REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Stalna služba u Trogiru
Poslovni broj: P-2573/2019-33
Obala bana Berislavića 1
21220 Trogir
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu- Stalna služba u Trogiru, po sutkinji ovog suda Mirni Veža kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice NR (ranije N) OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] Ul dr.Franje Tuđmana 16, zastupana po Martini Radić Šunjić odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d.,sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, zastupana po punomoćnicima MR, Sanji Porobija i Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnicima u OD Porobija & Porobija, Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 16. prosinca 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno s opunomoćnicom te opunomoćnikom tuženika, 14. siječnja 2026., na ročištu za objavu odluke,
p r e s u d i o j e:
I Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 4.098,65 EUR s kamatama na pojedine mjesečne iznose od:
28,63 EUR koja teče od 9.11.2007.
28,69 EUR koja teče od 10.12.2007.
29,09 EUR koja teče od 10.1.2008.
29,48 EUR koja teče od 13.2.2008.
56,45 EUR koja teče od 13.3.2008.
55,49 EUR koja teče od 22.4.2008.
55,36 EUR koja teče od 12.5.2008.
55,30 EUR koja teče od 11.6.2008.
54,92 EUR koja teče od 10.7.2008.
54,67 EUR koja teče od 4.9.2008.
54,82 EUR koja teče od 10.9.2008.
61,56 EUR koja teče od 28.10.2008.
58,15 EUR koja teče od 11.11.2008.
56,37 EUR koja teče od 12.12.2008.
60,65 EUR koja teče od 14.1.2009.
61,35 EUR koja teče od 20.2.2009.
61,79 EUR koja teče od 12.3.2009.
59,84 EUR koja teče od 14.4.2009.
59,20 EUR koja teče od 12.6.2009.
59,04 EUR koja teče od 17.6.2009.
59,63 EUR koja teče od 10.7.2009.
80,83 EUR koja teče od 11.9.2009.
80,83 EUR koja teče od 11.9.2009.
79,89 EUR koja teče od 9.10.2009.
80,23 EUR koja teče od 10.11.2009.
82,13 EUR koja teče od 14.1.2010.
83,22 EUR koja teče od 10.2.2010.
83,22 EUR koja teče od 10.2.2010.
84,38 EUR koja teče od 21.4.2010.
84,38 EUR koja teče od 21.4.2010.
86,33 EUR koja teče od 15.5.2010.
86,78 EUR koja teče od 15.6.2010.
89,26 EUR koja teče od 15.7.2010.
89,18 EUR koja teče od 15.8.2010.
94,32 EUR koja teče od 15.9.2010.
91,33 EUR koja teče od 15.10.2010.
92,02 EUR koja teče od 15.11.2010.
57,28 EUR koja teče od 15.12.2010.
57,46 EUR koja teče od 15.1.2011.
56,76 EUR koja teče od 15.2.2011.
57,18 EUR koja teče od 15.3.2011.
57,20 EUR koja teče od 15.4.2011.
58,49 EUR koja teče od 15.5.2011.
61,23 EUR koja teče od 15.6.2011.
64,34 EUR koja teče od 15.7.2011.
65,02 EUR koja teče od 15.8.2012.
63,59 EUR koja teče od 15.9.2012.
64,83 EUR koja teče od 15.10.2012.
65,40 EUR koja teče od 15.11.2012.
65,02 EUR koja teče od 15.12.2012.
64,56 EUR koja teče od 15.1.2013.
64,40 EUR koja teče od 15.2.2013.
64,24 EUR koja teče od 15.3.2013.
65,38 EUR koja teče od 15.4.2013.
63,70 EUR koja teče od 15.5.2013.
63,43 EUR koja teče od 15.6.2013.
63,59 EUR koja teče od 15.7.2013.
63,42 EUR koja teče od 15.8.2013.
64,03 EUR koja teče od 15.9.2013.
64,43 EUR koja teče od 15.10.2013.
64,92 EUR koja teče od 28.11.2013.
65,32 EUR koja teče od 15.12.2013.
64,62 EUR koja teče od 20.1.2014. do isplate,
sa zakonskom kamatom na navedene iznose do 31.07.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, te od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena;
II Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 2.100,00 eur-a sa zateznom kamatom koja se na navedeni iznos obračunava po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, dok je za više zatraženi trošak preko iznosa od 2.100,00 eur-a , dakle za iznos od 513,16 eur-a ( 2.613,16- 2.100,00) zahtjev odbijen kao neosnovan..
