tuženika odnosno nadređenih osoba kod tuženika, sve temeljem odredbi Zakona o suzbijanju diskriminacije i drugih zakonskih i podzakonskih odredbi. Zbog nezakonitog i neosnovanog postupanja tuženika, tužiteljica je uputila više dopisa, molbi, zahtjeva za zaštitu prava i prigovora kako bi joj tuženik izašao u susret i pomogao vezano uz njezin premještaj i putovanje više od 100 km svaki dan na posao i s posla, te kako bi se otklonila diskriminacija kojoj je izložena tužiteljica. Na navedene dopise tužiteljica nije dobila odgovor niti su nadređene osobe pri tuženiku uopće htjele saslušati tužiteljicu, a ako je jesu saslušali, to da je bilo u cijelosti površno i odrađeno od nadređenih osoba u svega par minuta. Tužiteljica je članica Nezavisnog sindikata radnika Hrvatske putem kojega je također slala dopise i zahtjev za zaštitu od izravne diskriminacije temeljem invalidnosti i zdravstvenog stanja radnika od 27. srpnja 2020. Tuženik putem ovlaštenika za provedbu zaštite dostojanstva radnika je odgovorio na navedeni zahtjev za zaštitu od izravne diskriminacije temeljem invalidnosti i zdravstvenog stanja radnika od 27. srpnja 2020. te da je u bitnome odgovoreno da ne postoji niti izravna niti neizravna diskriminacija prema tužiteljici, što je očekivano da će zaposlenik tuženika utvrditi da ne postoji diskriminacija. Svi gore navedeni dopisi, molbe i prigovori su uslijedili zbog neosnovanog premještaja tužiteljice neposredno nakon što joj je utvrđen status osiguranika – invalidne osobe. Naime, u listopadu 2019. tužiteljici je utvrđen status osiguranika sa stažem osiguranja sa povećanim trajanjem sukladno čl. 26. Zakona o stažu sa povećanim trajanjem. Unatoč priznatom beneficiranom radnom stažu i naknadno većim zdravstvenim problemima tužiteljica je od prosinca 2019. (20. prosinca 2019.) bez ikakvog obrazloženja premještena na rad u Rijeku, u TC Sušak. Radnica je više godina obavljala uredno i savjesno sve svoje radne zadatke u supermarketu Plodina Krk, a nakon čega je premještena u supermarket u Rijeci temeljem Obavijesti o premještaju radnika od 12. prosinca 2019. Kao što je prethodno ukratko navedeno, prije Obavijesti o premještaju dana 13. studenoga 2019. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje izdaje rješenje kojim se tužiteljici utvrđuje svojstvo osiguranika - invalidne osobe, a temeljem bolesti od koje boluje (sistemski eritemski lupus), a koja uzrokuje trajne posljedice za život i rad. Na temelju takvog rješenja tužiteljica da je ostvarila pravo na staž osiguranja s povećanim trajanjem. Dana 12. prosinca 2019., dakle niti mjesec dana nakon što je tuženik zaprimio rješenje o utvrđivanju svojstva invalidne osobe iz čl. 7 st. 1. Zakona o stažu osiguranja koji se računa s povećanim trajanjem, tužiteljica da dobiva gore navedenu Obavijest o premještaju u supermarket u Rijeci. Supermarket Plodine Krk udaljen je od adrese prebivališta tužiteljice 7,7 km u jednom smjeru, dok je supermarket Plodine u [adresa] u [adresa], gdje je tužiteljica premještena, udaljen 50+ km u jednom smjeru. Tuženik je sve ove godine u cijelosti svjestan i upoznat da tužiteljica boluje od teške bolesti (sistemski eritemski lupus), a koja uzrokuje trajne posljedice za život i rad i usprkos tome je odmah nakon utvrđenja svojstva osiguranika – invalidne osobe tužiteljica nepotrebno i neosnovano premještena u supermarket Plodine u Krku ''zbog potreba posla''. Zaista je nevjerojatno za pomisliti da tuženik koji zapošljava više stotina radnika u području Rijeke i okolice nije mogao premjestiti radnike kojima najviše odgovara mjesto rada u Rijeci, no, umjesto logičnog i normalnog postupanja, tuženik premješta tužiteljicu kojoj je utvrđen status invalidne osobe i koja je k tome doživjela moždani udar na radnom mjestu, zbog kojeg premještaja je morala putovati 100 km svaki dan iz svojeg prebivališta do mjesta rada. Tužiteljica si ne može objasniti ovakav slijed događaja i sistemsko ignoriranje njezinih dopisa i zahtjeva u kojima je osnovano tražila premještaj na njezino staro mjesto rada na Krku. Nadovezujući se na prethodno navedeno, tužiteljica je u nekoliko navrata molila tuženika da je vrati u supermarket Krk jer svakodnevno putovanje 100 km na posao i s posla, uz nedostupnost i nedovoljnu učestalost autobusnih linija, da zahtjeva izuzetan napor tužiteljice ugroženog zdravlja. Tuženik je premještajem tužiteljicu izložio nepotrebnoj ugrozi njenog zdravlja. Rješenje HZMO-a o utvrđivanju svojstva osobe sa invaliditetom jasno govori o ozbiljnosti zdravstvenog stanja tužiteljice, a isto potvrđuju i njeni nalazi. Tužiteljica je kao posljedicu svog zdravstvenog stanja i bolesti u veljači 2019. na radnom mjestu preživjela moždani udar, a s čime je tuženik bio upoznat. Nakon izdane Obavijesti o premještaju radnika doktor opće medicine (liječnik tužiteljice) izdaje mišljenje da je svakodnevno putovanje u Rijeku na posao, za tužiteljicu suviše stresno te može utjecati na progres bolesti i možebitan sljedeći moždani udar, a koji bi mogao biti presudan za život tužiteljice. Poslodavac je zanemario sve upute liječnika i molbe same tužiteljice, čime je tuženik tužiteljicu stavio u nepovoljniji položaj zbog njezina zdravstvenog stanja i invaliditeta, i time bez ikakvih valjanih razloga i obrazloženja te bez ikakve potrebe ugrozio njezino zdravlje. Laiku je jasno i životno je logično da invalid, osoba koja je doživjela moždani udar i koja boluje od ozbiljne bolesti ne smije svaki dan putovati 100+ km u dva smjera kako bi išla na posao i sa posla. Tužiteljici je doista nejasna takva upornost i tvrdoglavost nadređenih osoba pri tuženiku i što time žele postići. Prethodno je ukratko navedeno da je tuženik negativno odgovorio na zahtjev tužiteljice dana 30. srpnja 2020. u kojemu je također neosnovano i paušalno tvrdio da tužiteljica nije dostavila mišljenje liječnika na koje se više puta pozivala. Uostalom tužiteljica je liječničku uputu, nalaz i mišljenje predočila ŽG, zamjeniku JG (člana nadzornog odbora). Štoviše, kao što je navedeno, moždani udar je tužiteljica doživjela na radnom mjestu te je nejasno kako tuženik ne bi bio upoznat o zdravstvenom stanju tužiteljice. Tužiteljica je predočila svoje nalaze nadređenoj osobi, obavijestila je pismeno i usmeno tuženika o svojem zdravstvenom stanju i o svojem statusu osiguranika – invalidne osobe te su u cijelosti paušalni i neosnovani navodi tuženika o bilo kakvoj neinformiranosti s njegove strane. Također, suprotno navodima tuženika iz odgovora tužiteljica se više puta žalila na Odluku o premještaju, kako usmeno tako i pismeno, s čime je upoznat tuženik. Tuženik je svjesno ignorirao i dalje ignorira nesporne činjenice koje se odnose na teško zdravstveno stanje tužiteljice (lupus, moždani udar!) i tužiteljicu očigledno kažnjava za neke razloge koji su samo tuženiku poznati. Zar je tužiteljica pogriješila što je pred HZMO zatražila utvrđenje statusa osiguranika – invalidne osobe? Zar je pogriješila što je tražila premještaj na mjesto rada koje joj je bliže zbog zdravstvenog stanja i koje će joj olakšati putovanje na i sa posla? Prema odredbama Zakona o radu zabranjeno je tuženiku svaka vrsta šikaniranja radnika koji potražuje svoja prava. Ukoliko bi tuženik osporavao teško zdravstveno stanje tužiteljice to se predlaže provođenje medicinskog vještačenja po ovlaštenom vještaku koji će utvrditi utjecaj zdravstvenog stanja tužiteljice na njezin svakodnevni život i na rad te u kojem pogledu jer je svakodnevno, u dužem vremenskom razdoblju, morala putovati u 100+ km, a što utječe na zdravstveno stanje tužiteljice. Ako je potrebno tužiteljica predlaže i vještačenje po drugom ovlaštenom vještaku medicine ukoliko neki dio vještačenja nije u domeni prvotnog vještaka medicine. Također, tužiteljica kronološki navodi i što se događalo vezano za razgovor sa nadređenim osobama i poslodavcem: 13. studenoga 2019. kao što je već navedeno tužiteljica je primila rješenje o utvrđivanju svojstva osiguranika - invalidne osobe te da joj se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem (beneficirani staž), početkom 12. mjeseca 2019. tužiteljica je zatražila od tuženika specifikaciju koliko dana godišnjeg odmora joj je ostalo za korištenje, 13. prosinca 2019. dobila je Odluku o korištenju godišnjeg odmora na kojoj nedostaje 18 dana, u komunikaciji s voditeljem centra dogovoreno da se tužiteljica vrati na rad 15. siječnja 2020. usprkos tome što Odluka navodi da se tužiteljica vrati na rad 20. prosinca 2019., 13. prosinca 2019. (petak) tužiteljica je zaprimila Odluku o premještaju, na dan uručenja Odluke o premještaju tužiteljica je usmeno tražila razloge premještaja. Poslovođa ĐG je uvjerava da je premještaj kratkoročan i privremen, te da će joj svi troškovi puta biti nadoknađeni. Cijelom razgovoru bio je nazočan i regionalni voditelj BG koji na ništa nije reagirao te stoga tužiteljica nije imala razloga ne vjerovati riječima poslovođe, 16. prosinca 2019. (ponedjeljak) tužiteljica odlazi na razgovor s ŽG, zamjenikom UG (član nadzornog odbora). Od njega traži da joj se kažu razlozi premještanja i postoji li ikakva mogućnost da do premještaja ne dođe. Pokazuje mu liječničke nalaze i govori mu da će putovanje utjecati na njeno zdravlje. U nalazu stoji uputa liječnika da se tužiteljicu ne premješta. Zamjenik ŽG joj govori kako će joj se javiti po tom pitanju. Tužiteljica ga dva tjedna naziva kako bi dobila odgovor, međutim on se ne javlja ili govori da je na putu/sastanku/ne može sad i slične izlike. U periodu od ožujka 2020. do svibnja 2021. zdravstveno stanje tužiteljice iziskivalo je privremenu nesposobnost za rad kad joj je utvrđen status osiguranika sa stažem osiguranja sa povećanim trajanjem – osiguranika osobe sa invaliditetom sukladno odredbi čl. 26. Zakona o stažu sa povećanim trajanjem. Od trenutka utvrđenja statusa osiguranika sa stažem osiguranja sa povećanim trajanjem i povratka na rad, unatoč urednom i pravovremenom izvršavanju radnih obveza jednako kao i u prethodnom periodu, tuženik je neosnovano umanjio plaću tužiteljici. Dakle, u sklopu diskriminacije zbog zdravstvenog stanja i invaliditeta tuženik je još k tome odlučio i neosnovano i neobjašnjivo smanjiti plaću tužiteljici. Naime, prije privremene nesposobnosti za rad tužiteljica je primala plaću u neto iznosu od 5.000,00 kn / 663,61 eura, dok po povratku na rad i utvrđenju statusa osiguranika sa stažem osiguranja sa povećanim trajanjem plaća tužiteljice u neto iznosu redom po mjesecima je iznosila:

