REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2684/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Zoranu Horvatiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 8. prosinca 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Damira Vidriha, odvjetnika i punomoćnice tuženika, dana 14. siječnja 2026., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 4., 5. i 6. Ugovora o kreditu broj: 9012607389, zaključenog 14. lipnja 2007. između tužitelja i tuženika solemniziranog dana 15. lipnja 2006. od Javnog bilježnika Zorke Čavajda iz Zagreba, pod brojem OV.-13390/2007, u dijelu koji se odnosi na valutu CHF (švicarski franak), i to dio koji glasi:

4. KAMATA NA KREDIT

„...Kamata se obračunava u CHF....“

5. KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA

„...Kamata…obračunava se u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate....“

6. OTPLATA KREDITA

„....kredit u iznosu od 21.388,19 CHF (slovima: dvadesetjednutisućutristoosamdesetosamCHF i devetnaest C) i kamata iz točke 4…..plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.....“.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, platiti tužiteljici VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3.916,31 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na iznose:

- 0,68 EUR od 11.08.2007.

- 0,73 EUR od 11.09.2007.

- 0,88 EUR od 11.11.2007.

- 2,16 EUR od 11.01.2008.

- 4,94 EUR od 11.02.2008.

- 8,47 EUR od 11.03.2008.

- 5,43 EUR od 11.04.2008.

- 3,21 EUR od 11.05.2008.

- 3,14 EUR od 11.06.2008.

- 1,40 EUR od 11.07.2008.

- 0,95 EUR od 11.09.2008.

- 7,47 EUR od 11.10.2008.

- 14,14 EUR od 11.11.2008.

- 7,54 EUR od 11.12.2008.

- 19,90 EUR od 11.01.2009.

- 20,97 EUR od 11.02.2009.

- 27,63 EUR od 11.03.2009.

- 18,24 EUR od 11.04.2009.

- 18,72 EUR od 11.05.2009.

- 16,76 EUR od 11.06.2009.

- 18,33 EUR od 11.07.2009.

- 15,75 EUR od 11.08.2009.

- 17,64 EUR od 11.09.2009.

- 14,91 EUR od 11.10.2009.

- 16,47 EUR od 11.11.2009.

- 16,25 EUR od 11.12.2009.

- 20,84 EUR od 11.01.2010.

- 24,07 EUR od 11.02.2010.

- 23,00 EUR od 11.03.2010.

- 27,41 EUR od 11.04.2010.

- 30,16 EUR od 11.05.2010.

- 35,98 EUR od 11.06.2010.

- 41,53 EUR od 11.07.2010.

- 34,81 EUR od 11.08.2010.

- 53,19 EUR od 11.09.2010.

- 44,20 EUR od 11.10.2010.

- 44,93 EUR od 11.11.2010.

- 52,77 EUR od 11.12.2010.

- 64,31 EUR od 11.01.2011.

- 52,05 EUR od 11.02.2011.

- 55,65 EUR od 11.03.2011.

- 50,49 EUR od 11.04.2011.

- 61,39 EUR od 11.05.2011.

- 69,58 EUR od 11.06.2011.

- 72,08 EUR od 11.07.2011.

- 113,03 EUR od 11.08.2011.

- 74,17 EUR od 11.09.2011.

- 70,49 EUR od 11.10.2011.

- 71,29 EUR od 11.11.2011.

- 71,02 EUR od 11.12.2011.

- 76,45 EUR od 11.01.2012.

- 79,40 EUR od 11.02.2012.

- 79,30 EUR od 11.03.2012.

- 77,66 EUR od 11.04.2012.

- 78,57 EUR od 11.05.2012.

- 78,30 EUR od 11.06.2012.

- 79,15 EUR od 10.07.2012.

- 72,82 EUR od 07.08.2012.

- 72,82 EUR od 09.09.2012.

- 75,42 EUR od 11.10.2012.

- 78,58 EUR od 11.11.2012.

- 77,96 EUR od 11.12.2012.

- 79,25 EUR od 11.01.2013.

- 74,79 EUR od 11.02.2013.

- 78,88 EUR od 09.04.2013.

- 74,04 EUR od 09.05.2013.

- 71,62 EUR od 07.06.2013.

- 73,37 EUR od 11.06.2013.

- 69,33 EUR od 11.07.2013.

- 72,06 EUR od 11.08.2013.

- 76,08 EUR od 11.10.2013.

- 76,37 EUR od 07.11.2013.

- 78,39 EUR od 10.12.2013.

- 76,47 EUR od 08.01.2014.

- 78,90 EUR od 07.02.2014.

- 80,31 EUR od 06.03.2014.

- 79,07 EUR od 10.04.2014.

- 79,20 EUR od 11.04.2014.

- 77,14 EUR od 11.06.2014.

- 77,75 EUR od 31.06.2014.

