REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31/III

Poslovni broj: Us I-587/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Jasenki Beker Rupčić, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužiteljice AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Boris Hlatki, odvjetnik u Vukovaru, J. J. Strossmayera 5a/12, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, [adresa], OIB: 84397956623, kojega zastupa GŽ, službena osoba, radi prava na obiteljsku mirovinu, 14. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-03/24-01/03059479476, URBROJ: 341-99-05/3- 24-814 od 15. veljače 2024. i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-03/24-01/03059479476, URBROJ: 341-99-05/3- 24-001533 od 14. ožujka 2024. i predmet vraća tuženiku na ponovni postupak te tuženik ima obvezu postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju odluke.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici AŽ iz [adresa] trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 EUR (jednu tisuću dvije stotine pedeset eura) u roku od 60 dana.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II 140-03/24-01/03059479476, URBROJ: 341-99-05/3-24-814 od 15. veljače 2024. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u [adresa], KLASA: UP/I 140-03/24-01/03059479476, URBROJ: 341-22-05/3-24-160 od 10. siječnja 2024. kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za priznanje prava na obiteljsku mirovinu. Nadalje, rješenjem tuženika KLASA: UP/II 140-03/24-01/03059479476, URBROJ: 341-99-05/3-24-001533 od 14. ožujka 2024. ispravljena je greška učinjena u obrazloženju rješenja tuženika od 15. veljače 2024. na način kako je to navedeno u citiranom rješenju.

2. Tužiteljica u tužbi i podnesku od 16. listopada 2024. u bitnome navodi da je pokojni ČŽ stekao status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata (dragovoljac) sudjelovanjem u Domovinskom ratu u razdoblju od 1. listopada 1991. do 17. lipnja 1992. te od 28. svibnja 1993. do 30. lipnja 1996. Poziva se na odredbu članka 47. stavka 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji te ističe da je izmjenama toga Zakona koje su stupile na snagu 1. siječnja 2024. izmijenjen članak 47. na način da sada udovice umrlih branitelja mogu ostvariti obiteljsku mirovinu kada napune 50 godina bez obzira koliko godina su imale u trenutku smrti hrvatskog branitelja. Smatra da navedene izmjene tuženik nije uzeo u obzir prilikom donošenja pobijanih odluka, odnosno iste je pogrešno tumačio. Obzirom da tužiteljica ima 54 godine i da je bračni umrlog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata pok. ČŽ, to je ista ispunila uvjet za ostvarenje prava na obiteljsku mirovinu.

2.1. Nadalje, tužiteljica dodaje da tuženik u rješenju od 14. ožujka 2024. pogrešno zaključuje kada tužiteljici odbija priznati pravo na obiteljsku mirovinu primjenom Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji obrazlažući da je pokojni ČŽ bio korisnik invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad prema Zakonu o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba te da je osnovno pravno načelo da se ne mogu kumulirati dva posebna propisa. Ističe da je tuženik u rješenju od 15. ožujka 2024. učinio propust na način da u obrazloženju rješenja nije izvršio jasnu i argumentiranu komparaciju primjene navedenih propisa. Naime, tužiteljica ističe da je pok. ČŽ imao pravo ostvariti mirovinu i prema Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, no da je isti pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad ostvario na temelju Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba, stoga tužiteljica ima pravo da joj se obiteljska mirovina iza pok. ČŽ prizna prema onom propisu koji je za nju u konačnici povoljniji te na opisani način ne bi došlo do kumuliranja dva posebna propisa, obzirom da bi se primjenjivao samo onaj propis koji je za tužiteljicu povoljniji. Slijedom navedenog, predlaže Sudu poništiti osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, uz naknadu troška upravnog spora.

3. U odgovoru na tužbu i podnesku od 26. veljače 2025. tuženik navodi da je osporavano rješenje doneseno temeljem činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima, a što je u skladu s odredbom članka 5. i 8. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP), dok je osporavano rješenje obrazloženo i sadrži sve obvezne sastavne dijelove rješenja propisane člankom 98. ZUP-a. Stoga predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, a dana 17. prosinca 2025. kod ovoga Suda održana je javna rasprava kako bi se, u smislu odredbe članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (''Narodne novine'', broj 36/24.; – dalje: ZUS), svakoj stranci dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

4.1. Na raspravu je pristupila zamjenica opunomoćenika tužiteljice koja je u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe, navoda iz podneska od 16. listopada 2024. i postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i službena osoba tuženika koja je ostala kod navoda iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporavanog rješenja.

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Upravni postupak koji je prethodio ovome sporu pokrenut je na temelju zahtjeva tužiteljice za priznanje prava na obiteljsku mirovinu podnesenog 3. siječnja 2024.

