Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-562/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu po sutkinji toga suda Zdenki Kudović-Husain, u parničnom predmetu tužiteljice AĐ OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po odvjetnicima Odvjetničkog društva Križanec, Car-Pavlic&Poparić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, zastupane po odvjetnicima Odvjetničkog društva Porobija&Porobija iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene na ročištu 9. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 14. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. st. 5. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj: 3208201095/07, potpisanog/sklopljenog dana 08. siječnja 2007. godine, od strane tuženika kao kreditora, tužiteljice kao korisnika kredita te ŠĐ kao sudužnika kojom je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 117,46 eur sa zateznim kamatama tekućim od 25. siječnja 2007. do isplate po stopi koju do 31. prosinca 2007. određuje odredba čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), zatim od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) koja se do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, potom od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 419,53 eur sa zateznim kamatama, tekućim od 14. siječnja 2026. pa do isplate po stopi pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se iz Državnog proračuna isplatiti punomoćnicima tužiteljice troškove delegacije u iznosu od 14,66 eur.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 8. siječnja 2007. kao korisnik kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3208201095/07 (dalje:Ugovor) kojim je pored ostalog u članku 2. stavak 5. toga Ugovora ugovoreno da se ona kao korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, te joj je temeljem te odredbe 24. siječnja 2007. naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 117,46 eur. Tvrdi da je predmetni Ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom sadržaju, da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca pripremljenom od strane tuženika kao jače/dominantne ugovorne strane na čiji sadržaj tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Tuženik je osporavanom odredbom Ugovora odredio plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u postotku od iznosa odobrenog kredita, a iz odredbi Ugovora nije vidljivo na što se ta naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je baš određena u tom iznosu, dakle u postotku od iznosa kredita. Stoga tvrdi da je samo tuženik odredio iznos te naknade koji je bio potpuno netransparentan za tužiteljicu kao potrošača što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da su takve odredbe Ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja te posljedično ništetne.

2. Ukazuje na odredbu članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03- dalje:ZZP) prema kojoj se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije, suprotno načelu savjesnosti i poštenja pojedinačno pregovaralo pa uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te na stavak 2. toga članka kojim je određeno da ako se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je bila unaprijed formulirana od strane trgovca te da potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što za posljedicu ima ništetnost takve odredbe sukladno članku 87. stavak 1. ZZP-a.

3. Također ukazuje i na odredbu članka 1021. ZOO-a kojom je određeno da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik joj se obvezuje plaćati ugovorene kamate te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dakle da iz te odredbe proizlazi kako tuženik kao kreditor ima korisniku kredita pravo naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, a ne i spornu "ulaznu" jednokratnu naknadu.

4. Stoga tvrdi da je ta ugovorna odredba ništetna sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a te traži utvrđenje njezine ništetnosti, a pozivom na odredbe članka 322. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. ZOO-a i povrat joj isplaćene jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 117,46 eur sa zateznim kamatama od 25. siječnja 2007. pa do isplate pozivom na odredbu članka 1115. ZOO-a. Traži i naknadu troškova parničnog postupka.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare utuženog potraživanja koje je tužiteljica platila pred više od 18 godina. Nadalje, tvrdi da tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača u spornom Ugovoru. Prigovara i suviše visoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora na iznos od 1.444,47 eur budući da kondemnatorni dio zahtjeva glasi na isplatu iznosa os 117,46 eur kojeg predlaže utvrditi kao vrijednost predmeta spora ukazujući na relevantnu sudsku praksu o tom pitanju. Nastavno, poriče da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena odnosno ništetna sukladno odredbi članka 1021. ZOO-a jer to tužiteljica ničim nije dokazala a bila je dužna primjenom načela o teretu dokazivanja. Pritom ukazuje da je odredbom članka 1. i članka 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13) dano ministru financija ovlaštenje da pravilnikom "pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi", a što je detaljnije i regulirano njegovim Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) te je u članku 3. istoga dano bankama ovlaštenje naplatiti i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Stoga zaključuje, da kada bi zakonodavac smatrao da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, ne bi njezino naplaćivanje naknadno uredio navedenim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke da je može naplatiti. U tom smislu ističe da je takvo ugovaranje i dopuštena praksa stranih kreditnih institucija na svim kontinentima, a koju primjenu dopuštenom drži i sadržajem članka 4. i 11. Direktive 2014/17-EU Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU kao i Uredbe EU 1093/2010. Da redoviti trošak kredita predstavljaju i naknade, tvrdi da ukazuje i Direktiva 2008/48/EZ od 23. travnja 2008., zatim da je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 101/17 od 12. listopada 2017. propisana zabrana bankama naplaćivanje naknada za obradu i/ili odobravanje takvog kreditiranja i to samo pro futuro , a ne i prije njegova stupanja na snagu.

