P-3978/2023-20
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ul. Ivana Gundulića 27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu Željku Boriću, u pravnoj stvari tužitelja NI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Juri Grbavcu, odvjetniku u Splitu protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupana po pun. Kruno Peronja, odvj. u Splitu, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave 14. listopada 2025. godine u prisustvu zamjenika punomoćnika tužitelja Bijanko Franin Pećarica, odvjetnika u Split te zamjenice punomoćnika tuženika LI, odvjetničke vježbenice kod Kruna Peronje, odvjetnika u Split, dana 14. siječnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 9012548690, solemniziranog 5. lipnja 2007. pred Teom Karabotić-Milovcem, javnim bilježnikom u Splitu, br. OV-3968/07, kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor: - u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (npr. članak 1., 4., 5., 6., 7.); - u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4.35 % godišnje; - u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u članku 12. – 12.3., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, najviše 7.000,00 kuna.
II. Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju (na ime preplaćenih kamata i tečaja) iznos od 11.991,51 Eura, uvećano za zakonske kamate po stopi koja se računa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 31.12.2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja na iznos od: - 1,23 Eura teče od 31.7.2007 pa do isplate,
- 34,45 Eura teče od 2.9.2007 pa do isplate, - 33,11 Eura teče od 30.9.2007 pa do isplate, - 33,07 Eura teče od 31.10.2007 pa do isplate,
- 33,83 Eura teče od 4.12.2007 pa do isplate, - 33,29 Eura teče od 31.12.2007 pa do isplate, - 37,97 Eura teče od 31.1.2008 pa do isplate,
- 70,39 Eura teče od 29.2.2008 pa do isplate, - 76,60 Eura teče od 31.3.2008 pa do isplate, - 66,36 Eura teče od 30.4.2008 pa do isplate, - 67,24 Eura teče od 5.6.2008 pa do isplate, - 66,03 Eura teče od 7.7.2008 pa do isplate, - 61,03 Eura teče od 7.8.2008 pa do isplate, - 61,18 Eura teče od 31.8.2008 pa do isplate, - 93,19 Eura teče od 24.10.2008 pa do isplate, - 79,72 Eura teče od 2.12.2008 pa do isplate,
- 73,72 Eura teče od 18.12.2008 pa do isplate, - 99,43 Eura teče od 31.12.2008 pa do isplate, - 103,04 Eura teče od 31.1.2009 pa do isplate, - 97,27 Eura teče od 26.3.2009 pa do isplate, - 97,43 Eura teče od 24.4.2009 pa do isplate, - 95,15 Eura teče od 11.5.2009 pa do isplate, - 91,15 Eura teče od 17.6.2009 pa do isplate, - 92,18 Eura teče od 18.7.2009 pa do isplate, - 91,17 Eura teče od 20.8.2009 pa do isplate, - 90,80 Eura teče od 21.9.2009 pa do isplate, - 88,03 Eura teče od 20.10.2009 pa do isplate, - 92,78 Eura teče od 19.11.2009 pa do isplate, - 92,37 Eura teče od 18.12.2009 pa do isplate, - 97,93 Eura teče od 5.1.2010 pa do isplate, - 105,97 Eura teče od 31.1.2010 pa do isplate, - 104,23 Eura teče od 28.2.2010 pa do isplate, - 112,87 Eura teče od 31.3.2010 pa do isplate, - 110,98 Eura teče od 30.4.2010 pa do isplate, - 114,91 Eura teče od 31.5.2010 pa do isplate, - 137,22 Eura teče od 9.7.2010 pa do isplate, - 135,46 Eura teče od 31.7.2010 pa do isplate, - 150,51 Eura teče od 31.8.2010 pa do isplate, - 145,66 Eura teče od 30.9.2010 pa do isplate, - 140,05 Eura teče od 8.11.2010 pa do isplate, - 141,62 Eura teče od 8.12.2010 pa do isplate, - 149,14 Eura teče od 19.1.2011 pa do isplate, 144,93 Eura teče od 9.2.2011 pa do isplate, - 146,00 Eura teče od 9.3.2011 pa do isplate, - 145,32 Eura teče od 31.3.2011 pa do isplate, - 146,52 Eura teče od 30.4.2011 pa do isplate, - 166,80 Eura teče od 31.5.2011 pa do isplate, - 168,90 Eura teče od 30.6.2011 pa do isplate, - 195,71 Eura teče od 31.7.2011 pa do isplate, - 170,97 Eura teče od 31.8.2011 pa do isplate, - 156,99 Eura teče od 30.9.2011 pa do isplate, - 155,25 Eura teče od 31.10.2011 pa do isplate, - 154,00 Eura teče od 30.11.2011 pa do isplate, - 160,14 Eura teče od 31.12.2011 pa do isplate, - 166,61 Eura teče od 31.1.2012 pa do isplate, - 167,10 Eura teče od 29.2.2012 pa do isplate, - 162,77 Eura teče od 31.3.2012 pa do isplate, - 164,91 Eura teče od 30.4.2012 pa do isplate, - 166,93 Eura teče od 31.5.2012 pa do isplate, - 163,72 Eura teče od 30.6.2012 pa do isplate, - 164,80 Eura teče od 31.7.2012 pa do isplate, - 162,99 Eura teče od 31.8.2012 pa do isplate, - 158,39 Eura teče od 30.9.2012 pa do isplate, - 163,55 Eura teče od 8.11.2012 pa do isplate, - 165,93 Eura teče od 30.11.2012 pa do isplate, - 151,85 Eura teče od 18.1.2013 pa do isplate, - 157,99 Eura teče od 12.2.2013 pa do isplate, - 163,45 Eura teče od 28.2.2013 pa do isplate, - 163,33 Eura teče od 10.4.2013 pa do isplate, - 152,78 Eura teče od 20.5.2013 pa do isplate, - 151,42 Eura teče od 21.6.2013 pa do isplate, - 151,19 Eura teče od 19.7.2013 pa do isplate, - 153,25 Eura teče od 20.8.2013 pa do isplate, - 155,81 Eura teče od 10.9.2013 pa do isplate, - 161,62 Eura teče od 9.10.2013 pa do isplate, - 159,43 Eura teče od 13.11.2013 pa do isplate, - 164,19 Eura teče od 11.12.2013 pa do isplate, - 159,22 Eura teče od 14.1.2014 pa do isplate, - 116,38 Eura teče od 20.2.2014 pa do isplate, - 116,78 Eura teče od 10.3.2014 pa do isplate, - 116,16 Eura teče od 14.4.2014 pa do isplate, - 112,99 Eura teče od 20.5.2014 pa do isplate, - 113,44 Eura teče od 18.6.2014 pa do isplate, - 116,28 Eura teče od 18.7.2014 pa do isplate, - 116,76 Eura teče od 20.8.2014 pa do isplate, - 118,30 Eura teče od 19.9.2014 pa do isplate, - 120,99 Eura teče od 17.10.2014 pa do isplate, - 123,21 Eura teče od 19.11.2014 pa do isplate, - 121,70 Eura teče od 19.12.2014 pa do isplate, - 123,40 Eura teče od 9.2.2015 pa do isplate, - 123,40 Eura teče od 19.2.2015 pa do isplate, - 123,40 Eura teče od 19.3.2015 pa do isplate, - 123,40 Eura teče od 20.4.2015 pa do isplate, - 123,40 Eura teče od 8.5.2015 pa do isplate, - 123,40 Eura teče od 9.6.2015 pa do isplate, - 123,40 Eura teče od 9.7.2015 pa do isplate, - 123,40 Eura teče od 7.8.2015 pa do isplate, - 123,40 Eura teče od 31.8.2015 pa do isplate, - 123,40 Eura teče od 30.9.2015 pa do isplate.
III. Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju (na ime razlike pogrešno obračunate glavnice) iznos od 4.025,23 Eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015.g. pa do isplate po stopi kako je određena u prethodnoj točki.
IV. Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju (na ime ništetne ulazne naknade) iznos od 290,97 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14.06.2007. pa do isplate.
V. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana, na ime naknade parničnog troška, isplati tužitelju iznos od 6.183,36 EUR, sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 15. prosinca 2025. godine do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska srednja banka promijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.
VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu (listovi 1-5 spisa) protiv tuženika radi isplate.
1.1. Ova se tužba podnosi Naslovnom sudu kao mjesno nadležnom obzirom da je tako stipulirano člankom 11. ugovora o kreditu iz kojega proizlazi ovaj spor.
1.2. Tužitelj i tuženik su dana 05.06.2007. solemnizirali ugovor o kreditu broj 9012548690 temeljem kojega mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 99.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja, s kamatom od 4,35% godišnje, promjenjivo. Navedeni kredit je u cijelosti isplaćen.
1.3. Sve odredbe predmetnog ugovora o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli su ništave (npr. članak 1., 4., 7.) jer tužitelju nisu bile razumljive i jasne, a bile su dio standardiziranog i unaprijed pripremljenog ugovora tuženika o kojima se nije pregovaralo, niti su učinci, rizici i posljedice istih uopće pojašnjeni tužitelju, kako u pogledu valutne klauzule, tako i u pogledu promjenjive kamatnene, njezine visine, načina izračuna. Nakon stavljanja kredita u otplatu tuženik je jednostrano, višek bez osnove mijenjao kamatnu stopu, bez jasnih i odredivih kriterija, parametara i sl. Navedeno (ne)postupanje tuženika uzrokovalo je značajnu neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužitelja što je suprotno Zakonu o obveznim odnosima, kao i Zakonu o zaštiti potrošača (Dalje u tekstu: ZZP).
1.4. Tuženikovo agresivno medijsko reklamiranje predmetnih kredita sa isticanjem niže kamatne stope u odnosu na druge valute, kao i nagovaranje zaposlenika tuženika da kredit podigne upravo sa valutnom klauzulom u Francima jer mu je to „najisplativije", stvorilo je kod tužitelja dojam o jedinstvenoj prilici koju mora iskoristiti.
1.5. Pritom je tužitelj kao laik i prosječan potrošač koji gotovo da nema nikakva ekonomskog i financijskog znanja (osim što mu je bila poznata činjenica da je Franak jako dugo bio „stabilan"), postupao sa punim povjerenjem u tuženika, vjerujući kako mu zaista nudi najpovoljniji i najsigurniji kredit, kao što mu je bilo predstavljeno. Međutim, za vrijeme procedure ishođenja i potpisivanja ugovora o kreditu tužitelj ne samo da nije dobio od tuženika adekvatna objašnjenja o rizicima valutne klauzule, o visini i načinu utvrđenja promjenjive kamatne stope, te o riziku kada se prethodna dva parametra kombiniraju, već je, kako je to prethodno pojašnjeno, bio uvjeravan u isplativost i sigurnost upravo tog kredita. Opisano postupanje tuženika nemoralno je i suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao i odredbama Zakona.
1.6. Sve prethodno navedeno je već pravomoćno utvrđeno u sudskom postupku Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, kojeg je dana 04.04.2012.g. Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača - POTROŠAČ pokrenuo protiv tužene i dr. banaka i to tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava - odluke iz kojeg postupka su obvezujuće i u ovom sporu, prema članku ZPP-a 502 c. 1.7. Iz priloženog ugovora o kreditu je razvidno kako su promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ugovorene na isti način kao što je to u ugovorima koji su obuhvaćeni kolektivnom presudom.
1.8. Prilikom otplate predmetnog kredita tuženik je temeljem prethodno opisanih ništetnih odredbi nesavjesno i bez osnove stekao imovinsku korist na uštrb tužitelja (obzirom da su anuiteti protupravno povećavani).
1.9. Odredbom članka 323. ZOO-a propisane su posljedice ništavosti, pa je temeljem te pravne norme svaka strana dužna vratiti drugoj što je primila temeljem takvog pravnog posla. Ako se radi o novčanoj obvezi i ako se radi o tome da je jedna strana nesavjesna osim obveze vraćanja primljenog bez osnove, nesavjesna strana je dužna i nadoknaditi štetu, dakle kamatu od dana stečenog pa do isplate.
1.10. Po tužitelju je cijeli predmetni ugovor ništav (kao i njegovi dodaci), a u svakom slučaju su ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli, izlaznoj naknadi i slično.
1.11. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana, uključujući eventualnu naknadu za prijevremenu otplatu, predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužitelju.
1.12. Tužitelj je 18.12.2015.g. konvertirao predmetni kredit iz CHF-a u EUR-e prije nego što su odredbe osnovnog ugovora o kreditu u kolektivnom sporu utvrđene ništavima, u suprotnom na konverziju ne bi ni pristao, pa je ista posljedica nesporazuma.
1.13. Samom konverzijom tužitelj nije obeštećen obzirom da je učinak iste bio samo „pretvorba" CHF kredita u EUR-o kredit, a naknadno utvrđena ništavost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi imala je za posljedicu značajno veću preplatu u korist tužitelja.
1.14. Dakle, nije banka tužitelju prilikom konverzije vratila stečeno bez osnove koje je nastalo do tada na ime protupravnog povećanja kamata i tečaja već je dug klijenta prema banci na taj dan eventualno SMANJEN kao da se radi o euro kreditu od početka, ali samo za buduće anuitete!!
1.15. Stoga tužitelj ima pravo na potpuno obeštećenje što potvrđuje i EU sud u svojoj odluci C-118/17:
„Činjenica da su određene ugovorne odredbe proglašene ništavima pa zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača."
1.16. Slijedom navedenog potrebno je naložiti Tuženiku da vrati sve preplaćene mjesečne iznose uz pripadajuće zatezne kamate te dodatno razliku glavnice koju je tužitelj nakon izvršene konverzije vratio u odnosu na glavnicu kakvu bi vratio da nije bilo valutne klauzule CHF i da se kamatna stopa nije mijenjala odlukom tuženika.
1.17. Tužitelj je napravio izračun prema kojem njegova preplata anuiteta iznosi 140.000,00 kn, dok je oštećen i u pogledu glavnice. S druge strane tužitelju je u konverziji" priznata preplata od „samo" 42.186,85 kuna.
1.18. Stoga tužitelj ukoliko se vještačenjem utvrdi veća preplata od utužene te ukoliko se utvrdi da je prilikom konverzije dodatno oštećen i u pogledu glavnice, izjavljuje prigovor prijeboja tog iznosa u odnosu na eventualno potraživanje banke prema njemu. Predmetni prigovor će se specificirati nakon vještačenja.
1.19. Tužitelj se zbog proteka vremena ne sjeća točno, ali ostavlja mogućnost da su neke od anuiteta u njegovo ime i za njegov račun uplatile treće osobe (bračni drug) i to na način da bi im tužitelj predao novac, a one izvršile uplatu. Ipak, opreza radi, tužitelj prilaže ugovor o ustupu tražbine.
1.20. Tužitelj je tuženiku poslao dopis kojim je tražio dostavu dokumentacije potrebne za vještačenje. Banka je udovoljila zahtjevu, ali tužitelj kao laik nije mogao ustanoviti da mu banka nije dostavila sve što je zahtjevao (nedostaju promjene kamatnih stopa, tečajne liste, specifikacija uplata).
1.21. Tužitelj petitom tužbe neće deklarirati ništavost/djelomičnu ništavost ugovora već se ista opisuje u narativnom dijelu, kao preambula. Osim toga, nema potrebe ovakvoj deklaraciji ne samo zbog toga što je sud vezan kolektivnom presudom, već i zbog toga što se ništavost može isticati i prigovorom, ali i zbog toga što na istu sud pazi po službenoj dužnosti.
1.22. Tužitelj glavnim tužbenim zahtjevom potražuje povrat neosnovano stečene (preplaćene) razlike između stvarno isplaćenog iznosa i iznosa kojeg je bila dužna isplatiti s obzirom na sve prethodno navedeno (dakle s obzirom na ništavost ugovornih odredbi). Točan iznos svog potraživanja tužitelj ne može precizirati već istog postavlja paušalno, prema vlastitom izračunu, a specificirati će ga nakon vještačenja i to tako da će pored glavnice potraživati i zakonsku zateznu kamatu na pojedine mjesečne iznose preplate i to od dana preplate pa do dana kada mu banka isplati dužnu tražbinu.
1.23. Konačno određenje tužbenog zahtjeva tužitelj je dao u svom podnesku od 8. lipnja 2023. godine (listovi 64 do 76 spisa) te u svom podnesku od 24. srpnja 2025. godina (listovi 436 do 444 spisa).
2. Tuženik je u svom odgovoru na tužbu (listovi 239-248 spisa)
2.1. Izvješćuje se naslovni sud kako će tuženika PRIVREDNU BANKU ZAGREB – DIONIČKO DRUŠTVO u ovom parničnom postupku zastupati uvodno označeni odvjetnik, a sve temeljem dostavljene punomoći u privitku ovog odgovora na tužbu, zbog čega se predlaže sudu sve daljnje pozive i pismena dostavljati uvodno označenom odvjetniku u njegov e-pretinac, odnosno, poštom.
2.2. Sukladno Pozivu za podnošenje odgovora na tužbu, tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB – DIONIČKO DRUŠTVO po punomoćniku navodi kako slijedi: 2.3. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka.
2.4. U toč. I. petita tužbe tužitelj traži isplatu iznosa od 99.999,00 HRK, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedinačni mjesečni iznos od datuma dospijeća pa sve do isplate, dok u toč. III. potražuje naknadu prouzročenog parničnog troška s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
2.5. Tužitelj u historijatu tužbe navodi da Ugovor o kreditu broj 9012548690 od 05.06.2007.g. ,a kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 99.000,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke na dan korištenja kredita, sadrži ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a koja ništetnost je utvrđena u postupcima koji su vođeni pod brojem P 1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem Pž 6632/17 pred Visokim trgovačkim sudom RH i Vrhovnim sudom RH pod brojem Rev 2221/18.
2.6. U istim presudama da je utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivna prava i interese potrošača iz razloga što prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao potrošače o svim bitnim parametrima, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
2.7. Tuženik drži da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine potraživanja.
2.8. Točno je da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9012548690 od 05.06.2007.g.
2.9. Međutim, iste stranke su sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje u tekstu ZID ZPK) zaključile dana 18.12.2015. godine i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012548690 koju činjenicu tužitelj navodi u historijatu tužbe, međutim sasvim pogrešno držeći kako ista nije od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom pravnom sporu.
2.10. Dakle, u trenutku sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012548690 od 18.12.2015.g. već se vodio kolektivni postupak Udruge potrošača te je bila objavljena pravomoćna presuda o dijelu zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu. Stoga je svaki potrošač prije prihvaćanja konverzije imao mogućnost odlučiti da li će obeštećenje ostvariti sklapanjem sporazuma o konverziji sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/09…102/15) ili će svoje obeštećenje tražiti putem sudske zaštite.
2.11. Sporazumi o konverziji u RH sklopljeni su temeljem Zakona, te su potrošači bili informirani o svim posljedicama koje proizlaze iz sklapanja sporazuma o konverziji.
2.12. Na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu održanoj 07. lipnja 2023.g. suci su jednoglasno zauzeli sljedeći stav:
2.13. Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.
2.14. Isti su donijeli svoj Zaključak vjerojatno imajući na umu sljedeće: ZID ZPK kojim je zakonodavac uredio pitanje konverzije kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, stupio je na snagu 30. rujna 2015. godine.
2.15. Sukladno navedenom zakonu, svaka banka je bila u obvezi u roku od 45 dana računajući od dana stupanja na snagu zakona, dostaviti potrošaču preporučenom pošiljkom izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu.
2.16. Korisnik kredita je s druge strane bio u obvezi u daljnjem roku od 30 dana, na isti način izvijestiti banku o prihvatu predložene konverzije. Dok je za banku ponuda konverzije bila stroga zakonska obveza, za korisnika kredita je prihvat konverzije bio opcionalan.
2.17. Odredbe tog zakona strogo i precizno uređuju način na koji se konverzija provodi s isključivim ciljem da se korisnik predmetnih kredita dovede u isti položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren kredit u EUR, pa tako konverzija po slovu zakona obuhvaća sva plaćanja od početka trajanja kredita; obuhvaća promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR ali i preplaćene uplate s naslova ranije ugovorene kamate.
2.18. Drugim riječima, prvotni kredit u CHF prestao je postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Konverzijom se, neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum)… raniji Ugovor u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka.
2.19. Navedeno podrazumijeva uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od početka trajanja kredita, što naravno uključuje i sva plaćanja učinjena po osnovi kamata.
2.20. Tužitelj ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer je to pitanje određeno ZID ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke.
2.21. Slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu, ugovorne strane ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati. Tako je i na strani tužitelja prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF.
2.22. S druge je pak strane, istim zakonom definirana i sudbina onih kredita čiji korisnici nisu prihvatili izračun konverzije. Tako je odredbom članka 19.e st.6 ZID ZPK propisano sljedeće:
(6) Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.
2.23. Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da onaj potrošač koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio dodatak ugovoru nema više nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati.
2.24. Nadalje, tužitelju je odredbom članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK utvrđen iznos pretplate, te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Pretplata se dakle priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu.
2.25. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je nesporno izvršena konverzija kredita, tužitelj je i sam prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava – sve uplate po svim osnovama, koje je do tada izvršio, a što neminovno uključuje i uplate s osnova kamata i valutne klauzule.
2.26. Tužitelj se nadalje u svojoj tužbi poziva na presudu Vrhovnog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule.
2.27. Predmetna presuda, a kako je to izrijekom naveo i Vrhovni sud, odnosi se samo i isključivo na kredite u CHF!
2.28. Kako to ovdje nije slučaj, jer se više ne radi o kreditu u CHF, to je pozivanje na istu sasvim izlišno jer ta presuda nema nikakav učinak na konvertirane ugovore u kojima vrijednost obveze nije vezana uz CHF nego uz EUR.
2.29. Obzirom da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, a na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužitelju već priznata pretplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule tako i s naslova kamatne stope, to je jasno da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja koji se tiče tražene isplate odnosno vraćanja. U protivnome, na strani tužitelja bi imali dvostruku naplatu – jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, a sve na štetu tuženika.
2.30. Naime, presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine sud je u pogledu konvertiranih Ugovora o kreditu dao mišljenje prema kojem nemaju pravni interes voditi postupke na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji je naknadno konvertiran oni korisnici kredita koji su na konverziju pristali a koja je provedena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju!
2.31. Naprijed navedenom odlukom VSRH je nadopunio odluku posl. br. Rev- 2868/2018-2 od dana 12.02.2019.g. na koju se tužitelj poziva razjašnjenjem kako oni korisnici kredita koju nisu prihvatili konverziju imaju pravni interes na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi pozivom na odluke VTS, međutim, takav pravni interes gube upravo oni korisnici kredita koji su svojom voljom, slobodno ugovorili konverziju i koja im je od strane Banke provedena sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.
2.32. Kao dokaz na navedene okolnosti dostavlja se i pravno mišljenje prof.dr.sc. SI i doc.dr.sc. CI s Pravnog fakulteta u Zagrebu u kojem je detaljno pojašnjeno kako je recentnom odlukom VSRH Rev 2221/2018 od 03.09.2019.g. zauzeto upravo naprijed navedeno stajalište u pogledu konvertiranih ugovora o kreditu.
2.33. Konačno, tuženik ističe kako je iz Rješenja VSRH posl. br. Gos 1/2019- 36 od dana 04. ožujka 2020.g. u oglednom postupku po pitanju valjanosti Sporazuma o konverziji sklopljenih na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) VSRH zauzeo stajalište kako su Dodaci/ Aneksi ugovorima o kreditu kojima su isti konvertirani u valutu EUR važeći i proizvode valjane pravne učinke:
„ U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.“
2.34. postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi.
2.35. U navedenom se smislu citira presuda Vrhovnog suda Revt 249/14: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihova poslovanja nužnost (posebno kad se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje) a sve obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“
2.36. Ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.
2.37. Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija.
2.38. Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope.
2.39. Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji je na snazi od 01.01.2014. godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena.
2.40. Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2006. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.godine (NN 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009. godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika.
2.41. Odredbom čl. 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika.
2.42. Tuženik je nadalje sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke.
2.43. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan.
2.44. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta.
2.45. Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno.
2.46. Svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava.
2.47. U tom smislu i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim. Tako se pod 1./točka j. Priloga navodi:
„ Nepoštenim odredbama smatraju se odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom… ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi … o proizvodima li uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom.“
2.48. Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti.
2.49. Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija.
2.50. Konačno, niti jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećavati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u suštini generirati gubitak.
2.51. Također, sporno je da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna.
2.52. Valutna klauzula je predviđena čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, te do danas, isti zakonski članak nije stavljen van snage, pa nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla.
2.53. Također, dosadašnja sudska praksa čvrsto stoji na stajalištu kako su ugovori sklopljeni u RH, a koji sadrže valutnu klauzulu, dopušteni i zakoniti.
2.54. Nadalje, nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku te kao takav ima snagu javnobilježničkog akta.
2.55. Dakle, strankama je prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen te su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora.
2.56. Tuženik osporava i visinu potraživanja, budući da iz dostavljene dokumentacije, odnosno iz tužbenog zahtjeva nije razvidno kako je Tužitelj došao do utuženog iznosa, odnosno, po kakvom nalogu i kojom metodologijom, no smatra da istu nije ni potrebno računati budući je tužbeni zahtjev neosnovan.
2.57. Ukoliko bi sud ipak prihvatio zahtjev za izvođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, onda se predlaže da se u obzir uzmu i efekti izvršene konverzije.
2.58. Budući da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg drži u cijelosti osnovanim.
2.59. Tuženik ističe kako se u konkretnom slučaju treba primijeniti opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a
2.60. Ukoliko bi se i uzelo u obzir da je kolektivnom tužbom došlo do prekida zastare , te da je ista podnesena 04.04.2012.g. onda se ima smatrati da je nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 04.04.2009.g.
2.61. Potrošač/korisnik kredita, ovdje tužitelj, koji je prihvatio konverziju nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora koji je prestao postojati, niti temeljem takvog ugovora može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu pa tuženik predlaže, kao uvodno, tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovanima, a istome naložiti podmirenje nastalog troška vođenja postupka.
3. Sud je: pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz tužbu (listovi 7-57 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 8. lipnja 2023. godine (listovi 77-234 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (listovi 251-261 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 11. siječnja 2024. godine (listovi 278-369 spisa), saslušao tužitelja u svojstvu parnične stranke na ročištu od 5. prosinca 2024. godine (listovi 374-375 spisa), pregledao nalaz i mišljenje vještakinje za financije Ines Lozić (listovi 386-427 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 24. srpnja 2025. godine (listovi 445-466 spisa).
4. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Naime, među strankama nije sporno da je tužitelj bio korisnik kredita u švicarskim francima kojega je podigao kod tuženika kao kreditora.
7. Nadalje, nije sporno da je među strankama naknadno, nakon zaključenja ugovora o kreditu, bio zaključen dodatak ugovoru o kreditu, tzv. ugovor o konverziji.
8. Konačno, nije sporno da je tužitelj platio tuženiku tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 290,97 EUR.
9. Među strankama jest sporno je li tuženik dužan tužitelju zahtijevane novčane iznose koje tužitelj potražuje na ime stjecanja bez osnove uslijed primjene nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o korištenju valutne klauzule u švicarskim francima, o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te na ime povrata uplaćene ulazne naknade.
10. Ugovor o kreditu broj 9012548690 (listovi 7-11 spisa) zaključen je 5. lipnja 2007. godine između tuženika (Privredne banke d.d. Zagreb) kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, uz solidarnog dužnika – BI iz [adresa] te založnog dužnika – MI iz [adresa].
10.1. Kreditor se obvezuje staviti korisniku kredita na raspolaganje iznos u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 99.000,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita (članak 1. ugovora).
10.2. Ugovorena je pritom promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kreditiranju građana, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,35 % godišnje. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), a naplaćuje se u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno sa njima (članak 4. ugovora).
11. Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012548690 (listovi 12 do 16 spisa) zaključen je 18. prosinca 2015. godine među Privredne banke d.d. Zagreb kao kreditora i NI kao korisnika kredita, uz ČI kao solidarnog dužnika te NI kao založnog dužnika.
11.1. Ugovorne strane suglasno konstatiraju da se ovaj dodatak osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015) (članak 1. dodatka ugovoru o kreditu).
12. U svom stranačkom iskazu od 5. prosinca 2024. godine (listovi 374-375 spisa) tužitelj NI sin MI iz [adresa] izjavljuje: Ja i moja tadašnja djevojka (sadašnja supruga), htjeli smo riješiti naše stambeno pitanje. O tome smo po malo istraživali koje su nam mogućnosti na raspolaganju. Imali smo otvorene račune baš u Privrednoj banci Zagreb pa smo se odlučili da se raspitamo za kredit u toj banci. Razgovarali smo tamo i u banci su nam predložili, sugerirali da dignemo kredit u švicarskim francima, obrazlažući to da je to dobar kredit i da je otplatna rata povoljna. Nama se to učinilo prihvatljivo i mi smo prihvatili tu ponudu. Ispočetka su otplatne rate kredita bile prema nekim našim očekivanjima. Međutim, kasnije je to počelo rasti, ispočetka u nešto manjim iznosima, a kasnije se skoro poduplalo, što je za nas bilo neprihvatljivo, odnosno suprotno našim opravdanim očekivanjima. Napominjem da nam u banci prilikom pregovaranja nisu ništa govorili o eventualnim opasnostima i rizicima podizanja kredita u švicarskom franku. Uz opisane poteškoće naposljetku smo ipak taj kredit otplatili.
12.1. Na poseban upit zamj. pun. tužitelja, tužitelj odgovara da im nije prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu bilo pojašnjeno kako će se mijenjati kamatna stopa.
12.2. Na daljnji upit, tužitelj odgovara da je predmetni kredit iskorišten za kupnju stana u kojem žive.
12.3. Na daljnji upit, tužitelj odgovara da nije imao mogućnosti mijenjati nikoju odredbu ugovora o kreditu.
12.4. Na daljnji upit, tužitelj odgovara da im nije pojašnjeno u čemu se sastoji klauzula ugovora naknada za obradu kredita.
12.5. Na daljnji upit, tužitelj odgovara da je predmetni kredit konvertiran, mislim 2015. godine.
12.6. Na daljnji upit, tužitelj odgovara da je konverzija predmetnog kredita iz švicarskog franka u euro bila zapravo jedini izlaz za njega i suprugu, s obzirom da nisu jednostavno više mogli otplaćivati predmetni kredit u CHF bez te konverzije.
12.7. Na daljnji upit, tužitelj odgovara da misli da je tečaj CHF bio dosta visok u vrijeme konverzije kredita u odnosu na tečaj koji je bio kada je ugovor o kreditu sklopljen.
12.8. Na daljnji upit, tužitelj odgovara da on nije ekonomist i da uopće nije bio svjestan niti poznavao sve posljedice do kojih može doći navedenom konverzijom, ali mu je to bila nekakva neodređena nada i pod pritiskom javnosti jer se o tome tada govorilo odlučio se je na to.
12.9. Na daljnji upit, tužitelj odgovara da nije mogao pregovarati ni na koji način o sadržaju teksta dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija, već mu je samo on bio ponuđen na potpis.
12.10. Na daljnji upit, tužitelj odgovara da smatra da nije niti blizu dovoljno obeštećen za štetu koju je pretrpio navedenom konverzijom, već smatra da mu pripadaju i daljnji iznosi obeštećenja.
12.11. Na poseban upit zamj. pun. tuženika, tužitelj odgovara da je pročitao i ugovor i dodatak ugovoru o kreditu.
12.12. Na daljnji upit, tužitelj odgovara da je on laik i da je njemu bilo prilikom potpisivanja i zaključenja ugovora i dodatka ugovora najbitnija rata i kamata i to mu se učinilo prihvatljivim i zato je to prihvatio.
13. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog ugovaranja.
14. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.
15. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
16. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.
17. Nedvojbeno je da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke - nije pojedinačno pregovaralo.
18. Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavak 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.
19. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio, tj. i savjesno i nesavjesno.
20. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a je li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.
21. Prema Presudi Suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
22. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
23. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
24. Zakon o zaštiti potrošača niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
25. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).
26. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
27. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu - treba prosuditi protivnom načelu savjesnosti i poštenja.
28. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".
29. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužiteljice. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.
30. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.
31. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
32. Na temelju utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke tj. odredba članka 2. nepoštena, i prema tome ništetna (čl. 87. ZZP).
33. U odnosu na pitanje o ništetnosti tzv. valutne klauzule vezane za CHF treba istaći sljedeće.
34. U konkretnom slučaju banka se obvezala staviti na raspolaganje tužitelju određeni novčani iznos u CHF, u protuvrijednosti u kunama, prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita te je tuženik kao banka svoju obvezu ispunio. Visina anuiteta, kako je ugovorena, ovisi o ugovorenoj valutnoj klauzuli i ugovorenoj kamatnoj stopi.
35. Valutna klauzula spada u tzv. zaštitne klauzule, odnosno u slučaju kad su obveze stranaka vezane za tečaj CHF navedena klauzula ima za cilj osiguranje stabilnosti obveza ugovornih strana.
36. Međutim, u konkretnom slučaju ova je klauzula postala izvor drastičnog odstupanja od opravdanih očekivanja korisnika kredita – tužitelja u pogledu vrijednosti obveza, zbog čega te ugovorne odredbe treba prosuditi ništetnima (čl. 87. ZZP).
36.1. Naime, stabilnost u pravima i obvezama stranaka se uspostavljanjem valutne klauzule nije postigla u konkretnom slučaju, već je naprotiv primjena te klauzule bila razlog, između ostaloga, nestabilnosti u pravima i obvezama stranaka.
37. Prema tome, na temelju utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule, tj. odredbe članaka: 1, 4, 5, 6, 7 nepoštene, i prema tome ništetne.
38. Konačno, i ugovorne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u korist banke u visini od 0,50 % od iznosa kredita, u članku 12. 3 - sud je prosudio ništetnima (čl. 87. ZZP).
39. Naime, u navedenim odredbama ugovora o kreditu nije jasno određeno na koju se konkretnu uslugu banke ti troškovi odnose, niti su određeni konkretni kriteriji za njihovo objektivno određenje, što podrazumijeva njihovu nepoštenost.
39.1. O tim ugovornim odredbama nije se naposljetku, prema iskazu tužitelja, kojega sud u tom dijelu prihvaća vjerodostojnim, unaprijed pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, pa se razumije da su utoliko navedene ugovorne odredbe prouzročile značajnu neravnotežu među strankama na štetu tužitelja kao potrošača.
40. Na temelju utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, tj. odredba članka 12.3. nepoštene, i prema tome ništetne (čl. 87. ZZP).
41. Prema odredbi članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22, 56/23), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavak 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudova u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.
42. Nadalje, sukladno odredbi članka 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se o posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.
42.1. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
42.2. Slijedom toga je i prvostupanjski sud vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi.
43. Tužba je u ovom postupku podnijeta sudu 13. lipnja 2019. godine.
44. S obzirom na izloženo, očito je da utuženo potraživanje nije zastarjelo.
44.1. Naime, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323. stavak 1. ZOO).
44.2. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
44.3. Tome dosljedno, očito je neosnovan prigovor tuženika o zastari utuženog potraživanja.
45. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio: "Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama sa valutnom klauzulom CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama sa valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka“.
46. Tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu novčanog iznosa s osnove ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu.
46.1. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu u svezi ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli koja je temeljem presude Visokog trgovačkog suda Pž – 6632/2017 nastupila 14. lipnja 2018. godine, to nedvojbeno nije istekao petogodišnji rok s obzirom da potraživanja stjecanja bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina, a tužba je u ovom postupku podnijeta 13. lipnja 2019. godine.
47. Zaključno je valjalo razmotriti pitanje je li tužiteljevo pravo na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Dodatka ugovor te treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljeve preplate.
48. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).
49. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.
49.1. Istina Sud Europske unije (dalje Sud EU) je u presudi broj: C-452/18 zauzeo stajalište da se potrošač (korisnik kredita) mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi pod uvjetom da su potrošaču bili poznati u cijelosti svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora (infra).
50. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.
51. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Dodatkom ugovoru koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnosti kod donošenja zakona, a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.
52. Tužitelj i dalje ima pravo na restituciju; ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi mu to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO.
53. Iako dodatak ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članak 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članak 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14). Dakle, kada bi odredbe Dodatka ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.
54. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.
54.1. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu se ugovorna odredba koju su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
55. Tužitelj se, kao prvo, nije odrekao prava na restituciju, a i kada bi se tumačilo drukčije odredbe Dodatka ugovora bjelodano je da nije ispunjen niti jedan od prethodno navedenih uvjeta za valjanost odricanja. Naime, tužitelj nije znao čega se odriče (npr. za preplatu zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli nije ni mogao znati jer još uvijek nije bilo utvrđeno da je i ta odredba ništetna), a ni tuženica ne tvrdi da ju je informirala o relevantnim činjenicama. Eventualni pristanak se ne bi mogao smatrati ni slobodnim jer je tužitelju mjesečni anuitet rastao pa je konverzija predstavljala značajno olakšanje financijske situacije; u biti je tužitelj bio "faktički prisiljen" sklopiti dodatak.
56. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu N protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem anexa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
57. Dakle, ugovor o konverziji (dodatak ugovoru o kreditu) nije: sudska nagodba, izjava o potpunom obeštećenju, niti valjano i svjesno odricanje potrošača od budućih zahtjeva.
58. Konverzija je bila zakonski nametnuta mjera (lex specialis), provedena bez individualnog pregovaranja, s ciljem otklanjanja posljedica za budućnost, a ne nužno potpune restitucije za prošlost.
59. Time nije automatski iscrpljeno pravo potrošača na naknadu štete.
60. Ključni pravni kriterij jest potpuna restitucija.
61. Prema ustaljenoj sudskoj praksi (nacionalnoj i europskoj), potrošač mora biti doveden u položaj u kojem bi bio da nepoštene ugovorne odredbe nikada nisu postojale.
61. Ako konverzijom nije vraćen cjelokupan preplaćeni iznos, ili nisu vraćene sve nezakonito naplaćene kamate i tečajne razlike, razlika i dalje ostaje dug potrošaču.
61.1. To podrazumijeva da konverzija ne isključuje pravo na: povrat preplaćenih iznosa, zatezne kamate, razliku između stvarnog obeštećenja i onoga što je dano konverzijom, osim ako je potrošač izričito, jasno i informirano pristao na potpuno namirenje (što se u konkretnom slučaju nije dogodilo).
62. Sud EU (CJEU) u nizu presuda (npr. Kásler, Dunai, OTP, Abanca) inzistira na tome da zakonske ili ugovorne mjere koje ograničavaju puni povrat nisu dopuštene te da potrošač ne smije snositi posljedice nepoštenih odredbi, čak ni djelomično.
63. Prema tome, konverzijom potrošač nije obeštećen, već je njome izvršena djelomična korekcija ugovornih odredbi, ali ne i potpuna restitucija. Teret dokazivanja da je potrošač u cijelosti obeštećen jest na banci, a tužena to nije dokazala u konkretnom slučaju.
64. Tome dosljedno, tužitelj kao potrošač ima pravo na: razliku između stvarne štete i iznosa iz konverzije, zatezne kamate od dana preplate, nepošteno ugovorene promjenjive kamate, tečajne razlike nastale primjenom ništetne klauzule 64.1. To iz razloga što konverzija ne gasi pravo na obeštećenje, već ga samo umanjuje za već isplaćeni dio.
65. U svom nalazu i mišljenju (listovi 386-427 spisa) vještakinja Ines Lozić navodi: Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj te uz pretpostavku prilagodbe početnog otplatnog plana na način da se od 01.01.2014.g. primjenjuje zakonska kamatna stopa od 3,23%:
65.1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije iznose 11.991,51 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 4.436,85 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 7.554,66 EUR.
65.2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad kamatne stope i tečaja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno iznosi 7,80 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 1,72 EUR, te je manje platio zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 6,08 EUR.
65.3. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 11.983,71 EUR i to:
65.4. Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi ukupno 4.435,13 EUR, 65.5. Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi ukupno 7.548,58 EUR.
65.6. Ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznosi ukupno 290,97 EUR. Vještak napominje da spisu prileži dokument Knjigovodstvena kartica u kojem nije razvidno na koji bi se konto odnosili troškovi opomene.
65.7. Izračunom konverzije je utvrđena glavnica u iznosu 52.057,05 EUR što je u tom trenutku iznosilo 397.585,72 kn. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine u odnosu na zakonsku kamatnu stopu od 3,23% preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 30.09.2015.g. bi prema prilagođenom početnom otplatnom planu bila manja za 4.275,77 EUR.
65.8. Ukoliko Sud zauzme stav da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u valuti CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, konverzijom i preplatom koju je tuženik priznao po konverziji ne bi bila uspostavljena ekonomska ravnoteža jer je iznos preplate koju je tuženik priznao po konverziji niži od iznosa preplata koje proizlaze iz razlike posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja CHF.
65.9. Prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te priznao preplatu tužitelja u iznosu 5.444,36 EUR.
65.10. Ukoliko Sud zauzme stav da se tužitelju za vrijeme otplate kredita od dana sklapanja ugovora o kreditu do dana izračuna konverzije primjenjivao simulirani otplatni plan kao da je kredit bio inicijalno sklopljen vezano uz uvjete otplate i valutu EUR, priznavanjem preplate, po izračunu tuženika, prilikom konverzije bi bila uspostavljena ekonomska ravnoteža.
65.11. Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđen višak u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.
65.12. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene kamatne stope i tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije ukupno iznose 5.193,82 EUR
65.13. Pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 172 ZOO-a (Uračunavanje kamata i troškova), tada bi preostali iznos preplate priznate po konverziji nakon umanjenja sa iznosom zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet zbog promjene tečaja na više do dana 30.09.2015.g. iznosio 250,54 EUR. Nadalje pod pretpostavkom da bi se tako utvrđenim preostalim iznosom preplate priznate po konverziji umanjivala razlika u priznatoj glavnici po konverziji u odnosu na glavnicu koja bi bila po prilagođenom početnom otplatnom planu i primjenom tečaja za isplatu, preostali iznos razlike u glavnici po konverziji bi iznosio 4.025,23 EUR.
65.14. Tužitelju je na dan isplate kredita isplaćena glavnica u iznosu 438.458,03 kn. Pod pretpostavkom da je tužitelj bio dužan podmiriti samo primljeni iznos glavnice kredita, izvršenim uplatama, za vrijeme otplate kredita do dana izračuna i nakon izračuna konverzije do dana izvršenja zadnje uplate, odnosno do dana 03.11.2016. godine za koje spisu prileži dokumentacija plaćeno je 35.810,14 EUR više od primljenog iznosa (Tabela 8 nalaza).
66. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323 stavak 1. ZOO). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelja za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (članak 323. stavak 2. ZOO).
67. Tužitelj je, prema izloženom, tijekom postupka dokazao da mu je nastala šteta zbog sklapanja ništetnog ugovora o kreditu te je dokazao odgovornost tuženika za to.
68. Visina nastale štete dokazana je i specificirana provedenim vještačenjem po vještaku za računovodstvo i financije.
69. Na određene iznose glavnice tužitelju pripada pravo na zatezne kamate (članak 29. stavak 1. i 2. ZOO).
70. Tome dosljedno, valjalo je, temeljem citiranih zakonskih odredbi, u vezi sa odredbom čl. 324. ZOO, prihvatiti u cijelosti kao osnovan tužbeni zahtjev.
71. Radi toga je odlučeno kao pod točkom I., II., III. i IV. izreke.
72. Prema tome, tužitelj je u cijelosti uspio u parnici. 72.1. Pripada mu stoga pravo na naknadu parničnog troška od tužene (članak 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku; Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP).
73. Na ime naknade popisanog parničnog troška (list 469 spisa), temeljem citirane zakonske odredbe, u vezi sa odredbom članka 155 ZPP, tužitelju je priznato sljedeće: trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. OT), trošak sastava podneska od 8. lipnja 2023. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. OT), trošak sastava podneska od 11. siječnja 2024. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu od 4. srpnja 2024. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu od 5. prosinca 2024. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), trošak sastava podneska od 18. prosinca 2024. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. OT), trošak sastava podneska od 24. srpnja 2025. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu od 14. listopada 2025. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 3. OT), odnosno ukupno iznos od 4.100,00 EUR.
73.1. Navedenom iznosu pridodan je iznos od 1.025,00 EUR na ime PDV-a, zatim iznos od 179,18 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu, iznos od 179,18 EUR na ime sudske pristojbe na presudu te iznos od 700,00 EUR na ime troškova vještačenja.
73.2. Tako se dobije sveukupno iznos od 6.183,36 EUR
74. Na dosuđeni iznos naknade parničnog troška tužiteljima pripada pravo na zatezne kamate od dana donošenja presude, tj. od 14. siječnja 2026. god. do isplate (čl. 29. st. 1. i 2. ZOO).
75. Radi toga je odlučeno kao pod točkom V. izreke.
76. Tome dosljedno, tužena je u cijelosti izgubila parnicu.
76.1. Stoga joj ne pripada pravo na naknadu parničnog troška (članak 154. stavak 1. ZPP).
77. Valjalo je stoga odbiti zahtjev tužene za naknadom parničnog troška, odnosno odlučiti kao pod točkom VI. izreke.
U Splitu, dana 14. siječnja 2026. god.
SUDAC
Željko Borić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti: tužitelju, po punomoćniku; tuženiku, po punomoćniku;
