Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-957/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lane Putrić predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Snježane Šaško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Radonić, odvjetnik iz Ploča, protiv tuženika UK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik mr.sc. Julijano Dropulić, odvjetnik iz Ploča, radi prestanka uznemiravanja i naknade štete, odlučujući povodom žalbe tužiteljice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Makarskoj od 24. ožujka 2025. poslovni broj: P- 153/2022-35, u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda i rješenje Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj: P-153/2022-35 od 24. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: " Tuženiku se nalaže isplatiti tužiteljici iznos od 10.000,00 kn, u roku 15 dana, zajedno s zakonskim zateznim kamatama, koje se određuje, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Tuženiku se nalaže u roku 15 dana prestati uznemiravati tužiteljicu u suvlasništvu č. zgr. [katastarska čestica] ZKU 2026, k. o. [katastarska općina] na način da ukloni WC školjku i umivaonik s vanjskog zada objekta tužiteljice, da ukloni spojeve verande (odrine) koji su pričvršćeni na fasadu (zid) objekta tužiteljice.

Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama“.

1.1. Pod točkom II. izreke naloženo je tužiteljici da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u visini od 1.400,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate.

1.2. Rješenjem prvostupanjske odluke riješeno je da se ne dozvoljava povlačenje tužbe učinjeno podneskom od 13. srpnja 2024.

2. Prvostupanjsku presudu i rješenje pravodobnom žalbom pobija tužiteljica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih žalbenih osnova propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se preinači pobijana presuda i usvoji tužbeni zahtjev, a podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz promjenu suca.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet postupka zahtjev je tužiteljice kao suvlasnice nekretnine čzgr. 299 u naravi zgrade sa 165 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za zaštitu od uznemiravanja na način da je tuženik prestane uznemiravati u suvlasništvu te nekretnine na način da ukloni WC školjku i umivaonik s vanjskog zida objekta tužiteljice, da ukloni spojeve verande (odrine) koji su pričvršćeni za fasadu (zid) objekta tužiteljice te zahtjev za naknadu štete u iznosu od 1.327,23 EUR sa zateznom kamatom bez navođenja konkretnog dana od kojeg se potražuje, a zbog vlaženja zida u kući tužiteljice uslijed prodora vlage kao posljedice ugradnje WC školjke i umivaonika po tuženiku na vanjskom zidu nekretnine tužiteljice. Tužbeni zahtjev je tužiteljica nakon provedenog građevinskog vještačenja odredila na način da traži da se naloži tuženiku isplatiti joj iznos od 277,50 EUR u roku 15 dana zajedno sa zateznom kamatom čiji početak tijeka ne određuje te da u istom roku prestane uznemiravati tužiteljicu u suvlasništvu čzgr. 299 ZKU. 2026 k. o. [katastarska općina] na način da ukloni spojeve verande (odrine) koji su pričvršćeni na fasadu (zid) objekta tužiteljice. Budući tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe sud prvog stupnja rješenjem prvostupanjske odluke nije dozvolio povlačenje tužbe učinjeno podneskom od 13. srpnja 2024.

6. Polazeći od predmeta spora prvostupanjski sud je na temelju ocjene provedenih dokaza koje nabraja u točki 5. obrazloženja pobijane presude utvrdio slijedeće činjenice:

- da se na čestici zem. kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] anagrafske oznake [adresa] koja je u vlasništvu tuženika nalazi mali sanitarni čvor koji se sastoji od WC i umivaonika

- da je dvorište tuženika ograđeno s jedne strane zidom kuće tužiteljice uz čiji rub je postavljen okapnik čiji izljev završava ispod sanitarnog čvora

- da je između kuće tužiteljice i sanitarnog čvora tuženik izgradio zid koji se proteže duljinom sanitarnog čvora

- da je zid kuće tužiteljice prema dvorištu tuženika ožbukan sa vidljivom tragovima plijesni i pukotinama te da je, obzirom da je padala jaka kiša za vrijeme uviđaja, utvrđeno da voda sa krova tužiteljice kroz okapnik prolazi kanalom ispod spornog WC i uz zid kuće tužiteljice