- za mjesec svibanj 2021. u neto iznosu od 3.917,15 kn / 519,90 eura

- za mjesec lipanj 2021. u neto iznosu od 4.036,60 kn / 535,75 eura

- za mjesec srpanj 2021. u neto iznosu od 3.705,99 kn / 491,87 eura

- za mjesec kolovoz 2021. u neto iznosu od 3.705,99 kn / 491,87 eura

- za mjesec rujan 2021. u neto iznosu od 3.705,99 kn / 491,87 eura

Nesporno je da je plaća tužiteljice po utvrđenju statusa osiguranika sa stažem osiguranja sa povećanim trajanjem i povratka na rad neosnovano umanjena za mjesečni iznos koji varira od 963,00 neto kn / 127,81 eura do 1.294,00 neto kn / 171,74 eura. U konačnici se tužiteljica morala i preseliti u Rijeku, ali i dalje je tuženik diskriminira kao osobu sa invaliditetom. Zaključno i rezimirajući sve prethodno navedeno, dostojanstvo tužiteljice povrijeđeno je slijedećim postupanjima tuženika: unatoč većim zdravstvenim teškoćama tuženik je tužiteljicu bez ikakve osnove i bez ikakvog valjanog obrazloženja premjestio na rad u Rijeku znajući da joj je zdravstveno stanje teško narušeno, te od tada je tužiteljica primorana mjesecima (do preseljenja) svakodnevno putovati na relaciji [adresa] – [adresa] – [adresa], a koje putovanje (pogotovo u noćnom periodu) negativno djeluje na zdravstveno stanje tužiteljice koja boluje od sistemskog eritemskog lupusa i na radnom mjestu je doživjela moždani udar; nakon utvrđenja statusa osiguranika sa stažem osiguranja sa povećanim trajanjem odnosno osiguranika osobe sa invaliditetom tuženik isplaćuje nižu plaću od pripadajuće plaće i od plaće koju primaju ostali radnici za obavljeni rad i rad jednake vrijednosti. Tužiteljica je kroz godine dobila odgovor na samo jedan njezin dopis dok su svi ostali ignorirani Tužiteljica smatra kako joj tuženik kao poslodavac nije pružio adekvatnu zaštitu. Štoviše, iz samo sebi poznatih razloga je tuženik tužiteljicu sa narušenim zdravstvenim stanjem premjestio na rad u mjesto udaljeno više od 50 km, k tome iznio niz neistina u svojem odgovoru od 30. srpnja 2020. kako bi poboljšao svoj položaj te je tužiteljici isplaćivao nižu plaću od pripadajuće plaće i od plaće koju primaju ostali radnici za obavljeni rad i rad jednake vrijednosti. Slijedom navedenog, predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Također ističe kako je tužbeni zahtjev u točkama 1., 2. i 3. istog nejasan, generalno postavljen i neodređen, pa se isti treba u tom dijelu odbaciti, odnosno tuženik smatra da nije podoban za postupanje/odlučivanje. Uvodno ističe da su Plodine d.d., kao i svaki drugi poslodavac koji zapošljava najmanje 20 radnika, obveznik kvotnog zapošljavanja, sukladno Pravilniku o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Kod poslodavca Plodine d.d. jedini radnici koji se izuzimaju iz broja radnika koji se uračunavaju u osnovicu za izračun kvote, jesu radnici zaposleni na radnom mjestu vozača te je sukladno svemu naprijed navedenom poslodavac Plodine d.d. u obvezi svake godine uplaćivati u Državni proračun Republike Hrvatske naknadu na ime neispunjenja kvote ili utrošiti istu kroz zamjensku kvotu pa je tako poslodavac u 2022. u obvezi u Državni proračun uplatiti iznos od 1.327.500,00 kuna ili navedeni iznos utrošiti kroz zamjensku kvotu iz razloga što nije ispunio kvotu zapošljavanjem osoba s invaliditetom koje je bio dužan zaposliti kako bi ispunio propisanu kvotu, odnosno za 2023. ta obveza je iznosila 242.890,00 eura. Dakle, iz svega naprijed navedenog razvidno je da je tuženiku itekako u interesu zaposliti čim više osoba s invaliditetom te s tim u vezi tuženik često podsjeća i ohrabruje radnike da zatraže od nadležnog tijela utvrđivanje invaliditeta koje je evidentno u obostranom interesu. Nadalje, izričito osporava da bi na bilo koji način i po bilo kojoj osnovi vršio izravnu i/ili neizravnu diskriminaciju tužiteljice, a pogotovo diskriminaciju temeljem invaliditeta, odnosno zdravstvenog stanja tužiteljice. Tužiteljica je zaposlena kod tuženika temeljem ugovora o radu još od 10. srpnja 2015. s početkom rada u supermarketu Plodine na Krku. Temeljem čl. 3. stavak 1. svih ugovora o radu koje je tužiteljica potpisala s tuženikom, ista se obvezala obavljati poslove svojeg radnog mjesta u poslovnim prostorijama Poslodavca na teritoriju Republike Hrvatske u skladu s potrebama poslodavca/tuženika. Tužiteljica je premještena na mjesto rada u supermarket Plodine u Rijeci, ČG temeljem ugovora o radu sklopljenog između poslodavca i tužiteljice dana 1. lipnja 2016., konkretno članka 3. stavka 1. predmetnog ugovora koji glasi: „Radnik će poslove iz članka 2. ovog Ugovora obavljati u poslovnim prostorijama na području Republike Hrvatske u skladu s potrebama poslodavca.“ Posebno se naglašava da je tužiteljici obavijest o premještaju uručena dana 13. prosinca 2019., da je navedenog datuma tužiteljica vlastoručnim potpisom potvrdila primitak navedene obavijesti te da ista nije u zakonskom roku od 15 dana od dana primitka navedene obavijesti podnijela nikakav zahtjev za zaštitu prava u svezi navedene obavijesti niti se ista na bilo koji način protivila navedenom premještaju. Naprotiv, tužiteljica je tada od 14. prosinca 2019. do 19. prosinca 2019. koristila godišnji odmor te je po povratku s istog dana 20. prosinca 2019. započela s radom u objektu [adresa]. Premještaj radnika zbog potreba posla po supermarketima koji posluju u sastavu Plodina d.d. učestao je i nužan zbog niza razloga kao što su primjerice povećanje opsega posla u supermarketima koji su pod utjecajem sezone, čestih i mnogobrojnih bolovanja u pojedinim supermarketima, korištenje godišnjih odmora, otvaranje novih supermarketa, velike fluktuacije radnika i kroničnog nedostatka radne snage u pojedinim područjima Republike Hrvatske u kojima posluju pojedini supermarketi Plodine i sl. Primjerice, u srpnju 2022. kada se tuženik očitovao pučkoj pravobraniteljici po prijavi tužiteljice na diskriminaciju temeljem njenog zdravstvenog stanja, tuženik je uz očitovanje dostavio popis od 2044 radnika čije je mjesto prebivališta izvan mjesta supermarketa u kojemu rade. Iz navedene činjenice jasno proizlazi da da se situacija tužiteljice izvlači iz konteksta cjelokupne organizacije poslovanja Plodina d.d. te da se ista od strane tužiteljice pokušava prikazivati kao diskriminacija. Nakon provedenog postupka pravobranitelj nije utvrdio sumnju na diskriminaciju tužiteljice. U konkretnom slučaju tužiteljica je premještena, sukladno ugovoru o radu, na rad u supermarket Plodine u Rijeci, ČG koji se je otvorio dana 17. listopada 2019. i koji je trebalo uhodati i postaviti na zdrave temelje za buduće poslovanje, a to nije moguće sa isključivo novozaposlenim radnicima koji nemaju iskustvo rada u sustavu Plodina d.d. (a najčešće nemaju nikakvo radno iskustvo), već je trebalo angažirati i dugogodišnje radnike koji poznaju organizaciju te sustav i principe rada. Samo u razdoblju od tri mjeseca počevši od otvorenja navedenog supermarketa, u navedeni supermarket premješten je velik broj radnika zaposlenih u drugim supermarketima pretežno u Rijeci, ali pored toga, u predmetni supermarket, osim tužiteljice bili su premješteni (a poneki još uvijek i rade) i radnici s prebivalištem u različitim od mjesta rada u supermarketu Plodine u Rijeci, ČG i to iz sljedećih gradova i općina: [adresa] (općina u Zadarskoj županiji). I sama poslovođa supermarketa Plodine-Rijeka, ČG svaki dan već godinama putuje iz Senja u Rijeku, a koja udaljenost iznosi cca 70 km u jednom smjeru. U razdoblju od 1. rujna 2019. do 1. lipnja 2020. u supermarket [adresa] – [adresa] iz drugih supermarketa premješteno je čak 41 radnik, i to čak i iz drugih županija. Tako su premješteni radnici koji su prethodno radili u