Posl.br. P-315/2022-32

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Obrtnička 2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sucu Mireli Crnjak, u pravnoj stvari tužitelja RJĆ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Mirni Peršić Kučalo, odvjetnici iz Zagreba, Ilica 106 protiv tuženika RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Draženu Gazdi, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon usmene, glavne i javne rasprave održane i zaključene 9. listopada 2025., u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja, te tuženika osobno i njegovog punomoćnika, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01, 117/03., 88/05., 2/07

- Odluka USRH, 84/08.,96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 35/13, 81/15, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 dalje u tekstu ZPP), 14. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev:

"Nalaže se tuženiku RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana tužiteljici EJĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 36.734,21 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 14.04.2022. kao dana podnošenja tužbe do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena)."

II.Tužiteljica PJĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dužna je tuženiku RJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.250,00 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. siječnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

posl

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su stranke suvlasnici nekretnine upisane u zk ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kčbr. [katastarska čestica] EJ, ukupne površine 516 m2, dvorište površine 376 m2, kuća, [adresa], površine 140 m2, i to svaki u 1/2 dijela. Nadalje, stranke su dugi niz godina bile u braku koji je razveden pravomoćnom presudom Naslovnog suda iz ožujka 2018. No, obzirom je bračna zajednica stranaka faktično prestala postojati i ranije, tužiteljica je iz predmetne nekretnine kao njihove dotadašnje zajedničke obiteljske kuće iselila i ranije, još u prosincu 2017. Usprkos postignutom sporazumu o tome da će stranke zajednički odrediti početnu kupoprodajnu cijenu kuće, tuženik je od početka njenog oglašavanja inzistirao na nerealno visokoj cijeni od 330.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, uz uvjet da se nekretnina ne prodaje za iznos manji od 290.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Iz navedenih razloga nekretnina nije bila prodana usprkos iskazanom interesu potencijalnih kupaca, a na koje razloge tužiteljica nije mogla utjecati jer je tuženik, kako je prethodno navedeno, odbijao s tužiteljicom adekvatno surađivati u tom smislu, odnosno odbijao je pristati na umanjenje kupoprodajne cijene objašnjavajući kako nekretninu ne želi prodavati po preniskoj cijeni. Tek od 01.12.2021., dakle nakon godinu dana od sklapanja sudske nagodbe, tuženik je pristao da se nekretnina oglašava po znatno realnijoj cijeni od 270.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti. Međutim, nekretnina nije prodana do danas. Dakle, od trenutka iseljenja tužiteljice iz predmetne nekretnine u suvlasništvu stranaka (u prosincu 2017.) tuženik koristi istu nekretninu za stanovanje u cijelosti, odnosno drži je u isključivom posjedu, slijedom čega tužiteljici kao suvlasnici iste nekretnine u 1/2 dijela pripada pravo na naknadu za korištenje njenog suvlasničkog dijela. Tužiteljica smatra bitnim istaknuti da za čitavo vremensko razdoblje od prosinca 2017. do dana podnošenja ove tužbe iščekuje konačni dovršetak razvrgnuća bračne stečevine prodajom nekretnine i naplatom vrijednosti svog suvlasničkog dijela iste kako bi uredila svoje stambeno pitanje na način da dobivena sredstva uloži u kupnju nove nekretnine nakon razvoda braka od ovdje tuženika. Radi navedenog prisiljena je iznajmljivati drugu nekretninu u svrhu stanovanja, o čemu saznanja ima i tuženik, a što joj predstavlja redovne (mjesečne) i potpuno nepotrebne troškove, odnosno trpi kontinuiranu štetu. Stoga smatra kako je doista u čitavom razdoblju, koje sada traje već gotovo četiri i pol godine, pokazala više nego iznimno strpljenje i nastojanje da svoja prava ostvari mirnim putem, bez pokretanja sudskih postupaka, odnosno da je u ovom trenutku prošao zaista svaki razuman rok za civilno razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnine. Ovo osobito stoga što su dugotrajni a nerazriješeni imovinsko-pravni odnosi između stranaka uzrokovani najvećim dijelom držanjem i postupanjem tuženika, te su bili usmjereni na nepotrebno i neosnovano osporavanje suvlasničkog udjela na nekretnini tužiteljici–što je značajno usporilo početak zajedničke prodaje iste, a nakon toga su se očitovali u izostanku suradnje oko oglašavanja nekretnine u skladu skretanjima na tržištu nekretnina, tj. postavljanju realne cijene iste. S obzirom na navedeno tužiteljica nema druge mogućnosti nego ustati ovom tužbom protiv tuženika radi ostvarenja svojih prava. Za potrebe ovog postupka, tužiteljica je prije podnošenja tužbe ishodila Nalazi mišljenje stalnog sudskog vještaka dipl. ing. arh. Mladena Ožića iz Zagreba od 31.03.2022. godine, kojim je utvrđena visina mjesečne tržišne najamnine za predmetnu nekretninu u iznosu od 11.800,00 kn. Slijedom navedenog, mjesečna

posl

najamnina za njen suvlasnički udio od 1/2 dijela iste nekretnine iznosi 5.900,00 kn, od čega tužiteljica potražuje od tuženika isplatu mjesečne naknade za korištenje njenog suvlasničkog dijela nekretnine u iznosu od 5.000,00 kn mjesečno i to za razdoblje od travnja 2018. godine (dakle,za razdoblje nakon pravomoćnog okončanja postupka razvoda braka stranaka) do pokretanja tužbe 15. travnja 2022. Stoga tužiteljica od tuženika potražuje i manji iznos od procijenjene visine najamnine u proteklom razdoblju. Također, tužiteljica potražuje ukupan iznos najamnine za razdoblje od 48 mjeseci, dakle za razdoblje kraće od onog za koje bi joj ovo pravo pripadalo po zakonu, a usto ne potražuje zakonske zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose od po 5.000,00 kn od dana dospijeća svakog tog iznosa do isplate, već zakonsku zateznu kamatu na cjelokupni iznos tražbine od dana podnošenja ove tužbe do isplate. Slijedom navedenog tužiteljica predlaže Naslovnom sudu prihvatiti u cijelosti tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je nesporno da su tužiteljica i tuženik bili u braku i da je isti razveden u ožujku 2018., te je nesporno i da su suvlasnici nekretnine na adresi u [adresa] upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Tužiteljica je krajem 2017. napustila bračnu zajednicu, ali tada nije napustila i posjed predmetne nekretnine, kao što to navodi u tužbi. U predmetnoj nekretnini, nakon što tužiteljica napušta bračnu zajednicu, ostale su njene stvari – pokretnine (namještaj, knjige, slike, cipele, etc.), te tako tužiteljica i dalje vrši suposjed predmetne nekretnine. Stranke sklapaju sudsku nagodbu pred Naslovnim sudom pod brojem R1- 150/20 dana 30.11.2020., kojom vrše podjelu bračne stečevine u odnosu na pokretnine, te ujedno vezano za predmetnu nekretninu čine nespornim da se radi o suvlasništvu u omjeru ½ svaki, te dalje određuju da će se nekretnina prodati, a da će radi prodaje nekretnine angažirati ovlaštene agencije. Nakon napuštanja bračne zajednice u predmetnoj nekretnini ostao je živjeti tuženik sa dvoje muške djece sinom PJ (tada već punoljetan) i sinom ŠJ (tada maloljetan). Sinovi i danas žive s tuženikom, a što tužiteljica zna, te posjed predmetne nekretnine pored tuženika vrše i zajednička prije imenovana djeca. Tužiteljica navodi da su se ona i tuženik sporazumjeli da tuženik predmetnu nekretninu nastavi koristiti nakon što tužiteljica iz iste iseli, uz obvezu plaćanja svih režijskih troškova. Tuženik je nastavio vršiti posjed predmetne nekretnine uz dozvolu tužiteljice, dakle, tuženik je pošteni posjednik. Nesporno je, da je pri Naslovnom sudu sklopljena sudska nagodba 30.11.2020. kojom su tužiteljica i tuženik podijelili pokretnine i postigli dogovor kako i na koji način će prodati predmetnu nekretninu i kako će podijeliti postignutu kupoprodajnu cijenu. Nakon sklapanja sudske nagodbe pred Naslovnim sudom i nakon što je predmetna nekretnina, a prema odredbama nagodbe, od strane tuženika dovedena u stanje primjereno za razgledavanje, od strane tužiteljice i tuženika angažirano je nekoliko ovlaštenih agencija za prodaju nekretnina. Dakle, s prodajom predmetne nekretnine započeto je 31.01.2021. Početna cijena, koja je određena suglasnom voljom obiju strana, iznosila je 300.000 EUR-a, te je ista s vremenom snižena, suglasnom voljom obiju strana, na 270.000 EUR-a. U prethodnom vremenskom periodu, od 31.01.2021. do dana pisanja ovog podneska, bilo je kupaca koje su dovele naznačene agencije radi razgledavanja nekretnine i eventualne kupnje i to ukupno 16 potencijalnih kupaca. Iz navedenog proizlazi da tuženik niti na koji način ne opstruira prodaju predmetne nekretnine, a kako to tužiteljica pokušava prikazati. Dakle, tuženik se nalazi u posjedu cijele predmetne nekretninu uz izričitu suglasnost tužiteljice, tuženik nije sam u posjedu predmetne nekretnine, već posjed vrše i zajednička djeca PJ i ŠJ, te

posl

su netočni navodi da bi tuženik predmetnu nekretninu držao u isključivom posjedu. Osporava nalaz i mišljenje vještaka Ožića jer je izrađen na prijedlog samo jedne stranke, no svakako netočni su navodi predmetnog nalaza i mišljenja koji se odnose na neto površinu predmetne nekretnine. Neto korisna površina predmetne nekretnine ne iznosi 236,63 m2 kako to vještak navodi, već iznosi 186,97 m2. Predlaže da Naslovni sud tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice odbije u cijelosti, kao neosnovan, te da obveže tužiteljicu da tuženiku naknadi parnični trošak s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

3. Podneskom od 12. siječnja 2023. (list 80-81) tužiteljica je preinačila tužbeni zahtjev na način da je isti povećan u pogledu vremenskog razdoblja i to do zaključno studeni 2022., ukupno 36.734,21 EUR (kada je kuća prodana), a kojoj preinaci se tuženik protivio, no preinaku je sud dopustio obzirom da to bilo svrsishodno u smislu odredbe čl. 191. st. 2. ZPP-a. Naime, u trenutku donošenja odluke o preinaci, ista je dopuštena, obzirom da još nije bilo izvjesno je li tuženik savjestan ili nesavjestan posjednik.

4. Sud je izvršio uvid u zemljišnoknjižni izvadak (list 6), Sporazum o diobi bračne stečevine od 14. prosinca 2017. (list 7-11), zapisnik u R1-150/2020 od 30.studenog 2020. (list 12-16), procjena nekretnine Mladena Ožića od ožujka 2022. (list 17- 29), Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 10. studenog 2022. (list 85-89), zapisnik od 8. prosinca 2022. (list 92), pročitana je izjava tužiteljice (list 180-181), tuženika (list 182), svjedoka PJ (list 199-200).

4.1. Sud je odbio provođenje dokaza građevinskim vještačenjem kao nepotreban jer visina nije utvrđivana obzirom da tužbeni zahtjev nije osnovan. Elektronska pošta (e-mailovi) između stranaka i njihovih odvjetnika nije uzeta u obzir prilikom donošenja odluke, te je ta korespondencija irelevantna za odluku. Nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka ŠJ i TJ, koji su svoj nedolazak na raspravu 9. listopada 2025. opravdali, ali i provođenje ovih dokaza nije bilo potrebno.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Nije sporno su stranke bivši bračni drugovi te da su bili upisani kao suvlasnici svaki u ½ dijela kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi kuća od 140 m2 i dvorište od 376 m2, ukupno 516 m2 na adresi [adresa].

6.1. Nije sporno da su stranke sklopile Sporazum o diobi bračne stečevine od 13.12.2017.koji je ovjeren kod javnog bilježnika Jasne Zorić iz Zagreba, pod br. OV- 10254/2017. kojim su utvrdile kako će tuženik istu nekretninu nastaviti koristiti nakon što tužiteljica iz iseli, uz obvezu plaćanja svih režijskih troškova, a da će troškove održavanja po potrebi i u dogovoru snositi na jednake dijelove do konačnog dogovora o daljnjem raspolaganju predmetnom nekretninom.

6.2.Nije sporno da je tužiteljica nakon sklapanja ovog sporazuma odselila iz predmetne kuće u prosincu 2017.

posl

6.3.Nije sporno da su stranke sklopile i Sudsku nagodbu u predmetu pred ovim sudom posl.br. R1-150/20 dana 30.11.2020., kojom su ponovo utvrdile kako predmetna nekretnina predstavlja njihovu bračnu stečevinu i to svakoga u ½ dijela, te dogovorile da će kuću prodati te cijenu podijeliti sukladno suvlasničkim omjerima.

6.4. Nije sporno da su stranke predmetnu kuću prodale 10. studenog 2022. za iznos od 260.000,00 EUR., te je kupcima kuća predana u posjed 8. prosinca 2022., a cijena podijeljena svakoj od stranaka u ½ dijela.

7.Sporno je je li tuženik kroz utuženo razdoblje od travnja 2018. do studenog 2022. tužiteljici onemogućavao posjed njezinog suvlasničkog dijela kuće u ½ dijela, u kom slučaju je obvezan platiti naknadu za korištenje njenog suvlasničkog dijela, ili je bio pošten posjednik.

8. Uvidom u Sporazum o diobi bračne stečevine od 13. prosinca 2017., čl. 1. toč 2. proizlazi da će tuženik snositi sve režijske troškove, do konačnog dogovora stranaka o daljnjem raspolaganju predmetnom nekretninom, dok iz čl.1. toč.4.proizlazi da će tužiteljica nakon iseljenja zadržati ključ.

9. Iz izjave tužiteljice također proizlazi da je cijelo sporno razdoblje imala ključ od kuće, da je kuća koncipirana kao prizemlje i kat povezano unutarnjim stubištem, a da se iz dvorišta ulazi u jednu manju garsonijeru, no da ništa od toga nije koristila nakon iseljenja. Dvorišni stan-garsonijeru nije mogla koristiti jer je to sve ista nekretnina, a s tuženikom više nije željela ostati. Navodi da se bojala ulaziti u kuću jer se bojala supruga, no nikada nije postojala situacija da bi joj suprug branio ulazak u kuću ili ju sprečavao ili da bi ona bila prisiljena zvati policiju jer nije u kuću uopće dolazila. Nikada nije pokretala postupke radi predaje nekretnine u posjed, niti raskida Sporazuma o diobi bračne stečevine. Smatra da je tuženik odugovlačio s prodajom zajedničke kuće jer je odredio previsoku kupoprodajnu cijenu od 330.000,00 EUR pa nije bilo kupaca, te joj je (smatra) osporavao suvlasnički omjer.

10. Međutim, tuženik je naveo da je tužiteljica izašla iz kuće dobrovoljno jer je stupila u vezu s gospodinom za kojeg se kasnije i udala, no da ju iz kuće nije tjerao niti osporavao njezin suvlasnički omjer obzirom da je iz zemljišnoknjižnog izvatka jasno proizlazilo da je ista suvlasnica u ½ dijela, a to je potvrđeno i Sporazumom o diobi bračne stečevine. Ponudio joj je da živi u dvorišnom stanu no tužiteljici to nije bilo prihvatljivo nego je iznajmila stan s tim gospodinom. Kuća se nije mogla prodati prije nego se pronašao kupac, a tužiteljica je u kuću uvijek mogla doći, pa makar dok je on radio, pa uzeti svoje stvari. No ona je pokrenula postupak pred sudom te putem suda uzela stvari, no ostalo je puno odjeće i obuće koje uopće nije uzela, nego je to tuženik morao sve očistiti prije nego je kuća predana u posjed kupcima.

11. Svjedok PJ, zajednički sin stranaka potvrdio je sve navode tuženika, kao i da njegova majka nakon razvoda od tuženika više nije dolazila u kuću, da je atmosfera između roditelja (po njegovom tumačenju) bila takva da joj je otac zabranjivao dolazak u kuću, međutim nikada nije čuo da bi otac majci zabranio dolazak. Po mišljenju svjedoka bilo je nemoguće da njih dvoje žive pod istim krovom, iako se i u donji stan u prizemlju moglo ući i na glavni ulaz u kuću i preko dvorišta s terase, i iako je majka jedno vrijeme za trajanja razvoda (po mišljenju svjedoka tri do

posl

četiri mjeseca) i živjela u donjem stanu. Naveo je da niti tuženiku niti njemu (svjedoku) nije bilo drago da bi se kuća prodala jer su bili vezani za kuću, a majka je više inzistirala na prodaji jer više nije tamo živjela. Tuženik je pokazivao potencijalnim kupcima kuću više puta, vodio ih kroz kuću, pokazivao prostorije, a svjedok je to vidio svojim očima jer je bio nazočan.

12. Dakle, iz suglasnih izjava tuženika i svjedoka nesumnjivo proizlazi da tužiteljici tuženik nije zabranjivao dolazak u kuću, da je tužiteljičin subjektivan dojam bio da "ga se boji" no pred sudom to nije mogla pobliže objasniti. Također, proizlazi da je tuženik kuću potencijalnim kupcima pokazivao, dakle nisu istiniti navodi da bi joj tuženik onemogućavao suposjed kuće, odnosno odugovlačio prodaju kuće i time joj se osvećivao. Posebno nije osnovan stav tužiteljice da bi zbog takvog odugovlačenja ista imala pravo na naknadu.

13. Odredbom čl. 42. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00 – odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17- ispravak pročišćenog teksta – dalje: ZV-a) propisano je da svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i /ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje.

14. U konkretnom slučaju nesporno je da su stranke Sporazumom dogovorile da će posjed cijele kuće zadržati tuženik, no tužiteljica je zadržala ključ i ovlaštenja uzeti pokretnine, namještaj i sl. (čl. 1. st. 3. i 4. Sporazuma).

15. Dakle, nema nikakvog govora da bi tuženik na bilo koji način sprečavao tužiteljicu u suposjedu stvari, dok su stranke dogovorno i mirno sporazumom riješile posjed na način da tuženik stanuje u kući, zajedno s dvoje zajedničke djece stranaka, uz obvezu plaćanja svih režijskih troškova, a da će troškove održavanja po potrebi i u dogovoru snositi na jednake dijelove do konačnog dogovora o daljnjem raspolaganju predmetnom nekretninom (između stranaka nema spora o plaćanju troškova i režija).

16. U pravu je tuženik kada navodi da tužiteljica nema nikakav pravni osnov za ovu tužbu. Naime, tužiteljica smatra da je tuženik odugovlačio prodaju kuće za koje vrijeme je ona plaćala podstanarstvo s novim suprugom, međutim, to u konkretnom slučaju nije od utjecaja jer odugovlačenje s prodajom kuće, nije osnova za bilo kakvo potraživanje. Posebno jer stranke nisu definirale rok za prodaju niti eventualne posljedice prekoračenja toga roka.

17. U slučaju da je tuženik branio tužiteljici suposjed nekretnine, da joj je zabranjivao ulazak, promijenio bravu i sl. u tom slučaju bi on bio nepošten posjed nik koji je drugom suvlasniku oduzeo stvar te ju upotrijebio u svoju korist te bi jedino u tom slučaju tužiteljica imala pravo na naknadu u visini najamnine koju bi mogla ostvariti da joj posjed nije tako oduzet (čl. 165. ZV-a)

18. Međutim u konkretnom slučaju ima se primijeniti odredba čl.164. st. 1. ZV-a koja propisuje da pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora ju predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za što ju je

posl

upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

19. U konkretnom slučaju tuženik ne samo da je pošteni posjednik i ne samo da je vjerovao da mu pripada pravo na posjed, nego je istome pripadalo pravo na posjed kuće temeljem Sporazuma o diobi bračne stečevine, ali i Sudske nagodbe gdje su se stranke konačno dogovorile da će posjed tuženik vršiti sve dok se stvar u suvlasništvu ne proda.

20. Okolnost da je tužiteljica bila nezadovoljna brzinom te prodaje nije osnova za traženje naknade u vidu najamnine koju bi mogla ostvariti, jer njoj posjed kuće tuženik nije oduzeo, niti je stanovanjem u kući s dvoje zajedničke djece ostvario bilo kakvu korist.

21. Suprotno, sud je utvrdio da je tužiteljica u svakom trenutku utuženog razdoblja imala ključ i mogla ulaziti u kuću, kako po svoje stvari, tako i kod svoje djece koji su živjeli u kući, a također mogla je stanovati u stanu u prizemlju kuće (kao i prije razvoda) ili u dvorišnom stanu (što joj je tuženik i ponudio). Činjenica da je plaćala stanarinu s novim suprugom uopće nije od utjecaja je je ovdje jedino bitno da tužiteljica nije koristila svoj suvlasnički dio kuće dobrovoljno, jer se tako dogovorila s tuženikom Sporazumom o diobi bračne stečevine ali i Sudskom nagodbom.

22. Valjan napomenuti, iako to za ovaj postupak nije relevantno, da nije utvrđeno da bi tuženik tužiteljici osporavao suvlasnički omjer. Upravo suprotno, tužiteljica je, unatoč postojanju urednog zemljišnoknjižnog izvatka, te Sporazuma o diobi bračne stečevine, pokrenula i postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice pred ovim sudom posl.br. R1-150/2020 u kojem je 30. studenog 2020. sklopljena sudska nagodba kojom su stranke posve nepotrebno utvrdile da nekretnina predstavlja bračnu stečevinu, svakoga u ½ dijela, što je već sve proizlazilo i iz zk izvatka ali i Sporazuma. Tužiteljica tvrdi da je ovaj postupak usporio prodaju, međutim isti je sama inicirala.

23. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, te odlučiti kao u izreci presude, točka I.

24. Tuženiku zastupanome po odvjetniku, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 dalje u tekstu: OT) i čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nagradu od 100 bodova za svaku radnju i sukladno vrijednosti boda od 2,00 eura i to: za sastav odgovora na tužbu iznos od 1.000,00 EUR, (Tbr. 8. t. 1. OT), sastav podneska od 29. studenog 2022, 13. veljače 2023., 6. lipnja 2023., 7. listopada 2024., za svaki iznos od iznos od 1.000,00 EUR (Tbr. 8.t.1. OT), pristup ročištu 15. ožujka 2023., 28. listopada 2024., 3. travnja 2025. i 9. listopada 2025. za svako iznos od 1.000,00 EUR, ukupno 9.000,00 EUR, PDV od 25% od 2.250,00 EUR, ukupno 11.250,00 EUR. Napominje se da trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu plaća stranka koja pravomoćno izgubi spor, te je zahtjev za ovim troškom preuranjen, a nije niti plaćen od strane tuženika.

posl

24.1.Kamate na trošak određene su temeljem odredbe čl. 29. stavak 2. ZOO-a a teku od dana presuđenja do isplate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, te je slijedom navedenog odlučeno kao u izreci, točka II

U Samoboru, 14. siječnja 2026.

Sudac:

Mirela Crnjak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Slavonskom Brodu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 primjerka, u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.