- da se ispred ulaza u nekretninu tuženika nalazi odrina – metalni nosači za nadstrešnicu koji su s jedne strane učvršćeni u kameni zid za koji tužiteljica tvrdi da je njezin, a starost koje konstrukcije vještak nije mogao procijeniti budući je bojana u zadnje vrijeme

- da su u stanu tužiteljice iza kauča koji je smješten uz rub vanjskog zida kuće tužiteljice vidljiva na zidu oštećenja od vlage, a isto tako i u WC na pločicama i sobi tužiteljice

- da su prostorije WC (ispod stepeništa) i metalna konstrukcija odrine izgrađeni na međi sa sjeverozapadno položenom nekretninom tužiteljice

- da je WC izveden tlocrtnih dimenzija 2,95 x 1,37 m, a sastoji se od prostorije sa WC školjkom ispod stepeništa i pred prostora WC sa umivaonikom, pisoarom i bojlerom te je sa sjeverne vanjske strane WC vidljivi betonski zid debljine 15 cm koji je izveden uz zid kuće tužiteljice, a uz navedeni zid sa vanjske sjeverne strane na podu je izveden otvoreni betonski kanal u koji se ulijeva voda iz krovnog odvoda sa kuće tužiteljice, a u isti kanal je izveden i odvod pisoara u WC-u tuženika

- da voda iz otvorenog kanala ulazi u prostor ispod poda WC-a tuženika te dalje nije vidljiva trasa odvoda ali je uočen betonski poklopac šahta ispod stepenica, južno od WC tuženika, za koji stranke za vrijeme očevida navode o šahti koja prikuplja vodu iz tog kanala te postoji mogućnost da je na podu WC tuženika ispred vrata prostorije sa WC školjkom ispod izvedena kolektorska ili revizijska šahta

- da se južno od stepeništa nalazi odrina izvedena iz željeznih profila (većim dijelom okruglih, manjim dijelom pravokutnih) bojanih zelenom bojom koja je pričvršćena na način da željezni profili ulaze u kameni zid prema nekretnini tužiteljice time da su profili ubušeni u prostor fuga između kamenih blokova od kojih je zid zidan te su djelomično učvršćeni cementnim malterom oko profila

- da obzirom da se s druge strane oštećenog zida od vlage tužiteljice (tragovi plijesni i mrlje od vlage) koja se nalaze na donjem dijelu zida u visini nešto više od 50 cm, nalazi kanal za odvod oborinske i fekalne vode da je isti vjerojatno uzročnik vlaženja na zidu time da se točno stanje samog kanala i podnih konstrukcija s obzirom na nedostupnost ne može utvrditi

- da troškovi potrebni za hidroizolaciju s unutarnje strane i saniranje oštećenog zida na nekretnini tužiteljice iznose ukupno 277,50 EUR s uključenim PDV

- da je prema iskazima stranaka i svih saslušanih svjedoka razvidno da je upravo pok. brat tuženika MK prije barem 30 godina postavio prvi dio konstrukcije za odrinu, dok je drugi dio postavljen naknadno, a sigurno prije otvaranje kafića odnosno prije više od 10 godina dok nije utvrđeno da bi upravo tuženik izvodio ikakve radove na postavljanju konstrukcije za odrinu niti je dao nalog za postavljanje istih, a niti je ista napravljena isključivo u njegovu korist pa da je stoga osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije

- da tužiteljica nije dokazala da je zid na koji je učvršćena konstrukcija odrine u vlasništvu tužiteljice i njezinog supruga, a da je tu činjenicu tuženik osporio navodeći da je taj zid barem u suvlasništvu pa je tužiteljica bila u obvezi dokazati da se radi o zidu u njezinom vlasništvu sukladno odredbi članka 101. stavka 1. ZV, a da zajedničku ogradu sukladno članku 101. stavku 3. ZV može svaki od susjeda upotrebljavati sa svoje strane do polovine njezine širine s time da ne smije činiti ništa što bi ogradu dovelo u opasnost ili što bi njegova susjeda sprečavalo da je on upotrebljava sa svoje strane do polovine, a što tužiteljica ni jedno od toga nije dokazala pa i zbog toga tužbeni zahtjev proizlazi neosnovanim

- da tijekom postupka nije dokazano da bi se prednica tužiteljice FK protivila izgradnji odrine već iz iskaza svjedoka koji su bili u rodbinskim vezama sa pok. FK proizlazi da se ista nije protivila izgradnji odrine zbog čega su ispunjene pretpostavke za stjecanje stvarne služnosti dosjelošću,

pa na temelju tih utvrđenih činjenica zaključuje da nije osnovan tužbeni zahtjev koji se odnosi na zaštitu od uznemiravanja, a niti zahtjev za naknadu štete jer je nesporno da je tužiteljica radila rekonstrukciju krova kojom prilikom je odvodnju kišnice sa svog krova usmjerila u otvoreni odvodni kanal na dvorištu tuženika iako taj kanal nema izvod izvan dvorišta, a da se u isti kanal odvodi kišnica sa još jedne druge kuće i zbog čega tužiteljica nije dokazala da je upravo izgradnja WC dovela do prodiranja vlage budući se nikako ne može isključiti da na prodiranje vlage utječe odvodnja kišnice upravo sa njezinog krova dok tužbenim zahtjevom nije traženo uređenje odvodnog kanala već samo naknada štete za koju tužiteljica nije dokazala da su ostvarene pretpostavke temeljem kojih bi tuženik bio u obvezi naknaditi istu.

7. U žalbi tužiteljica prije svega ističe da nakon što je specificirala tužbeni zahtjev po primitku nalaza i mišljenja vještaka nije došlo do povlačenja tužbenog zahtjeva već do specifikacije tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja. Tvrdi da je za uređenje tužbenog zahtjeva u ovom postupku bilo potrebno provesti "prometno vještačenje" budući niti sud, a niti stranke ne raspolažu dovoljnim stručnim znanjem kojim bi utvrdili visinu nastale štete te je tek po provedenom vještačenju mogla postaviti tužbeni zahtjev. Tumačenje tako konačnog postavljanja tužbenog zahtjeva kojeg nije mogla postaviti dok nije provedeno vještačenje, kao djelomično povlačenje tužbe bi bilo pretjerani formalizam i onemogućio bi tužiteljici pravo na pristup sudu koje pravo je zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17– dalje u tekstu: Konvencija za zaštitu ljudskih prava) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 8/98 – pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 – pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 – pročišćeni tekst, 55/01 – ispravak, 76/10 i 5/14 – dalje u tekstu: Ustav RH). Smatra da gramatičko tumačenje odredbe članka 193. stavka 2. ZPP po kojem bi se specifikacije tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja, a kada tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka potražuje manje od inicijalne vrijednosti koju potražuje tužbom smatrala djelomičnim povlačenjem tužbe, predstavlja prekomjerni teret za tužitelja koji bi u tom slučaju prije pokretanja parničnog postupka trebao provesti vještačenje o svom trošku radi određivanja tužbenog zahtjeva, a koji nalaz i mišljenje, osim u slučaju pristanka tuženika ne bi mogao biti korišten kao dokaz u ovom postupku te bi na istu okolnost ponovno u ovom postupku morao snositi trošak vještačenja. Smatra da takvo tumačenje predstavlja nepredvidljivu primjenu mjerodavnog prava i kao takvo je suprotno ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja zbog čega nije trebalo cijeniti protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbe jer po njezinom mišljenju nije ni došlo do djelomičnog povlačenja tužbe već je trebalo odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice kao konačno postavljenom podneskom.