Virovitici, Funtani, Senju, Rovinju, Cresu, Zadru… Od navedenih radnika osim tužiteljice i radnica DG premještena je, a ima status osobe s invaliditetom. Iz svega naprijed navedenog razvidno je da premještaj tužiteljice zbog potreba posla u supermarketu Plodine u Rijeci, ČG nije usamljen slučaj, a pogotovo nije diskriminacija. Nadalje, iz rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Rijeci, klasa: UP/I 141-06/19-01/03384842156 nigdje ne proizlazi da da bi putovanje predstavljalo bilo kakvu kontraindikaciju s obzirom na njezinu dijagnozu, već samo da se istoj staž osiguranja računa s povećanim trajanjem (što poslodavac sukladno navedenom rješenju i čini), a niti je radnica ikada poslodavcu dostavila bilo kakvu liječničku dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da putovanje za radnicu predstavlja ugrozu po zdravlje, čak niti kada je na to pozvana od strane ovlaštenika poslodavca za provedbu zaštite dostojanstva radnika u postupku povodom zahtjeva za zaštitu dostojanstva pokrenutom od Nezavisnog sindikata radnika Hrvatske. Također, iako je tužiteljica, sukladno zakonskim propisima bila dužna prilikom sklapanja ugovora o radu i tijekom trajanja radnog obavijestiti poslodavca o bolesti ili drugoj okolnosti koja ga onemogućuje ili bitno ometa u izvršenju obveza iz ugovora o radu ili koja ugrožava život ili zdravlje osoba s kojima u izvršenju ugovora o radu radnik dolazi u dodir, isto to svjesno i proračunato nije učinila, iako je ista, kako je to utvrđeno naprijed citiranim rješenjem HZMO-a, bila upoznata s tom činjenicom još od 30. ožujka 2007., dok je radni odnos u Plodinama d.d. zasnovala dana 10. srpnja 2015. Bitno je istaknuti da je tuženik putem regionalnog koordinatora FG tužiteljici nakon prestanka potrebe posla u supermarketu Plodine u Rijeci, ČG usmenim putem, prije donošenja pisane obavijesti o premještaju, najavio da istu ima namjeru ponovo premjestiti u supermarket Plodine na Krku, međutim, ista je to odbila i izričito se tome protivila iz razloga što je planirala preseljenje u Rijeku te je i tada zaprijetila da ukoliko će je poslodavac vratiti na rad u supermarket Plodine u Krku da će ista navedeno postupanje poslodavca smatrati mobbingom te da će pokrenuti odgovarajuće postupke pa se s obzirom na cjelokupnu situaciju i okolnosti vezano za tužiteljicu od navedenog premještaja odustalo. Tužiteljica je dana 13. travnja 2022. promijenila adresu prebivališta, o čemu je poslodavcu dostavila Potvrdu o podnijetom zahtjevu za izdavanje osobne iskaznice, a poslodavac je istoj po njenom zahtjevu dana 22. travnja 2022. odobrio plaćeni dopust u trajanju od tri dana zbog selidbe, sukladno Pravilniku o radu. Vrlo bitno za istaknuti je također i to da je tužiteljica od dana 6. travnja 2022. do dana 17. travnja 2022. bila na bolovanju što neobično koincidira sa razdobljem njenog preseljenja te opravdano budi sumnju u zloupotrebu bolovanja. Vezano uz navod da je tužiteljica pretrpjela moždani udar na radnom mjestu isti je potpuno neistinit. Također u cilju rasvjetljavanja okolnosti cijelog slučaja, smatra se bitnim posebno istaknuti činjenica da je tužiteljica po usmenom upitu regionalnog voditelja grupe supermarketa FG je li voljna otići na rad u supermarket Plodine u Pazin radi ispomoći radi povećanog opsega posla uslijed manjka radne snage i čestih bolovanja, dana 13. lipnja 2022. u skladu sa svojim usmenim pristankom te svojom voljom otišla, zajedno s još jednom kolegicom iz istog supermarketa, raditi zbog potreba posla kao ispomoć u navedeni supermarket Plodine u Pazinu. Tužiteljica je tom prilikom sama putovala automobilom 55 km u samo jednom smjeru te tužiteljici u navedenom slučaju predmetna udaljenost nije predstavljala nikakav problem niti zdravstvenu ugrozu!!! Kada je poslodavac saznao da je ista, iako po vlastitom pristanku i svojom voljom, otišla raditi u supermarket Plodine u Pazinu, odmah je izdao nalog da se ista hitno uputi natrag na rad u supermarket Plodine u Rijeku, IG, a sve kako se navedeno ne bi, u trenutku kada to tužiteljici odgovara, izokrenulo u mobbing te diskriminaciju poslodavca prema tužiteljici. Tužiteljica je tako dana 14. lipnja 2022. vraćena na rad u supermarket Plodine u Rijeci, ČG. Ostale radnice upućene iz drugih supermarketa Plodine i nadalje su nastavile s radom u supermarketu Plodine u Pazinu. Bitno je napomenuti da je tužiteljica u dva navrata podnosila pritužbu ovlašteniku poslodavca/tuženika vezano uz diskriminaciju po osnovi svojeg zdravstvenog stanja. Prvi puta je tužiteljica zastupana po Nezavisnom sindikatu radnika Hrvatske dana 27. srpnja 2020. uputila zahtjev za zaštitu od diskriminacije zbog premještaja te da je od strane ovlaštene osobe proveden postupak povodom zahtjeva za zaštitu od izravne diskriminacije temeljem zdravstvenog stanja radnice dana 30. srpnja 2020. i da je u predmetnom utvrđeno da iz svih dokaza provedenih tijekom postupka, kao i činjenica utvrđenih tijekom postupka ne proizlazi da je tužiteljica bila niti izravno niti neizravno diskriminirana na temelju invalidnosti i zdravstvenog stanja stavljanjem u nepovoljniji položaj, odnosno stavljanjem u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, niti da je ista bila uznemiravana po bilo kojoj osnovi. Drugi puta je to učinila 24. studenoga 2021. osobno te je od strane ovlaštene osobe proveden postupak povodom zahtjeva za zaštitu od izravne diskriminacije temeljem zdravstvenog stanja radnice te je dana 29. studenoga 2021. doneseno Izvješće iz kojeg proizlazi da je u predmetnom utvrđeno da iz svih dokaza provedenih tijekom postupka, kao i činjenica utvrđenih tijekom postupka ne proizlazi da je tužiteljica bila niti izravno niti neizravno diskriminirana na temelju invalidnosti i zdravstvenog stanja stavljanjem u nepovoljniji položaj, odnosno stavljanjem u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, niti da je ista bila uznemiravana po bilo kojoj osnovi. Nadalje, s obzirom na činjenične navode tužbe kako je tužiteljica diskriminirana jer joj se na isplaćuje putni trošak od Krka do Rijeke te kako joj je umanjena plaća smatra se bitnim istaknuti kako navedeno ni u kojem slučaju ne predstavlja diskriminaciju tužiteljice u odnosu na bilo kojeg drugog radnika zaposlenog kod tuženika. Tako se, vezano za način refundacije radnicima troškova putovanja, ističe da se navedeni troškovi, sukladno Pravilniku o radu, isplaćuju radnicima na njihove tekuće račune zajedno s isplatom plaće koja dospijeva do 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec. Nadalje, sukladno Pravilniku o radu, zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla za dane koje je zaposlenik proveo na radu, a prema stvarno nastalim troškovima. Pod stvarno nastalim troškovima smatraju se troškovi koje zaposlenik ima kod dolaska i odlaska na rad koristeći se organiziranim sredstvima javnog prijevoza. Ukoliko zaposlenik ne koristi sredstva javnog prijevoza, već na posao i s posla dolazi osobnim vozilom, ima pravo na naknadu u visini troškova prijevoza koja bi imao da koristi sredstva javnog prijevoza. Radniku u svim prethodno navedenim slučajevima pripada naknada troškova prijevoza na posao i s posla u visini od najviše 700,00 kuna mjesečno. Također, Zakonom o radu niti bilo kojim drugim zakonskim propisom nigdje nije propisana obveza poslodavca na isplatu troškova prijevoza radnicima, već je to diskrecijsko pravo svakog poslodavca u djelatnosti trgovine (s obzirom da za djelatnost trgovine kolektivnog ugovora nema, a koji bi eventualno mogao propisati poslodavcima u sektoru trgovine predmetnu obvezu) da svojim internim aktima propiše da li će ili neće isplaćivati prijevoz radnicima, odnosno po kojim kriterijima će