7. U provedenom postupku utvrđeno je da je rješenjem Područne službe tuženika u Zagrebu, broj spisa: 402219 od **.**.2004. umrlom korisniku bilo priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad počevši od 31. prosinca 2002. prema odredbi članka 6.a Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba („Narodne novine“, broj: 128/99., 129/00., 16/01., 22/02.).

8. Nadalje, rješenjem Područnog ureda tuženika u [adresa], broj: 89159 od 17. listopada 2005. udovici AŽ, ovdje tužiteljici i pastorku UŽ bilo je priznato pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 5. travnja 2005. prema odredbama ranije važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07., 79/07., 35/08., 40/10., 121/10., 61/11., 114/11., 76/12., 112/13., 133/13.), dok je rješenjem istog područnog ureda broj: 89159 od 11. listopada 2011. članovima obitelji prestalo pravo na obiteljsku mirovinu s danom 30. rujna 2011. te je isplata mirovine obustavljena s istim datumom budući je korisnik mirovine ŠŽ s danom 30. rujna 2011. završio redovno školovanje, a tužiteljica kojoj je pravo na obiteljsku mirovinu bilo priznato uz dijete po osnovi obavljanje roditeljske dužnosti, u trenutku prestanka prava na mirovinu nije imala navršenih 50 godina života.

9. Iz podataka spisa je također razvidno da je tužiteljica na dan smrti supruga (5. travnja 2005.) imala navršenih 35 godina života, dok je na dan prestanka prava na obiteljsku mirovinu (30. rujna 2011.) imala navršenu 41 godinu života.

10. Tuženik u osporavanom rješenju citira odredbu članka 67. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22. – dalje: ZOMO) te obrazlaže da tužiteljica u trenutku smrti bračnog druga nije imala navršenih 50, odnosno 45 godina života niti je priložila dokaz o tome da joj je utvrđen potpuni gubitak radne sposobnosti do smrti bračnog druga ili u roku od jedne godine od smrti bračnog druga te budući da u trenutku prestanka prava na obiteljsku mirovinu djetetu ŠŽ prema kojemu je obavljala roditeljsku dužnost nije imala navršenih 50, odnosno 45 godina života, prvostupanjsko tijelo je pravilno utvrdilo da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za priznanje prava na obiteljsku mirovinu.

10.1. Tuženik također ističe da tužiteljica ne ispunjava niti uvjete za priznanje prava na obiteljsku mirovinu prema odredbama Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, broj: 121/17., 98/19., 84/21., 156/23. – dalje: ZOHBDR) budući je u trenutku smrti supruga navršila 35 godina života, odnosno nije navršila 40 godina života te da izmjenama ZOHBDR-a („Narodne novine“, broj: 156/23.) koje su stupile na snagu 1. siječnja 2024. nisu izmijenjeni uvjeti godina života potrebnih za ostvarivanje prava na obiteljsku mirovinu, odnosno prema članku 47. stavku 1. ZOHBDR-a i dalje je propisan uvjet od navršenih 40 godina života u trenutku smrti hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

11. Međutim, tuženik je rješenjem KLASA: UP/II 140-03/24-01/03059479476, URBROJ: 341-99-05/3-24-001533 od 14. ožujka 2024. ispravio grešku u obrazloženju rješenja od 15. veljače 2024. na način da je u odlomku 13., 14. i 15. izmijenio tekst obrazloženja i dodao da je pokojni ČŽ bio korisnik invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad prema Zakonu o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba pa nema pravnog temelja da se tužiteljici pravo na obiteljsku mirovinu prizna prema odredbama ZOHBDR-a jer navedeni Zakon prema kojemu je pokojni korisnik ostvario pravo na mirovinu, a iza kojeg tužiteljica traži obiteljsku mirovinu, u pogledu pitanja koja nisu uređena tim zakonom upućuje na primjenu općeg propisa (ZOMO-a), a ne drugog posebnog propisa, to stoga jer je osnovno pravno načelo da se ne mogu kumulirati dva posebna propisa.

11.1. K tome, tuženik je dodao da se uvjeti za ostvarivanje prava na obiteljsku mirovinu prema članku 47. ZOHBDR-a odnose isključivo na bračnog ili izvanbračnog druga umrlog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i umrlog hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata koji je umro kao osiguranik ili korisnik mirovine ostvarene prema ZOMO-u ili ZOHBDR-u, odnosno prijašnjem općem propisu o mirovinskom osiguranju ili prijašnjem propisu kojim su se uređivala prava hrvatskih branitelja i članova njihovi obitelji, a kako je pokojni suprug tužiteljice bio korisnik mirovine prema posebnom propisu, odnosno Zakonu o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba, nema zakonske osnove za priznanje prava na obiteljsku mirovinu prema odredbama ZOHBDR-a.

