Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-765/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, po sutkinji tog suda Milki Vraneš kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Boženka Mostarčić i Maro Ogresta, iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1576/2024-15 od 25. travnja 2025., 14. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se žalba tuženika kao osnovana, ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1567/2024-15 od 25. travnja 2025. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o žalbenom trošku ostavlja se na konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju HL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 173,24 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 14. svibnja 2014. pa do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju HL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 269,90 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. Navodi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Predlaže drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi parnične troškove prvostupanjskog postupka i ove žalbe, a podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovnu odluku prvostupanjskom sudu. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 91,40 eura.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 173,24 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. svibnja 2014. pa do isplate, na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

6. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a obzirom da nije pravilno raspravio istaknuti prigovor zastare, a niti je iznio dostatne razloge o ništetnosti ugovorene naknade iz članka 8. Ugovora. Počinio je i bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a jer nije proveo dokaze radi utvrđivanja visine štete (financijsko vještačenje) za koju tuženik tvrdi da je pretrpio zbog prijevremene otplate kredita, čime je onemogućio tuženika u raspravljanju o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti zahtjeva. Zbog navedenog i činjenično stanje nije raspravljeno u dovoljnoj mjeri da bi ovaj sud bio u mogućnosti ocijeniti zakonitost presude sa stajališta pravilne primjene materijalnog prava.

7. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika sklopljen Ugovor o [broj kredita] od 19. siječnja 2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Ugovor) kojim je u člankom 8. ugovoreno pravo korisnika kredita izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed i ovlaštenje tuženika u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama tuženika,

- da je tužitelj 13. svibnja 2014. prijevremeno otplatio kredit i isplatio tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 173,24 eura,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit ugovorio radi kupnje stana koji je koristio isključivo za osobne potrebe, da s bankom nije pregovarao o uvjetima kredita, da su on i supruga pažljivo pročitali ugovor prije potpisivanja, da nije uočio spornu ugovornu odredbu o naknadi jer su bili usredotočeni na odredbe ugovora u kojima je bio naveden iznos kredita, rok otplate i slično, da prilikom sklapanja ugovora nitko nije spominjao naknadu za prijevremenu otplatu i da je za tu obvezu saznao tek kada je odlučio otplatiti kredit nekoliko mjeseci prije ugovorenog roka otplate, te da nije imao mogućnost izbora ili pregovora o naknadi, već je istu morao platiti. Iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom dogovaranja kredita i sklapanja ugovora nije mogao s bankom pregovarati o pojedinim odredbama ugovora kao što je primjerice kamatna stopa i valuta obveze.

8. Na temelju navedenog prvostupanjski sud polazeći od odredbe članka 269. i članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) navodi da iz odredbe članka 8. Ugovora o kreditu, proizlazi da je korisnik kredita dužan obavijestiti banku o namjeri prijevremene otplate najmanje 30 dana unaprijed te da je banka u slučaju prijevremene otplate ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama banke. Imajući u vidu iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora može se zaključiti da je riječ o standardiziranom, odnosno tipskom ugovoru u smislu članka 295. ZOO-a, te da tužitelj nije mogao s bankom pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi već je istu morao prihvatiti kao sastavni dio ugovora o kreditu sa svim uvjetima koje je banka jednostrano odredila i ponudila tužitelju.

9. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj prilikom dogovaranja uvjeta kredita nije bio na odgovarajući način upoznat s obvezom plaćanja takse (naknade) za prijevremenu otplatu kredita, odnosno kriterijima i parametrima prema kojima se ista određuje. Iako sadržaj sporne ugovorne odredbe upućuje na primjenu općih akata kreditora, tuženik nije dokazao da bi Odluka o naknadama banke doista bila uručena ili barem predočena tužitelju prilikom sklapanja ugovora. S obzirom na sve navedeno, sud je ocijenio da tužitelj kao potrošač, unatoč primijenjenoj dužnoj pažnji nije mogao u potpunosti predvidjeti opseg svoje obveze koju je preuzeo sklapanjem predmetnog ugovora. Također, treba istaknuti da ni u obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 13. svibnja 2014. nije navedeno na koji način je utvrđena naknada za prijevremeni povrat u iznosu od 209,80 CHF.

10. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i da se o spornoj ugovornoj odredbi i općim aktima banke nije pojedinačno pregovaralo, ugovorna odredbe temeljem koje je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 – dalje ZZP). Sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP-a takve ugovorne odredbe su ništetne. Obveza korisnika kredita da plati naknadu za prijevremenu otplatu uz uvijete koje jednostrano odredi kreditor i bez navođenja svih parametara na temelju kojih se sporna naknada (taksa) određuje, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

11. Također, prvostupanjski sud ističe da tuženik nije konkretno naveo koji su mu to troškovi nastali prijevremenom otplatom kredita, a niti je dostavio odgovarajuće isprave na temelju kojih bi bilo moguće utvrditi visinu eventualnih troškova koji bi se mogli dovesti u izravnu vezu s prijevremenom otplatom kredita, slijedom čega je ocijenio da provođenjem predloženog financijskog vještačenja ne bi bilo moguće utvrditi navedene činjenice, pa je stoga ocijenio da određivanje tog vještačenja ne bi bilo ekonomično ni svrsishodno.

12. Prvostupanjski sud iz dostavljenog prometa za klijenta utvrđuje da je tužitelju 13. svibnja 2015. naplaćena naknada u iznosu od 1.305,26 eura, a navedeni iznos da odgovara naknadi za prijevremeni povrat u iznosu od 209,87 CHF koja je navedena u obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 13. svibnja 2014.

13. Slijedom toga prvostupanjski sud konačno zaključuje da je ugovorna odredba o naknadi (taksi) za prijevremenu otplatu kredita sadržana u članku 8. Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna, a sukladno odredbi članka 323. i članka 324. ZOO-a posljedica ništetnosti pojedine ugovorne odredbe jest da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve odredbe. Pri tom se kod usvajanja tužbenog zahtjeva poziva na odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO- a, a u odnosu na istaknuti prigovor zastare poziva se na mišljenje Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2 koje je doneseno na sjednici Vrhovnog suda RH 30. siječnja 2020., zaključujući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek konkretnom prvostupanjskom presudom, pa rok zastare još nije niti počeo teći, slijedom čega je prigovor tuženika neosnovan.

14. U žalbi tuženik, između ostalog, također osnovano ističe da prvostupanjski sud prigovor zastare nije pravilno raspravio, odnosno da je pogrešno primijenio odredbe članka 225. i članka 215. stavak 1. ZOO-a.

15. Naime, u obrazloženju presude prvostupanjski sud naveo je da je Vrhovni sud RH u mišljenju broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeo stajalište da rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

16. Međutim, tužitelj u predmetnom postupku nije postavio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 8. Ugovora, tako da se u ovom slučaju ne može primijeniti citirano mišljenje Vrhovnog suda RH.

17. Ukoliko bi se čak i utvrdilo da se radi o restitucijskom zahtjevu ili stjecanju bez osnove zastarni rok je u svakom slučaju pet godina od sklapanja ništavnog pravnog posla. Takvo stajalište potvrđeno je i od strane Vrhovnog suda RH u presudi VSRH Rev-x-183/2011-2 u kojoj se navodi sljedeće:

"Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu niže stupanjskih sudova kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe članka 371. ZOO-a, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe članka 371. ZOO-a od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe članka 361. stavak 1. ZOO-a uzima da je zastarijevanje počelo teći. "

18. Iz tužbe proizlazi da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio **.**.2005. dok je tužbu u navedenom predmetu podnio 1. ožujka 2024., dakle više od 19 godina nakon sklapanja ugovora u kojem je sadržana utužena odredba.

19. Nije sporno da je tuženik još u odgovoru na tužbu istakao prigovor zastare.

20. Dakle, iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo budući je propustio utvrditi kada je nastupila zastara utuženog potraživanja.

21. Točni su navodi tuženika da pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita nije u protivnosti s odredbom članka 1024. ZOO-a koja propisuje pravo korisnika kredita vratiti kredit prije roka određenog za vraćanje i naknaditi štetu ako je davatelj kredita štetu pretrpio, a niti je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita samo po sebi ništavo.

22. Tužitelj činjenično točno tvrdi da je navedena ugovorna odredba, koja nije bila predmetom pregovaranja i na čiji sadržaj nije imala utjecaja, neodređena i neodrediva jer u trenutku sklapanja ugovora nije upoznat s parametrima odlučnim za njezinu primjenu i da je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu u smislu članka 96. i 98. (Narodne novine br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i primjenom članka 102. ZZP-a ništetnoj ugovornoj odredbi.

23. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je formulacija odredbe iz članka 8. Ugovora sastavljena od tuženika i da stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužitelj imalo utjecao na njezin sadržaj, odnosno utvrđenje da način na koji je ugovorena ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tuženika, njome je potrošač (tužitelj) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, time da tuženik u spis nije dostavio Odluku koja je važila u vrijeme sklapanja Ugovora.

24. Međutim, obzirom na naprijed navedene počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka uslijed kojih je i činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, ovaj sud je prihvatio žalbu tuženika i primjenom članka 369. stavak 1. i članka 370. ZPP-a ukinuo presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

25. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti navedene bitne povrede na način da će omogućiti tuženiku dokazivanje da mu je nastala šteta/troškovi u vezi prijevremene otplate kredita provođenjem predloženih dokaza, pri čemu provođenje dokaza mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor i nastalu štetu/troškove u vezi konkretne prijevremene otplate tužitelja (a ne općenito), nakon čega će u novoj presudi polazeći od činjenične osnove tužbe analizirati i ocijeniti sve dokaze kako to nalaže članak 8. ZPP-a i utvrditi da li se naknada za prijevremenu otplatu dovodi u vezu sa stvarno nastalim troškovima/štetom tuženika u konkretnom slučaju, te o svim odlučnim činjenicama iznijeti jasne i određene razloge koji će imati uporišta u sadržaju provedenih dokaza, da bi ovaj sud mogao ocijeniti zakonitost presude u eventualno novom žalbenom postupku. Prije svega prvostupanjski sud u ponovnom postupku će na pravilan način raspraviti prigovor zastare koji je tuženik istakao još u odgovoru na tužbu, a tužitelj u predmetnom postupku nije postavio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 8. Ugovora. Ujedno će odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

U Gospiću, 14. siječnja 2026.

Sutkinja:

Milka Vraneš