isplaćivati naknadu za prijevoz i do koje visine. Vezano za odluku o isplati/umanjenju plaće tužiteljici ističe se kako slijedi: sukladno Pravilniku o radu plaća radnika sastoji se od osnovne plaće, dodatka na radni staž i stimulacije. Osnovna plaća radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak utvrđuje se na osnovu složenosti radnog mjesta i normalnih uvjeta rada; stimulativno dio plaće je povećanje plaće po osnovi ostvarenih rezultata rada zaposlenika koji su utjecali i na povećanje pozitivnog rezultata poslovanja društva. Pod ostvarenim rezultatima rada zaposlenika smatra se: - ostvarivanje natprosječne prodaje robe, - pridobivanje uspješnih novih poslova, novih i kvalitetnih poslovnih partnera, - količina i kvaliteta obavljenog posla (cjelovitost, kreativnost, pouzdanost, ekonomičnost, samostalnost), - prijevremeni završetak postavljenog zadatka i posla, - uspješan završetak posebno opsežnog i važnog posla (dovršenje projekta, organizacijskog poboljšanja i sl.), - posebno uspješno vođenje službe ili odjela; Odluku o isplati stimulativnog dijela plaće donosi direktor. Dakle, tužiteljica u razdobljima u kojima istoj nije isplaćen fakultativni stimulativni dio plaće nije ostvarila niti jedan od gore navedenih uvjeta za isplatu istog, dapače, potpuno suprotno. Tužiteljica je učestalo od svojih neposredno nadređenih upozoravana na urednost i pravodobnost izvršavanja svojih radnih zadataka i obveza, kao i na potrebu ljubaznog i profesionalnog ophođenja s kupcima, no ista i nadalje ne postupa po uputama i nalozima nadređene osobe te svoje radne zadatke ne izvršava potpuno i pravovremeno, često uopće i nikako, neljubazna je prema kupcima koji se zbog njenog ponašanja često požale poslovođi supermarketa, a ista svoje neprofesionalno ponašanje i grubo kršenje obveza iz radnog odnosa opravdava riječima: „Koliku plaću imam, toliko ću i raditi!“. Tužiteljici je već zbog navedenih kršenja obveza iz radnog odnosa izrečena i pisana opomena pred otkaz i to dana 7. kolovoza 2018. ( za vrijeme rada u supermarketu Plodine u Krku), jer se je dana 2. kolovoza 2018. prilikom rada na svom radnom mjestu na odjelu delikatesa neuljudno i neprofesionalno ponašala prema kupcu na način da je odbila narezati šunku na zahtjev kupca iz razloga što da se u 22,20 sati više ne narezuju proizvodi je da je radno vrijeme završilo, unatoč činjenici što je radno vrijeme supermarketa pa tako i odjela delikatesa do 23,00 sata te da su djelatnici supermarketa dužni usluživati kupce do završetka radnog vremena supermarketa. Na opisano postupanje radnice poslodavac je dana 3. kolovoza 2018. zaprimio prigovor potrošača. Tužiteljici je i dana 28. ožujka 2023. izrečena opomena pred otkaz zbog grubog i teškog kršenja obveza iz radnog odnosa jer je dana 13. ožujka 2023. utvrđeno da je tužiteljica 11. ožujka 2023. djelatniku supermarketa naplatila robu prije nego kupcu s obzirom na redoslijed čekanja u redu pa je kupac 11. ožujka 2023. podnio pisanu pritužbu tuženiku kao poslodavcu u kojoj navodi da je tužiteljica spora, drska i bezobrazna prema kupcima te da je isti i prije nekoliko dana imao neugodnost s tužiteljicom na odjelu delikatesa gdje ga je uvjeravala da nema više akcijskog proizvoda da bi naposlijetku na njegovo inzistiranje ipak provjerila u skladištu te istom donijela željeni proizvod, kao i da je kupcu koji je bio u redu prije njega “pametovala i kretala očima”. Pored svega naprijed navedenog, tužiteljica je itekako svjesna činjenice da je ona sindikalni povjerenik koji uživa zaštitu od otkaza (jer poslodavac ne smije dati otkaz sindikalnom povjereniku bez suglasnosti sindikata, odnosno, takav otkaz bi bio nezakonit u što je tužiteljica evidentno upućena od strane sindikata) te koristi tu svoju zakonsku beneficiju kao argument koji joj prema njenom mišljenju daje za pravo da bez ikakvih sankcija ne izvršava svoje radne obveza kako je naprijed opisano. Nadalje, poslovođa supermarketa Plodine, ČG dana 24. ožujka 2022. zatražila je izricanje pisane opomene za tužiteljicu zbog neizvršavanja svojih radnih obveza, međutim, regionalni voditelj je, zbog konstantnih prijetnji tužbama od strane imenovane te konstantnih pritisaka sindikata putem dopisa te odvjetnika koji zastupa sindikat, popustio je pod pritiskom imenovane te nije postupio u skladu s Pravilnikom o radu i propustio poslodavcu pravodobno dostaviti zahtjev za izricanje opomene imenovanoj radnici koji je potpuno pravno i zakonski utemeljen. O svemu navedenom mogu posvjedočiti neposredno nadređeni tužiteljici. Dakle, u vrijeme kada je tužiteljica uredno i cjelovito izvršavala svoje radne obveze, ista je kao i svaki drugi radnik, ostvarivala pravo na stimulaciju koju joj je tuženik kao poslodavac uredno obračunao i isplaćivao, dok u vrijeme kad tužiteljica ne postupa sa dužnom pažnjom prilikom izvršenja svojih radnih obveza, svojim ponašanjem uzrokuje štetu poslodavcu (npr. prazan odjel pekare za koji je ista zadužena, ne isticanje cijena na proizvodima na odjelu za koji je zadužena i dr.), neljubazno se i neprofesionalno ponaša prema kupcima, ista ne ostvaruje pravo na povećanje plaće po osnovi ostvarenih rezultata rada. Sukladno iznijetom, tuženik kao poslodavac tužiteljici obračunava i isplaćuje plaću u skladu sa svim zakonskim propisima i svojim internim aktima. Također, bitno je napomenuti da se plaća radnika i stimulacija, između svega ostalog navedenog u ugovoru o radu, odnosno u aneksu ugovora o radu, smatra poslovnom tajnom te da se tužiteljica ugovorom o radu obvezala na svaki način i neograničeno čuvati poslovnu tajnu poslodavca, kako tijekom trajanja radnog odnosa tako i nakon njegova prestanka - tako da tužiteljica raspravljajući s ostalim radnicima o svojoj plaći evidentno krši ugovor o radu. Naposljetku, valja još jednom napomenuti da se tužiteljica vezano uz navodnu diskriminaciju koju iznosi u tužbi obratila i zaštitu potražila i kod Pučkog pravobranitelja te kod Pravobranitelja za osobe s invaliditetom, koji je istom podnesen od strane Nezavisnog sindikata radnika Hrvatske, u vezi čega nije utvrđeno da bi postojala bilo kakva sumnja na diskriminaciju tužiteljice od strane tuženika (a koji dokazi prileže uz ovaj odgovor na tužbu) pa se ističe prigovor res iudicata. Evidentno da je da tužiteljica kao sredstvo pritiska protiv poslodavca koristi sve raspoložive državne i sudske resurse. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da Naslovni sud tužbu i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan te da obveže tužiteljicu da nadoknadi tuženiku troškove postupka.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaz uvidom u materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu, kao i dokaz saslušanjem u svojstvu svjedoka BG (stranica 320-323 spisa), LG (stranica 323-326 spisa), MGC (stranica 332-336 spisa), GG (stranica 336-337 spisa), PG (stranica 341-342 spisa), ĐG (stranica 342-344 spisa), RG (stranica 344-345 spisa), ŽGC (stranica 351-354 spisa), FG (stranica 354-355 spisa), ŠG (stranica 360-362 spisa), AG (stranica 362-363 spisa), te tužiteljice (stranica 307-312 spisa) i z.z. tuženika JGC (stranica 312-315 spisa), kao stranaka.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08 - ispr., 57/11, 25/13, 89/14 - odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev neosnovanim u cijelosti.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da je tuženik kao poslodavac donošenjem obavijesti o premještaju tužiteljice od 12. prosinca 2019. te umanjenjem plaće u razdoblju od svibnja do rujna 2021. (zbog neisplate stimulacije) diskriminirao tužiteljicu povredom prava na jednako postupanje, sa zabranom svake daljnje diskriminacije tužiteljice.

