REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Poslovni broj: 1 P-766/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, po sucu Luki Zeniću u pravnoj stvari tužitelja JK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliju, odvjetniku u Puli-Pola, Ciscuttijeva 2, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535 sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnici Katji Rajačić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 11. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom te zamjenika punomoćnika tuženice, 14. siječnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj ugovora 114-50-3094431 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 1.295,94 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 1,24 EUR od 30.11.2005.g. do isplate,

-na iznos od 0,04 EUR od 02.01.2006.g. do isplate,

-na iznos od 3,28 EUR od 06.11.2008.g. do isplate,

-na iznos od 5,41 EUR od 31.12.2008.g. do isplate,

-na iznos od 6,95 EUR od 02.02.2009.g. do isplate,

-na iznos od 7,65 EUR od 28.02.2009.g. do isplate,

-na iznos od 5,83 EUR od 02.04.2009.g. do isplate,

-na iznos od 6,21 EUR od 05.05.2009.g. do isplate,

-na iznos od 3,22 EUR od 04.06.2009.g. do isplate,

-na iznos od 1,03 EUR od 07.07.2009.g. do isplate,

-na iznos od 1,61 EUR od 12.08.2009.g. do isplate,

-na iznos od 2,77 EUR od 14.09.2009.g. do isplate,

-na iznos od 2,67 EUR od 09.10.2009.g. do isplate,

-na iznos od 1,50 EUR od 12.11.2009.g. do isplate,

-na iznos od 6,95 EUR od 11.12.2009.g. do isplate,

-na iznos od 5,45 EUR od 11.01.2010.g. do isplate,

-na iznos od 7,96 EUR od 15.02.2010.g. do isplate,

-na iznos od 7,38 EUR od 12.03.2010.g. do isplate,

-na iznos od 10,78 EUR od 19.04.2010.g. do isplate,

-na iznos od 10,14 EUR od 15.05.2010.g. do isplate,

-na iznos od 11,39 EUR od 11.06.2010.g. do isplate,

-na iznos od 22,27 EUR od 21.07.2010.g. do isplate,

-na iznos od 20,03 EUR od 19.08.2010.g. do isplate,

-na iznos od 26,87 EUR od 20.09.2010.g. do isplate,

-na iznos od 24,51 EUR od 21.10.2010.g. do isplate,

-na iznos od 20,71 EUR od 14.11.2010.g. do isplate,

-na iznos od 28,73 EUR od 30.11.2010.g. do isplate,

-na iznos od 38,93 EUR od 31.12.2010.g. do isplate,

-na iznos od 31,70 EUR od 31.01.2011.g. do isplate,

-na iznos od 34,24 EUR od 13.03.2011.g. do isplate,

-na iznos od 31,02 EUR od 13.04.2011.g. do isplate,

-na iznos od 31,59 EUR od 16.05.2011.g. do isplate,

-na iznos od 45,27 EUR od 15.06.2011.g. do isplate,

-na iznos od 46,60 EUR od 04.07.2011.g. do isplate,

-na iznos od 58,03 EUR od 24.08.2011.g. do isplate,

-na iznos od 52,16 EUR od 14.09.2011.g. do isplate,

-na iznos od 45,74 EUR od 21.10.2011.g. do isplate,

-na iznos od 45,05 EUR od 25.11.2011.g. do isplate,

-na iznos od 44,55 EUR od 21.12.2011.g. do isplate,

-na iznos od 47,62 EUR od 27.01.2012.g. do isplate,

-na iznos od 50,29 EUR od 25.02.2012.g. do isplate,

-na iznos od 50,65 EUR od 29.03.2012.g. do isplate,

-na iznos od 48,80 EUR od 14.05.2012.g. do isplate,

-na iznos od 50,05 EUR od 04.06.2012.g. do isplate,

-na iznos od 50,09 EUR od 05.07.2012.g. do isplate,

-na iznos od 49,46 EUR od 10.08.2012.g. do isplate,

-na iznos od 49,84 EUR od 06.09.2012.g. do isplate,

-na iznos od 48,76 EUR od 03.10.2012.g. do isplate,

-na iznos od 46,44 EUR od 09.11.2012.g. do isplate,

-na iznos od 48,92 EUR od 20.12.2012.g. do isplate, pa sve do isplate po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.,a od 1. siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015., a od 1.kolovoza 2015. po stopi koja određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a od 1.1.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a sve u roku od 15 dana, kao i trošak parničnog postupka u visini od 1.775,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude sve u roku od 15 dana

III U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija se kao neosnovan.

IV Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu 12. lipnja 2023. podnio stupnjevitu tužbu protiv tuženice radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj: 114-50-3094431 sklopljenog 13. listopada 2006., potvrđenog kod javnog bilježnika Davora Dušića pod brojem OU- 954/2005 od 18. listopada 2005. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Predmetnim ugovorom mu je odobren kredit u visini od 21.000,00 CHF (ispravno 17.239,74 CHF) pri čemu se HRK protuvrijednost određivala prema srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita. Ugovorom je dalje bilo određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima izraženima u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju CHF koji tuženica primjenjuje na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta, sukladno otplatnom planu. Tvrdi da ga tuženica prilikom sklapanja ugovora nije u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane i informirane odluke o preuzimanju valutnog rizika, kao ni o mogućim posljedicama koje bi promjena tečaja švicarskog franka mogla izazvati tijekom otplate kredita. Nedostatak potpunih informacija, prema navodima tužitelja, doveo je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, jer je promjenom tečaja tijekom otplate došlo do znatnog povećanja anuiteta koje je bio dužan plaćati. Navodi da je od početka otplate kredita tečaj švicarskog franka stalno rastao, što je rezultiralo kontinuiranim povećanjem njegovih mjesečnih obveza. Presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. presuđeno je da je, između ostalih, tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time, između ostalih, tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/13.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. S obzirom na to da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za CHF i to u dijelu koji se tiču valutne klauzule, tužitelj je preplatio mjesečne anuitete s obzirom na to da su se isti povećavali zbog povećanja tečaja. Poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., kojim je potvrđeno da korisnici kredita koji su sklopili dodatke ugovorima o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju nisu time izgubili pravni interes za pokretanje postupka radi utvrđenja ništetnosti odredbi osnovnog ugovora. Vrhovni sud pritom je izričito naveo da potrošači imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnosti, kako bi ostvarili eventualna prava na povrat novčanih iznosa koje su bankama platili temeljem ništetnih odredbi. Ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli suprotne odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, osobito člancima 81., 82. i 87., kojima se propisuje obveza trgovca da potrošaču pruži sve informacije bitne za donošenje ekonomski utemeljene odluke te određuje da je posljedica nepoštene ugovorne odredbe njezina ništetnost. Poziva se i na članak 323. Zakona o obveznim odnosima prema kojem ništetnost ugovorne odredbe za posljedicu ima obvezu ugovorne strane da vrati ono što je na temelju takve odredbe primila. Tužitelj smatra da je u njegovu slučaju, radi utvrđenja visine preplate, potrebno primijeniti tečaj švicarskog franka koji je vrijedio kod tuženice na dan sklapanja ugovora, budući da su ti parametri bili jedini poznati potrošaču u trenutku preuzimanja obveze. Tužitelj navodi da je zbog primjene ništetnih odredbi značajno preplatio kredit, ali da u trenutku podnošenja tužbe ne može postaviti određeni novčani zahtjev jer mu tuženica nije dostavila potpunu dokumentaciju potrebnu za izračun iznosa preplate. Navodi da je tuženici uputio izvansudski zahtjev za dostavu dokumentacije i pokušaj mirnog rješenja spora, ali da tuženik nije udovoljio tom zahtjevu. Zbog toga ne raspolaže dokumentima koji se nalaze u poslovnim knjigama tuženice, a koji su nužni za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kojim bi se utvrdila visina preplaćenih iznosa, pa predlaže da se donese rješenje kojim bi se tuženiku naložila dostava dokumentacije, uključujući ugovor o kreditu i eventualne anekse, početni otplatni plan, sve naknadno izrađene otplatne planove, cjelokupni pregled otplate izražen u CHF, knjigovodstvenu karticu kredita, specifikacije uplata i pregled prometa po kreditu s razradom glavnice, redovne kamate, troškova, zateznih kamata i tečajnih razlika.

2. U odgovoru na tužbu tuženica je sporila osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te je istaknula prigovor zastare. Tvrdi da nije sporno da su stranke 13. listopada 2005. zaključile Ugovor o kreditu broj 114-50-3094431, kojim je tuženica stavila tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 18.650,00 CHF (ispravno 17.239,74 CHF) uz ugovorenu redovnu kamatu od 3,50% godišnje, promjenjivu, sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora. Tuženica ističe da je Ugovor sklopljen u skladu s člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima, koji kao lex specialis uređuje ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita te određuje da su bitni elementi takvog ugovora obveza banke da stavi korisniku na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava te obveza korisnika da banci plati ugovorenu kamatu i vrati dobiveni iznos u vrijeme i na način predviđen ugovorom. U odnosu na tužiteljeve navode o ništetnosti valutne klauzule, tuženica tvrdi da su oni neosnovani te da tužitelj u tužbi ne iznosi u čemu bi se sastojala bilo kakva povreda obveze informiranja prilikom sklapanja ugovora. Tuženica smatra da je valutna klauzula dopuštena prema Zakonu o obveznim odnosima te da zakon izričito omogućuje ugovaranje obveza čija se vrijednost izražava prema tečaju strane valute, zbog čega sama činjenica ugovaranja valutne klauzule u CHF ne može predstavljati nepoštenu odredbu. Tuženica navodi da je tužitelja potpuno i pravovremeno informirala o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule te da je tužitelj, nakon što je bio upozoren na sve relevantne rizike, u zahtjevu za kredit vlastoručno odabrao valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak. Prema stajalištu tuženice, taj odabir potvrđuje postojanje pojedinačnog pregovaranja, budući da je tužitelj sam, neovisno i svjesno izabrao upravo tu valutnu klauzulu među više mogućih opcija. Kao dokaz tuženica predlaže zahtjev za kredit iz kojeg je, prema njenim tvrdnjama, razvidno da je izbor valute bio rezultat tužiteljeve volje, a ne jednostranog nametanja od strane banke. Tuženica nadalje tvrdi da promjena tečaja strane valute nije bila predvidiva ni za nju niti za ijednog sudionika na tržištu te da stoga nije mogla predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, kao ni bilo koje druge strane valute. Smatra da je tužitelj, kao i svaki korisnik kredita s valutnom klauzulom, preuzeo rizik promjene tečaja, jer se visina anuiteta u kunskoj protuvrijednosti mijenja ovisno o kretanju tečaja valute u kojoj je kredit denominiran. Tuženica naglašava da svaki korisnik kredita čija se obveza veže uz valutnu klauzulu preuzima rizik promjene tečaja te da potpisom ugovora prihvaća prava i obveze koje iz toga proizlaze. Također navodi da nije povrijedila načelo savjesnosti i poštenja te ističe da su, prema članku 81. Zakona o zaštiti potrošača, za utvrđenje nepoštenosti nužno ispunjeni uvjeti da odredba nije bila pojedinačno pregovarana te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Po mišljenju tuženice, nijedan od tih uvjeta nije ispunjen, jer je tužitelj sam odabrao valutnu klauzulu nakon što mu je tuženica objasnila sve okolnosti i rizike

3. U podnesku od 10. prosinca 2025. tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka Tomislava Prpića tako da od tuženice potražuje isplatu ukupnog iznosa od 1.295,94 EUR, sa zateznim kamatama koje teku kako je to specificirano u točki II izreke presude.

4. Radi razjašnjenja, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je tijekom postupka pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu predmeta i to: zahtjev za dostavu dokumentacije (list spisa 8), zahtjev za kredit (list spisa 15), otplatni plan (list spisa 28-31), ugovor o kreditu s prilozima (list spisa 32-43), prijepis knjigovodstvene kartice (list spisa 55-64), nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića (list spisa 74-87) te saslušao tužitelja u svojstvu parnične stranke.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je otplata kredita vezana za vrijednost CHF na dan plaćanja te isplata preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi uvećano za zatezne kamate od plaćanja do isplate.

7. Između stranaka nije sporno da su tuženica, kao kreditor, i tužitelj kao korisnik kredita, sklopili Ugovor o kreditu broj 114-50-3094431 dana 13. listopada 2005., kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju vozila Hyundai Auto Zagreb d.o.o., akcija CHF, u iznosu od 17.239,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Iz sadržaja Ugovora o kreditu razvidno je da je kredit odobren tužitelju kao u skladu s posebnom ponudom „Hyundai Auto Zagreb – akcija CHF“, Glavnica kredita iznosila je 17.239,74 CHF, a kunska protuvrijednost tog iznosa obračunavana je po srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan korištenja sredstava. Kredit je bio namjenski, odnosno odobren za kupnju motornog vozila, što se potvrđuje odredbom ugovora kojom je korisnik kredita obvezan dostaviti banci račun za vozilo i dokumentaciju o kupnji, te je isplata kredita bila vezana uz izravnu uplatu prodavatelju. Tužitelj se obvezao vraćati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima izraženima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća pojedine rate, što je jasno naznačeno u članku 5. Ugovora. U ugovoru je pritom navedeno: „Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.“ Ova odredba nalazi se na stranici 2 Ugovora, gdje je razrađena dinamika i način obračuna obveza korisnika kredita. Iz ugovora nadalje proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini 3,50% godišnje, određena Odredbom o kamatnim stopama kreditora, a u kojem se dodatno navodi da se kamatna stopa može mijenjati u skladu s odlukama kreditora, bez definiranja jasne formule ili parametara za buduće promjene.

8. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je presuđeno da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

9.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. da je tuženica u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristila nepoštene i ništetne odredbe u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. o valutnoj klauzuli.

9.2. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju članka 502.a – 502. ZPP i članka 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

10. Predmetni ugovor o kreditu od 13. listopada 2005. predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

11. Tuženica je u tijeku postupka, osporavajući osnovanost tužbenog zahtjeva, u bitnome navela sve činjenice već istaknute, preispitane i otklonjene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom na to da su ti navodi već otklonjeni u postupku kolektivne zaštite o njima nije bilo potrebno posebno raspravljati u ovom postupku, posebice što su odredbe sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženice, koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite. Tuženica u ovom postupku nije predložila da se na navedene okolnosti izvedu dokazi saslušanjem primjerice djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora. Tim više, tužitelj je u iskazu naveo da nije imao mogućnosti pregovaranja o sadržaju ugovornih odredbi, da nije bio informiran od strane djelatnika banke o predmetnim ugovornim odredbama, a da mu one same nisu bile dovoljno jasne i razumljive, pa da nije shvaćao rizike i značaj njihova ugovaranja, a koji iskaz tužitelja je i u tom dijelu prihvaćen kao vjerodostojan.

11.1. Prema tome tuženica u ovom postupku nije dokazala (a na njoj je bio teret dokaza navedenih činjenica) da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac tako da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja, kao ni da je tužitelja upozorio i potpuno i jasno informirao o predmetnim ugovornim odredbama.

12. Vezano za navode tuženice da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno prema članku 22. stavak 1. ZOO, valja navesti da je u postupku kolektivne zaštite pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu članka 84. ZZP/03 i članka 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci.

13. U pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP/14 postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

13.1. Prema tome ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi članka 81. u vezi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštene, a time i ništetne.

14. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (članak 328. ZOO), a okolnost da je ugovor prestao ispunjenjem u konkretnom slučaju nije od utjecaja, jer se i nakon ispunjenja stranka može pozivati na ništetnost, upravo prema citiranoj zakonskoj odredbi. Takvo je stajalište izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).

15. Slijedom navedenog utvrđeno je da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz CHF (točka I izreke presude).

16. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Time potrošač stječe pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

17. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću.

17.1. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića utvrđeno da je tužitelj 13. listopada 2005. sklopio predmetni ugovor o kreditu, koji je bio solemniziran 18. listopada 2005., te da je iznos kredita iznosio 17.239,74 CHF, odnosno 81.769,48 HRK prema srednjem tečaju banke od 4,743081 HRK za 1 CHF na dan isplate 20. listopada 2005. Kredit je bio ugovoren na rok otplate od 84 mjeseca, uz početnu kamatnu stopu od 3,50% godišnje i anuitet od 233,68 CHF. Prema inicijalnom otplatnom planu, kredit se otplaćivao u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, pri čemu je iznos svakog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti ovisio o srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Tako je prema inicijalnoj projekciji iznos prvog anuiteta iznosio 1.108,36 HRK. U nalazu se navodi da je tuženica tijekom otplate kredita mijenjala kamatnu stopu tri puta. Nakon početne kamatne stope od 3,50% koja se primjenjivala od 2005. do studenoga 2007., tuženica je od 1. studenoga 2007. povećala kamatnu stopu na 4,50%, zatim od 31. svibnja 2008. na 5,50% i konačno od 2. travnja 2009. na 6,50%, koja se primjenjivala do završetka otplate kredita 31. listopada 2012. Ti su podaci prikazani u tablici 2 nalaza, iz koje proizlazi da je povećanje kamatne stope postupno povećavalo iznos anuiteta izraženih u CHF. Vještak je također rekonstruirao početni otplatni plan u CHF prema ugovoru, iz čega proizlazi da bi, prema ugovornoj kamatnoj stopi, ukupno plaćeni anuiteti tijekom cijelog razdoblja iznosili 19.462,80 CHF, dok bi ukupno otplaćena glavnica bila jednaka odobrenom iznosu od 17.239,74 CHF, uz ukupno obračunate kamate u iznosu od 2.223,06 CHF. Usporedba tog plana s otplatnim planom prema stvarnom obračunu banke pokazuje da su stvarno plaćeni anuiteti, zbog promjene kamatnih stopa, iznosili ukupno 20.286,42 CHF, dok su plaćene kamate iznosile 3.046,68 CHF. Središnji dio nalaza odnosi se na izračun tečajnih razlika. Vještak je, sukladno nalogu suda, izračunao koliko bi tužitelj manje ili više uplatio da se tečaj švicarskog franka tijekom cijelog razdoblja otplate nije mijenjao, već da je ostao jednak tečaju na dan isplate kredita od 4,743081 HRK/CHF. U nalazu se navodi da je tečaj CHF tijekom otplate oscilirao te je u pojedinim mjesecima bio i niži i viši od tečaja primijenjenog pri isplati kredita. Vještak je stoga odvojeno utvrdio „pozitivne tečajne razlike“, odnosno mjesece u kojima je primijenjeni tečaj bio viši od početnog tečaja, kao i „negativne tečajne razlike“, odnosno mjesece u kojima je primijenjeni tečaj bio niži. U tablici 5 nalaza prikazane su sve pozitivne tečajne razlike, a iz nje proizlazi da je tužitelj zbog primjene višeg tečaja tijekom određenih mjeseci uplatio ukupno 1.295,94 EUR više nego što bi uplatio da se tijekom cijelog razdoblja otplate primjenjivao početni tečaj. To odgovara ukupnom iznosu od 9.764,29 HRK. Istodobno je vještak utvrdio da je u dijelu razdoblja primjenjivani tečaj bio niži od početnog, pa je u tim mjesecima tužitelj uplatio manje u odnosu na iznos koji bi bio primijenjen da je vrijedio početni tečaj. Te su razlike prikazane u tablici 6, a ukupni iznos negativnih tečajnih razlika iznosi 219,64 eura, odnosno 1.654,90 HRK. Na temelju svih provedenih izračuna vještak je iznio zaključak da je, pod pretpostavkom primjene isključivo početnog tečaja kroz cijelo razdoblje otplate kredita, tužitelj ukupno preplatio 1.295,94 EUR, umanjeno za 219,64 EUR koje je uštedio u razdobljima kad je tečaj bio niži od početnog. Budući da je iznos ušteđenih tečajnih razlika znatno manji od iznosa dodatno plaćenih razlika, vještak je zaključio da je tužitelj na temelju primjene valutne klauzule CHF ukupno platio 1.076,30 EUR više. U izraženom obliku u nalazu, vještak je posebno naglasio da je ukupna preplata s osnove pozitivnih tečajnih razlika 1.295,94 EUR, dok iznos negativnih razlika iznosi 219,64 EUR, te da oba podatka predstavljaju nesporni financijski rezultat primjene valutne klauzule u CHF na predmetni kredit

17.2. U podnesku od 24. listopada 2025. tuženica je predložila da se vještaka pozove da se očituje je li izračunao financijski utjecaj promjenjive kamatne stope u anuitetu te je li zbog toga već umanjio tužiteljevu tražbinu. Ističe da iz dostavljenog nalaza i mišljenja ne može utvrditi je li vještak taj element uzeo u obzir. Kamatna stopa tijekom otplate kredita mijenjanja u više navrata u odnosu na početnu kamatnu stopu od 3,50% godišnje te da svaka promjena kamatne stope utječe na ukupan iznos anuiteta. Tuženik pritom iznosi objašnjenje da se pri povećanju kamatne stope povećava iznos kamate, a smanjuje iznos glavnice koja se otplaćuje, dok se pri smanjenju kamatne stope iznos kamate smanjuje, a udio glavnice povećava. Navodi da se svaki anuitet sastoji od kamate, koja predstavlja prihod banke za odobrena sredstva, te od glavnice, koja predstavlja stvarnu obvezu korisnika kredita, odnosno iznos koji je primio i koji je dužan vratiti. Tuženik naglašava da banka obračunava kamate na neotplaćenu glavnicu te da je za analizu učinka promjene kamatne stope potrebno izračunati kamatu na istu glavnicu s različitim kamatnim stopama i iskazati razliku tako dobivenih iznosa, kako bi se mogao utvrditi stvarni financijski učinak promjene kamatne stope. Ističe da takav izračun u nalazu nije zasebno prikazan te da se stoga tuženik ne može sa sigurnošću očitovati na nalaz i mišljenje.

17.3. U podnesku od 11. prosinca 2025. punomoćnik tuženice je naveo da je krenuo na ročište, a ali da zbog iznenadnih neotklonjivih poteškoća neće biti u mogućnosti pristupiti na isto. Naveo je da ustraje u svim navodima i prijedlozima istaknutim tijekom postupka, a posebice kod podneska od 24. listopada 2025. te s obzirom na navode ovog podneska kojima se vještaku postavljaju pitanja, predlaže odgoditi ovo ročište te zakazati novo ročište na kojem će vještak usmeno iznositi nalaz i mišljenje.

17.4. Vještak je na ročištu od 11. prosinca 2025. naveo da je u izračunu prikazana čista tečajna razlika plaćenog anuiteta. Dakle, razlika između anuiteta koji je plaćen po tekućem tečaju i istog tog anuiteta kakav je bio plaćen prema inicijalnom tečaju. Govoriti o utjecaju promjenjive kamatne stope te njenom isključivanju kod ovakvog izračuna je zapravo zamjena teza budući da je kod ukupne razlike anuiteta uvijek jedan dio pod utjecajem i promjene kamate i promjene tečaja te je bitno isključivo i samo da ne dođe do udvostručenja potraživanja. Konkretno ovdje kao što je i rečeno, riječ je o čistoj tečajnoj razlici, a da bi se prikazala još i razlika po kamatama one bi trebale biti iskazane uz primjenu početnog tečaja.

17.5. Nakon usmenog očitovanja na prigovor tuženice na nalaz i mišljenje tuženice je ustrajala da se vještak i pismeno očituje na prigovore, međutim ovaj sud je stava da je vještak usmenim pojašnjenjem otklonio sve navode iz prigovora te nije bilo potrebe da se dodatno na prigovore tuženice očituje i pismenim putem.

17.6. Prema tome. sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića kao argumentiran, jasan i objektivan. Vještak je u cijelosti odgovorio na postavljeni zadatak vještačenja te je na jasan način otklonio prigovor tuženice.

17.7. Prigovor tuženice da se nalaz i mišljenje vještaka ne mogu prihvatiti jer vještak nije zasebno iskazao financijski učinak promjene kamatne stope, sud ne prihvaća kao osnovan. Predmet ovog postupka nije utvrđenje ništetnosti niti restitucija po osnovi promjenjive kamatne stope, već isključivo utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Budući da tužitelj ne osporava valjanost odredbe o kamatnoj stopi, niti postavlja zahtjev koji bi se na nju odnosio, promjene kamatne stope nisu pravno relevantne za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu. Vještak je stoga pravilno postupio kada je izračunao isključivo razliku uplaćenih anuiteta nastalu uslijed primjene valutne klauzule, tj. razliku u odnosu na anuitet obračunat po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita. To je jedini izračun koji je u skladu sa zadatkom vještačenja te predmetom spora. Sud napominje da promjene kamatne stope utječu na strukturu anuiteta, ali ne imaju utjecaja na izračun tečajne razlike, koja predstavlja razliku između anuiteta obračunatog po primijenjenom tečaju i anuiteta obračunatog po početnom tečaju, pri čemu se oba izračuna provode uz istovjetnu, u Ugovoru ugovorenu kamatnu stopu. Kako promjenjiva kamatna stopa nije predmet pravnog osporavanja u ovom postupku, vještak nije bio dužan mijenjati ili neutralizirati njezin učinak, već je bio dužan izračunati isključivo učinak ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog, sud ocjenjuje da je nalaz i mišljenje vještaka jasan, potpun i u skladu sa zadatkom vještačenja te da prigovor tuženice u tom dijelu nije osnovan.

17.8. Uzgred se ističe da ovaj sud nije odgodio ročište glavne rasprave zakazano za 11. prosinca 2025., već je isto održano u prisutnosti zamjenika punomoćnika tuženice kojem je omogućeno da aktivno sudjeluje na raspravi pogotovo u dijelu u kojem je vještak usmeni obrazložio i otklonio prigovore tuženice na nalaz i mišljenje.

17.9. Nadalje, u točki II rješenja od 10. studenoga 2025. omaškom je propušteno navesti da će se na sljedećem ročištu saslušati i vještak, imajući u vidu prigovore tuženice na nalaz i mišljenje. Posebno je važno istaknuti da tuženici nije moglo biti nepoznato da će se provoditi dokaz usmenim pojašnjenjem nalaza i mišljenja u odnosu na njezine prigovore, jer je u navedenom rješenju izričito naznačeno da se na to ročište poziva i vještak Tomislav Prpić.

18. Prema članku 323. stavak 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje

19. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženice kao nepoštenog stjecatelja (članak 1111. u vezi s člankom 1115. ZOO). To stoga što je tuženica na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu od tužitelja naplatila više od onoga što je stvarno mogla naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženica nepošten stjecatelj jer je, a s obzirom na članak 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe ništetne te da, sve ono što na temelju njih bude primila, da joj ne pripada.

20. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 91/04., 35/05.) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 78/15.) kojim je u članak 3. izmijenjen člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08.) tako da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. visina stope zateznih kamata određuje se u skladu s člankom 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 114/22.) i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 156/22.) za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

21. U odnosu na prigovor zastare tuženice člankom 328. ZOO određeno je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05., kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

21.1. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 12. lipnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga nije nastupila zastara prava potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli kao ni zateznih kamata koje teku na te iznose od uplate anuiteta do isplate. Prema tome nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja.

21.2. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II izreke presude.

21.3. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. – ispravljene, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje u tekstu: ZPP) u svezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.; dalje u tekstu: OT).

21.4. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika priznat mu je trošak sastava tužbe od 12. lipnja 2023. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 7/1. u vezi Tbr. 54. OT), sastava podnesaka od 18. ožujka 2025. i 9. prosinca 2025. od po 200,00 EUR (Tbr 8/1. u vezi s Tbr. 7/1. i Tbr. 54. OT), te trošak pristupa ročištima 19. prosinca 2023. i 11. prosinca 2025. od po 200,00 EUR (Tbr. 9/1. u vezi s Tbr. 7/1. i Tbr. 54. OT), ukupno 1.000,00 EUR. Na te troškove pripada mu i PDV 25 % što iznosi 250,00 EUR. Pored toga pripada mu i trošak financijskog vještačenja u iznosu 400,00 EUR i dodatni trošak vještaka za pristup ročištu u visini od 125,50 EUR.

21.5. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 21. prosinca 2023. u visini od 50,00 EUR jer mu je taj trošak priznat u okviru podneska od 18. ožujka 2025. kojim je dostavio potrebnu dokumentaciju za potrebe financijskog vještačenja. U odnosu na zatraženi trošak prijevoza na ročišta 19. prosinca 2023. i 11. prosinca 2025. u visini od 237,60 EUR, valja navesti da taj trošak ne predstavlja nužan trošak postupka, budući da je tužitelj imao mogućnost izbora punomoćnika s područja nadležnosti ovoga suda, a teret povećanih troškova koji proizlaze iz slobodnog izbora udaljenog punomoćnika ne može se prebaciti na protivnu stranu.

21.6. Na temelju članka 151. stavak 3. ZPP tužitelju na priznate troškove postupka pripadaju zatezne kamate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.; dalje u tekstu: ZOO/23.) uvećano za tri postotna poena.

21.7. Slijedom navedenog naloženo je tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u visini od 1.775,50 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14. siječnja 2026. do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO/23. uvećano za tri postotna poena, dok je odbijen zahtjev tužitelja u preostalom dijelu te zahtjev tuženice u cijelosti.

22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Pazinu, 14. siječnja 2026.

Sudac:

Luka Zenić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira na to što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka (osim ako se podnosi elektroničkom komunikacijom), putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženici po pun.