6. Stoga tvrdi da u vrijeme naplate sporne usluge za obradu kreditnog zahtjeva 2007. nije postojala zabrana takvog ugovaranja, a tvrdi da je sporna odredba bila jasna, lako razumljiva i određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa je uopće nije dopušteno ocjenjivati je li nepoštena. nadalje, naknada je naplaćena u iznosu od 2% iznosa kredita temeljem Odluke o tarifi naknada za usluge na jasan, razumljiv i određen odnosno odrediv način. Tvrdi da to jasno proizlazi iz te Odluke, a i da je tužiteljica o obvezi plaćanja te naknade bila informirana od strane osobnog bankara koji je imao jasnu uputu upoznati klijente sa tom obvezom. Osim toga, ta je obveza propisa i Općim uvjetima o poslovanju Banke u točki 5. na jasan način. Zaključno, tvrdi i da ta Ugovorna odredba nije prouzročila ikakvu štetu tužiteljici, a još manje "znatnu" neravnotežu između stranaka. Naime, činjenica da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo sama po sebi ne znači da je time došlo do značajne neravnoteže na štetu tužiteljice kao potrošača pa je i to podložno primjeni odredbama o teretu dokazivanja. Pritom ukazuje i na relevantne odluke Suda Europske unije iz kojih zaključuje da proizlazi kako sama činjenica što u ugovoru nije navedeno koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za troškove koje je dužan potrošač platiti na temelju takve ugovorene odredbe, ne znači da uzrokuju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, ovdje tužiteljice obzirom da su dovoljno jasne i razumljive da je mogla procijeniti ekonomske posljedice takvog ugovaranja. Ističe da su tom naknadom pokrivene usluge i troškovi poput troškova rada (plaća, i naknada plaća i svih s njima povezanih troškova), 2. administrativni troškovi i amortizacija (-materijalni troškovi i nebankovne usluge kao što su režijski troškovi i troškovi održavanja, uredskog materijala i pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.), 3. troškovi provizija i naknada te 4. troškovi poreza i drugih administrativnih davanja.

7. Stoga tvrdi da sporna odredba Ugovora nije ništetna jer je jasna, razumljiva i uočljiva pa kao takva i nije podložna testu nepoštenosti dok nije od značaja utvrđivati jesu li usluge koje je banka pružila u zamjenu za tu naknadu konkretno i detaljno navedene u ugovoru. Ukolko pakk podliježe testu nepoštenosti, smatra da je sud dan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja (iznos kredita i visinu sporne naknade, nepostojanje zakonskog ograničenja ugovaranja te naknade u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, obavijesti i informacije koje je tužiteljica imala u vrijeme sklapanja Ugovora, te pružene usluge, pa tek na temelju utvrđenja tih činjenica utvrditi je li sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a što smatra da nije. Slijedom iznijetog predlaže odbiti tužbeni zahtjev i traži naknadu troškova postupka.

8. Sud je u svrhu dokaza izvršio uvid u Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu (list 7-11 spisa), plan otplate kredita (list 12-20), zahtjev tužiteljice od 16. siječnja 2025. (list 22) te odgovor tuženika od 24. siječnja 2025. (list 23), Opće uvjete poslovanja tuženika od 6. srpnja 1999. (list 47-51), Uputu za odobravanje kredita građanima iz svibnja 2006. (list 52-60) te je saslušana tužiteljica kao parnična stranka (list 187-188).

9. Ocjenjujući provedene dokaze u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23-dalje: ZPP) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe članka 2. stavak 5. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3208201095/07 od 8. siječnja 2007. sklopljenog između stranaka kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva te za povrat stečenog bez osnove temeljem te odredbe, iznosa od 117,46 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja pa do isplate, pri čemu je nesporno da je tuženik tužiteljici naplatio navedeni iznos (tada 885,04 kn) dana 24. siječnja 2007.

11. Među strankama je sporna vrijednost predmeta spora, je li predmetni ugovor potrošački u smislu Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) kao i je li sporna ugovorna odredba nepoštena, a slijedom toga i ništetna.

12. Iz uvida u sporni Ugovor proizlazi da je tužiteljici kao fizičkoj osobi odobren gotovinski nenamjenski kredit u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa od 6.000,00 eur obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate.

13. Iz njezinog iskaza koji tuženik nije doveo u sumnju, proizlazi da je kredit iskoristila za kupnju rabljenog osobnog vozila marke Ford Focus od vlasnika fizičke osobe neposrednom kupoprodajom, dakle mimo posrednika radi čega joj je trebala gotovina pored iznosa koji su kao obitelj ona i suprug već imali ušteđen u tu svrhu. Kupljeni automobil je registriran na ime supruga, a koristili su ga oboje, kasnije i kćerka koja je u međuvremenu postala punoljetna. Ona je u to vrijeme radila u Domu zdravlja Zagreb-Centar gdje radi i danas. Ni ona ni suprug nisu imali ni obrt ni trgovačko društvo. Službenica banke ju je upoznala da mora platiti "odobrenje za kredit" rekavši joj i u kojem iznosu obzirom na visinu kredita, ali joj nije objasnila na što se odnosi ta naknada. Nije mogla pregovarati ni o kojoj ugovornoj odredbi, već joj je pripremljen gotovi tekst ugovora koji je službenica banke navela da je najbolji za nju. Nije ni znala je li mogla pregovarati o pojedinoj ugovornoj odredbi. Smatra da nije, osim da je mogla odustati od kredita koji joj je bio potreban. U banci nije dobila Odluku o kamatnim stopama i naknadama banke niti je tražila pojašnjenje u vezi sa iznosom naknade za odobrenje kredita. No taj joj je iznos predstavljao opterećenje jer je iznosio otprilike koliko i anuitet.

14. Uvidom u plan otplate kredita proizlazi da joj je anuitet iznosio 96,88 eur mjesečno, dakle da je sporna naknada koja je tada iznosila protuvrijednost od 117,46 eur bila veća od iznosa mjesečnog anuiteta.

15. U vrijeme sklapanja spornog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/1993-dalje:ZZP) koji je u odredbi članka 3. stavak 1. točka 1. propisivao da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je točkom 2. bilo propisano da je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

16. Dakle, iz uvida u sporni Ugovor i iskaza tužiteljice nedvojbeno proizlazi da se radilo o potrošačkom ugovoru koji su regulirale odredbe ZZP-a.

17. Odredbom članka 81. stavak 1. toga Zakona propisano je da se smatra nepoštenom ugovorna odredba u potrošačkim ugovorima o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo , ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom stavka 2. toga članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 4. toga članka na tuženiku je teret dokaza da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, jer ni ne spori da je Ugovor sastavljen na unaprijed formuliranom obrascu takvog ugovora tuženika.

18. No, tuženik ničim nije dokazao da je sa tužiteljicom pregovarao o toj spornoj ugovornoj odredbi, niti da je službenik zadužen za obradu i ugovaranje spornog kredita mogao uopće ponuditi joj drugu mogućnost ugovaranja te odredbe osim u visini od 2% iznosa kredita, kao ni da joj je obrazloženo na što se odnosi ta naknada (koje konkretno usluge, o čemu ovisi i sl.) a dokazi koje je dostavio uz odgovor na tužbu (Opći uvjeti poslovanja i Upute službenicima u postupanju sa strankama) ne predstavljaju ikakav relevantan dokaz da je tužiteljica u smislu tih propisa tuženika uopće informirana ni kako je to konkretno učinjeno.

19. Stoga je u njezin iskaz prihvaćen kao istinit, jer je uvjerljiv, životan i logičan.

20. Člankom 82. ZZP su primjerice navedene ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona mogle smatrati nepoštenima, pa je tako u stavku 1. alineja 10. navedeno da je nepoštena i ugovorna odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Člankom 85. istog Zakona je bilo propisano da ukoliko ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

21. Na sporni obveznopravni odnos primjenjuju se opće odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23-dalje ZOO) i to članak 3. o ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa, članak 4. o dužnosti pridržavanja načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju obveznih odnosa, članak 6. o zabrani zlouporabe prava suprotno svrsi zbog koje je ono ustanovljeno ili priznato te članak 7. kojom je propisano pri sklapanju naplatnih pravni poslova da su sudionici dužni polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.