6. Među strankama je nesporno da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na radnom mjestu „prodavača“ temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. lipnja 2016. (stranica 57-58 spisa). Također je nesporno da je tuženik tužiteljicu temeljem obavijesti o premještaju radnika od 12. prosinca 2019. (stranica 15-16 spisa) s radnog mjesta prodavača u supermarketu tuženika u Krku premjestio na radno mjesto prodavača u supermarket tuženika u [adresa].

7. Sporno je da li je tužiteljica diskriminirana na svom radnom mjestu na način naveden u tužbi.

8. Napominje se kako je odredbom čl. 7. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17 i 98/19, 151/22 i 64/23; dalje ZR) zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima.

9. Prema zakonskoj definiciji izravna diskriminacija, u smislu odredbi ZR-a, znači svako postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 7. st. 4. ZR-a kojim se osoba koja traži zaposlenje i osoba koja se zaposli stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

10. Neizravna diskriminacija u smislu ZR-a postoji kada određena naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, osobu iz čl. 7. st. 4. ZR-a, zbog njenoga određenog obilježja, statusa, opredjeljenja, uvjerenja ili vrijednosnog sustava koji čine temelje za zabranu diskriminacije iz čl. 7. st. 4. ZR-a stavlja ili bi stavila u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe.

11. Prije ostalog, valja imati na umu odredbu čl. 135. st. 2. ZR-a koja propisuje da ako radnik u slučaju spora iznese činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio protivno odredbama čl. 7. st. 4. ZR-a, na poslodavcu je teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije, odnosno da radnika nije stavio u nepovoljniji položaj od drugih radnika, odnosno da mu nije povrijedio neko pravo iz radnog odnosa.

12. Prije ostalog, valja imati na umu odredbu čl. 134. st. 1. ZR-a prema kojoj se postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja uređuju posebnim zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća ili pravilnikom o radu, dok su st. 2., 3., 4. i 5. istog članka propisani mehanizmi zaštite dostojanstva radnika.

13. U ovoj pravnoj stvari tužiteljica navodi kako je diskriminirana po osnovi invalidnosti i zdravstvenog stanja.

14. Dakle, na konkretni pravni odnos primjenjuju se i odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" br. 85/08 i 112/12; dalje ZSD), kao i prava utvrđena tim Zakonom na temelju odredbe čl. 8. st. 1. tog Zakona koja propisuje da se on primjenjuje i na postupanja, između ostalog svih pravnih i fizičkih osoba u područjima rada i radnih uvjeta, mogućnosti obavljanja samostalne i nesamostalne djelatnosti, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju te napredovanju, pristup svim vrstama profesionalnog usmjeravanja, stručnog osposobljavanja i usavršavanja te prekvalifikacije.

