Republika Hrvatska
Općinski sud u Zadru
Stalna služba u Biogradu na Moru
Trg kralja Tomislava 2 A, Biograd na Moru
Poslovni broj: P-1307/2023-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, po sutkinji Seniji Bušljeti, u pravnoj stvari tužiteljice IJŠ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. u Zadru, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Šime Taraša, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i partneri d.o.o. u Zadru i zamjenice punomoćnika tuženika IJ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 14. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., [adresa], 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320 da tužiteljici IJŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 15.576,72 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:
- 5,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.03.2008. do isplate,
- 5,41 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.04.2008. do isplate,
- 4,86 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.10.2008. do isplate,
- 33,30 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.11.2008. do isplate,
- 17,39 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 08.12.2008. do isplate,
- 46,57 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.01.2009. do isplate,
- 62,28 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.02.2009. do isplate,
- 79,01 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.03.2009. do isplate,
- 50,51 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.04.2009. do isplate,
- 53,21 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.05.2009. do isplate,
- 44,26 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 08.06.2009. do isplate,
- 42,76 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.07.2009. do isplate,
- 36,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.08.2009. do isplate,
- 45,89 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.09.2009. do isplate,
- 38,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.10.2009. do isplate,
- 40,99 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.11.2009. do isplate,
- 46,58 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.12.2009. do isplate,
- 57,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.01.2010. do isplate,
- 68,18 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 08.02.2010. do isplate,
- 67,12 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 08.03.2010. do isplate,
- 85,85 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.04.2010. do isplate,
- 95,71 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.05.2010. do isplate,
- 108,01 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.06.2010. do isplate,
- 135,42 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.07.2010. do isplate,
- 110,58 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.08.2010. do isplate,
- 168,51 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.09.2010. do isplate,
- 151,08 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.10.2010. do isplate,
- 138,71 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 08.11.2010. do isplate,
- 174,35 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.12.2010. do isplate,
- 208,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.01.2011. do isplate,
- 189,12 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.02.2011. do isplate,
- 186,05 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.03.2011. do isplate,
- 173,52 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.04.2011. do isplate,
- 198,68 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.05.2011. do isplate,
- 239,64 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.06.2011. do isplate,
- 246,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.07.2011. do isplate,
- 343,62 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 08.08.2011. do isplate,
- 259,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.09.2011. do isplate,
- 235,79 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.10.2011. do isplate,
- 238,05 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.11.2011. do isplate,
- 227,64 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.12.2011. do isplate,
- 244,26 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.01.2012. do isplate,
- 259,80 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.02.2012. do isplate,
- 258,57 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.03.2012. do isplate,
- 250,75 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.04.2012. do isplate,
- 253,19 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.05.2012. do isplate,
- 261,95 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 08.06.2012. do isplate,
- 252,87 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.07.2012. do isplate,
- 255,37 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.08.2012. do isplate,
- 244,29 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.09.2012. do isplate,
- 242,89 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 09.10.2012. do isplate,
- 252,72 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.11.2012. do isplate,
- 250,71 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.12.2012. do isplate,
- 254,90 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.01.2013. do isplate,
- 239,74 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.02.2013. do isplate,
- 242,76 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.03.2013. do isplate,
- 256,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 08.04.2013. do isplate,
- 242,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.05.2013. do isplate,
- 228,06 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.06.2013. do isplate,
- 225,57 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 08.07.2013. do isplate,
- 232,72 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.08.2013. do isplate,
- 234,26 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.09.2013. do isplate,
- 249,43 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.10.2013. do isplate,
- 244,53 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.11.2013. do isplate,
- 252,38 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.12.2013. do isplate,
- 247,75 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.01.2014. do isplate,
- 221,62 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.02.2014. do isplate,
- 226,78 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.03.2014. do isplate,
- 224,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 01.04.2014. do isplate,
- 218,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 02.05.2014. do isplate,
- 216,40 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.06.2014. do isplate,
- 220,24 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.07.2014. do isplate,
- 227,32 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.08.2014. do isplate,
- 229,90 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.09.2014. do isplate,
- 227,87 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.10.2014. do isplate,
- 235,70 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.11.2014. do isplate,
- 237,78 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.12.2014. do isplate,
- 238,59 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.01.2015. do isplate,
- 239,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.02.2015. do isplate,
- 239,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.03.2015. do isplate,
- 239,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.04.2015. do isplate,
- 239,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.05.2015. do isplate,
- 239,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.06.2015. do isplate,
- 239,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.07.2015. do isplate,
- 239,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.08.2015. do isplate,
- 239,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.09.2015. do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.
II. Utvrđuje se da je: Ugovor o kreditu, broj ugovora: 2402006-1031262160 / 51400607- 5103469988, s nadnevkom: 15. ožujka 2007. godine, ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 0,75 % od iznosa kredita.
III. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., [adresa], 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju IJŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 964,05 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana koji slijedi danu: 30.03.2007. pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.
IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320 prema tužiteljici IJŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 239,07 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
EUR 14,63 od 02.05.2007. pa do isplate,
EUR 17,78 od 02.06.2007. pa do isplate,
EUR 25,21 od 02.07.2007. pa do isplate,
EUR 16,74 od 02.08.2007. pa do isplate,
EUR 16,03 od 02.09.2007. pa do isplate,
EUR 25,18 od 02.10.2007. pa do isplate,
EUR 22,12 od 02.11.2007. pa do isplate,
EUR 17,58 od 02.12.2007. pa do isplate,
EUR 9,29 od 02.01.2008. pa do isplate,
EUR 5,90 od 02.02.2008. pa do isplate,
EUR 15,34 od 02.05.2008. pa do isplate,
EUR 12,06 od 02.06.2008. pa do isplate,
EUR 9,69 od 02.07.2008. pa do isplate,
EUR 20,81 od 02.08.2008. pa do isplate,
EUR 10,71 od 02.09.2008. pa do isplate,
to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
V. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320 naknaditi tužiteljici IJŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak postupka u iznosu od 3.687,50 EUR (tritisućešestoosmadesetsedam eura i pedeset centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2026., kao dana donošenja ove presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče na pojedinačne iznose od dana njihova dospijeća pa do isplate, u roku od 15 (petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj 6. lipnja 2023. navodi da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu, broj ugovora: 2402006-1031262160 / 51400607- 5103469988, s nadnevkom: 15. ožujka 2007. godine (dalje: Ugovor). Ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (dalje i: valutna klauzula). Stoga je valutna klauzula ništetna. Nadalje navodi da je tuženik tužitelju zaračunao i naplatio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 0,75 % od iznosa kredita (dalje: Naknada). Tuženik nije imao pravo tužitelju zaračunati i naplatiti naknadu jer je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo Tuženika da tužitelju zaračuna i naplati naknadu. Ugovor je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Nadalje navodi da je ugovor u cijelosti pripremio i predložio tuženik, prilikom sklapanja Ugovora se o naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je tužitelj terećenjem za Naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika. Pri tome je sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja. Upućuje se na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Slijedom navedenog tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja. Zaključno predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev.
2. Tuženik se u odgovoru na tužbu od 25. listopada 2023. usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, dok nije osporio visinu potraživanja s osnove naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 964,05 EUR. Tuženik je prije upuštanja u raspravljanje istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5103469988 od 15. ožujka 2007. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Nadalje tuženik je istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da sve uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene i od strane sudužnika kredita ĐJ s računa broj: [broj bankovnog računa] koji ne pripada tužitelju. Ističe da je ĐJ sudionik kreditnog odnosa po predmetnom Ugovoru o kreditu kao sudužnik, pa da uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužitelja. Nadalje ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Nadalje navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 18. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje pozivaju se na odluku suda EU iz predmetu C-567/20 navodi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Nadalje ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja navodeći da je predmetna tužba podnesena 6. lipnja 2023., pa da je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, slijedom čega da se ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ističe da je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to: ugovorom o kreditu, Informacija, brošurom stambeni kredit Erste banke iz koje dokumentacije proizlazi da su korisnici kredita u CHF, pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na EUR. U pogledu naknade za obradu kredita, tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, a i u odnosu na isplatu naplaćene naknade tuženik ističe prigovor zastare. Zaključno je istaknuo prigovor redi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 2.056,36 / EUR 272,92 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Zaključno predlaže sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Raspravnim rješenjem od 3. prosinca 2025. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti te je odmah nastavljeno s raspravljanjem o glavnoj stvari. Naime, prije upuštanja u raspravljanje tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se da je sjedište tuženika u Rijeci pa da je zbog toga za suđenje i raspravljanje u ovom sporu, a temeljem odredbe čl. 48. ZPP-a stvarno i mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.
3.1. Tužiteljica je podneskom od 2. siječnja 2024. navela da je neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na odredbu čl.16. st. 8. Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81., 87. i dr. NN 96/03, čl. 6., 96., 102. i dr. NN 79/07, čl. 41., 49., 50., 55. i dr. NN 41/14). Tužiteljica je navela da je Ugovor pripremio i predložio tuženik, a o odredbi o mjesnoj nadležnosti suda se nije pojedinačno pregovaralo – istu je unaprijed formulirao tuženik kao trgovac. Takvom odredbom tužitelju su nametnuti znatno veći financijski i dr. troškovi, uzevši u obzir da bi tužitelj za pristup sudu morao putovati iz mjesta prebivališta ([adresa]) na Općinski sud u Rijeci i natrag, a isto osim financijskog napora, uzrokuje i znatan vremenski napor tužitelju. Kako se radi o odredbi na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, to je takva ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna. Slijedom navedenog, predlaže odbiti prigovor tuženika.
3.2. S obzirom da je ugovorni odnos nastao u ožujku 2007., u konkretnom slučaju se ima primijeniti Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03; dalje u tekstu: ZZP). Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, ugovor o kreditu je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se ima uzeti u obzir da je odredba o mjesnoj nadležnosti, unaprijed formulirana od strane tuženika, slijedom čega tužiteljica, na koju se kao potrošača primjenjuju odredbe ZZP-a, nije imala nikakav utjecaj na njezin sadržaj. Cijeneći činjenicu da je spor pokrenut radi ostvarivanja prava tužiteljice iz ugovora, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora, po ocjeni ovog suda odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 16.) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Nadalje, sukladno odredbi čl. 19. I Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (stavak 1.) i da se od odredbe iz stavka 1. članka 19. l može odstupiti samo sporazumom koji je sklopljen nakon nastanka spora (stavak 4. točka 1. članka 19. l). Slijedom čega, u svakom slučaju, i primjenom naprijed citirane odredbe, u predmetnom postupku proizlazi mjesna nadležnost ovog suda.
4. Tijekom postupka sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu i to: ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103469988 od 15. ožujka 2007. (list spisa 7-14), aneks broj 1. ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103469988 od 16. srpnja 2010. (list spisa 15-16), aneks broj 2. ugovora o kreditu broj: 5103469988 od 18. siječnja 2016. (list spisa 17-22), potvrda privatne isprave sastavljena od strane javnog bilježnika Dušana Kvartuča iz [adresa], posl. br. Ov-390/16 od 18. siječnja 2016. (list spisa 23), aneks broj 3. ugovora o kreditu broj: 5114190973 od 25. siječnja 2017. (list spisa 24-27), potvrda privatne isprave sastavljena od strane javnog bilježnika Dušana Kvartuča iz [adresa], posl. br. Ov-571/17 od 25. siječnja 2017. (list spisa 28), aneks broj 4. ugovora o kreditu broj: 5114190973 od 27. veljače 2019. (list spisa 29-32), ovjerenog po vršiteljici dužnosti javnog bilježnika Zoran Brčić iz [adresa] posl. br. Ov-527/19 (list spisa 33), pregled prometa po partiji kredita broj: 5103469988 za razdoblje od 15. ožujka 2007. do 30. rujna 2015. (list spisa 34-71), reklamni materijal za stambene kredite uz valutnu klauzulu CHF (list spisa 155-156), opće odredbe tuženika (list spisa 247-248), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Leon Bataljaku, dipl.oec. od 27. svibnja 2025. (list spisa 536-545), pisano očitovanje vještaka od 25. kolovoza 2025. (list spisa 612-613) te je izveden dokaz stranačkim saslušanjem tužiteljice kao stranke (list spisa 624-625).