22. I odredbom članka 3. stavak 1. Direktive Vijeća Europske unije 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. koja je ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju inkorporirana u domaći pravni sustav, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom u dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, dok je člankom 5. propisano da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

23. Utvrđujući da je sporni Ugovor sačinjen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika i da tužiteljica nije mogla pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi, tužiteljica je u tom ugovornom odnosu bila slabija ugovorna strana koja nije mogla utjecati na pojedine ugovorne odredbe, pa tako ni na spornu o dužnosti plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva kao i njezine visine. Iako je bila u Ugovoru jasna i uočljiva visina te naknade izražena u odnosu na visinu kredita od 2%, dakle gramatički pa i matematički razumljiva tužiteljici da bi mogla izračunati njezinu visinu, nije bila sadržajno jasna jer nije ni iz čega bilo vidljivo ni moguće zaključiti na koje se to konkretno usluge odnosi ta naknada. Stoga je po ocjeni suda suprotna gore navedenim načelima u sklapanju obveznih odnosa kao i definiciji ugovora o kreditu iz odredbe članka 1021. ZOO-a prema kojoj se ugovorom o kreditu kreditor obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni novčani iznos, a korisnik kredita obvezuje se banci kao kreditoru plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Ugovarajući naknadu za "obradu kreditnog zahtjeva" tuženik nije transparentno tužiteljici kao slabijoj ugovornoj strani pojasnio na ime kojih to troškova mora platiti ugovoreni iznos pa je ugovarajući takvu odredbu nije postupao prema njoj u dobroj vjeri. Stoga je ta odredba i po ocjeni suda nepoštena.

24. Tvrdnje tuženika da sve i da se i utvrdi da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, da nije ispunjena pretpostavka za njezino utvrđenje nepoštenom i stoga ništetnom, jer da tužiteljica nije dokazala da je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu, sud ne može prihvatiti.

25. Naime, već je naprijed navedeno da je u financijskom smislu tužiteljicu taj kredit "koštao" više 117,46 eura koji je platila za spornu naknadu, što je bilo više od iznosa jednog anuiteta. Financijski učinak toga iznosa ne može biti jednak za tužiteljicu kao i za tuženika. Njemu je to možda financijski beznačajan iznos, no njoj je to značilo da osim ugovorene kamate mora za taj kredit platiti dodatno i taj iznos, koji je uostalom ili morala odvojiti od svojih primanja da bi joj uopće bio isplaćen kredit (jer nije vidljivo u otplatnom planu da je za taj iznos umanjena isplata kredita) ili je realno kod isplate kredita dobila manje od ugovorenog iznosa od 6.000,00 eur s kojim je očigledno računala pa ga je morala negdje nadoknaditi.

26. Budući da se u smislu odredbe članka 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, neosnovan je istaknuti prigovor zastare. Naime, tužiteljica nije zatražila vraćanje uplaćenog iznosa temeljem te ništetne ugovorne odredbe da bi bilo relevantno utvrđivanje početka tijeka zastarnog roka.

27. Slijedom izloženog sud utvrđuje da se radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je sukladno članku 87. stavak 1. ZZP-a i članku 322. stavak 1. ZOO-a ništetna.

28. Za dodati je kako je neodlučno pozivanje tuženika na propise o potrošačkom kreditiranju donesene nakon sklapanja spornog ugovora u pogledu njegova zaključka da se ne bi radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi jer je kasnijim propisima dopušteno i pobliže regulirano ugovaranje naknada za obradu kredita. Kako je naprijed obrazloženo, ne radi se o nepoštenosti odredbe kao takve, već postupka u kojem tužiteljici nije transparentno omogućeno upoznati se sa sadržajem te odredbe, koju uslugu banci time podmiruje i je li ona razmjerna toj usluzi.

29. Utvrđujući ništetnom spornu Ugovornu odredbu valjalo je temeljem odredbe članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. ZOO-a naložiti tuženiku da tužiteljici vrati neosnovano primljeni novčani iznos od 117, 46 eur sa zakonskim zateznim kamatama sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem toga iznosa budući da je povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača koristeći u potrošačkom ugovoru o kreditu nepoštenu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2% od iznosa kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, jer joj je nametnuo bez mogućnosti pregovaranja takvu ugovornu odredbu čime se ima smatrati nepoštenim stjecateljem pa joj je osnovan i zahtjev za zakonske zatezne kamate koje na iznos glavnog potraživanja teku od sljedećeg dana nakon plaćanja te naknade, 25. siječnja 2007. pa do isplate.

30. Visina stope zakonskih zateznih kamata određena je primjenom odredbe članka 29. stavak 2. ZOO-a.

31. Naime, neosnovan je prigovor tuženika zastari predmetnog potraživanja. Odredbom članka 215. stavak 1. ZOO-a propisano je da zastara potraživanja počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Utvrđenjem ništetnosti sporne ugovorne odredbe tužiteljica stječe pravo na vraćanje danog temeljem te ništetne ugovorne odredbe.

32. Takvo pravno mišljenje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zaključkom broj SU-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 stavak 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, da tužiteljica istovremeno sa tužbom radi utvrđenja ništetnosti te odredbe Ugovora nije postavila i restitucijski zahtjev zastarni rok za isplatu toga potraživanja počeo bi joj teći tek od pravomoćnosti ove presude. Kamate pak zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

33. O troškovima postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a primjenjujući na zatraženi trošak zastupanja Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje:Tarifa) primjenjujući je na utvrđenu vrijednost predmeta spora sukladno odredbi članka 40. stavak 3. ZPP-a od 117,46 eur.

34. Naime, tuženik je prigovorio vrijednosti predmeta spora koju je u tužbi označila tužiteljica u iznosu od 1.444,47 eur pozivajući se na sudsku praksu prema kojoj deklaratorni zahtjev istaknut u tužbi uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

35. Tužiteljica se očitujući o tom prigovoru u podnesku od 27. listopada 2025. istom usprotivila pozivajući se na potrebu primjene odredbe članka 37. stavak 1. ZPP-a kojom je propisano da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Pritom, vrijednost predmeta spora ocjenjuje iznosom od 1.327,01 eur, a kondemnatorni iznosom od 117,46 eur što je zajedno iznos od 1.444,47 eur, pozivajući se i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024.

36. Sud je primjenom odredbe članka 40. stavak 3. ZPP-utvrdio vrijednost predmeta spora u visini postavljenog zahtjeva za činidbu, isplatom odnosno povratom iznosa od 117,46 eur jer tužiteljica nije ničim dokazala vrijednost spora deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva u naznačenoj visini od 1.327,01 eur, a niti da ima za postavljanje toga zahtjeva ikakav drugi pravni interes osim u svrhu traženja povrata utuženog iznosa od 117,46 eur. Takva odluka je u skladu sa pravnim shvaćanjem istaknutim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-156/13 od 7. svibnja 2014. kao i presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4691/2024-2 od 16. rujna 2025.

37. Tužiteljici je stoga prema vrijednosti predmeta spora priznat opravdanim trošak pribavljanja podatka od tuženika o plaćenom iznosu naknade u visini od 25 bodova (Tbr. 36/3 Tarife), sastava tužbe u visini od 25 bodova, podneska od 27. listopada 2025. kojim se očitovala na odgovor na tužbu u visini od 25 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištu 9. prosinca 2025. u visini od 25 bodova, za izbivanje odvjetnika iz pisarnice za vrijeme putovanja od sjedišta ureda do Vrbovca i natrag u trajanju od 2 sata u visini od 50 bodova (Tbr. 39) te za pristup ročištu za objavu presude u visini od 12,5 bodova (Tbr. 9/3 Tarife), što je ukupno 162,50 bodova, a što je primjenom Tbr. 54. Tarife iznos od 325,00 eur, a uvećano za troškove PDV-a od 25% po Tbr. 46. Tarife ukupno čini iznos od 406,25 eur. Povrh toga opravdan joj je i trošak pristojbe na tužbu i presudu, svako u iznosu od 6,64 eur sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora, što čini ukupno opravdani trošak u iznosu od 419,53 eur.

38. Nije joj kao potreban priznat zatraženi trošak sastavljanja podneska od 3. prosinca 2025. jer je samo ponovila već rečeno u prethodnom podnesku te je iste navode mogla iznijeti i na predstojećem pripremnom ročištu,

39. Temeljem odredbi članka 11. stavak 4., 5. i 6. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15, 8215, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24 i 136/25) obzirom da se radi o delegiranom spisu ovom sudu naloženo je iz državnog proračuna naknaditi punomoćnicima tužiteljice troškove javnog prijevoza koje sud procjenjuje iznosom od 14,66 eur, a koji se odnose na cijenu karte autobusom prijevoznika Čazmatrans na relaciji Zagreb-Vrbovec i natrag u iznosu od ukupno 12,00 eur, te dvije karte ZET-a u iznosima od 1,33 eur za jedan smjer.

40. Naime tužiteljica nema pravo na teret tuženika potraživati troškove prijevoza nastale punomoćniku do sjedišta ovog suda uslijed delegiranja spisa budući da je tužbu podnijela Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, već joj je te troškove obvezno isplatiti iz državnog proračuna.

U Vrbovcu 14. siječnja 2026.

Sutkinja

Zdenka Kudović-Husain

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ukoliko je stranka uredno obavještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko nije bila uredno obavještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

-odvj. Marko Križanec, Zagreb

-odvj. Sanja Porobija, Zagreb

-OGDO Zagreb, SS Sesvete