Republika Hrvatska
Županijski sud u Karlovcu
Karlovac
Gž-691/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od suca Josipa Štrucelja predsjednika vijeća, sutkinje Vinke Vrančić izvjestiteljice i članice vijeća, te sutkinje Vesne Britvec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Zoranu Kosanoviću odvjetniku u Kutini, protiv tuženika Telemach Hrvatska d.o.o. iz Zagreba, Ulica Josipa Marohnića 1, OIB: 70133616033, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Sučiću odvjetniku u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-509/2024-18 od 24. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 14. siječnja 2026..
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-509/2024-18 od 24. srpnja 2025.
II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu žalbenog troška u iznosu 312,50 EUR, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-509/2024-18 od 24. srpnja 2025. u točki I. izrijeke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
"Proglašava se nedopuštenom ovrha – pljenidba i prijenos u postupku pokrenutom po zahtjevu tuženika Telemach Hrvatska d.o.o. iz Zagreba, Ulica Josipa Marohnića 1, OIB: 70133616033 pred FINA-om radi naplate s osnove rješenja javnog bilježnika Milana Glibote Ovrv-1828/07 od 15. siječnja 2007. godine na teret računa tužiteljice LR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].",
te je u točki II. izrijeke naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu 437,50 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.
2. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP), nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o trošku, s prijedlogom da sud drugog stupnja ukine pobijanu presudu u cijelosti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno istu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti, te traži trošak sastava žalbe u iznosu 250,00 EUR uvećano za PDV 25% u iznosu 62,50 EUR, što ukupno iznosi 312,50 EUR.
2.1. Odgovor na žalbu nije podnijet.
3. Žalba nije osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za proglašenjem nedopuštenom ovrhe - pljenidbe i prijenosa u postupku pokrenutom po zahtjevu tuženika pred FINA-om radi naplate s osnove rješenja o ovrsi javnog bilježnika Milana Glibote, broj Ovrv-1828/07 od 15. siječnja 2007.
5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbi, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti.
6. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pobijana presuda je neproturječna, sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava zbog čega nije počinjena bitna povreda odredbe članka 365. stavak 2. točka 11. ZPP- a.
7. Sud prvog stupnja je na temelju svih provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a utvrdio sljedeće činjenično stanje, koje tužiteljica žalbenim navodima nije uspjela dovesti u sumnju:
- da je tuženik 9. svibnja 2011. pokrenuo protiv tužiteljice ovrhu izravnom naplatom putem Financijske agencije (u daljnjem tekstu: FINA) radi naplate tražbine po pravomoćnom rješenju javnog bilježnika Milana Glibote iz Zagreba od 15. siječnja 2007., broj Ovrv-1828/2007 koje je postalo pravomoćno i ovršno s danom 22. veljače 2007. i da je tužiteljica uložila prigovor pa je zaključkom suda broj Ovr-293/2023 od 24. kolovoza 2023. upućena na pokretanje parnice radi proglašenja da je ovrha nedopuštena,
- da je navedeno rješenje o ovrsi FINA zavela u redoslijed naplate sve do 4. kolovoza 2018. kada je prestala postupati po istom iz razloga što se tuženik nije mogao namiriti zbog nedostatka sredstava na računima tužiteljice,
- da je FINA prestala postupati po citiranoj ovršnoj ispravi temeljem članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine broj 68/2018., 02/2020., 46/2020., 47/2020. – dalje: ZPONS), a koji propisuje da ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje,
- da je u konkretnom slučaju FINA držala u aktivnosti izvršenje osnove (blokadu računa) za tužiteljicu i u kolovozu 2018. pa su sve radnje do 2018. prekidale zastaru,
- da je isknjiženjem ovršne isprave u kolovozu 2018., kada je stupio na snagu ZPONS počeo ponovno teći rok zastare 10 godina za ovršne isprave,
- da je drugi zahtjev za naplatu iste tražbine tuženik podnio FINA-i dana 4. srpnja 2023. pa je došlo do novog prekida zastare u srpnju 2023.,
te je pravilno zaključio da prestanak postupanja FINA-e u kolovozu 2018. ne spada pod krivnju tuženika, da je zastara ponovno počela teći u kolovozu 2018. kada je FINA prestala postupati po navedenom zahtjevu za naplatu, te da od kolovoza 2018. pa do srpnja 2023. kad je tuženik podnio novi zahtjev za izravnu naplatu nije prošlo deset godina i zbog toga zastara nije nastupila.
8. Odredbom članka 233 stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. – dalje: ZOO) propisano je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelo, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare.
8.1. Odredbom članka 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastare zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. U stavku 3. propisano je kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na neki drugi način. U stavku 4. propisano je da kada je prekid zastare nastao prijavom tražbine u stečajnom postupku, zastara počinje teći iznova od dana okončanja tog postupka, U stavku 5. propisano je da isto vrijedi i kada je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja, dok je u stavku 6. propisano da zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta.
9. Budući da je u konkretnom slučaju prvi prekid zastare predmetnog potraživanja tuženika nastupio 9. svibnja 2011. i trajao sve do 4. kolovoza 2018. kada je FINA prestala postupati po ovršnoj ispravi, da je sukladno odredbi članka 245. stavak 1. ZOO-a od kolovoza 2018. ponovno počeo teći zastarni rok od deset godina i vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zastarni rok , proizlazi da tražbina tuženika nije zastarjela do 4. srpnja 2023. kada je tuženik ponovno podnio FINA-i zahtjev za naplatu iste tražbine, te je pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je u točki I. izrijeke pobijane presude odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.
10. Pogrešno tužiteljica u žalbi tvrdi da je tražbina tuženika prestala nastupom zastare 9. svibnja 2021.
10.1. Naime, odredba članka 245. stavak 1. ZOO-a ne ostavlja dvojbu o tome da nakon prekida zastare zastara počinje teći iznova i vrijeme proteklo prije prekida zastare se ne računa u zastaru, a stavak 6. da zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta.
10.2. Kako od kolovoza 2018. godine do 4. srpnja 2023. nije protekao zastarni rok od deset godina iz članka 233. stavak 1. ZOO-a, to proizlazi da potraživanje tuženika nije u zastari, dok pogrešno žaliteljica tvrdi da je zahtjev tuženika podnijet 26. lipnja 2023. FINA- 25 mjeseci nakon desetgodišnjeg roka zastare.
11. Žalbeni navodi tužiteljice o tome da je cjelokupni iznos duga specificiran kao glavnica pretvoren u EUR sasvim različit od iznosa sadržanih u ovršnoj ispravi, da sadržaj isprava ukazuje na činjenicu da je u međuvremenu dio dugovanja podmiren, da se radi o pokušaju dvostruke naplate potraživanja, ne mogu se razmatrati u žalbenom postupku jer je riječ o činjenicama koje tužiteljica nije iznijela u postupku pred sudom prvog stupnja, a prema odredbi članka 352. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi.
12. Odluka o parničnom trošku u točki II izrijeke je pravilna jer je tužiteljica spor izgubila i stoga je dužna naknaditi tuženiku parnični trošak, prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a kojim je propisano da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
13. Slijedom iznijetoga, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP- a odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u izrijeci.
14.Tužiteljica nije uspjela sa žalbom pa je temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a valjalo odbiti njezin zahtjev za naknadu žalbenog troška u iznosu od 312,50 EUR kao neosnovan, te odlučiti kao u stavku II izrijeke ove presude.
U Karlovcu 14.siječnja 2026.
Predsjednik vijeća
Josip Štrucelj