7.1. Osporavajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda tužiteljica ukazuje da sud nije poklonio vjeru iskazu tužiteljice, svjedoka ĆK i svjedokinje TK u dijelu u kojem su iskazati da se FK protivila izgradnji konstrukcije za odrinu već je poklanjajući vjeru iskazima svjedoka HK, ĐK, DK i ŠK kao i tuženiku zaključio da su ispunjene pretpostavke za stjecanje stvarne služnosti dosjelošću. U vezi toga smatra da nema obrazloženja zašto se "vjeruje svjedocima kojima se vjeruje, a zašto ne svjedocima kojima se ne vjeruje", navode suda da su iskazi jednih svjedoka u suprotnosti s iskazima drugih ocjenjuje paušalnim dok navod suda da FK nije pokretala nikakve postupke govori za sebe. Pojašnjava da se radilo o starijoj osobi zbog čega to nije nikakav dokaz dok je navod prvostupanjskog suda da se radi o malom mjestu u kojem takvo protivljenje nije moglo proći nezapaženo smatra neuvjerljivim i prilagođenim presudi.

7.2. Osporavajući odbijajući dio presude za naknadu štete tužiteljica ukazuje da je vještak iskazao da voda iz otvorenog kanala ulazi u prostor ispod poda WC tuženika i da dalje nije vidljiva trasa odvoda, a također je naveo da bi se opisani kanal doveo u ispravno stanje potrebno napraviti zatvoreni sistem odvoda, a ne otvoreni pa s tim u vezi postavlja pitanje tko bi to trebao napraviti i ujedno odgovara da je to tuženik na čijoj se nekretnini nalazi kanal. Nadalje tvrdi da je sporni zid sastavni dio tužiteljičine kuće te da je kod negatorijske tužbe u smislu odredbe članka 167. stavka 2. ZV pasivno legitimirana svaka osoba koja vlasnika bespravno uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti glede njegove stvari pa da je u tom smislu pasivno legitimirana osoba koja neposredno uznemirava vlasnika bilo postupajući u svoje ime, bilo to po nalogu ili u korist trećega kao i osoba po čijem se nalogu to uznemiravanje čini, ali i osoba u čiju se korist vlasnik uznemirava, a koje ona znajući što se čini to odobrila ili se time okoristila. S tim u vezi ukazuje da je RK iskazala da je odrinu počeo raditi njezin pok. suprug MK prije više od 40 godina time da je na zidu prije bio klak koji je ispao a nakon što je ispao oni su stavili malter, dok nije bilo nikakvih posebnih radova sigurno preko 7 godina. Poziva se na iskaz svjedoka ĆK koji je vidio da je tuženik bušio zid. U odnosu na ogradu iz članka 101. ZV tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravo jer se ovdje ne radi o zidu visine 60 cm koji bi bio ograda već je riječ o zidu kuće tužiteljice, a što su izjavili svjedoci. Konačno ističe da tužbeni zahtjev "upravljen na uređenje odvodnog kanala ne bi bio moguć jer što ako to tuženik ne napravi, i kako će urediti kanal, stoga bi to bio neovršiv TZ".

8. Prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a člankom 375. stavkom 1. ZPP propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

9. Postupajući po naprijed citiranoj odredbi utvrđeno je da donošenjem pobijane presude nije ostvarena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

10. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka uz članka 354. stavka 1. ZPP jer nedopuštajući djelomično povlačenje tužbe, prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio članak 193. stavak 1. i 2. ZPP.

11. Nesporno je da je tužiteljica nakon provedenog dokaza uviđajem na licu mjesta te primitka nalaza i mišljenja građevinskog vještaka PK podneskom od 13. srpnja 2024. odredila tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtjeva isplatu iznosa od 277,50 EUR, a u odnosu na tužbeni zahtjev za zaštitu od uznemiravanja na način da sada zahtjeva da je tuženik prestane uznemiravati u suvlasništvu č. zgr. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na način da ukloni spojeve verande (odrine) koji su pričvršćeni na fasadu (zid) objekta tužiteljice.

12. Člankom 193. stavkom 1. ZPP propisano je da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, a stavkom 2. tog članka da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.

13. Tužitelj je podneskom od 13. srpnja 2024. nedvojbeno smanjio tužbeni zahtjev kako u odnosu na zahtijevanu naknadu štete s iznosa od 1.327,23 EUR na iznos od 277,50 EUR, dok u odnosu na zaštitu od uznemiravanje više ne traži da uznemiravanje prestane na način da tuženik ukloni WC školjku i umivaonik sa vanjskog zida objekta tužiteljice, a koje smanjenje prema pravnom shvaćanja ovog suda kao i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela održanoj 26. travnja 2021., pod brojem Su-IV-16/2021-8, predstavlja djelomično povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP za koje je, jer je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Tuženik se na ročištu održanom 16. srpnja 2024. izričito izjasnio da ne pristaje na djelomično povlačenje tužbe.

14. Budući tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe to se po prosudbi ovog suda postupak u odnosu na povučenu tužbu i za taj dio zahtjeva nastavlja kao da nije bilo povlačenja i sud treba donijeti odluku o tužbenom zahtjevu koji je bio postavljen do smanjenja tužbenog zahtjeva. Takovo pravno shvaćanja izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih revizijskih odluka po dopuštenju pa tako i u odlukama od kojih se konkretno navode novije odluke posl.broj: Rev-1367/2024 od 12. studenog 2024. i broj: Rev-800/2023 od 11. veljače 2025.

15. Odredbe člana 193. stavak 1. i stavak 2. ZPP nisu mijenjane od 8. listopada 1991. kada je stupio na snagu Zakon o preuzimanju Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91) kojim je člankom 1. preuzet Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91) kao zakon Republike Hrvatske zbog čega tumačenje tih odredbi nije nepredvidivo obzirom na već ustaljenu sudsku praksu, a niti predstavlja pretjerani formalizam. Primjenom tih odredbi nije povrijeđeno bilo koje postupovno pravo tužiteljice koje bi bilo zaštićeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i člankom 29. Ustava Republike Hrvatske pa tako niti pravo na pristup sudu, poglavito imajući vidu da zbog smanjenja tužbenog zahtjeva tužiteljica nije naznačila vrijednost predmeta spora u manjem iznosu od onog određenog rješenjem prvostupanjskog suda donesenog na pripremnom ročištu održanog 16. svibnja 2023. zbog čega odlučivanje o tužbenom zahtjevu iz tužbe nije imalo nikakav značaj ni za odluku o troškovima postupka.

16. Osnovano tužiteljica tvrdi da je pogrešno sud prvog stupnja ocijenio da tuženik nije pasivno legitimiran u ovom sporu jer je i po ocjeni ovog suda, a imajući na umu odredbu članka 167. stavak 1. ZV („Ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može i putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane“) i stavak 2. istog članka („Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo iz stavka 1. ovoga članka, vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari; ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže.“) kod negatorijske tužbe u smislu tih zakonskih odredbi pasivno legitimirana svaka osoba koja vlasnika bespravno uznemirava u izvršavanju njegove vlasti glede njegove stvari, pa je u tom smislu, pasivno legitimirana kako osoba koja neposredno uznemirava vlasnika, bilo postupajući u svoje ime, bilo po nalogu ili u korist trećega, tako i osoba po čijem se nalogu to uznemiravanje čini, ali i osoba u čiju se korist vlasnik uznemirava ako je ona znajući što se čini to odobrila ili se time iskoristila.

17. Budući tijekom postupka nije bilo sporno da je tuženik jedan od suvlasnika na kojoj se nalazi odrina to je tuženik i pasivno legitimiran u ovog parnici bez obzira što je istu postavio njegov pokojni brat MK, a i WC sa umivaonikom za kojeg tužiteljica tvrdi da je izvor vlaženja njezinog zida nalazi se na nekretnini kojoj je tuženik suvlasnik.

18. O takvoj pasivnoj legitimaciji u sporu za zaštitu od uznemiravanja pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka pa tako i u odluci broj: Rev-1142/2016-2 od 2. prosinca 2020.

19. Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud je činjenice koje se odnose na neprotivljenje prednice tužiteljice pok. FK pričvršćivanju metalne konstrukcije odrine na zid objekta tužiteljice utvrdio na način na koji mu to nalaže članak 8. ZPP, dakle prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka te je stečeno uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima koji imaju uporište u procesnoj građi. Stoga ovaj sud ne nalazi ostvarenom bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 8. ZPP na koju sadržajem žalbe ukazuje žalba. Pri tome se ukazuje da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti kao ni time što tužiteljica nije zadovoljna ocjenom dokaza i na temelju te ocjene utvrđenih odlučnih činjenica ujedno smatrajući da je iz provedenih dokaza istinitim i bitnim za odlučivanje valjalo prihvatiti samo ono što ona tvrdi kao i njezino tumačenje istinitog i logičnog, tužiteljici nije povrijeđeno ni jedno pravo.

20. Ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja da je tuženik stekao pravo služnosti dosjelošću kako to i tvrdi tuženik u odgovoru na tužbu, i to tzv. afirmativnu kućnu služnost držanja spojeva u zidu objekta tužiteljica kojima je metalna konstrukcije odrine s lijeve strane nekretnine u suvlasništvu tuženika gledajući s ulične strane učvršćena u zid, a koju služnost određuje članak 196. stavak 1. ZV-a.

21. Člankom 229. stavkom 1. ZV propisano je da se stvarna služnost osniva na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio.

22. Iz provedenih dokaza saslušanjem tuženika i svjedoka RK, TK, ŽK, EK. DK i AK proizlazi da je prijepornu odrinu postavio pok. brat tuženika MK prije više od 30 godina. Tako tuženik navodi da je odrina izgrađena prije nego se 70-ih godina preselio u drugu nekretninu, te da je nakon što se posađena loza osušila prije otprilike 25 – 30 godina napravljen ostatak odrine. Svjedokinja RK iskazala je da odrinu počeo raditi njezin pok. suprug MK prije više od četrdeset (40) godina i to prvi dio, a drugi dio prije otprilike trideset (30) godina kada je usahnula loza i stavljene sture nakon čega više nisu rađeni nikakvi radovi na odrini. Svjedok OK (suprug tužiteljice koja je naslijedila FK nakon njezine smrti i koja je prema iskazu tužiteljice umrla dvije godine prije nego što su 2008. prvi put na zid naslonjeni komadi željeza) iskazao je da u vrijeme kada je vlasnica nekretnine bila teta njegove supruge nije zanimala ta odrina, ali mu je poznato da se odrina popravljala prije nego je kafić počeo raditi ili te godine kada je počeo raditi, a to je bilo otprilike 1997. – 2000. kada su postavljena i vrata, a da je to sve radio pok. brat tuženika MK, dok je osobno vidio da je je tuženik prije otprilike 4-5 godina učvršćivao odrinu u zid. Prema sjećanju svjedoka VK zadnji radovi na odrini bili su davno možda početkom osamdesetih, a svjedok CK je iskazao da je odrina već dugo u istom stanju te da se s druge strane na zidu prema NK (tužiteljica ops. ovog suda) ništa nije mijenjalo osim što su postavljena vrata kojih nije bilo prije dvadeset (20) godina. Svjedok ŠK nakon što mu je pokazana fotografija broj 18 s lista 88 spisa (prilog nalazu i mišljenju građevinskog vještaka - ops. ovog suda) iskazao je da je to konstrukcija na koju je bila postavljena odrina, odnosno divlja loza. Svjedokinja TK, unuka pok. FK, iskazala je da ne zna kada je točno postavljena odrina, ali da se sjeća da je prije nekih 25 – 30 godina došla u posjetu baki sa mlađim sinom koja je tada bila uznemirena zbog intervencije na zidu kuće jer je znala da više neće moći pristupiti svojem zidu.

23. Iz naprijed navedenih iskaza nedvojbenim proizlazi zaključak da je tuženik u posjedu prava služnosti opisane u točki 20. ovog obrazloženja više od trideset (30) godina koja se nije mijenjala popravljanjem i učvršćivanjem spojeva u zid, pa uz pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da se prednica tužiteljice sada pok. FK nije protivila pričvršćivanju metalne konstrukcije odrine na zid njezinog objekta, to su ispunjene sve odredbom članka 229. ZV propisane pretpostavke za stjecanje prava služnosti dosjelošću.

24. Člankom 167. stavkom 2. ZV propisano da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo iz stavka 1. ovoga članka, vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari; ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže.

25. Imajući stoga na umu naprijed citiranu zakonsku odredbu i da je tuženik dokazao da je služnost držanja prijepornih spojeva u zidu objekta tužiteljica stekao dosjelošću, to je tuženik dokazao i da ima pravo i nadalje držati željezne profile ubušene u prostor fuga između kamenih blokova od kojih je sazidan zid prema nekretnini tužiteljice, a što je tužiteljica dužna trpjeti (članak 196. stavak 2. ZV) i zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužiteljice za zaštitu od bespravnog uznemiravanja njezinog prava vlasništva odbijen.

26. Fragmentarnim interpretiranjem nalaza i mišljenja građevinskog vještaka tužiteljica nije dovela u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da nije dokazala da je upravo gradnja WC-a dovela do prodiranja vlage u zidove njezine nekretnine jer se i prema ocjeni ovog suda na temelju provedenog dokaza vještačenjem po vještaku građevinske struke ne može sa sigurnošću utvrditi odgovornost tuženika za štetu nastalu tužiteljici prodiranjem vlage u zidove njezine kuće, poglavito imajući u vidu da je tužiteljica prilikom rekonstrukcije krovišta svoje kuće odvodnju oborinskih voda putem krovnog odvoda usmjerila na otvoreni kanal na nekretnini tuženika uz sam WC, a što je kako navodi vještak u svom nalazu mišljenju „vjerojatni uzročnik vlaženja na zidu“ jer iz tog kanala voda ulazi u prostor ispod poda WC-a tuženika dok dalje nije vidljiva trasa odvoda. Kad se takvo utvrđenje stavi u korelaciju sa Zapisnikom o izvršenom inspekcijskom nadzoru Državnog inspektorata, Područni ured Split, Službe za nadzor zaštite okoliša i vodopravna inspekcija od 23. lipnja 2021. obavljenim na zahtjev i po prijavi tužiteljice u kojem je konstatirano da se sanitarne otpadne vode sustavom javne odvodnje koji je smješten ispod prometnice odvode u more kao i s drugih lokacija, to pravilnim ovaj sud ocjenjuje utvrđenje prvostupanjskog suda da tužiteljica nije dokazala sve pretpostavke iz članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 29/18 , 126/21, 156/22, 145/23 i 155/23) za odgovornost tuženika za naknadu štete u iznosu od 277,50 EUR. Naime, sukladno toj zakonskoj odredbi odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete (oštećenik) i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice. U konkretnom slučaju tužiteljica nije dokazala da bi tuženik na vanjskom zidu nekretnine tužiteljice ugradio WC školjku i umivaonik zbog kojih bi kao uzročnika prodora vlage nastala oštećenja na unutarnjim zidovima njezine nekretnine kako to tvrdi u činjeničnim navodima tužbe, a niti je dokazala da su oštećenja zidova uslijed vlage posljedica protupravnog postupanja tuženika zbog izlijevanja fekalne vode iz pisoara WC-a za vrijeme sezonskog obavljanja ugostiteljske djelatnosti, a koji uzrok kao jednim od tek vjerojatnih, uz usmjerenih oborinskih voda sa krova kuće tužiteljice na nekretninu tuženika uz WC, navodi vještak u svom nalazu i mišljenju. Budući da nisu ostvarene sve zahtijevane pretpostavke odgovornosti za na naknadu štete, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 277,50 EUR.

27. Iz svih naprijed navedenih razloga žalba tužiteljice ocijenjena je neosnovanom zbog čega je primjenom članka 368. stavka 1. ZPP istu valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu uključujući i odluku o troškovima postupka koju tužiteljica očito pobija posljedično pobijanju odluke o glavnoj stvari jer ne iznosi nikakve konkretne razloga pobijanja, a da ovaj sud u odluci o troškovima postupka ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

U Varaždinu 14. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Lana Putrić