15. Nadalje, odredbom čl. 9. ZSD-a propisano je da je diskriminacija u svim pojavnim oblicima zabranjena, dok je odredbom čl. 16. ZSD-a propisano da svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu tog prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, a može tražiti i zaštitu u posebnom postupku propisanom u čl. 17. ovog Zakona. Stavkom 2. se navodi da posebni postupci za zaštitu od diskriminacije u području rada i zapošljavanja smatrat će se sporovima iz radnih odnosa.

16. Odredbom čl. 1. st. 1. ZSD-a propisano je da se tim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, potom da se stvaraju pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i da se uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, dok je st. 2. propisano da se diskriminacijom u smislu ovog Zakona smatra i stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz st. 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinski ili drugim vezama.

17. Nadalje, odredbom čl. 2. st. 1. ZSD-a propisano je da je izravna diskriminacija postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ovoga Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

18. Odredba čl. 14. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) jamči da svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovinu, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama i jednakost svih pred zakonom kao ustavno jamstvo nediskriminacije tj. zabrani diskriminacije u ostvarenju nekog konkretnog prava po bilo kojoj osnovi kao i odredba čl. 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10), koja predstavlja središnju odredbu konvencijskog prava vezanu uz zabranu diskriminacije koja propisuje da će se osigurati uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost. Dakle, čl. 14. Europske konvencije ne sadržava definiciju diskriminacije, dok su osnove na kojima se zabranjuje diskriminacija u čl. 14. Europske konvencije navedene egzemplifikativno, što je potvrdio i Europski sud za ljudska prava u predmetu Engel i drugi protiv Nizozemske (Presuda od 8. lipnja 1976., br. 5100/71 5101/71 5102/71 5354/72 5370/72).

19. Dakle, sadržaj diskriminacije podrazumijeva svako pravno zabranjeno nejednako postupanje odnosno stavljanje osobe u nepovoljniji položaj na osnovu određenih karakteristika, a postoji kada se zadovolje elementi postojanja slične ili podudarne grupe odnosno pojedinca, različito tretiranje prema zabranjenim osnovama bez objektivnog i razumnog opravdanja (tj. razumnog odnosa između uporabljenih sredstava), poduzeto bez legitimnog cilja, odnosno protupravno pravljenje razlike (stavljanje u nepovoljniji položaj) između osoba koje su u usporedivoj (bitno sličnoj ili jednakoj) pravnoj situaciji. Dakle, pretpostavke za pružanje sudske zaštite zbog diskriminacije su postojanje osnove diskriminacije i nejednako postupanje.

20. U odnosu na navod tužiteljice da je tuženik povrijedio njezino pravo na jednako postupanje zbog premještaja s radnog mjesta prodavača u supermarketu tuženika u Krku u supermarket tuženika u Rijeci, na adresi [adresa], navodi se da sud ne prihvaća navod tužiteljice kako je do premještaja došlo bez ikakvog obrazloženja. Navedeno stoga što se u samoj obavijesti o premještaju od 12. rujna 2019. (stranica 15-16 spisa) navodi da se tužiteljica premješta "zbog potreba posla", a iz obrazloženja citirane obavijesti proizlazi da se zbog potreba posla u supermarketu u Rijeci pokazala potreba za prodavačem u istom.

21. Ocjenom provedenih dokaza, napose iskaza svjedoka BG, regionalnog voditelja grupe supermarketa kod tuženika, ovaj sud utvrđuje da se supermarket [adresa] otvorio u listopadu 2019., i kako bi se to sve odradilo na vrijeme da su morali skupiti kadar, a kako kadra u Rijeci nije bilo, to da su odredili premještaj djelatnika iz velikog broja marketa u regiji. Pod to da su spadali Krk, Crikvenica, Kukuljanovo, Marinići i Rijeka – Vukovarska, te da je u to "upala" tužiteljica. Objekt Krk da ima mali broj zaposlenika, a tužiteljica da ne bi mogla sama raditi u smjeni zbog svoje sporosti, pa kako hipermarket [adresa] ima veći broj djelatnika, da su smatrali da će u suradnji s drugim djelatnicima to puno bolje funkcionirati, kako za tužiteljicu, tako i za tuženika. Također je naveo da su market na [adresa] morali staviti u pogon u roku od cca tri tjedna, a u tom roku da nije bilo moguće zaposliti novu radnu snagu. U konačnici, svjedok je naveo da kod tuženika rijetko dolazi do premještaja, u zadnjih godinu dana da nije bilo niti jednog premještaja u supermarketima (iskaz dan na ročištu 14. veljače 2025.), odnosno do premještaja da dolazi u situaciji iznimnih potreba za kadrom. Kako za hipermarket na [adresa] nije bilo dovoljno vremena, da su pitali tko se želi premjestiti te da se javila jedna djelatnica iz Crikvenice, a obzirom da kratak rok vezan uz otvaranje, da su za ostale djelatnike donijeli obavijesti o premještaju.

22. Suglasno navedenom, iskazivao je i svjedok FG, zamjenik direktora Službe maloprodaje kod tuženika, koji u svom iskazu navodi (stranica 354-3554 spisa) da u slučaju potrebe premještaja prvo pita tko želi ići na ispomoć, a ako se nitko dobrovoljno ne javi, onda da odabire osobu čiji se nedostatak u supermarketu iz kojeg se premješta najmanje ne bi osjetio. Također je naveo da u supermarketima ima djelatnika koji rade izvan svog mjesta prebivališta (navedeno je u suglasju s popisom radnika sa stranice 105-133 spisa).

23. Nadalje, i z.z. tuženika ĐGC u svom stranačkom iskazu navodi (stranica 312-315 spisa) da je tužiteljica premještena zbog otvaranja supermarketa [adresa], a u ovom konkretnom slučaju svi radnici da su došli iz drugih supermarketa jer se radilo o preuzimanju poslovnog prostora od desetak dana, odnosno prostor da su kupili od Brodokomerca i da su imali desetak dana do otvaranja centra, te da nije bilo vremena obučavati nove radnike. Tužiteljicu da je predložio njezin poslovođa, očigledno iz razloga što je smatrao da će rad u supermarketu Krk moći organizirati bez nje, a na upit je li bilo opravdano tužiteljicu premjestiti u taj supermarket obzirom da je počela raditi tek 15. siječnja 2020. z.z. tuženika je navela da su ljudi u taj centar dolazili sve do ožujka ili travnja 2020., pa da su tako neki dolazili iz [adresa] i [adresa] (poslovođa), dakle iz dosta udaljenih krajeva, odnosno sa svih strana jer da je to kod njih uobičajeno.

24. U tom kontekstu ističe se iskaz svjedoka ŠG, poslovođe i voditelja smjene kod tuženika u utuženom razdoblju, koja u svom iskazu navodi (stranica 360- 362 spisa) da je tužiteljici bila nadređena od rujna 2021., kada se vratila s porodiljnog, obzirom da je do tada radila u hipermarketu tuženika u Senju, dok iz iskaza svjedoka EG proizlazi da je nakon ĆG (zbog odlaska na porodiljni) na mjesto poslovođe došla KG koja je do tada živjela u [adresa].

25. Da ovo nije bio jedini slučaj premještaja kod tuženika, u svom iskazu potvrđuje i svjedok ĐG, poslovođa kod tuženika, koji navodi (stranica 342-344 spisa) da sada trenutno u Plodinama Krk rade ljudi koji su premješteni iz drugih poslovnica, a razlog premještaja da je sezona, odnosno povećanje posla, kao i tužiteljica koja u svom iskazu navodi da je prije nje iz Plodina Krk u Plodine Kostrena bila premještena OG, također prodavačica, čiji premještaj je bio trajan, a ista da ni ne vozi, a nakon tužiteljice da je bila premještena i NG, zamjenica ĐG, ali tužiteljica da ne zna gdje je bila premještena, koji premještaj nije prihvatila već je dala otkaz.