Obrazloženje
1. U tužbi koja je podnesena dana 3. lipnja 2019. navodi se da je tužiteljica 20 listopada 2005. sklopila sa tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu broj: 432/05 solemniziran kod Javnog bilježnika Željene Biuk u [adresa] 25. listopada 2005 pod posl.br. OU- 485/05. temeljem kojeg joj je odobren kredit u iznosu od 120.400,00 CHF, obračunat u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, da je tuženik u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru u kojem nije bilo mogućnosti nikakvih pregovora, uglavio visinu kamatne stope u iznosu od 4,50 % godišnje kao promjenjivu i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke, kreditora, u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Tužbom se navodi da su stranke zaključile i Dodatak ugovora o kreditu no da isto ne predstavlja obeštećenje tužiteljice uslijed nezakonitog tužiteljevog postupanja prilikom sklapanja osnovnog ugovora niti da bi sklapanjem istog konvalidirale ništetne ugovorne odredbe iz prvotnog ugovora u CHF. Navedeno ponašanje kod sklapanja ugovora da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( dalje ZPP ), Zakona o obveznim odnosima ( dalje ZOO ), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, jer da je tuženik prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice .Tužiteljica se poziva u izlaganjima i na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu u pravnoj stvari tužitelja POTROŠAČ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženika pod posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g. kojom je utvrđeno protupravno postupanje tuženika. Nadalje i na odluku Visokog trgovačkog suda RH dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž- 7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. – kao prvotuženik u tom postupku u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezna glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovornih strana. Učinak nepoštenih ugovornih odredbi da djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovora, odnosno smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad i nije bila ugovorena, tako da u odnosu na tužiteljicu, potrošača i ne može imati učinak (Presuda Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C154/15, C307/15 i C308/15 u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nedopuštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba). Kako su nepoštene, ništavne i bez pravnog učinka ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke, za tužiteljicu da je nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku temeljem takvih odredbi, te ista ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila temeljem tih ništavih odredaba pozivom na članak 104. st2. i 3 ZOO odnosno 323 st.1 i 2. ZOO a (1996) ali i članaka 214. ZOO ( 1991.), odnosno 1115. ZOO-a (1996). Naime tužiteljica da je bila prisiljena u razdoblju od 1.studenog 200.7 do 1. siječnja 2014. plaćati bitno veće od ugovorenih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da je oštećena za iznos od 10.436,71 CHF uvećano za zakonske kamate. Tužbenim petitom potražuje iznos od 8.118,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja s kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos te iznos od 2.317,18 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti uvećano za kamate na pojedine mjesečne iznose ovo na ime smanjenja otplate glavnog fuga uslijed povećanja kamatnih stopa odnosno povećanja anuiteta.
1.1. Tužbi je priložen obračun razlike kamata, ugovor o namjenskom kreditu solemniziran pod OU- 485/05 25. listopada 2005 od javnog bilježnika Željene Biku, pregled promjene kamatnih stopa po kreditu od 24. svibnja 2019.,, Efektivan kamatna stopa /realna godišnja kamatna stopa (4,50%) od 24. svibnja 2019 u tabličnom prikazu te sudsku praksu u prilog tužbenom zahtjevu, uključujući i direktivu vijeća EU 93/13/EEZ.
2. Odgovorom na tužbu od 30. prosinca 2019. tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan, tužiteljici osporio aktivnu legitimaciju. Predmetni kredit da je konvertiran, jer da su tužitelj i tuženik dana 14. siječnja 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim da je izvršena konverzija, a sve tužiteljeve uplate (s osnove povišenja kamatne stope i povišenja CHF tečaja) da su uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d.ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke da postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor.
Tuženik navodi kako je konverzija kredita nastupila:
(i) Na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, i to (ii) nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je (iii) sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna (i) početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (ii) početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu (iii) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu (iv) ukupno uplaćene iznose ( preračunate u EUR ), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu, te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio (v) pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu ni tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. (iv) takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca , tako i od strane interesnih skupina, potrošača, između ostalog, radi ˝trajnog eliminiranje neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF˝ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, a (v) tužena banka bila je u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15, pa time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca (vi) tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj da je, dakle svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika da je nastao pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj, međutim u ovom sporu da tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanje bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF-a da takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, da je pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao ( dodatak ) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime da su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu ( različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije ) temeljem koje su se tužitelj ( dobrovoljno ) i tuženik ( po sili zakona ) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima ( uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope ) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Kada je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao ˝izračun konverzije˝ utemeljen na ˝novom otplatnom planu˝, te predviđen pravilima iz članka 19.c ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga da se sklapao spomenuti pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: 1. promjenu valute kredita iz CHF u EUR i 2. promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope- prikazane u apsolutnom iznosu – koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, 3. utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te 4. sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka da su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te da su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenog bez osnove, pozivao na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Iz navedenog da proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo po uvjetima koji su bili striktno propisani ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Nadalje, navodi se da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također da nisu osnovane, jer da je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka da su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. U odnosu na neosnovane navode tužiteljice da joj je na ime razlike smanjenja otplate glavnog duga uslijed povećanja kamatnih stopa tuženik dužan platiti iznos od 2.317,18 CHF, tuženik ističe kako tužitelj nema pravo tražiti da mu banka vrati glavnicu obzirom da je temeljna obveza korisnika kredita vratiti banci glavnicu.
2.1. Spisu je tuženik priložio promet po kreditu /specifikaciju uplata, Dodatak ugovora o kreditu stranaka sklopljen 14.siječnja 2016 , dopis tuženika upućen tužiteljici od 12.studenog 2015., izračun konverzije na dan 30.rujna 2015.s informativnim sažetkom izračuna konverzije pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30 rujna 2015., prijedlog izmjene ugovora o kreditu tuženika, izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita od 14. studenog 2015.
3. Podneskom od 25. kolovoza 2021., tužiteljica je u bitnom osporila navode iz odgovora na tužbu, za prigovor nedostatka aktivne legitimacije kazala da je ugovorna strana time i osoba legitimirana za utuženje jer je tuženik ugovornim odredbama istu oštetio, u konkretnom slučaju da se primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog spora i ima pravni interes za parnicu, pozvala se na stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Gos-1/2019-36 od 4.ožujka 2929, Rev-1872018 od 26. svibnja 2020 prema kojem ovom potonjem sklapanje dodatka ugovoru ne znači gubitak pravnog interesa za vođenje postupka, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da su ništetne, a teret dokaza u ovim parnicama da je na tuženiku koji treba dokazati da tužiteljica nema status potrošač, osporila je i zastaru jer je zastarni rok prekinut podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava, pozvavši se i na stav sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2002 prema kojem zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora tako da zastara nije nastupila.
4. Podneskom od 7. listopada 2'21 tuženik je ustrajao u svojim prigovorima obrazložio i prigovor na zatezne kamate, pozvao na praksu županijskih sudova koja da mu ide u prilog.
5. Ovaj sud rješenjem od 23. prosinca 2021. prekinuo je postupak do donošenja odluke suda Europske unije u predmetu C-567/20 odnosno do ustanovljenja da ne postoje razlozi da se čeka okončanje tog postupka, a rješenjem ovog suda od 17. veljače 2025 postupka je nastavljen .
6. Tuženik se podneskom od 2. travnja 2025., pozvao na tri odluke VSRH koje se odnose na učinak konverzije, Rev- 637/19-2 od 15. studenog 2022., Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. i Rev-1359/19 od 17. rujna 2024. ,odluku Ustavnog suda o ustavnosti ZID/15, praksu EU C- 567/20, osporio potraživanje tužiteljice, protivio se financijskom vještačenju odnosno podredno predložio da sud dostavio tad i izračun negativne razlike. Praksu je nastavio tuženik prilagati i podneskom od 27. svibnja 2025.
7. Podneskom od 30 travnja 2025. tužiteljica je osporila navode tuženika te pozvala se na pravnu praksu Vrhovnog suda RH, Županijskih suda, koja ide u prilog tužbenom zahtjevu ,predložila dostavu dokumentacije potrebne za vještačenje te predložila provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja.
8. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja postavio tužbeni zahtjev u skladu s financijsko-knjigovodstvenim vještvom stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ines Lozić, iskazano po pojedinačno mjesečnoj preplati podneskom od 3. studenog 2025. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica je zatražila isplatu iznosa od 4.098,65 eur-a sa kamatom na svako pojedini mjesečni iznos, a tuženik je podneskom od 10. prosinca 2025. prigovorio preinaci tužbenog zahtjeva iako je sam konstatirao da je tužiteljica u suštini umanjila svoje potraživanje u odnosu na prvotno zatraženo tužbom. Iz navedenog proizlazi da potraživanje konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predstavlja usklađenje zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka, a smanjenje istog svakako nije preinaka iz članka 191. ZPP-a.
9. Prvo je za istaknuti kako je člankom 2 stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) određeno da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom članka 7. ZPP-a, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u članku 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika- U članku 221.a. ZPP-a određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
10. U tijeku postupka sud je izveo dokaze pregledom dokumentacije priložene uz tužbu i odgovor na tužbu i to: Ugovor o kreditu, Dodatak ugovoru o kreditu, izračun razlike kamata po kreditu, izračun konverzije izvještaj o efektivnoj kamatnoj stopi od 24. svibnja 2019, promet po kreditu/specifikacija uplata, dopis tuženika od 12. studenog 2015. sa informativnim sažetkom izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015, pregled otvorenih stavki po kreditu, prijedlog izmjene ugovora o kreditu, pismeno izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti chf, odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom uz CHF, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama, pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, pregledan je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ines Lozić, izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice .
11. Tužbeni zahtjev je osnovan.
12. Predmet spora je tužiteljičin zahtjev za isplatom novčanog iznosa stečenog bez osnove ovo na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.
13. U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima (" Narodne novine "53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje ZOO), koje se primjenjuju temeljem čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZPK/15), Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03, dalje: ZZP/03) i Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15, 14/19 –dalje u tekstu ZZP/14).
14. Među strankama nije sporno kakav je sadržaj ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka te da je bilo promjena kamatne stope nakon sklapanja istog, već je sporno je li tužitelj aktivno legitimiran, status potrošača, visina potraživanja i zastara.
15. U postupku su utvrđene sljedeće činjenice:
- da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu br 432/05 u [adresa] 20 . listopada 2005., solemniziran po javnom bilježniku Željeni Biuk posl.br. OU-485/05 25. listopada 2005., kojim se stavlja korisniku kredita na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti iznos od 120.400,00 CHF (švicarskih franaka) s redovnom kamatnom stopom na dan sklapanja ugovora u visini od 4,50 % godišnje;
- da je namjena kredita rješenje stambenog pitanja;
- da je ugovoren rok otplate 25 godina;
- da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu 14. siječnja 2016. godine, između tužitelja i tuženika, solemniziran od strane javnog bilježnika, na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/2015) kojim je izvršena konverzija kredita na način da neotplaćena glavnica kredita iznosi 97.091,61 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30.9.2015 iznosi 677,774,35 HRK s preostalim rokom otplate od 199 mjeseci, prema izračunu konverzije zbog uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate manji je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR računajući do dana 30.9.2015., njihova razlika na temelju Zakona predstavlja manje uplaćeni iznos koji na dan 30.9.2015. iznosi 8.009,87 HRK . dodatkom je utvrđeno da ako je zboj uplaćeni iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB u smislu Zakona, smatrat će se preplatom te banka kao kreditor neće zahtjevati ispunjenje a korisnik je suglasan s otpustom duga koji bi u smislu Zakona predstavljao iznos preplate. Dodatkom je utvrđeno da je na dan 30.9. 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudinim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita (čl 4. dodatka) koja je zakonski učinak konverzije kojega na temelju Zakona snosi vjerovnik , iznosi 66.206,64 EUR-a koji je korisnik dakle tužiteljica u obvezi platiti s zz kamatom u skladu s odredbama Dodatka u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja
-da je tužiteljica na ime ugovornog odnosa plaćala veće mjesečne anuitete na ime vraćanja kredita suprotno prvotno ugovorenom osnovnim ugovorom ovo uslijed promjene kamatne stope.
16. Prije obrazlaganja merituma postupka, treba kronološki prikazati sudske odluke vezane uz kreditiranje potrošača u valuti CHF na području RH.
17. Dana 4. travnja 2012. je Trgovačkom sudu u Zagrebu podnesena tužba udruge potrošača protiv 8 banaka (među kojima je i tuženik u ovom predmetu) te je 4. srpnja 2013. donesena presuda br. P-1401/12 kojom je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača u svezi kreditiranja u CHF, a ta presuda je dijelom (u pogledu promjenjivih kamatnih stopa) postala pravomoćna donošenjem drugostupanjske odluke 15.srpnja 2014. Stranke te parnice su dalje nastavile koristiti izvanredni pravni lijek reviziju (predmeti Revt-249/14 i Revt-575/16), podnositi ustavnu tužbu (predmet U-III2521/2015) te se o valutnoj klauzuli pravomoćno presudilo tek 14. lipnja 2018. (predmet Pž-6632/17).
17.1. Otprilike u vrijeme prve djelomične pravomoćnosti te presude (2014.g.) potrošači su započeli podnositi pojedinačne tužbe radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i isplate preplaćenih iznosa. Republika Hrvatska je zatim 18. rujna 2015. donijela ZPK/15 kojim je omogućila građanima s kreditima u CHF da urede svoj odnos s bankama na način koji će im biti manje otegotan. Tako je ustanovljena obveza banaka da ponude građanima konverziju kredita u CHF u kredit u EUR. Za naglasiti je da je u obrazloženju konačnog prijedloga ZPK/15 (dostupan na mrežnoj stranici Hrvatskog sabora) navedeno: "…vodeći računa o ravnopravnom položaju dužnika u CHF u odnosu na dužnike u drugim valutama, ovim Zakonom se provodi konverzija kredita s ugovorenim zaštitnim mehanizmom u CHF u kredit sa ugovorenim zaštitnim mehanizmom u EUR...", "Također, konverzijom se predviđa raspodjela troška konverzije između vjerovnika i dužnika na način da svaka strana snosi određeni trošak sukladno svojim mogućnostima…" te "Potrošač ima mogućnost izbora konvertirati kredit u EUR ili nastaviti s otplatom vezanom uz CHF…". Potrošači su, dakle, imali na raspolaganju dvije opcije - odbiti ponuđeno te tužiti banku radi isplate preplaćenog ili prihvatiti ponudu te konvertirati ugovor. Odnosno, može se reći da država potrošačima nije nametnula nikakvu obvezu te su oni slobodnom voljom odlučili pristupiti konverziji.
18. S obzirom na to da su sve do 15. svibnja 2019. postojali sudski postupci u svezi valjanosti odredbi ugovora o kreditu koje su banke davale u spornom razdoblju (kad je i tužitelj podignuo kredit), može se reći da je postojala neizvjesnost o pravnom odnosu između tužitelja i tuženika. Utoliko se sklapanje Dodatka (Aneksa) Ugovoru može ocijeniti da je između stranaka ove parnice sklopljena nagodba u pogledu preplaćenog iznosa kojom su stranke određenim popuštanjima otklonile neizvjesnost te odredile svoja prava i obveze (čl.150.st.1.ZOO). Da je bila riječ o popuštanjima obiju stranaka tj. o nagodbi, upućuje i to da je smisao konverzije bio (kako se navodi u citatu iz konačnog prijedloga ZPK/15) da svaka strana snosi određeni trošak, a stranke su upravo temeljem tog propisa pristupile sklapanju Dodatka Ugovora. Za naglasiti je da ovaj Dodatak Ugovoru u pogledu preplaćenog iznosa ne bi bio ništetan samo zato jer su ništetne pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu. Naime, ništetnošću tih odredbi ugovora o kreditu nastalo je potraživanje tužitelja prema tuženiku po odredbama ZOO o stjecanju bez osnove (čl.323.ZOO). Stranke između kojih postoji odnos vjerovnika i dužnika temeljem stjecanja bez osnove zbog ništetnog pravnog posla (ili ništetnosti pojedine odredbe ugovora) imaju pravo nagoditi se o valjanom i zakonitom potraživanju koje se temelji na stjecanju bez osnove.
19. Tužitelj u ovom postupku isplatu preplaćenog na ime ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koju je jednoobrazno banka povećavala, pozivajući se na utvrđenja ništetnosti temeljem ranije citiranih presuda iz kolektivnog spora te stoga ovom tužbom traži isplatu stečenog bez osnove zbog razlike koja je nastala uslijed jednostranih promjena kamatne stope (neposredno prije no što je izvršena konverzija glavnice iz CHF u EUR), a počev od sklapanja uvodno citiranog ugovora, te na ime razlike između protuvrijednosti CHF u kunama, koji iznos je konačno postavljen podneskom od 3. studenog 20205 nakon na iznos od 4.098,65 eur-a, ovo nakon dostave vještva, sa kamatom koja teče na pojedinačne iznose kako je specificirano u postavljenom zahtjevu pa do isplate, a što po mišljenju ovog suda ima pravo tražiti iz razloga koji će se u nastavku obrazloženja pojasniti.
20. Prema čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08 , 123/08 , 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, 7/19, 80/22, 114/22, 155/23- nastavno ZPP-a,) sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (VSRH, Rev-3142/2018).
21. Što se tiče ništetnosti ugovornih odredbi u pogledu promjenjivih kamatnih stopa, valja reći sljedeće: Prema članku 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (16. ožujka 2007.), smatra se da je ugovorna odredba o kojoj se nije pregovaralo nepoštena, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 81.st.2).
22. Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, a odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
23. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
24. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.
18. Neosnovan je i navod tuženika da je na tužitelju teret dokaza o statusu potrošača. Prema čl.81.st.4.ZZP/03 na tuženiku je teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o odredbama Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, a predmetni ugovor stilom pisanja odaje dojam da je riječ o tako sastavljenom ugovoru.
25. Za dodati je i kako je u presudi Suda Europske unije broj C-26/13 od 30.4.2014. navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
26. Nadalje, treba istaknuti da je odredbom članka 4. ZOO-a propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
27. Također, prema odredbi čl.322.st.1.ZOO-a proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke. U konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa ta odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
28. Ni ZZP/03 ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4.ZOO kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj je kao potrošač jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora te do prve sljedeće promjene kamatne stope do koje dolazi, u konkretnom slučaju, bez pojedinačnog pregovaranja između tužitelja kao korisnika kredita i banke kao kreditora, već do promjene dolazi jednostranom odlukom banke, što posljedično dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno potrošača jedne ugovorne strane u odnosu na banku, odnosno trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, a prije svega se misli na načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a posljedično tome da je takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP/03.
29. Konkretno, tužiteljica je aktivno legitimirana za pokretanje predmetnog postupka ima pravni interes a navedeno dokazuje činjenica da je obveznik ugovornog odnosa sklopljenim s tuženikom i da je na ime istog izvršena preplata iznosa ovo zbog ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao suprotno pa tako ni među ostalim da tužiteljica nema status potrošača koji proizlazi upravo iz sadržaja ugovora obzirom da je kao fizička osoba sklopila predmetni ugovorni odnos s tuženikom, Bankom ovo za potrebe rješavanja stambenog pitanja te kod sklapanja ugovora nije imala mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi, svakako nije imala pravo pregovaranja o sadržaju istih.
29.1. Tu se ističe da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je bila namjenska – kupnja stana (što je i navedeno u samom ugovoru) dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužitelj ima smatrati potrošačem.
29.2. U svom iskazu danom na ročištu 16. prosinca 2025. i sama tužiteljica navodi u bitnom kako je 2005. sklopila ugovor s tuženikom, radi podizanja stambenog kredita i kupnje stana u kojem i danas živi s obitelji; da joj je kredit u tzv švicarcima, ponuđen kao najpovoljniji od banke, da je dobila gotovi obrazac na potpis, da ona nema ni stručnog znanja te je prihvatila ponuđeno vjerujući djelatniku tužene, da je kredit još bio u otplati, da je sklopljen na 20 godina, da je kredit nakon nekog perioda reprogramirala, da je kredit konvertiran, zna da je u konačnom izračunu banke izračunat manjak (sitni iznos),da joj prilikom sklapanja ugovora nije rečeno pa tako nije znala da može toliko narasti rata i kamatna stopa, odnosno glavnica te da je navedeno uočila tek kod otplate mjesečnih rata kredita. Nikakve logike nije bilo da ta glavnica kod otplate raste, a već se trebala smanjivati, Sama ga otplaćuje. Nikakav obrt nije imala niti je član trgovačkog društva. Tužiteljičin iskaz ocjenjuje se vjerodostojnim .
