Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-2659/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Zajedničkom odvjetničkom društvu CŠŽ i Željko C, protiv tuženika OTP banke d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 52508873833, zastupana po punomoćnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Žurić i Partneri odvjetnicima iz Zagreba, Savska cesta 32, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru- Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-347/2023-20 od 24. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 14. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru-Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-347/2023-20 od 24. srpnja 2024. u točkama I., II., III., IV. i V. izreke.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 49850/06 od dana 25.08.2006. koji je sklopljen tužitelja i prednika tuženika SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA d.d. Split, R. Boškovića 16, a koja banka je pripojena tuženiku kao društvu preuzimatelju i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka I. izreke); utvrđena je ništetnom i odredba istog ugovora u dijelu u kojemu je u točci 5. Ugovora ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva 3,00 % (tri posto) od iznosa odobrenog kredita, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora (točka II. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 1.094,99 eura/8.250,19 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je pobliže određeno u točki III. izreke; naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 285,77 EUR/2.153,11 kuna na ime ustegnute naknade za obradu kreditnog zahtjeva zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos tekućim od dana 29.08.2006. godine do isplate (točka IV. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.296,05 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja-od 24.srpnja 2024. (točka V. izreke) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak u iznosu od ukupno 125,00 eura (točka VI. izreke).

2.Predmetnu presudu i u istoj sadržanu odluku o troškovima pravovremenom žalbom pobija tuženik i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu tuženika i preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, a tuženiku dosudi parnični trošak, uključujući i trošak sastava žalbe, podredno da u cijelosti ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

3.Žalba tuženika nije osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba (članak 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23-dalje:ZPP), a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se može ispitati.

4.1.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

5.Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita iz Ugovora o kreditu broj 49850/06 od 25. kolovoza 2006. sklopljenim s nespornim prednikom tuženika (Societe Generale–Splitska banka) kao i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi tih ništetnih odredbi u iznosu od 1.094,99 eura (valutna klauzula) i od 285,77 eura (ulazna naknada) sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom temeljem stečenog bez osnove.

6.U provedenom je postupku utvrđeno kako su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i nesporni prednik tuženika kao banka - kreditor dana 25. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.790,00 CHF s kamatom od 6,99 %, godišnje promjenjivu, u skladu s odlukom tuženika, da je kredit bio nenamjenski, s rokom otplate od 84 mjeseca, u mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora važećemu za CHF na dan plaćanja te da je predmetni kredit otplaćen.

7.Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev sa zaključkom kako pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku na temelju Zakona o zaštiti potrošača te članka 502.a. i c. ZPP-a.

8.Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju vještaka prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev i to za isplatu iznosa od 1.094,99 eura s osnova preplate po valutnoj klauzuli i iznosa od 285,77 eura s naslova naknade za obradu kredita, pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i na odredbe članaka 225., 323., 1111. i 1115. ZOO-a.

9.Među strankama nije sporno kako je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, među ostalim i ovdje prednika tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti načina ugovaranja promjenjive kamatne stope kao i valute CHF.

10.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014.) ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocjenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, budući navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako su bile jasne i uočljive, nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj.

11.Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

12.Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13.Citirane presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a na temelju odredbe članka 138.a. istog zakonskog propisa, a odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14.Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača obzirom se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene, čemu tuženik nije ponudio konkretnih protudokaza. Naime, iz utvrđenja u provedenom postupku proizlazi da je tužitelj fizička osoba koja je podigla kredit, da je živio od svoje plaće (kao strojobravar zaposlen u trgovačkom društvu Čelik), da nije bio vlasnik obrta ili firme, da je kredit koristio za plaćanje školovanja djece, dok tuženik, jer svaka stranka dokazuje svoje navode, nije dokazao suprotno. Stoga su prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik trebao dokazati svoje navode (da tužitelj eventualno nije potrošač), što tuženik nije učinio.

15.Tužitelj se u tužbi pozvao na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljio na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c ZPP i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošačkih prava.

16.Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nisu osnovani.

17.Naime, u vrijeme (13. travnja 2023.) podnošenja predmetne tužbe, važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22– dalje: ZZP/22), a prema odredbi članka 126. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavak 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene (ili osoba koja ima pravni interes) radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ili radi isplate. Istovjetno je bilo propisano i u odredbi članka 502.c ZPP-a, u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice – da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati.

18.Stoga i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedena vezanost suda temeljem naprijed citiranih odredbi, postoji u svakoj pojedinačnoj parnici koju pokreće potrošač protiv trgovca u odnosu na kojeg je donesena presuda u kolektivnom sporu, a radi ostvarenja povrijeđenog prava potrošača ugovorom zaključenim sa tim trgovcem. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba članka 128. ZZP/22, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 114 st. 1. tog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 114. stavku 1. ovoga Zakona,prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

19.S obzirom na direktni učinak pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se navedene presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula.

20.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

20.1.Na navedenu okolnost je tuženik nije predložio konkretnih dokaza, a tužitelj je tijekom postupka tvrdio kako se s njim prilikom ugovaranja kredita nije pregovaralo niti je imao mogućnost utjecati na sadržaj ugovora.

20.2.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

21.Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda kako bi tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripadalo pravo na povrat onoga što je isplaćeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO/05.

22.Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji jer da je predmetni ugovor o kreditu otkazan 15. prosinca 2013. i što je potraživanje po ugovoru o kreditu ustupljeno društvu Eos Matrix 15. srpnja 2023.