26. Obzirom na naprijed navedeno, sud ne nalazi da je tuženik premještajem tužiteljice iz supermarketa tuženika Krk u supermarket tuženika u [adresa] povrijedio pravo na jednako postupanje u odnosu na druge prodavače na osnovi invalidnosti i zdravstvenog stanja. Navedeno iz razloga što je do premještaja došlo zbog potreba posla (otvaranja novog supermarketa u Rijeci), te činjenice što iz samog ugovora o radu sklopljenog između parničnih stranaka tj. odredbe čl. 3. istog proizlazi da će tužiteljica poslove iz čl. 2. tog ugovora (radnog mjesta prodavača) obavljati u poslovnim prostorijama poslodavca na teritoriju Republike Hrvatske, u skladu s potrebama poslodavca, dok s radom da započinje u objektu Supermarket Krk, a u ovom konkretnom slučaju radilo se o potrebi za prodavačem u drugom supermarketu koji se tek otvorio u Rijeci, a radnog kadra nije bilo.

27. Nadalje, ističe se da iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da tužiteljica protiv navedene obavijesti o premještaju nije sukladno odredbama ZR-a zahtijevala zaštitu svojih prava iz radnog odnosa obzirom da protiv iste nije podnijela zahtjev za zaštitu prava, koju činjenicu tužiteljica niti ne spori, već u svom stranačkom iskazu navodi da je od onih koji vole komunicirati, a ne pisati mailove, slijedom čega da je htjela osobno doći da ju se vidi i da razgovaraju "oči u oči". Daljnji navod tužiteljice da je predmetna obavijest nezakonita jer da je donesena bez provedenog savjetovanja s radničkim vijećem ovaj sud ne prihvaća obzirom da spisu prileži suglasnost radničkog vijeća s namjerom donošenja obavijesti o premještaju tužiteljice od 12. prosinca 2019. (stranica 191 spisa), kao i dopis kojim tuženik traži predmetnu suglasnost (stranica 192 spisa).

28. Što se tiče činjenične tvrdnje u tužbi da je do premještaja došlo neposredno nakon što je tužiteljici utvrđen status osiguranika – invalidne osobe rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, klasa: UP/I 141-06/19-01/03384842156 od 13. studenoga 2019. (stranica 12-13 spisa) navodi se da se istim poništava rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, klasa: UP/I 141-06/19-01/03384842156 od 15. listopada 2019., slijedom čega se tužiteljici utvrđuje svojstvo osiguranika – invalidne osobe od 1. siječnja 2019., uz napomenu da se u obrazloženju istog ne navodi ocjena zdravstvene sposobnosti za rad tužiteljice, odnosno potreba da tuženik osigura odgovarajući posao tužiteljici, već isključivo da je bolest od koje tužiteljica boluje (sistemski eritemski lupus), a koja uzrokuje trajne posljedice za život i rad od 30. ožujka 2007., temelj ostvarivanja prava na staž s povećanim trajanjem (propisana čl. 2. st. 3. Zakona o stažu s povećanim trajanjem ("Narodne novine" 115/2018), a koji je stupio na snagu 1. siječnja 2019.

29. Slijedom iznijetog, u pravu je tuženik kada navodi da ga tužiteljica prilikom zasnivanja radnog odnosa nije upoznala sa svojim zdravstvenim stanjem, a kako to propisuje odredba čl. 24. st. 1. ZR-a koja propisuje da je prilikom sklapanja ugovora o radu radnik dužan obavijestiti poslodavca o bolesti ili drugoj okolnosti koja ga onemogućuje ili bitno ometa u izvršenju obveza iz ugovora o radu, uz napomenu da tužiteljica od navedene bolesti boluje od ožujka 2007., a kod tuženika je u radnom odnosu na neodređeno vrijeme od 1. lipnja 2016. U tom kontekstu se ističe da je tužiteljica u svom stranačkom iskazu navela da zbog te bolesti nije imala problema u smislu rada jer je mogla odraditi sve što je bilo potrebno, te da je radila od blagajne, delikatesa, gastra, a samo da nije bila u mesnici.

30. U predmetnom slučaju tužiteljica tvrdi da je po osnovi invalidnosti bila u nepovoljnijem položaju, ali ne navodi u odnosu na koje osobe, uz napomenu da spisu prileži pregled zaposlenih osoba s invaliditetom kod tuženika (stranica 138 spisa), u kojem popisu se nalazi i SG, uz napomenu da je z.z. tuženika u svom iskazu navela da je u ovaj supermarket na [adresa], osim tužiteljice, premještena još jedna radnica koja ima staž s povećanim trajanjem, uz napomenu da iz odgovora na tužbu proizlazi da se upravo radilo o CG, koji navod tužiteljica tijekom postupka nije osporavala.

31. U odnosu na drugi osnov diskriminacije tj. zdravstveno stanje tužiteljice navodi se da iz stranačkog iskaza tužiteljice proizlazi da je u veljači 2019. na poslu imala moždani udar, uz napomenu da spisu ne prileži medicinska dokumentacija o navedenom, a ista nije bila ni priložena uz zahtjev za zaštitu diskriminacije od 27. srpnja 2020. (stranica 147-148 spisa) i pritužbu zbog zaštite dostojanstva radnika od 24. studenoga 2021. (stranica 151-153 spisa), s time da je punomoćnik tužiteljice na ročištu od 12. studenoga 2025. naveo da nema daljnjih dokaznih prijedloga te je predložio zaključenje glavne rasprave.

32. Vezano za liječnički nalaz dr. med. VG od 10. kolovoza 2020. (stranica 14 spisa) uvidom u koji je utvrđeno da se moli da se tužiteljicu poštedi, između ostalog, i dužeg putovanja na posao navodi se da imenovani, kao liječnik u ordinaciji opće medicine odnosno kao izabrani obiteljski liječnik tužiteljice nije ovlašten davati takva mišljenja odnosno molbe obzirom da radi utvrđivanja zdravstvene sposobnosti radnika radi obavljanja određenih poslova samo poslodavac može uputiti radnika na liječnički pregled (čl. 24. st. 2. ZR-a), uz napomenu da iz iskaza svjedoka MGC, pravnice kod tuženika (stranica 332-337 spisa) proizlazi da tužiteljica predmetni nalaz nije niti priložila niti dostavila putem maila ili poštom prilikom podnošenja zahtjeva za zaštitu od izravne diskriminacije u srpnju 2020., kao ni prilikom podnošenja ponovljenog zahtjeva iz studenoga 2021., mada se na isto pozivala u telefonskom razgovoru s imenovanim svjedokom, uz napomenu da predmetni nalaz nije niti bio u njezinom radnom dosjeu.

33. Slijedom naprijed navedenog, sud ne prihvaća navod tužiteljice kako je tuženik bio upoznat s njezinim zdravstvenim stanjem.

34. U odnosu na neisplatu stimulativnog dijela plaće, odnosno umanjena plaće, opet u sklopu diskriminacije po osnovi zdravstvenog stanja i invaliditeta, navodi se da je sud uvidom u Dodatak Pravilniku o radu, tj. Osnove i mjerila za isplatu plaća, naknada plaća i ostalim materijalnim pravima zaposlenika tuženika (stranica 204-209 spisa) utvrdio da je čl. 8. propisano da je stimulativni dio plaće povećanje plaća po osnovi ostvarenih rezultata rada zaposlenika koji su utjecali i na povećanje pozitivnog rezultata poslovanja društva (st. 1.), a pod ostvarenim rezultatima rada zaposlenika smatra se: - ostvarivanje natprosječne prodaje robe, - pridobijenje uspješnih novih poslova, novih i kvalitetnih poslovnih partnera, - količina i kvaliteta obavljenog posla (cjelovitost, kreativnost, pouzdanost, ekonomičnost, samostalnost), - prijevremeni završetak postavljenog zadatka i posla, - uspješan završetak posebno opsežnog i važnog posla (dovršenje projekta, organizacijskog poboljšanja i slično, - posebno uspješno vođenje službe ili odjela (st. 2.), dok odluku o isplati stimulativnog dijela plaće donosi direktor (st. 3.).