- 77,54 EUR od 31.06.2014.

do 31. prosinca 2007. u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da joj nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.853,09 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 14. siječnja 2026. do isplate, sve u roku 15 dana.

III Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 1. Ugovora o kreditu broj: 9012607389, zaključenog 14. lipnja 2007. između tužitelja i tuženika solemniziranog dana 15. lipnja 2006. od Javnog bilježnika Zorke Čavajda iz Zagreba, pod brojem OV.-13390/2007, u dijelu koji se odnosi na valutu CHF (švicarski franak), i to dio koji glasi:

1. IZNOS KREDITA

„…iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 21.388,19 CHF (slovima: dvadesetjednutisućutristoosamdesetosamCHF i devetnaest C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita...“

kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je nasljednica supruga pok. OC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom 14. lipnja 2007. Ugovor o kreditu broj 9012607389, kojim se tuženik obvezao staviti mu na raspolaganje za kupnju osobnog motornog vozila iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 21.388,19 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeći na dan korištenja, uz kamatnu stopu koja na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosi 5,10% godišnje. Kredit je u cijelosti otplaćen. Tužiteljica smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena prava potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF (švicarski franak), čime je ponašanje tuženika u trenutku sklapanja ugovora kao i za vrijeme njegovog trajanja predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu, uslijed čega su dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu ništetni. Poziva se na utvrđenja iz kolektivnog spora u kojem je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojoj je, među ostalim, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužiteljica tužbenim zahtjevom u podnesku od 3. listopada 2025. (stranica 92-95 spisa) traži utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora vezanih uz valutnu klauzulu (čl. 1., 4., 5. i 6. Ugovora o kreditu), te isplatu 3.916,31 EUR s osnove plaćene razlike zbog valutne klauzule sa zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 9. lipnja 2023. osporava aktivnu legitimaciju, svojstvo potrošača, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, te ističe prigovor zastare. Ističe da se utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na ovaj predmet. Navodi da je kredit zatvoren 14. srpnja 2014. slijedom čega je Ugovor o kreditu u potpunosti konzumiran i isplaćen čime je ugovorni odnos prestao. Glede valutne klauzule navodi da za primjenu iste postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom dopuštenoj klauzuli. Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza prednika tužitelja i tuženika. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tuženik ističe da se u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama. U ugovoru je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. U otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu prednika tužitelja. Ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi članka 1. Ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita, ovdje predniku tužitelja, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 21.388,19 CHF. Odredbom članka 11.9. Ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno prednik tužitelja i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Ističe da tuženik nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, a u trenutku zaključenja Ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je predniku tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troška tuženiku.

3. Sud je proveo dokaze: pročitano je rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Ljiljane Vodopija, posl. broj: O-2496/2020; UPP/OS-27/20-4 od 21.05.2020. (stranica 6-7 spisa), Ugovor o kreditu (stranica 8-11 spisa), obavijest o otplati kredita od 2.7.2014. (stranica 13 spisa), dopis tuženika od 21.2.2023. (stranica 14 spisa),

pregled uplata po kreditu (stranica 43-44 spisa), plan otplate (stranica 45-51 spisa), knjigovodstvena kartica (stranica 52-64 spisa), saslušanjem tužiteljice (stranica 72 spisa) i financijskim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku financijske struke (stranica 78-84 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da je pravni prednik tužiteljice sklopio s tuženikom 14. lipnja 2007. Ugovor o kreditu broj 9012607389, kojim mu se tuženik obvezao staviti na raspolaganje za kupnju osobnog motornog vozila 21.388,19 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Banke, na dan isplate kredita,

- da je rok otplate kredita je određen na 84 mjeseca, s korištenjem kredita najkasnije 14. rujna 2007. za kupnju vozila, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora,

- da je kredit po Ugovoru u cijelosti otplaćen 14. srpnja 2014.

6. Prijeporno je:

- aktivna legitimacija,

- status potrošača.

- jesu li odredbe čl. 1., 4., 5. i 6. navedenog Ugovora o kreditu, ništetne,

- pa posljedično tomu,

- je li pravni prednik tužiteljice preplatio svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužiteljice.

7. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu.

8. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl.5. Direktive 93/13/EEZ.

9. Istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan.

10. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je sa suprugom kupovala vozilo i nakon što su isto izabrali u auto kući, uputili su ih kod tuženika. Tamo im je službenica tuženika ponudila kredit u valuti CHF, što je njoj bilo čudno, a nije im ponudila kredit u kunama, kao ni u eurima. Nije ih upozorila na rizik koji preuzimaju na sebe ugovaranjem te valute. Ona je po zanimanju kemijski tehničar i vozilo joj je bilo potrebno za osobne i obiteljske potrebe. Nije bila vlasnica ni obrta ni trgovačkog društva.

11. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Tužiteljica je nasljednica pok. supruga, ZC temeljem rješenja o nasljeđivanju posl. br. O-2496/2020 21. svibnja 2020. Javne bilježnice iz Zagreba Ljiljane Vodopija Čengić, slijedom čega je kao univerzalni sukcesor pok. supruga legitimirana ustati s tužbom u ovom predmetu neovisno što tražbina iz Ugovora o kreditu nije navedena u rješenju o nasljeđivanju jer to ne mora ni biti. Njezin iskaz je logičan i uvjerljiv i neovisno što prvotužiteljica nije bila ugovorna stranka Ugovora o kreditu, kao supruga korisnika kredita je bila upoznata s detaljima kupovine tog vozila, što je životno, logično i uvjerljivo, jer su zajedno brinuli o svojim kreditnim obvezama i bili upoznati s njima. Iz njezina iskaza je jasno da je njezin pravni prednik, kao i ona, bila prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapao je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora tj. kupnju novog vozila. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio pravnom predniku tužiteljice tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe.

12. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VSRH, je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018 prihvatio obrazloženje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu VTSRH, poslovni broj Pž- 6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje, a i sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da su u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu.

13. Po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik, su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog Ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što tuženik, nije učinio premda su sami trgovci, tj. banke, znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu. Primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

14. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. EUR pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule, a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnici iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni Ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, a Ugovor o kreditu može opstati bez ove ugovorne odredbe.

15. Stoga je, sukladno čl. 322. st. 1. ZOO utvrđeno da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za tečaj CHF, dakle da su ništetni dijelovi čl. 4., 5., i 6. Ugovora o kreditu, dok dio odredbe čl. 1. nije utvrđen ništetnim.

16. Naime, člankom 1. Ugovora o kreditu nije ugovorena otplata kredita vezana za tečaj CHF, već je ugovoren iznos kredita, tj. ugovorena je obveza banke da isplati kredit u dogovorenom iznosu. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne odnosi se na odredbu ugovora kojim je ugovoren iznos kredita u valuti CHF koji se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, već se presuda odnosi na otplatu kredita gdje je iznos anuiteta vezan za tečaj CHF. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u kolektivnom sporu proizlazi da je članak 1. Ugovora o kreditu odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, te takva odredba nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak. Osim toga, zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti članka 1. Ugovora o odobravanju (isplati) kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF proturječna je zahtjevu za isplatom preplaćenih iznosa anuiteta, imajući na umu da su iznosi koje je na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvarno platio pravni prednik tužiteljice obračunavani upravo u odnosu na tečaj koji je, u skladu s člankom 1. Ugovora o kreditu, bio važeći na dan korištenja kredita. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita (iznos kredita), nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 84. ZZP ne podliježe testu poštenosti. Također, ne postoji niti jedan drugi razlog zbog kojeg bi članak 1. Ugovora o kreditu bio ništetan, niti je tužiteljica osporavala ugovoreni iznos kredita, slijedom čega je tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu odbijena.

17. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, slijedom čega su ovi prigovori neosnovani.

18. U odnosu na prigovor zastare, VSRH je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare, primjenom odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje u tekstu ZOO-a, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu je tužbu tužiteljica u ovom predmetu podnijela 17. travnja 2023., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a koji je istekao 14. lipnja 2023, to nije osnovan prigovor zastare jer je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina. (čl. 241. i čl. 225. ZOO-a).

19. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike između iznosa koji je pravni prednik tužiteljice plaćao po osnovi valutne klauzule i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po MC, stalnom sudskom vještaku.

20. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 3.918,14 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos.

21. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije.

22. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužiteljici dosuđen traženi iznos od 3.918,14 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

23. Budući da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljici je, uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a, dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate .

24. Zatezne kamate na pojedine svote su dosuđene od dana dospjelosti tj. prvog dana nakon toga u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate u visini određenoj u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

25. Glede navoda tuženika da je sud uzeo u obzir samo pozitivne razlike u tečaju CHF, a ne i razlike kada je tečaj bio niži u odnosu na početno ugovoreni, ističe se da iz ZZP ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 96. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je pravni prednik tužiteljice plaćao manji tečaj nije otpala slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužiteljice u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Naime, kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženika da je istaknuo protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO, što je konkretno izostalo. Stoga nema mjesta umanjivati potraživanje tužiteljice na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli s onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženika u odnosu na visinu potraživanja tužitelja (tako i VSRH u Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

26. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora 3.916,31 EUR i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine br. 138/23).

27. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 5.11.2024., 19.5.2025. 8.12.2025. (Tbr 9. toč. 1. OT 300 bodova), sastava podneska od 43.10.2025. i 27.10.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 200 bodova), odnosno ukupno 600 bodova ili 1.200,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 300,00 EUR, što ukupno iznosi 1.500,00 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 300,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu 53,09 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 1.853,09 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

28. Budući da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 14. siječnja 2026. do isplate.

29. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 14. siječnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dna:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika