REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Slavonskom Brodu
Trg pobjede 13
35000 Slavonski Brod
Poslovni broj: P-657/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužitelja PK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćnici Marini Konrad, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Pisarnica u Slavonskom Brodu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, 14. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu, broj: 918-50-3356327 od 22. ožujka 2006., sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditora i tužitelja PK iz [adresa], kao korisnika kredita, potvrđene kod Javnog bilježnika Nade Kemec iz Slavonskog Broda dana 22. ožujka 2006. pod brojem OU-148/06 i to:
- u dijelu članka 3./treće/NAKNADA koja glasi „Naknada 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“.
- u dijelu članka 9./deveto/OSTALI UVJETI, st. 2. koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužitelju PK iz [adresa], iznos od 519,71 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče kako slijedi:
- na iznos od 352,99 EUR od 25. ožujka 2006. do isplate,
- na iznos od 166,72 EUR od 13. srpnja 2010. do isplate
po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visine stope zateznih kamata (NN 72/02, 153/04) do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka
Poslovni broj: Ref 10 : P-657/2025-3
primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju PK iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 151,54 eura sa zateznim kamatama koje teku od 14. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je kod ovog suda podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate.
1.1. U tužbi je navedeno da su tužitelj i tuženik 22. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 918-50-3356327, koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Nade Kemec iz [adresa] dana 22. ožujka 2006. pod brojem OU-148/06, a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.300,00 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Tužitelj ističe kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu, u kojem je u članku 3. ugovoreno da je tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 3,30% iznosa kredita, koja je tužitelju naplaćena prilikom isplate kredita. Također, u čl. 9. st. 2. predmetnog ugovora je navedeno da je tužitelj u obvezi platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Ugovorne odredbe iz čl. 3. te čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade tzv. „ulazne naknade“ i naknade za prijevremenu otplatu kredita su nepoštene i ništetne. Tužitelj se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne naknade za obradu kredita, poziva na presude Suda EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama Suda EU u predmetima C-84/19 i C-244/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U navedenim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (Sud EU koristi termin „naknade za otvaranje“) utvrđeno je da čl. 2., čl. 4. st. 2 i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se kao
Poslovni broj: Ref 10 : P-657/2025-3
ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora i to neovisno o prenošenju čl. 4 st. 2. navedene direktive u pravni poredak te države članice. Čl. 3 st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Test nepoštenosti preuzet je iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U ovoj pravnoj stvari, tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita, ili na neki treći dan. Glede plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, tužitelj drži da je takav način određivanja naknade ništetan budući da se u konkretnom slučaju radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a koja nije određena niti odrediva po čl. 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima niti ju je kao takvu tuženik bio ovlašten naplatiti budući da izvršenom prijevremenom otplatom kredita isti nije pretrpio bilo kakvu štetu. Sporna odredba ugovora suprotna je načelu savjesnosti i poštenja, pa u konkretnom slučaju treba uvažiti interese obiju strana glede tumačenja predmetne odredbe ugovora jer postoji očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja kao suugovaratelja, što ugrožava postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, budu i da se istom odredbom gubi smisao ugovora o kreditu. Tužitelj, u okolnostima konkretnog slučaja, ukazuje da sud osobito mora uzeti u obzir: - da je očito je da je svrha naknade za prijevremenu otplatu da se kompenzira profit- ugovorna kamata-koju je tuženik kao banka mogao ostvariti da nije došlo do prijevremene otplate kredita, što nije dopušteno - da u slučaju prijevremene otplate kredita banka prijevremeno primljen iznos glavnice može dalje ulagati i tako ostvarivati dobit, - da zbog prijevremene otplate kredita banka dobiva istovremeno i veći udio kamata i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Odredbom čl. 1024. ZOO-a jasno propisano pravo korisnika kredita na vraćanje kredita prije roka određenog za vraćanje, uz uvjet da o tome obavijesti tuženika kao kreditora, te da u ovome slučaju postoji pravo kreditora samo na naknadu štete ako ju je pretrpio i to samo stvarno pretrpljene štete, a ne