35. Naime, iz iskaza svjedoka ĆG, poslovođe i voditelja smjene u supermarketu Sušak proizlazi da su razgovori s regionalnim voditeljima vezanim u z rad tužiteljice bili potaknuti žalbama kolega koji su radili s tužiteljicom i koji su navodili da tužiteljica poslove ne odrađuje do kraja, da moraju povući za nju, da sporim radom koči operativne radne zadatke te da se premjesti u drugi odjel, s time da je opomenula tužiteljicu zbog žalbe kupca koja se odnosila na njezin rad na blagajni, a jedna pisana opomena da je bila vezano uz neodradu na odjelu pekare gdje joj je zamjenica u popodnevnim satima javila da je pekara bila prazna, a nakon što je tužiteljici naredila što da napravi i nakon što je došla u kontrolu vidjeti što je tužiteljica napravila, to da nije bilo odrađeno. Navedeno je u suglasju s iskazom svjedoka TG, voditelja odjela kod tuženika, koja je navela (stranica 362 spisa) da je kao voditelj smjene bila odgovorna za smjenu i da je imala uvid u djelatnike tuženika. Par puta da je opomenula tužiteljicu da se ubrza, jer da je prespora, a sjeća se da je jednom u popodnevnoj smjeni pekara bila prazna, da ju je opomenula da je mora napuniti, o tome da je obavijestila ČG, a kada je poslije išla vidjeti je li se pekara napunila, ista da je bila prazna. Također je navela da je tužiteljica bila sporija u radu, a da ne zna zašto i da ne zna ništa o njezinom zdravstvenom stanju.

36. I svjedok ŽGC, direktor Službe pravnih, kadrovskih i općih poslova kod tuženika navodi (stranica 351-354 spisa) da je stimulativni dio varijabilni dio plaće koji ovisi o rezultatima rada svakog pojedinog radnika, odnosno o zalaganju radnika, odnosu prema poslu, brzini, rezultatima rada, odnosu prema kolegama i kupcima. Za supermarketa stimulativni dio predlažu za svaki mjesec poslovođe, koji svoj prijedlog prosljeđuju regionalnom direktoru, dok konačnu odluku donosi direktor maloprodaje. Također je navela da iz iskaza poslovođe supermarketa na [adresa] ĆG i u odnosu na zahtjeve regionalnog voditelja proizlazi da tužiteljica nije izvršavala svoje radne obveze i zadatke, niti pravovremeno niti potpuno, da je dolazila u konflikte s kupcima zbog čega da su joj izrečena pisana upozorenja, od kojih da joj je jedno bilo izrečeno dok je radila u supermarketu Krk.

37. Nadalje, i svjedok ĐG, poslovođa u supermarketu Krk navodi da je tužiteljica kao radnik bila usporena, da ne zna razlog tome, često da je bila na bolovanju, ali da ne zna zašto, da je primao pritužbe kupaca na rad tužiteljice, da je tužiteljici uručio opomenu jer da su dobili pritužbu kupca da pri kraju radnog vremena nije htjela rezati salamu i temeljem te pritužbe da je napisana opomena. Također je naveo da ga tužiteljica za vrijeme rada nije obavijestila da boluje od kakve bolesti.

38. Kao dokaz o navedenom, spisu prileži opomena od 7. kolovoza 2018. (stranica 155 spisa), opomena od 28 ožujka 2023. (stranica 158 spisa), mail od 24. ožujka 2022. (stranica 161 spisa) kojeg je ČG uputila FG vezano za nepopunjenost pekare, u kojem se navodi da je tužiteljica prilikom ne postupanja po nalogu da popuni pekaru odgovorila "koliku plaću imam, toliko radim".

39. Dakle, tuženik je predmetnim aktom razradio kriterije u kojima je moguće isplatiti stimulativni dio plaće (tj. povećati plaću), pa kada je utvrdio neispunjenost istih, to je osnovano umanjio plaću tužiteljice za taj dio, obzirom da navedeni konkretni i prihvatljivi razlozi predstavljaju opravdanje za neisplatu stimulativnog dijela plaće, uz napomenu da pravo na stimulativni dio plaće nije niti ugovoren sklopljenim ugovorom o radu.

40. Slijedom navedenog, sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice glede utvrđenja da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje time što je diskriminirana na području rada, i da je potrebno ukloniti posljedice diskriminacije, jer ocjenjujući provedeni dokazni postupak nije utvrdio da je uslijed postupanja tuženika došlo do diskriminacije tužiteljice, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točki I. izreke.

41. U odnosu na prigovor res iudicata (presuđena stvar) kojeg tuženik ističe u odgovoru na tužbu navodeći kako je pučki pravobranitelj obavijestio tuženika kako nije utvrdio sumnju na diskriminaciju, navodi se da dani prigovor predstavlja pravni institut koji sprječava ponovno suđenje o istom predmetu u pravomoćno odlučenom sporu, temeljen na načelu "ne bis in idem" (ne dvaput o istom), a tuženik ga može istaknuti ako ga tužitelj ponovno tuži u istoj stvari nakon što je odluka već postala pravomoćna i izvršna. To znači da se ono što je pravomoćno utvrđeno presudom smatra istinitim, čineći pravo među strankama.

41.1. Kako u ovom konkretnom slučaju obavijest pučkog pravobranitelja broj: 25-1- 1197/22-26 od 23. ožujka 2023. (stranica 134 spisa) ne predstavlja pravomoćno okončan spor između stranaka u istoj pravnoj stvari, dakle, nije riječ o pravomoćno presuđenoj stvari u smislu čl. 333. st. 2. ZPP-a, slijedom čega je dani prigovor neosnovan.

42. Sud je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka EG, MGC, ĐG, ŽGC, FG, ŠG i TG kao vjerodostojne i nepristrane jer nije imao razloga sumnjati u njihovu istinitost, budući da se radi o saznanjima svjedoka čiji su iskazi neposredni i osobni, međusobno suglasni i nisu u proturječnosti glede važnih činjenica.

42.1. Slijedom navedenog, sud nije posebno obrazlagao ostale provedene dokaze, jer nisu relevantni za rješenje ovoga spora, kao ni iskaz svjedoka LG obzirom da je isti u suprotnosti s cjelokupnim dokaznim postupkom, kao i zbog činjenice da se radi o svjedoku koji vodi spor protiv tuženika.

43. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 164. st. 3. ZPP-a, a trošak je odmjeren sukladno Tbr. 7. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.; dalje Tarifa). Tuženiku je dosuđena jednokratna nagrada u visini od 500,00 eura (Tbr. 7. t. 2. Tarife), koja obuhvaća trošak sastava odgovora na tužbu, zastupanja na ročištima od 28. svibnja i 19. srpnja 2024., te sastava podneska od 31. svibnja 2024. Nadalje, tuženiku je priznat trošak zastupanja na ročištima od 1. listopada i 13. prosinca 2024., 14. veljače, 30. travnja, 25. lipnja, 17. rujna i 12. studenoga 2025. (100,00 eura x 7; Tbr. 7. t. 2. Tarife), što iznosi 1.200,00 eura, a uvećano za trošak PDV-a od 25% (300,00 eura) 1.500 eura, dok je s preostalim dijelom zahtjeva odbijen kao neosnovanim (a isti se odnosi na trošak zastupanja na ročištu od 19. srpnja 2024., koji trošak je obuhvaćen jednokratnom nagradom). Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 125,00 eura odbijen je kao neosnovan. Na dosuđeni parnični trošak, tuženiku je dosuđena zatezna kamata koja teče od dana donošenja presude do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP, u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

43.1. Slijedom svega navedenog, valjalo je riješiti kao u točkama II. i III. izreke.

U Rijeci 14. siječnja 2026.

Sudac:

Marija Predovan Matoković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba koja se može podnijeti u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa odluke. Žalba se podnosi pismeno nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda.

Dostaviti:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika