REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5963/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Tajani Škafar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, 14. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 3208398046 od 08.02.2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja u dijelu čl. 2 glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora“.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 339,12 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23.09.2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 595,37 eur u roku 15 dana.

IV Odbija se tužbeni zahtjev za isplatom zateznih kamata na iznos 595,37 eur od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao neosnovan.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 394,90 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14.01.2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi kako je s tuženikom, 08.02.2007., sklopio Ugovor o kreditu br. 3208398046, temeljem kojeg mu je tuženik odobrio kredit u iznosu 80.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB. Ističe kako je odredbom čl. 2 Ugovor o kreditu, ugovorena obveza tužitelja kao korisnika kredita na plaćanja svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, a sukladno kojoj odredbi je tužitelju, prilikom isplate kredita, naplaćena naknada u iznosu 2.555,12 kuna/339,12 eur. Nadalje navodi kako je obveza ugovorena odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva, na temelju nepoštene ugovorne odredbe budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a koja stvara neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu tužitelja jer mu nameće prekomjernu i ekonomski neopravdanu obvezu pri čemu tuženik nije jasno i nedovosmisleno predočio tužitelju strukturu navednih troškova niti mu je omogućio pregovaranje oko navedene odredbe.

Nastavno na navedeno, a budući da je primjena nepoštene odredbe o naknadi prouzrokovala neosnovano bogaćenje na strani tuženika to tužitelj traži od suda da donese odluku kojom će utvrditi ništetnost odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu te naložiti tuženiku da tužitelju isplati neosnovano naplaćenu naknadu u iznosu 339,12 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 23.09.2025. do isplate te obračunate zakonske zatezne kamate na ime naplaćene nakade u iznosu 595,37 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od presuđenja do isplate uz naknadu troškova postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od presuđenja do isplate.

2. Tuženik je odgovorom na tužbu osporio osnovanost i visinu tužbe, ističući prigovor zastare i prigovor naznačenoj vrijednosti spora.

Nadalje navodi kako je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te da stoga nije dopušteno utvrđivati njezinu poštenost, pri čemu se radi o odredbi koja ne stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Ističe kako u vrijeme skapanja predmetnog ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade niti je postojala obveza tuženika da navede koji su se troškovi kreditora namirivali iz nje, odnosno koje su se njegove usluge njome plaćale.

2.1. Na ročištu 15.12.2025., tuženik je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva kako na ime glavnice tako i obračunatih zateznih kamata na utuženu glavnicu.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u potvrdu ZABE od 20.06.2025., Ugovor o kreditu br. 3208398046 od 08.02.2007., Upute za odobravanje kredita građanima- osnovna upute, Opće uvjete poslovanja, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja te je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), utvrdio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmetom postupka zahtjev je tužitelja za utvrđenjm ništetnosti odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za uslugu kreditora uz zahtjev za isplatom glavnice na ime naplaćene naknade temeljem ništetne odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu u iznosu 339,12 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 23.09.2025. te zahtjev na ime obračunatih zakonskih zateznih kamata na glavnicu u iznosu 595,37 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od presuđenja do isplate.

5. Uzimajući u obzir navode tužbe i odgovora na tužbu, sud je utvrdio kako među strankama nije sporno

-kako su iste temeljem Ugovora o kreditu br. 3208398046 od 08.02.2007., (dalje u tekstu Ugovor o kreditu), zasnovale ugovorni odnos u smislu odredbe čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu 80.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu, promjenjivu sukladno s odlukom tuženika, kao što nije sporno da je odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za uslugu kreditora,

- da je tužitelj 28.02.2007. platio tuženiku naknadu temeljem čl. 2 Ugovora o kreditu u iznosu 2.555,12 kuna što prema Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022.) te fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 iznosi 339,12 eur, a što je razvidno i iz potvrde tuženika od 20.06.2025.

-da obračunate zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 339,12 eur u razdoblju od dospijeća glavnice do 23.09.2025. iznose 595,37 eur.

6. Međutim, budući da je tuženik osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, ističući i prigovor zastare, to je predmetno valjalo raspraviti.

7. Prvenstveno, a uz nespornu činjenicu kako je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, ukazuje se kako isti ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Predmetno iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora čime, a sukladno odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a je svaka stranka koja je nešto primila s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe, dužna predmetno vratiti. Naime, i odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

8. Nadalje, nesporno je, a uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno kako je kredit bio namijenjen za adaptaciju kuće uz zasnivanje založnog prava kao osiguranja tražbine tuženika, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 6 i čl. 14 Ugovora o kreditu.

8.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako je predmetnu nekretninu na adresi u [adresa], adaptacija koje je bila finacirana sredstvima kredita, naslijedio od svoje bake te u istoj živi sa svojom obitelji dok je, a radi osiguranja povlaštene parkirne karte, prijavljen na adresi u [adresa], na kojoj adresi njegov otac u vlasništvu ima stan i poslovni prostor u kojem je otac obavljao obrt, a tužitelj kod istog bio u radnom odnosu sve do umirovljenja oca, kada je preuzeo vođenje obrta.

8.2. Stoga, a budući da tuženik u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, nije dostavio sudu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kao i tijekom otplate, bio vlasnikom obrta, trgovačkog društva ili član istog u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 152/11-pročišćeni tekst) i Zakona o obrtu ("Narodne novine" br. 49/03), pri čemu nije učinio niti vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03), to je sud cijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja kako je kreditom financirao adaptaciju nekretnine za svoje osobne potrebe u kojoj i danas živi te nedvojbenim utvrdio status potrošača tužitelja (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

9. Nastavno na navedeno, nedvojbenim se utvrđuje i da je tuženik »trgovac« u smislu odredbe 3 st. 1 točke 2. ZZP/03.

10. Obzirom na ranije navedena utvrđenja aktivne i pasivne legitimacije stranaka, valjalo je raspraviti daljnje istaknute prigovore tuženika te osnovanost zahtjeva koju tuženik spori.

11. Sukladno odredbi čl. 173 st. 1, st. 3 toč. 4 tada vežećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., 141/06., 117/08., 74/09.) tuženik je bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijima koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita.

12. Nadalje, nesporno je kako je odredbom čl. 2 st. 4 Ugovora o kreditu, ugovorena obveza tužitelja na plaćanje svih naknada sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge kreditora.

12.1. Iako tuženik u smislu odredbe čl. 219 u vezi odredbe čl. 221 a sve ZPP-a, nije dostavio sudu Odluku o tarifi naknada, uvidom u Opće uvjete poslovanja kao i Upute za odobravanje kredita građanima-osnovna upute, razvidno je kako se korisnicima kredita naplaćaju naknade za obradu kredita prilikom isplate kredita koja se, ovisno o namjeni i vrsti kredita, naplaćaju u različtim postotcima od iznosa kredita.

13. Nastavno na navedeno, a uz nespornu činjenicu kako je odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu u vezi Općih uvjeta i Upute, ugovorena naknada za obradu kredita, to je činjenica obveze plaćanja ulazne naknade bila poznata. Međutim, iako visina tako ugovorene naknade nije jasno naznačena u Ugovoru o kreditu kao niti Općim uvjetima niti Uputama, ukazuje se kako je visina navedene obveze tužitelju mogla postati poznata najkasnije u trenutku isplate kredita kada mu je naknada i naplaćena.

14. Slijedom navedenog, a budući da je obveza plaćanja naknade određena Ugovorom o kreditu i Općim uvjetima, pri čemu je ista naplaćena tužitelju u trenutku isplate kredita i to u iznosu 2.555,12 kuna, to neosnovano tvrdi tužitelj da je riječ o neodređenoj ili neodredivoj čindibi.

15. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora, a najkasnije u trenutku isplate kredita, precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

16. Odredba čl. 84 ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive,

Iz navedenog jasno proizlazi kako nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84 ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

17. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

17.1. S tim u vezi, a uzimajući u obzir prirodu Ugovora o kreditu te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom koja se obračunava na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti kao i činjenici da je odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu ugovorena obveza koja se plaća jednokratno na iznos odobrenog kredita, to sporna odredba čl. 2 Ugovora o kreditu po mišljenju ovog suda ne predstavlja odredbu koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

18. Nadalje, tekst čl. 84 ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

18.1. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

19. Slijedom navedenog odredba čl. 2 st. 4 Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti, pa je u okviru te ocjene, potrebno, a sukladno odredbi čl. 81 st. 1 ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

20. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83 ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

21. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81 st. 1 ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 2 st. 4 ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos nakande tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

22. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

23. Odredbe članaka 1021 do 1024 ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

23.1. Pri tome je pozivanje na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 102/15, 128/22 i 156/23) te Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“ br. 15/14), bespredmetno, budući da su predmetni propisi doneseni i stupili su na snagu nakon zasnivanja ugovornog odnosa koji je predmetom ovog postupka.

24. U skladu s čl. 59 st.1 toč. 3 ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

25. Nije sporno da Ugovor o kreditu kao niti Opći uvjeti, ne sadrže konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa prema shvaćanju ovog suda nije niti jasno na što se točno sporna naknada odnosi odnosno što je istom obuhvaćeno (jesu li to materijalni troškovi uredskog materijala, energenata, poštarine, izrada ponude, provjera i unos podataka, savjetovanje, izrada i potpis ugovora i sl.).

Naime, razumno je da u troškove banke treba uključiti materijalni trošak uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni.

Nastavno na navedeno, a budući da u spornoj odredbi Ugovora o kreditu nisu naznačeni troškovi obuhvaćeni ugovorenom naknadom te uzimajući u obzir da je odredbama Ugovora o kreditu tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja svih troškova vazanih uz sastav, potvrđivanje (solemnizaciju) i provedbu tog ugovora, to se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Očito je stoga da se sporna naknada nije koristila za troškove nastale izradom i potpisom kredita.

26. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59 st. 1 toč. 3 ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, to je očito da je tuženik na tužitelja čl. 2 st. 4 Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59 st. 1 toč. 3 ZZP/03 da dokazuje da su isplatom kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naplaćene naknade, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a niti je o istoj tužitelju omogućeno pregovaranje.

27. Valja istaknuti da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

28. Stoga, a budući da je odredba čl. 2 st. 4 Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom to je temeljem odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03, odlučeno kao pod toč. I izreke.

29. Imajući na umu navedeno, tužitelju temeljem odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO-a pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. 2 st. 4 Ugovora o kreditu, i to u iznosu 339,12 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana izvršene naplate navedenog iznosa odnosno od 28.02.2007. do isplate. Predmetno iz razloga što je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, pa tužitelju uz primjenu odredbe čl. 1115 ZOO-a pripada pravo na zakonske zatezne kamate tekuće od dana izvršene uplate odnosno od 28.02.2007. (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate i to po stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. ZOO-a u vezi Uredbe o visini stope zatezne kamate.

29.1. Međutim, budući da je tužitelj potraživao zatezne kamate na ime glavnice od kasnijeg datuma, odnosno od utuženja 23.09.2025., a sve to obzirom da je za razdoblje dospijeća glavnog potraživanja, odnosno od 28.02.2007., pa do 22.09.2025., potraživao isplatu zakonskih zateznih kamata u apsolutnom iznosu od 595,37 eur, a koju visinu niti obračun zakonskih zateznih kamatama tuženik nije osporio, to je temeljem odredbe čl. 2 ZPP-a u vezi odredbe čl. 172 ZOO-a, tužitelju dosuđena zakonska zatezna kamata na iznos 339,12 eur od utuženja odnosno od 23.09.2025. do isplate, a zatim su mu dosuđene i obračunate zatezne kamate u aposlutnom iznosu od 595,37 eur.

29.2. Međutim, neosnovan je zahtjev tužitelja u dijelu u kojem na iznos obračunatih kamata potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata. Predmetno iz razloga što na iznos glavnice (339,12 eur) i dalje teku zatezne kamate, slijedom čega je zahtjev tužitelja odbijen u dijelu u kojem je potraživao isplatu zateznih kamata na iznos 595,37 eur od presuđenja do isplate, sve to temeljem odredbe čl. 27 u vezi odredbe čl. 31 sve ZOO-a (tako i VS RH u Presudi od 16.03.2004. posl.br. Revt- 80/03).

30. Prigovor zastare nije osnovan.

30.1. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

31. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 5 u vezi odredbe čl. 155 sve ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je odmjeren sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 dalje u tekstu Tarifa).

Tako je tužitelju priznat trošak za sastav tužbe, podneska od 10.11.2025., za pristup na ročište 15.12.2025., za svaku radnju u iznosu po 100,00 eur što uz uvećanje za iznos PDV-a 25% iznosi 375,00 eur kojem je pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 13,27 eur te presudu u iznosu 6,63 eur sukladno odredbi čl. 7 Zakona o sudskim pristojbama, što ukupno iznosi 394,90 eur.

Na tako određen trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate temeljem odredbe čl. 151 ZPP-a po stopi propisanoj odredbom čl. 29 ZOO-a.

31.1. Naime, na ročištu 15.12.2025., utvrđena je vrijdnost predmeta spora u iznosu 339,12 eur, a sve to sukladno odredbi čl. 37 st. 1 u vezi odredbe čl. 35 sve ZPP-a.

Predmetno iz razloga što u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 37 st. 1 ZPP-a, jer deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora pri čemu se kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, a ne i sporednih traženja te kamata u smislu odredbe čl. 35 st. 1 i st. 2 sve ZPP-a (tako i VS RH Rev-374/2013 od 06.12.2017., VS RH Rev-x- 155/2010 od 30.06.2010.). Stoga je za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora uzeta u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva (339,12 eur), dok se vrijednost obračunatih zateznih kamata koje predstavljaju sporedno potraživanje ne uračunava u vrijednost predmeta spora u smislu odredbe čl. 35 st. 2 ZPP-a.

U Zagrebu, 14. siječnja 2026.

Sudac

Tajana Škafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rj. za sud. pristojbu na tužbu 13,27 i presudu 13,27 eur

2. Pun. tuženika