Poslovni broj: Ref 10 : P-657/2025-3
izmakle dobiti i nikakva druga prava. Sve navedeno opravdano upućuje na zaključak da se o odredbi članka 9. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te se ista ima smatrati nepoštenom jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Gore navedeno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev 112/2018-2 od 09. ožujka 2022.g. te je prihvatio reviziju i preinačio presudu Županijskog suda u Osijeku br. Gž- 1990/2017-2 od 12. listopada 2017.g. te je točkom 17., 18., 19. i 20. obrazloženja presude zaključio kako bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita, ali ne i na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Nadalje, Vrhovni sud je istaknuo kako se takva naknada, budući da je ugovorna odredba ništava, ne može slobodno ugovarati među strankama. Vrhovni sud također navodi kako tuženik tijekom postupka nije dokazao pravedne i objektivno nastale troškove koje je izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, pa je opravdano zaključiti kako opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju nadoknađivanje izmakle dobiti. Zaključno sud navodi, kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. U svojoj odluci br. U- III/3231/2022 od 13. srpnja 2023.g. i Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu tuženika te je potvrdio je nezakonitost izlaznih naknada za prijevremenu otplatu kredita. Dodatno tužitelj ističe kako je čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. istog članka propisano: (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom navedenog, a budući je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja; o predmetnoj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Nadalje, čl. 87. st. 1. istog Zakona o zaštiti potrošača je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza tužitelja; tužitelju je zaračunata naknada za obradu kredita u visini 3,30 % iznosa kredita što je iznosilo 2.659,57 kn, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.256,17 kn. Iz dopisa tuženika od 17. rujna 2025. godine proizlazi da je gore navedena ulazna naknada naplaćena dana 24. ožujka 2006. godine u kunskoj protuvrijednosti od 2.659,57 kn; a što preračunavanjem u valutu euro po fiksnom tečaju 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi 352,99 eura. Navedeni iznos je tuženik, prilikom isplate kredita,
Poslovni broj: Ref 10 : P-657/2025-3
tužitelju neosnovano uskratio od glavnice kredita te ga je tuženik, kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja. Nadalje, iz istog dopisa proizlazi da je tužitelj dana 12. srpnja 2010. izvršio prijevremenu otplatu preostalog dijela kredita, prilikom čega je tuženiku temeljem čl. 9. predmetnog ugovora naplaćena naknada u iznosu od 1.256,17 kn, a što preračunavanjem u valutu euro po fiksnom tečaju 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi 166,72 EUR; a koji iznos je tuženik, kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja i tužitelj je predložio da sud nakon provedenog postupka utvrdi djelomičnu ništenost Ugovora o kreditu i obveže tuženika na isplatu.
2. Tuženik je tužbu primio na odgovor 27. listopada 2025.
3. S obzirom da tuženik, iako uredno pozvan da u roku 30 dana podnese odgovor na tužbu u smislu čl.284.st.1. i čl.285.st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; dalje: ZPP), uz upozorenje na posljedice propuštanja, odgovor na tužbu nije podnio, a osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, koje činjenice nisu u protivnosti sa dokazima koje tužitelj podnosi i ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, to je valjalo odlučiti kao u izreci temeljem čl.331. b ZPP- a.
4. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na čl.154.st.1. ZPP-a, a isti je trošak odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/2025; dalje -OT) i to za sastav tužbe 100,00 eura (tbr. 7.t.1OT), PDV u iznosu od 25,00 eura sudsku pristojbu na tužbu od 13,27 eura te pristojbu na presudu od 13,27 eura – sveukupno 151,54 eura, na koji trošak postupka teče i zatezna kamata od donošenja presude do isplate, u skladu sa čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23)
U Slavonskom Brodu, 14. siječnja 2026.
Sudac
Marina Vučetić
Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl.353.st.2.ZPP-a).