29.3. Dakle kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice riječ je o nepoštenoj odredbi koja je ništetna (čl.81.st.1. i čl.82.alin.11. u vezi s čl.87.st.1.ZZP/03). Posebno treba naglasiti da tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo i apstraktno te ne sadrži uopće objašnjenje kako i zašto bi se mogla mijenjati kamata nakon sklapanja ugovora.
30. Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome s tužiteljicom kao korisnikom kredita su nepoštene te stoga ništetne, a to sukladno ranije citiranim odredbama iz čl.81.st.1.ZZP/03 u svezi odredbi iz čl.322.st.1. i čl.324.st.1.ZOO-a, a kako proizlazi i iz odluke VSRH broj Revt-249/14 gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora.
31. Zaključno, ovaj sud drži da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužiteljice i tuženika bila određena i to u ugovorenoj visini, a to i obzirom da je tužiteljica kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njezina mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci te koliko u otplati svakoga mjesečnog anuiteta ona plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja te je banka, kao savjesni gospodarstvenik trebala odrediti elemente za koji se veže promjena kamatne stope i način primjene. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj. Također odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
30. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, u ovom postupku osnovanim se nalazi zahtjev za povratom isplaćenog i preplaćenog na ime ništetne ugovorne odredbe.
33. Naime, odredba o promjeni kamatne stope ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.
34. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare valja kazati da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241.ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe (13.lipnja 2014.g.) u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a zastarni rok iznosi 5 godina po čl. 225.ZOO-a. Prema pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. građanskog odjela Vrhovnog suda RH proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241.ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Zastarni rok u slučaju ustanovljene ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica u kojoj se potrošači pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Obzirom na datum podnošenja tužbe u ovom postupku (3. lipnja 2019.) može se reći da ne postoji zastara predmetnog potraživanja.
35. Stoga može se zaključiti da je temeljem odredbe 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača- ZZP/14, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, sud vezan za utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, odnosno da je ništetna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate Također ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (Rev—3142/2018 od 19.ožujka 2019.) Također se zaključuje da je test poštenosti predmetnih ugovornih odredbi proveden već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači- korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze.
36. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a kako je tuženik iz kolektivnog spora nepošten, jer je znao na nepoštenost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje predstavljaju cijenu kredita (bitan element ugovora o kreditu), tuženik je obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka.
37. Tuženik je istaknuo i prigovor tijeka zateznih kamata na uređeni tužbeni zahtjev , no za odgovoriti je kako činjenica uređenja tužbenog zahtjeva nakon vještva, a koji nije preinaka u smislu članka 191 ZPP-a, nije od utjecaja, obzirom na nesavjesnost tuženika tako da se kamate imaju računati sukladno čl 1115. ZOO-a.
38. Stoga je za zaključiti je da je tužiteljica u pravu kada traži temeljem instituta stjecanja bez osnove da joj se vrati sve ono što je tuženik neosnovano temeljem ništetnih ugovornih odredbi primio.
39. Tužiteljica je u ovom postupku dokazala visinu potraživanja temeljem stjecanja bez osnove. Naime, iz provedenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ines Lozić , čiji nalaz i mišljenje je dostavljeno sudu 18.rujna 2025. a prema točno određenom zadatku vještačenja, proizlazi da zbog promjene ugovorene kamatne stope u predmetnom razdoblju od isplate kredita pa do otplate kredita, tužiteljica je preplatila ukupno kredita u iznosu od 4.098,65 EUR , što bi bio iznos koji predstavlja visinu tužbenog zahtjeva, a što je i prikazano u tablici rekapitulacije. Naime vještakinja je iskazala kako je Dodatkom Ugovoru o kreditu utvrđeno da je tužiteljica na dan 30.rujna 2015. uplatila manje sredstava u iznosu od 1.049,51 EUR, dok da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je tuženik zaključno s uplatom tužiteljice u siječnju 2016. vršio obračun po kreditu u CHF te je dana 15.siječnja .2016. započeo s otplatom kredita u EUR Prema raspoloživoj dokumentaciji proizlazi da je tuženik u skladu s čl.19. c izvršio izračune na način da je uplate tužiteljice, izvršenih po kreditu u CHF, a realiziranih u kn, preračunao na uplate kao da je kredit bio odobren u EUR po simuliranom otplatnom planu te je za izvršene uplate u kunama od strane tužiteljice izvršio preračun koristeći primjenjivi tečaj EUR na dan uplate Prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila u razdoblju od dana isplate kredita do dana izračuna konverzije 30.09.2015.g., te ih je preračunao na mogući anuitet pod pretpostavkom da je tužitelju i bio odobren kredit u EUR, s početnom (promjenjivom) kamatnom stopom od 4,50%, te je iskazao u Dodatku Ugovoru o kreditu manje uplaćeni iznos (manjak) tužiteljice na dan 30. rujna.2015.g. u iznosu 1.049,51 EUR (8.009,87 kn). Vještakinja je dala rekapitulaciju izračuna svakog pojedinačno više plaćenog iznosa od dana plaćanja do dana provođenja konverzije, s detaljnim izračunom po kamatnim razdobljima. Zatezne kamate na preplaćene iznose zbog promjene kamate u anuitetu obračunate za razdoblje do dana provođenja konverzije kredita, odnosno do dana 15.01.2016. godine, iznose 2.570,86 EUR.
40. U odnosu na dio zadatka koji se odnosi na uračunavanje preplate priznate u konverziji, vještak je istaknuo kako tuženik prilikom izračuna konverzije nije utvrdio preplatu nego manjak tužitelja pa shodno navedenom nije moguće izvršiti traženi prijeboj. Vještakinja je potom dala konačno mišljenje prema kojem je pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije nije mogla mijenjati kamatna stopa u odnosu na početno ugovorenu: Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije iznose 4.098,65 EUR, Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na primjenu niže kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu ukupno iznosi 502,99 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije slijedom promjene kamatne stope na više i niže u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, iznosi 3.595,66 EUR. Na dan provođenja konverzije, odnosno na dan 15.01.2016. godine je utvrđena glavnica u iznosu 65.714,25 EUR što primjenjivim tečajem na dan 15.01.2016.g. iznosi 503.457,37 kn (tečaj 7,661312 kn za 1 EUR). Pod pretpostavkom da se tužiteljici za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 15.01.2016.g. bi prema prilagođenom početnom otplatnom planu bila manja za 6.609,29 EUR. Dodatkom Ugovoru o kreditu utvrđeno je da je tužiteljica na dan 30.09.2015. g. uplatio manje sredstava u iznosu od 1.049,51 EUR. Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu, za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđen manjak u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, obračunate do dana provođenja konverzije ukupno iznose 2.570,86 EUR.
41. Tužiteljica nije prigovarala navedenom nalazu i mišljenju već je na temelju istog podneskom konačno uredila tužbeni zahtjev, dok je tuženik podneskom od 10. prosinca 2025 uputio primjedbe na uređeni tužbeni zahtjev i to protivljenjem učinjenoj preinaci no nije stavio prigovor na matematički izračun vještakinje, stoga kako je to već na početku ove odluke objašnjeno, ovaj sud smatra da je tužiteljica tek nakon nalaza i mišljenja vještaka došla u mogućnost pravilnog postavljanja tužbenog zahtjeva pa je riječ o uređenju istog nakon vještva ne i preinaci .
42. Kako stranke nisu tražile usmeno objašnjenje nalaza i mišljenja (izrijekom navedeno na ročištu od 16.prosinca 2025.) vještaka, sud nije našao ekonomičnim pozivanje vještakinje radi usmenog obrazloženja nalaza i mišljenja pa je nakon saslušanja tužiteljice zaključio raspravljanje, pri čemu se ističe da tuženik posebnih dokaznih prijedloga za izvođenjem personalnih dokaza, nije imao.
43. U odnosu na konverziju, generalno se ističe se da je konverzija kredita provedena temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (NN 102/15) koji su stupili na snagu 30. rujna 2015. godine. Tim zakonima propisano je da su konverziju kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da je konverzija nađena po principu simulacije kredita sa valutnom klauzulom u EUR, na način kao da je potrošač od početka otplate kredita bio vezan za valutu EUR, a ne CHF, pri čemu su se stvarno plaćeni anuiteti koje su potrošači platili dok su bili u CHF kreditu iskorišteni za namirenje simuliranog kredita sa valutnom klauzulom u EUR. Dakle, konverzija počiva na potpuno drugačijim pretpostavkama od izračunu više plaćenog temeljem promjene kamatne stope. Konverzija simulira otplatu kredita u EUR dok predmetna tužba pretpostavlja potraživanje isplate preplaćenog na ime ništetnosti odredbi o jednostranoj promjeni kamatnoj stopi dok da konverzija nije uvažavala iste pretpostavke koje uvažava restrikcija s osnove ništetnih odredbi.
44. Stoga, na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka zaključuje se da Dodatkom nije tuženik isplatio tužiteljici razliku nastalu zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti je uspostavljena ekonomska ravnoteža jer je konverzijom utvrđen manjak od 1.049,51 eur-a nastao temeljem simuliranog eurskog kredita (po većoj kamatnoj stopi) i što nema veze s utuženom razlikom nastalom primjenom ništetne ugovorne odredbe koja je predmet traženja u ovom postupku.
45. Dakle konverzija kredita i restitucija temeljem ništetnih odredbi su pravno i financijski dvije u potpunosti različite problematike i kao takve u potpunosti su neusporedive. Stoga čak i da se utvrdila na temelju konverzije eventualna preplate ona ne bi bila mjerodavne za odluku u pogledu restitucije preplaćenog na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ovo posebno u situaciji nedostajanja protutužbenog zahtjeva kojim bi se postavilo traženje iznosa na ime preplate nastale konverzijom, dok je konkretno, vještakinja nalazom i mišljenjem navela da takve preplate nije ni bilo slijedom čega se konkretno i ne može govoriti o eventualnom dvostrukom namirenje tužiteljice.
46. Slijedom iznesenog sud prihvaća nalaz i mišljenje vještakinje logičnim, vjerodostojnim i potkrepljenim jasnim i nedvosmislenim obrazloženjem, zbog čega mu u cijelosti poklanja povjerenje.
47. Kako je sud dakle prihvatio ovo vještvo kao relevantno i vjerodostojno, to je stoga temeljem istog sud utvrdio da je tužiteljica dokazala visinu svog potraživanja kako je to sukladno vještvu precizirano u konačnom tužbenom zahtjevu zbog čega je valjalo odlučiti kao u izreci presude.
48. Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, to je sud i tako postavljen tužbeni zahtjev prihvatio, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
49. U odnosu na ostale prigovore tuženika iz odgovora na tužbu i istaknute u tijeku postupka, valja kazati da tuženik nije dokazao niti jedan od navedenih prigovora, a osim toga pojedina pravna shvaćanja tuženika su u suprotnosti sa već zauzetom sudskom praksom koja tumači pojedine procesne i materijalno pravne propise.U odnosu na dokumentaciju koja se nije posebno obrazlagala, a priložena je spisu ista je razmatrana ovo za potrebe vještačenja pa kako ju je vještak ocjenjivao kod izrade nalaza i mišljenja sud nije našao potrebnim ponovno obrazlagati isto.
50. Što se tiče prigovora tuženika da tužiteljica može samo potraživati naknadu štete, za reći je da pojam naknade štete koji ima u vidu odredba čl. 502.c. ZPP-a, ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovog interesa i prava (ŽS Zagreb, Gž- 1084/2022). Utoliko tužitelj može potraživati iznos stečen bez osnove.
51. Naime, u tijeku ovog postupka, a obzirom na različitu pravnu praksu u istovrsnim predmetima, vezano za pravne učinke sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, ovaj sud prihvaća stav Vrhovnog suda iz odluke posl.br. Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g, kada se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su na temelju ništetnih odredbi potraživati preplaćene novčane iznose. Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Gos1/2019-36 od 4. ožujka 2020.godine, kazao je da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Jedan od zaključaka iz navedene odluke je da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa- sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom zakonu, te da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora. Također se u navedenom mišljenju navodi da osnovanost pojedinih zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja.
52. Naposljetku, sukladno svemu utvrđenom i navedenom, a obzirom na postojanje pravnog okvira koje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom prethodno navedenom mišljenju, uvažavajući da je u ovom konkretnom slučaju provedeno financijsko vještačenje koje dokazuje da je tužiteljica platila više (preplatila) iznose anuiteta od dana sklapanja kredita do dana izvršene konverzije, zbog povećanja kamatne stope uvažavajući da vještak nije ničim doveo u pitanje da je izračun konverzije kredita izvršen na način kako to propisuje odredba članka 19.c. Zakona o izmjenama o dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine " 102/15, dalje ZID ZPK), to je ovaj sud stava da unatoč izvršenoj konverziji, tužitelj ima pravo na povrat onoga što je po mišljenju ovog suda tuženik stekao bez valjane osnove, a čija visina je točno utvrđena.
53. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1., čl. 155., te odredbi čl. 158. st. 1. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine"138/23 dalje OT), sukladno vrijednosti predmeta spora. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove i visine zahtjeva.
54. Tužitelju koji je bio zastupan po kvalificiranom punomoćniku koji je odvjetnik i koji je cijelosti uspio u postupku priznat je sljedeći trošak: za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7.t.1.OT), zastupanje na ročištima od 19. listopada 2021, 16.travnja 2025., 9. lipnja 2025. 16. prosinca 2025. sve u iznosu od po 100 bodova (Tbr.9. t.1 OT),za ročište od 19. listopada 2021. 50 b ( Tbr 9.t.2 OT) za sastav obrazloženih podnesaka od 29. travnja 2025. i 3. studenog 2025.od po 100 b (T.br. 8.t.1.OT), ukupno 750 bodova pretvoreno u eure daje iznos od EUR, uz PDV 25% (1.400,00 EUR) što daje iznos od 1.500,00 EUR, a kada se doda iznos za trošak vještačenja u visini od 600,00 EUR i dobije se ukupni iznos od 2.100,00 EUR koliko je naloženo tuženiku platiti izrekom presude.
55. Tužiteljici nije priznat trošak pristupa ročištu za objavu jer nije ni nastao pristupom tom ročištu, kao ni trošak pristojbe jer je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23) od 20. svibnja 2023. je uvedeno oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi za tužitelje u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa je u tom dijelu valjalo zahtjev odbiti.
56. Na iznos troška teku zatezne kamate od presuđenja do isplate na temelju čl. 151. st.3. ZPP-a, prema stopi zatezne kamate sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,/41/08,125/11,78/15.,29/18, 126/21,114/22, 156/22, 155/23, ZOO).
U Trogiru 14. siječnja 2026.
Sutkinja
Mirna Veža
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u pisanom obliku u 3 (tri) primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.
DNA:
- pun.tužitelja
- punom. tuženika OD Porobija & Porobija, Zagreb
- spis, ovdje