11.2. Citirano rješenje od 14. ožujka 2024. doneseno je pozivom na odredbu članka 104. ZUP-a kojom je propisano da javnopravno tijelo može rješenjem ispraviti pogreške u imenima ili brojevima, pisanju ili računanju te druge očite netočnosti u rješenju koje je donijelo ili u njegovim ovjerenim prijepisima (stavak 1.), s time da ispravak pogreške proizvodi pravni učinak od dana od kojeg proizvodi pravni učinak rješenje koje se ispravlja (stavak 2.).

11.3. Dakle, navedena odredba omogućuje ispravljanje pogrešaka koje su tehničke prirode kao i nedostataka koji su nastali prilikom prijepisa rješenja, ali ne i mijenjanje samog rješenja kroz institut ispravljanja pogrešaka.

12. Odredbom članka 98. stavka 1. ZUP-a propisano je kako rješenje, između ostalog, mora sadržavati i obrazloženje, a stavkom 5. istog članka ZUP-a podrobnije je propisano što se izlaže u obrazloženju rješenja.

12.1. Slijedom citirane zakonske odredbe, u obrazloženju rješenja tijelo mora navesti razloge zbog kojih je odlučilo kao u njegovoj izreci. Stoga, Sud nalazi da se rješenjem tuženika od 14. ožujka 2024. kroz ispravak pogreške mijenja pravni osnov na kojem se temelji izreka tog rješenja. Imajući na umu navedeno, u konkretnom slučaju ne radi se o očitoj pogrešci kakva je propisana naprijed navedenim zakonskim člankom pa stoga Sud osporavano rješenje tuženika od 14. ožujka 2024. ne može ocijeniti zakonitim.

13. Posljedično tome, niti osporavano rješenje tuženika od 15. veljače 2024. ne sadrži pravno prihvatljivo obrazloženje u svezi podnesene žalbe tužiteljice, odnosno odbijanja njezinog zahtjeva za priznanje prava na obiteljsku mirovinu, tim više jer niti ne stoje navodi izneseni u obrazloženju toga rješenja da novim izmjenama ZOHBDR- a („Narodne novine“, broj: 156/23.) koje su stupile na snagu 1. siječnja 2024. nisu izmijenjeni uvjeti godina života potrebnih za ostvarivanje prava na obiteljsku mirovinu prema tom propisu, odnosno da je i dalje propisan uvjet od navršenih 40 godina života u trenutku smrti hrvatskog branitelja jer iz navedenih izmjena proizlazi upravo suprotan zaključak.

14. Prema tome, budući Sud smatra da je donošenjem pobijanih rješenja iz naprijed navedenih razloga došlo do povrede zakona na štetu tužiteljice, temeljem odredbe članka 117. stavka 1. ZUS-a Sud je usvojio tužbeni zahtjev i poništio osporavana rješenja i predmet vratio tuženiku na ponovni postupak te će tuženik u ponovljenom postupku donijeti novo rješenje u svezi žalbe tužiteljice koje će pravilno, potpuno i valjano obrazložiti, pritom se pridržavajući pravnih shvaćanja i primjedaba Suda sukladno odredbi članka 151. stavka 2. ZUS-a, kao što je i odlučeno u točki I. izreke presude.

15. Odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora, Sud je odluku utemeljio na odredbi članka 147. stavku 1. ZUS-a, a visina troškova je određena u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23., dalje: Tarifa).

15.1. Tako tužiteljici pripada trošak za sastav tužbe u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 27/1. Tarife) i trošak zastupanja na raspravi održanoj dana 17. prosinca 2025. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 27/2. Tarife), što iznosi ukupno 1.000,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 46. Tarife) te je stoga tuženik obvezan nadoknaditi tužiteljici troškove upravnog spora u ukupnom iznosu od 1.250,00 EUR eura u roku od 60 dana, premda bi tužiteljici za svaku radnju pripadao iznos od 1.000,00 EUR prema Tarifi, međutim, tužiteljici je priznat trošak kako je ista zatražila prema troškovniku od 17. prosinca 2025. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska od 16. listopada 2024. budući da u istome nisu iznesena nikakva bitno sadržajno nova činjenična niti pravna razlaganja koja su pridonijela uspjehu u ovom upravnom sporu. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

16. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Osijeku 14. siječnja 2026.

Sutkinja

Jasenka Beker Rupčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točke I. izreke presude nije dopuštena žalba (odredba članka 127. stavak 1. ZUS-a), dok je protiv točke II. izreke presude dopuštena žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Tužiteljici, po opunomoćeniku

2. Tuženiku