4.1. Sud nije izveo dokaz saslušanjem djelatnika banke CJ budući da je tuženik na ročištu za glavnu raspravu održanom 3. prosinca 2025. odustao od tog dokaznog prijedloga. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.
5. Konačan tužbeni zahtjev tužiteljica je postavila podneskom od 3. listopada 2025. (list spisa 617-620) po provedenom financijskom vještačenju način da isti glasi kao u izreci presude odnosno da sud obveže tuženika na isplatu iznosa od 15.576,72 EUR, s osnova povećanja tečaja CHF valute zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, da se utvrdi da je predmetni ugovor o kreditu ništetan u dijelu u kojem se uglavljuje naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 0,75 % od iznosa kredita te s te osnove zahtjev za isplatu iznosa od 964,05 EUR s zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
6. Tužbeni zahtjev je osnovan.
7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice usmjeren prema tuženiku radi isplate iznosa od 15.576,72 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, a koji predstavlja razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe sadržanoj u Ugovoru o kreditu, broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103469988 sklopljenog između stranaka 15. ožujka 2007. u dijelu u kojem se uglavljuje naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 0,75 % kredita, te zahtjevom za isplatom iznosa od 964,05 EUR zajedno sa zateznim kamatama, na ime stečenog bez osnove.
8. Između stranaka nije sporno da su stranke dana 15. ožujka 2007. zaključile predmetni ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103469988 na temelju kojeg je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 212.600,00 CHF, da je ugovoreno da se mjesečni anuitet otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovoreno da se mjesečni anuitet otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja. Ujedno među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 18. siječnja 2016. sklopile Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR u skladu s odredbama ZIDZPK/15.
9. Između stranaka je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, te je li ništetna ugovorna odredba o uglavljenu naknade za za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, je li osnovano pozivanje tužiteljice na presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ujedno sporna je aktivna legitimacija te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.
10. S obzirom da tužiteljica temelji tužbeni zahtjev na tvrdnji da je platila nešto što nije bila dužna, to se na konkretan pravni odnos ima primijeniti institut stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., u nastavku teksta: ZOO), prema kojem kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
11. Odredbom članka 1021. ZOO-a propisano je da ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganja određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.
12. Odredbom članka 1022. stavka 1. ZOO-a, ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pisanom obliku, dok je stavkom 2. istog članka određeno da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.
13. Odredbom članka 2. Ugovora o kreditu, određeno je kako se kredit otplaćuje u 120 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu određuje banka planom otplate. Odredbom članka 10. ugovoreno je da je za obradu zahtjeva i odobravanja kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,750 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom plasmana.
14. Analizirajući sadržaj Ugovora o kreditu, a imajući u vidu rezultate cjelokupnog postupka, ovaj sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je tužiteljici dao informacije o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, iako mu je bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak i rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz ovu valutu, slijedom čega se radi o ništetnoj i nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
14.1. Dakle, nije sporno da su tužiteljici ugovorne odredbe bile jasne i razumljive u jezičnom i formalnom smislu, ali zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužiteljice kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na navedeno već i na razumljive i precizne informacije temeljem koji može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene odredbe Ugovora mogu imati na njezine financijske obveze. Tuženik nije dokazao da je takve informacije dao tužiteljici prije sklapanja Ugovora.
14.2. Ovdje valja istaknuti da je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i obradu kredita, o zadovoljenju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku u skladu s tada važećom odredbom članka 81. stavka 2. i članka 85. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj: 96/03., dalje u tekstu ZZP), a iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik ne proizlazi osnovanost njegovih prigovora da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni. Drugih dokaznih prijedloga tuženik nije imao, čak štoviše je na ročištu održanom 3. prosinca 2025. odustao od saslušanja djelatnika banke koji je inicijalno predložen na ovu okolnost.
15. Naime, da tužiteljica ima status potrošača proizlazi iz činjenice što je Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba, u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju, ni njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa je time dokazala svojstvo potrošača prema definiciji iz čl. 3. st. 1. alineja 9. Zakona o zaštiti potrošača / 03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a prema kojoj je "potrošač" fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a što tuženik tijekom postupka nije argumentirano osporio.