22.1.Naime, prema odredbi članka 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koje je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, iz čega proizlazi, budući ni tuženik ne tvrdi da je došlo do prijenosa ugovora o kreditu na Eos Matrix d.o.o. da je tuženik (samo) prenio svoju tražbinu iz predmetnog ugovora da traži naplatu iz ugovora o kreditu, slijedom čega tužitelj ima pravo isticati prema tuženiku kao primatelju i prigovore ništetnosti pravnog posla (Ugovora o kreditu) pa tako i zahtijevati vraćanje iznosa koje je tuženik primio na temelju ništetnog pravnog posla.

22.2.Stoga je neosnovan prigovor tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji, jer u konkretnom slučaju tuženik i ne tvrdi da je sukladno članku 127. stavak 1. ZOO-a zaključen prijenos ugovora prema kojoj svaka ugovorna strana ako na to pristane druga strana može prenijeti ugovor, dakle, prava i obaveze na treću osobu, koja time postaje nositelj svih prava i obveza iz tog ugovora.

23.Slijedom navedenog neosnovani su i daljnji prigovori tuženika na nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije (koji se nakon pisanog nalaza i mišljenja po prigovorima tuženika i usmeno očitovao na ročištu od 14. svibnja 2024.) jer je istim potvrđeno kako je upravo tuženik taj koji je stekao novčane iznose s osnova preplate po valutnoj klauzuli te kako su ti iznosi uplaćeni upravo tuženiku, a u ovom postupku tužitelj od tuženika i ne potražuje novčane iznose koje je plaćao Eos Matrixu d.o.o. budući je zadnja uplata tuženiku (glede koje se potražuje razlika) bila 12. travnja 2013., dok tuženik tvrdi da je do cesije došlo nakon toga-15. srpnja 2023.

23.1.Dosljedno, prigovore tuženika prvostupanjski sud je otklonio jasnim i obrazloženim razlozima, temeljeći svoju odluku na utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke.

24.Tijekom postupka tuženik je istaknuo prigovor zastare kojeg je prvostupanjski sud s pravom ocijenio neosnovanim, kako je to obrazloženo pod točkom 19. pobijane odluke, što u potpunosti prihvaća ovaj žalbeni sud.

25.Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91).

25.1.Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju članka 502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi.

25.2.To nadalje znači da petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetnosti promjenjive kamatne stope počinje teći od 13. lipnja 2014., a glede nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. travnja 2023., proizlazi da nije nastupila zastara glede zahtjeva po ništetnoj valutnoj klauzuli.

26.Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

27.Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza utvrdio kako je tuženik naplatio od tužitelja naknadu i troškove za odobrenje kredita u utuženom iznosu temeljem odredbe članka 5. Ugovora o kreditu koji je bio unaprijed pripremljen i sastavljen od tuženika te da se o spornoj ugovornoj odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, nije pojedinačno pregovaralo te je, polazeći od toga da je tužitelj potrošač (članak 3. Zakona o zaštiti potrošača-Narodne novine 96/03), članka 81. i 87. istog zakona, zaključio kako je tuženik odgovoran na ugovaranje ništetne ugovorne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja te je time i nepošteni stjecatelj. Slijedom navedenog utvrđena je ništetnom predmetna odredba, a pozivom na odredbe članka 323. stavak 1., 1111. stavak 1. i 1115. ZOO tuženik je obvezan na isplatu u izreci navedenog iznosa čija visina među strankama nije ni sporna. Ujedno je ocijenio neosnovanim po tuženiku istaknut prigovor zastare.

28.Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnom odredbu članka 5. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj kao korisnik kredita obvezao tuženiku, kao kreditoru platiti jednokratnu naknadu od iznosa kredita te kada je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

29.Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi lako uočljiva te da je jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu članka 85. ZZP/2003.

29.1.Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (3,00% od iznosa odobrenog kredita, minimalno 200,00 kn), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

29.2.U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

29.3.Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

29.4.Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 5. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

29.5.Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,00%, minimalno 200,00 kn). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

29.6.Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

29.7.U skladu sa člankom 59. toč. 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

29.8.Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka iznio o kojim je troškovima riječ i iz kojih se razloga ti troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita.

30.Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni, kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, slijedom čega nisu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika da je riječ o naknadi koja je naplaćena u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

30.1.Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 5. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,00% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

31.Pri tome je ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom-troškom obrade kredita, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svezi naplate troškova ulazne naknade i obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos po tom osnovu od 285,77 eura/2.153,11 kuna temeljem članka 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i 1115. ZOO-a jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu, pri čemu zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, slijedom čega zastara nije nastupila. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude (glede ulazne naknade) tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema pravnom stavu Vrhovnog suda još nije ni počeo teći.

32.Valjano je tužitelju dosuđena i kamata sukladno članku 1115. ZOO-a odnosno od dana plaćanja-29. kolovoza 2006., kao dana kada je tuženik neosnovano stekao preplaćene iznose jer tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, koju je nametnuo tužitelju kao potrošaču o sadržaju koje se nije pregovaralo nepošteni je stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

33.I odluka o troškovima postupka valjano je i zakonito donijeta pozivom na odredbe članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, pri čemu je prvostupanjski sud imao u vidu i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23. dalje:Tarifa) te za svaku priznatu radnju dao razloge koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud, što tuženik uopćenim žalbenim navodima nije učinio upitnim.

34.Slijedom svega navedenog žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu te u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku odluku, radi čega je odlučeno kao u izreci na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu, 14. siječnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić