REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Jž-2249/2017
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. ĐU i dr., zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj 5/1990., 30/1990., 47/1990. i 29/1994.), odlučujući o žalbi okr. ĐU, podnesenoj protiv osuđujućeg dijela presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru od 16. svibnja 2022., broj: 85. Pp - 847/2022-8, u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba okr. ĐU kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu.
II. Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.), okr. ĐU je dužan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 50,00 (pedeset) eura, u roku 15 dana od primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru od 16. svibnja 2022., broj: 85. Pp - 847/2022-8, okr. ĐU i FU proglašeni su krivim da su, na način činjenično opisan u izreci prvostupanjske presude, počinili prekršaj i to okr. ĐU iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a okr. FU iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji im je izrečena novčana kazna od 903,14 kuna, što je protuvrijednost 240 DEM, odnosno protuvrijednost 120,00 eura, koju kaznu su oba okrivljeika dužni platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja 2/3 izrečene novčane, dok su oba okrivljenika u cijelosti oslobođeni obveze na plaćanje troškova prekršajnog postupka.
1.1. Istom presudom, okr. ĆU na temelju članka 182. točke 3. Prekršajnog zakona, oslobođen je optužbe da bi na način činjenično opisan u oslobađajućem dijelu izreke pobijane presude počinio prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.
2. Protiv osuđujućeg dijela te presude, okr. ĐU pravodobno je po branitelju Darku Mundweilu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Schmidt&Mundweil j.t.d. podnio žalbu naznačujući da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o prekršajnopravnim sankcijama, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba prihvati.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava. Pri tome nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.
5. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja okr. ĐU ističe da nije utvrđeno točno mjesto počinjenja prekršaja jer osim adrese počinjenja prekršaja (eg, wt) nije utvrđeno je li to ulica, dvorište, balkon caffe bar i sl., već je samo navedeno da se radilo o javnom mjestu, a time da nedostaje točan opis javnog mjesta kao bitnog obilježja prekršaja. Nadalje, ističe se da u postupku nije dokazano da bi okr. ĐU verbalno napao okr. ĆU riječima koje mu se stavljaju na teret, a samim time da njegovo ponašanje u inkriminirano vrijeme nije bilo naročito drsko i nepristojno. Osim toga, okr. ĐU ističe da je za ostvarenje prekršaja naročito drskog i nepristojnog ponašanja potrebno da se takvo ponašanje ostvari prema više osoba, odnosno prema „građanima“, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.
5.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima okr. ĐU, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Nisu točni žalbeni navodi okr. ĐU da nije dokazano da bi inkriminirane prilike osim fizičkog napada ĆU i verbalno napao riječima koje mu stavljaju na teret, budući da iz iskaza ĆU te svjedoka ŠU jasno proizlazi da je došlo do verbalnog vrijeđanja pri čemu je ĆU u svom iskazu izričito iskazao da mu je ĐU opsovao mrtvu majku, govoreći mu da ga treba naučiti pameti, a što je i potvrđeno dokaznom radnjom suočenja provedenom između okr. ĐU i ĆU. Činjenica da svjedoci AU i LU nisu čuli psovanje od strane okr. ĐU nije od utjecaja na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.
5.2. U odnosu na žalbene navode okr. ĐU kojima osporava javnost mjesta kao bitnog obilježja prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, ističe se da tu činjenicu okrivljenik nije osporavao prilikom iznošenja svoje obrane, a niti je tu činjenicu dovodio u sumnju tijekom dokaznog postupka, radi čega se ta činjenica ne može isticati niti sada u žalbenim navodima, a sukladno odredbi članka 193. stavak 5. Prekršajnog zakona.
5.3. Isto tako, nisu osnovani žalbeni navodi okr. ĐU da je za ostvarenje obilježja prekršaja kao naročito drskog i nepristojnog ponašanje potrebno da se to ponašanje ostvari prema više osoba. Naime, naročito drsko i nepristojno ponašanje očituje se u verbalnom napadu, vrijeđanju i psovanju te fizičkom napadu okrivljenika na javnom mjestu na drugu osobu pri čemu je irelevantno koliko je osoba bilo nazočno na tom javnom mjestu, ispred ugostiteljskog objekta „t3“ u wt.
5.4. Stoga, ocjena je ovog suda da žalbeni navodi okr. ĐU, predstavljaju bezuspješan pokušaj otklanjanja vlastite prekršajne odgovornosti te da provedeni dokazi ne ostavljaju nikakvu dvojbu u pogledu odlučnih činjenica, pa nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
6. U žalbi zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, okr. ĐU ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 37. Prekršajnog zakona jer mu je izrekao novčanu kaznu u gotovo maksimalnom iznosu.
6.1. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj utvrdio novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, količini protupravnog ponašanja, stupnju odgovornosti i svrsi kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona. Po ocjeni ovog suda novčana kazna, primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja jer je izrečena u iznosu iznad zakonom propisanog maksimalno iznosa za prekršaj iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kao blaža vrsta kazne budući da je za predmetni prekršaj osim novčane kazne alternativno propisana i kazna zatvora, kao teže vrsta kazne.
6.2. Ističe se da je nakon donošenja nepravomoćne presude, stupio na snagu Zakon o izmjenama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj 114/2022.), kao posljedica stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/2022., 88/2022.), a koji u konkretnom slučaju zbog konverzije novčane valute propisuje manji iznos najniže i najviše novčane kazne ( u iznosu od 20,00 do 170,00 eura, što prema fiksnom tečaju konverzije – 7.53450, iznosi 150,69 do 1.280,87,45 kuna), dok je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj 5/1990., 30/1990., 47/1990. i 29/1994.) koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja propisivao za taj prekršaj nešto strožu najnižu i najvišu novčanu kaznu (u iznosu od 50 dem do 350 dem, revalorizirano po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 31. prosinca 2001.). Budući da je, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud pravilno odmjerio novčanu kaznu i okrivljeniku za prekršaj iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, izrekao novčanu kaznu od 903,14 kuna / 120,00 eura, a koja je unutar okvira novčanih kazni propisanih Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, kao i unutar okvira novčanih kazni propisanih Zakonom o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, ovaj drugostupanjski sud novi zakon nije primijenio, ocijenivši da je prema načelu konkretnosti (novčana kazna pravilno odmjerena i primjerena svim okolnostima slučaja) novi Zakon u izmijenjenoj odredbi ne dovodi do povoljnijeg rezultata za okrivljenika.
7. U odnosu na žalbene navode okr. ĐU kojima osporava pravilnost prvostupanjske presude u oslobađajućem dijelu u odnosu na okr. ĆU ističe se da je u tom dijelu žalba okr. ĐU nedopuštena.
7.1. Naime, odredbom članka 192. stavak 1. 2. i 3. Prekršajnog zakona, propisano je;
„(1) Žalbu protiv prvostupanjske presude mogu podnijeti stranke, branitelj i oštećenik.
(2) U korist okrivljenika žalbu mogu podnijeti i njegov bračni i izvanbračni drug, srodnik u uspravnoj liniji, zakonski zastupnik, posvojitelj, posvojenik, brat, sestra i udomljenik. Žalbeni rok i u tom slučaju teče prema članku 191. stavku 1. ovog Zakona.
(3) Tužitelj može podnijeti žalbu i na štetu i u korist okrivljenika.“
7.2. Dakle, iz naprijed citiranih zakonskih odredbi jasno proizlazi da samo tužitelj može podnijeti žalbu i na štetu i u korist okrivljenika, pa obzirom da je u ovom prekršajnom predmetu tužitelj tijelo državne uprave (Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska uprava osječko-baranjska, Policijska postaja Beli Manastir) koje je podnijelo optužni prijedlog, okr. ĐU nije ovlašten pobijati prvostupanjsku presudu kojom je okr. ĆU oslobođen od optužbe.
8. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog, koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura) pa iznos od 50,00 eura predstavlja iznos neznatno iznad minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika kao ni osoba koje je isti eventualno dužan uzdržavati, budući da iz stanja spisa ne proizlazi da je isti nije sposoban za privređivanje.
9. Slijedom navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 14. siječnja 2026.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Emina Bašić, v.r.
Kristina Gašparac Orlić, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okr. ĐU, branitelja i tužitelja.