16. Tužiteljica je u stranačkom iskazu ( list spisa 625 ) navela da su joj djelatnici banke ponudili isključivo kredit u švicarskim francima te joj je te prigode prezentirano da je to najpovoljnija ponuda. Istaknula je da joj tada djelatnici banke nisu ponudili sklapanje kredita u nekoj drugoj valuti, već isključivo u CHF. Budući da im je CHF ponuđena kao povoljna valuta, da se odlučila za predmetni kredit. Banka da je unaprijed sastavila ugovor, za koji navodi da misli da je jednak za sve klijente te ga je je konačno potpisala. Tada da joj je bilo bitno koliko će iznositi mjesečna rata kredita, kao i godine na koji se sklapa. Djelatnici banke da je nisu podučili niti upozorili da će rata kredita rasti, kredit da su zaključili ona i suprug, a mjesečna rata da se skidala s njezinog trajnog naloga putem tekućeg računa.
17. Iz stanja spisa, primarno uvidom u Ugovor o kreditu iz kojeg proizlazi da je isti zaključen radi radi kupnje nekretnine, a iz istog nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Teret dokaza da tužiteljica nije imala status potrošača je na tuženiku, što tuženik tijekom postupka nije dokazao.
18. S obzirom na prethodna utvrđenja, ovaj sud zaključuje kako je tužiteljica svoj zahtjev osnovano utemeljila na odredbi čl. 502. c ZPP-a i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, u nastavku teksta: ZZP/07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
19. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika ugovarajući u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak te su prihvaćeni razlozi navedeni u toj presudu u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su tužene banke kao trgovci u naznačenim razdobljima sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je veza glavnica bio švicarski franak, a kojima su na taj način povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača. U obrazloženju presude se navodi kako je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, te da su znale za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a da nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka da nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
20. Imajući u vidu odredbe čl. 138. a ZZP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 14/14, 110/15 i 14/19, u nastavku teksta: ZZP/14), te čl. 502. c ZPP-a, koji propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, to je ovaj sud na ovaj slučaj primijenio citirana pravna shvaćanja vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak.
21. U navedenom postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno je odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i ovdje tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.
22. Dakle, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu nije bila jasna ni lako razumljiva, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to se u konkretnom slučaju radi o ništetnoj odredbi.
23. Što se tiče odredbe članka 10. ugovora u kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, za navesti je da takva odredba ne sadrži nikakve podatake o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka i dokazuje, pa se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužiteljica) pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Slijedom naprijed iznijetog obrazloženja ove presude, po stavu ovog suda, sporna odredba unesena je od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste klauzule stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da tužiteljici nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ili sl.), pri tom imajući u vidu da je i citirana ugovorna odredba sadržavale i obvezu tužiteljice da snosi dodatne troškove („ za slučaj prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita, banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke). Dakle, po ocjeni ovog suda, riječ je o standardiziranoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica kao potrošač imala mogućnost vezano za njezino prihvaćanje/neprihvaćanje, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Imajući u vidu odredbu članka 83. ZZP-a ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita su nepoštene i time ništetne. Slijedom čega je odlučeno kao pod II. izreke presude.
24. Stoga, tužiteljica ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja sukladno odredbi članka 1115. ZOO.
25. Nadalje, vezano za navode tuženika da je provedbom konverzije odnosno potpisom Aneksa Ugovora o kreditu nastao novi pravni odnos između stranaka, uslijed čega prema shvaćanju tuženika, tužiteljica nema pravni interes, odnosno pravo na povrat preplaćenih iznosa, a s osnova ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, za navesti je da je takav pravni stav neosnovan.
25.1. Naime, okolnost što su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu kojim je predmetni kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema nikakvog pravno relevantnog značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice.
25.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl.br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. riješio pitanje pravnog interesa potrošača sljedećim pravnim shvaćanjem: ''Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZIDZPK - Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR - kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom - ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe (osnovnog - op. žalitelja) ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.''
25.3. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovora tuženik nije tužiteljici vratio preplaćene iznose s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, već je ponudom predmetnog Dodatka postupio po odredbama ZIDZPK/15, odnosno odredbama članka 19.b, 19.c, 19.d i 19.e ZIDZPK/15.
26. Potpisivanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se ni odredbama ZIDZPK/15, a niti dodatkom izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču valutne klauzule, a koja je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same jednostrano mijenjale kamatne stope i nisu objasnile rizik promjene tečaja CHF. Razlog donošenja ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bili denominiran u valuti euro.
26.1. Ujedno, analizirajući odredbe ZIDZPK/15 proizlazi da konverzija kredita u valuti CHF onako kako je uređena navedenim zakonom se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu te da nijedna odredba tog zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Tužiteljica se sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu od 18. siječnja 2016. nije odrekla zahtijevati potpuno obeštećenja temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.
27. Slijedom navedenog, činjenicom da su stranke sklopile Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu 16. siječnja 2016. prema odredbama ZIDZPK/15, kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu od 15. ožujka 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da je time tužiteljica izgubila pravo na restitucijski zahtjev temeljem ništetnih ugovornih odredbi o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, upravo iz razloga jer je intencija donošenja ZIDZPK /15 bila izjednačiti položaj potrošača, odnosno korisnika kredita u CHF sa položajem potrošača koji su sklopili ugovor o kreditu u eurima.
28. Slijedom navedenog, po stavu ovog suda postoji pravni interes tužiteljice za utvrđenjem da su pojedine odredbe osnovnog Ugovora o kreditu ništetne i da neovisno o provedenoj konverziji postoji pravo tužiteljice na potpuno obeštećenje u situaciji kada su nepoštene odredbe zamijenjene drugim odredbama s ciljem da bi se neki ugovor održao na snazi i to ne samo u slučaju izravne intervencije zakonodavca, a što je utvrđeno u predmetu suda EU broj C-118/2017 od 14. ožujka 2019. (Dunai protiv Erste bank Hungary) već i u slučaju intervencije samih ugovornih strana temeljem određene zakonske odredbe, pa pravni interes tužitelja ne može postojati bez prava tužiteljice da ostvari obeštećenje putem kondemnatornih zahtjeva za vraćanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.
29. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koji u cijelosti prihvaća ovaj sud, u odluci VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. proizlazi da „sklapanjem Dodatka Ugovora o konverziji ne znači gubitak prava na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovanog Ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu ako takva razlika postoji“.
30. Na okolnost visine potraživanja tužiteljice proveden je dokaz financijskim vještačenjem koje je povjereno stalnom sudskom vještaku financijske struke Leonu Bataljaku, dipl.oec. koji je u svom nalazu i mišljenju od 27. svibnja 2025. naveo kako je tužiteljica temeljem ugovora o kreditu broj 5103469988 od 10. travnja 2006. preplatila zbog promjene tečaja za CHF od početka otplate kredita do kraja otplate kredita iznos od 15.337,65 EUR, koji iznos uključuje i pozitivnu i negativnu tečajnu razliku anuiteta odnosno predstavlja zbroj i pozitivne i negativme tečajne razlike pojedinačno po mjesecima. Ukoliko se zbroje samo pozitivne tečajne razlike anuiteta stalni sudski vještak je naveo da je tužiteljica preplatila tuženiku 15.576,72 EUR. Ujedno iz dostavljenog nalaza i mišljenja proizlazi da je tužiteljica prijevremeno u potpunosti otplatila predmetni kredit dana 28. veljače 2019., da je banka uplate obračunavala prema srednjem tečaju svoje tečajne liste za CHF do dana 31. srpnja 2013., a nakon toga prema srednjem tečaju HNB-a. Nadalje, vještak je naveo da je tuženica tužiteljici prilikom isplate kredita na dan 30. ožujka 2007. obračunavala i naplatila naknadu za obradu kredita u visini od 0,75 % od iznosa kredita što iznosi 964,05 EUR. Ujedno vještak je naveo da je između tuženice i tužiteljice sklopljen Dodatak ugovoru kojim se kredit konvertirao iz valute CHF u EUR te da je tom prilikom na dan 30. rujna 2015. utvrđen iznos manjka od -912,08 EUR. Nadalje vještak je naveo da je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tužiteljici ponuđena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR te je 18. siječnja 2016. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu. Izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015. utvrđen je manjak u iznosu od -912,08.
30.1. Očitujući se na iznijete primjedbe tuženika, podneskom od 25. kolovoza 2025. (list spisa 612-613) vještak je otklonio prigovore tuženika, posebno stoga što tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu vještaka. Što se tiče traženja tuženika da se vještak očituje jesu li prilikom izračuna konverzije uzete u obzir navodne pretplate tužitelja s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate kredita pa do konverzije, vještak je u cijelosti ostao kod nalaza i mišljenja u kojem je naveo da je izračunom na dan 30. rujna 2015. utvrđen manjak kod konverzije u iznosu od 912,08 EUR, a ne pretplata. Dakle, vještak nije niti mogao uzeti u obzir pretplate u postupku konverzije jer takva pretplata nije utvrđena u postupku konverzije.
30.2. Sačinjeni pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka sud je cijenio stručnim, objektivnim i argumentiranim, te sačinjenim u skladu s pravilima struke, a konačno niti tuženik nije imao primjedbu u vidu matematičkog izračuna. Stoga, protivno navodima tuženika, na temelju provedenog financijskog vještačenja, ovaj sud zaključuje da su sve uplate tužitelja uključene u izračun konverzije i da je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK/15.
31. Nadalje, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. stavka 1. ZOO-a.
32. Imajući u vidu da je ovaj sud vezan citiranim odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, te kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna te kako je sud utvrdio da ništetni i odredba o ugovorenoj naknadi za obradu kredita, a odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je ocjena ovog suda kako je tuženik dužan vratiti tužitelju razliku koji je pretplatio u iznosu od 15.576,72 s osnova valutne klauzule te iznos od 964,05 EUR s osnova naplaćene naknade za obradu kredita, sa zateznim kamatama od dana kada su izvršene uplate sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, a po stopi propisanoj člankom 29. stavka 2. ZOO-a. Slijedom čega je odlučeno kao pod točkama
I. i II. izreke presude.
33. Glede prigovora zastare, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
33.1. Pored toga, sukladno Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, koje je doneseno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 31. siječnja 2022., zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, te se navedeni zaključak odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka .
33.2. Imajući u vidu da je tužba u ovom sporu podnesena 6. lipnja 2023., te da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018., s time da se odnosi i na zahtjeve restitucije otplaćenih kredita, a ne samo onih koji se otplaćuju, pa u konkretnom slučaju nije protekao zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a, slijedom čega je neosnovan istaknuti prigovor zastare utužene tražbine.
33.3. Glede prigovora zastare tuženika u odnosu na potraživanje s osnove naknade za obradu kredita, za navesti je da je isti također neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćaju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci poslovni broj: Rev-15/2025-2 od 15. ožujka 2025., a koji stav u cijelosti prihvaća i ovaj sud, rok zastare za potraživanje korisnika kredita, koje se odnosi na povrat uplaćene naknade za obradu kredita (restitucijski zahtjev u smislu čl. 323. st. 1. ZOO/05), u situaciji kada je ništetnost odredaba ugovora o kreditu kojim je ustanovljena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu kredita i troškova javnog bilježnika utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost tih ugovornih odredbi. Slijedom navedenog, rok zastare za potraživanje korisnika kredita, koje se odnosi na povrat uplaćene naknade za obradu kredita i javnobilježničkih troškova solemnizacije ugovora o kreditu, u situaciji kada je ništetnost odredaba ugovora o kreditu kojim je ustanovljena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu kredita i troškova javnog bilježnika utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost tih ugovornih odredbi.
34. Nadalje, okolnost da je Ugovor ispunjen prijevremenom isplatom, nije zapreka za utvrđenje ništetnosti njegovih pojedinih odredbi jer tužiteljica kao korisnica tog kredita ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, među ostalim, i u svrhu ostvarenja kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Ovo i stoga što ništetnost nastupa ex lege i ugovor je ništetan već od trenutka sklapanja, pa takav ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana minorna, a pritom u cijelosti ugovor ispunjen što međutim, nije slučaj u situaciji sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužiteljica nesporno u cijelosti otplatila predmetni kredit, ona nije izgubila pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa
35. Što se tiče prigovora radi prebijanja istaknutog po tuženiku, za navesti je da je predmet ovog spora zahtjev za plaćanjem stečenog bez osnove, pri čemu je tužiteljica, plaćajući mjesečne rate kredita, po pozivu tuženika, pretplatila iznos u visini onoga koji traži tužbenim zahtjevom. U periodu na koji se poziva, tvrdeći da je tužiteljica slijedom promjene tečaja, tuženici platila iznos manji od ugovorenog, slijedom čega da je i ona stekla određeni novčani iznos, koji da sada predstavlja tražbinu tuženice prema tužiteljici, za navesti je da je tuženica bila ta koju je tužiteljicu pozivala na mjesečne uplate, dok s druge strane tuženik nije ništa primio od tužiteljice. Dakle tužiteljica je izvršavala isplatu onako kako je od nje tražio i obračunavao tuženik te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, ali ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, pa da bi iz tog razloga tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. ZOO).
35.1. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju
– ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnoj kamatnoj stopi jednostrukim odlukama banke, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Iz naprijed iznijetih razloga, nalazeći da tuženik nema tražbinu prema tužiteljici, odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.
36. Slijedom navedenog, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog pojedinačnog dokaza i svih dokaza zajedno, kao i rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti, te su na iznos glavnice od 15.576,72 EUR i 964,05 EUR dosuđene i zatezne kamate na temelju odredbe članka 111. stavka 1. ZOO-a i članka 1115. ZOO-a. Tuženik je kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada joj je tuženik plaćao mjesečne anuitete te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta. Visina zatezne kamate određena je na temelju odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a. Slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I. i III. izreke presude.
37. Na temelju članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („ Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08.., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP) i Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (" Narodne novine" 138/23; dalje - Tarifa) tuženik je u obvezi tužiteljici naknaditi troškove postupka jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu.
37.1. Tužiteljici je priznat trošak: sastava tužbe od 6. lipnja 2023. - 250 bodova (Tbr. 7.t.1. Tarife), trošak sastava podnesaka od: 2. siječnja 2024., 3. listopada 2025. od po 250 bodova (Tbr. 8.t.1. Tarife u vezi sa Tbr. 7.t.1. Tarife), dok za sastav podneska od 12. kolovoza 2025. tužiteljici je priznato 25 bodova (Tbr. 8.t.4. Tarife u vezi sa Tbr. 7.t.1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima od 4. prosinca 2024., 3. prosinca 2025. od po 250 bodova (Tbr. 9.t.1. Tarife u vezi sa Tbr. 7.t.1. Tarife), ukupno 1275 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) iznosi 2.550,00 EUR, a uvećano za PDV od 25% iznosi 3.187,50 EUR. Tome treba dodati predujmljene troškove vještačenja koje je tužiteljica predujmila u iznosu od 500,00 EUR, dakle ukupno 3.687,50 EUR.
37.2. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak inicijalnog (privatnog) vještačenja jer po stavu ovog suda navedeno vještačenje nije bilo potrebno radi vođenja parnice u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a, imajući u vidu da je tijekom postupka izvedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku (po prijedlogu tužiteljice), za koje vještačenje je tužiteljici priznat trošak, u skladu s kojim vještačenjem je tužiteljica u konačnici postavila tužbeni zahtjev. Slijedom čega se ukazuje nepotrebnim vještačenje koje je izvedeno prije podnošenja tužbe. Nadalje tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 13. prosinca 2024. u kojem se sadržajno poziva na ranije navode iz podneska od 2. siječnja 2024., a trošak sastava kojeg podneska sud je tužiteljici u cijelosti priznao.
37.3. Dakle, tužiteljici je priznat parnični trošak u ukupnom iznosu od 3.687,50 EUR. Na troškove postupka teku zatezne kamate od 14. siječnja 2026. kao dana donošenja ove presude, na temelju članka 29. stavka 2. ZOO-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom V. izreke ove presude.
38. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.
Biograd na Moru, 14. siječnja 2026.
Sutkinja
Senia Bušljeta
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove odluke odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz članka 335. ZPP.
Dostaviti:
- tužiteljici po punomoćnicima
- tuženiku po punomoćnicima
- u spis.
