REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3539/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB:26187994862, radi isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene dana 15. prosinca 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja ZJ, diplomirane pravnice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 14. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranju d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, isplati na ime naknade štete svotu od 5.525,55 € uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 07.02.2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. U tužbi od dana 19.5.2025. tužitelj navodi da je njegov osiguranik CJ stradao je u prometnoj nesreći dana 31.08.1984. godine koju je skrivila SJ upravljajući osobnim automobilom reg. oznaka [registarska oznaka], a koje vozilo je u vrijeme nesreće bilo osigurano kod tuženika. Odgovornost naslova za naknadu štete utvrđena je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 9092/94. Na osnovu navedene nesreće osiguraniku HZMO CJ priznato je pravo na invalidsku mirovinu rješenjem HZMO broj 19586 od 2.11.1998. Kako se mirovina i dalje isplaćuje to je za razdoblje od 01.07.2022. do 31.12.2024. godine s osnova invalidske mirovine isplaćeno ukupno 18.418,50 EUR. S obzirom da ozljeda izvan rada zadobivena u prometnoj nesreći na ukupnu invalidnost utječe u omjeru 30% to iznos od 5.525,55 EUR predstavlja štetu za tužitelja u navedenom razdoblju. Dana 16.1.2025. tužitelj se obratio tuženiku sa zahtjevom da isplati naknadu utužene štete, koji je zahtjev tuženik otklonio. Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade štete iznos od 5.525,55 EUE uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 7.2.2025. pa do isplate.

Tužitelj uz tužbu kao dokaze prilaže zapisnik o uviđaju, preslike presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9092/94 od 7.9.2006., rješenja HZMO Područne službe Zagreb broj 19586 od 2.11.1998. za CJ, nalaza i mišljenja vještaka o invalidnosti i preostaloj radnoj sposobnosti za CJ, obračuna isplata invalidskih mirovina za CJ za razdoblje od 1.7.2022. do 31.12.2024., odštetnog zahtjeva sa povratnicom i odgovora tuženika na odštetni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje nastanak štetnog događaja od dana 31.12.1984., pasivnu legitimaciju, odgovornost osiguranika tuženika za nastanak tog štetnog događaja, kao i činjenica da ozljeda izvan rada zadobivena u prometnoj nesreći na ukupnu invalidnost osiguranika tužitelja utječe u omjeru od 30 %. Osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, kao i tijek zatraženih zateznih kamata. Ističe kako tužitelj zasniva tužbu na okolnosti da je svome osiguraniku, CJ priznao pravo na invalidsku mirovinu i da mu istu isplaćuje budući da je stradao u prometnoj nesreći za koju je kriv osiguranik tuženika SJ. Dakle, činjenični osnov tužbe temelji se na prometnoj nesreći zbog čega tužitelj ima pravo na naknadu štete po propisu, kojim je u vrijeme nastanka štete za tužitelja, uređeno pitanje prava na naknadu štete koja je nastala uporabom motornih vozila, a to je u konkretnom slučaju Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (u daljnjem tekstu: ZOOP), a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja – prometne nezgode (Tako i VSRH u odlukama Rev-12/22, Rev- 909/21 Rev-2140/18). Ističe da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obaveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP-a odnosno da je u konkretnom slučaju riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguravatelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguravatelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovom slučaju ZOOP. Obveza tuženika kao osiguratelja motornog vozila regulirana je ZOOP-om temeljem kojeg je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru tog zakona i njime preuzetih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranja sa vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu (u slučaju da se ispune uvjeti propisani ZOOP- om) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor je uređen posebnim zakonom - ZOOP-om. Navedenim propisom i to čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a, nedvosmisleno je propisano, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Tuženik smatra da tužitelju isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku za njega nije nastala stvarna šteta u smislu citiranog članka 27. st. 3. ZOOP-a, odnosno ista bi se ogledala u eventualnoj razlici između invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svome osiguraniku i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju da je osiguranik tužitelja u mirovinu otišao po osnovu ozljede na radu. U konkretnom slučaju znači da je potrebno utvrditi da li postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu. Kako tužitelj nije dokazao visinu stvarne štete u konkretnom slučaju, tuženik predlaže sudu nakon provedenog dokaznog postupka odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz obvezu da isti tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak s pripadajućom zateznom kamatom.

3. Tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a navodima tuženika iz odgovora na tužbu se protivi kao neosnovanima. Ističe da se pravo na mirovinu i isplatu iste vrši sukladno odredbama ZOMO-a pa tako i naknadu štete u ovom slučaju potražuje temeljem članka 161. do 170. ZOMO. Navedeno iz razloga što prema odredbama čl. 164. st. 1. ZOMO Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). Nadalje, isti članak u stavku 5. određuje da su za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavaka 1. do 3. ovoga članka mjerodavne su odredbe ovoga Zakona. Tužitelj navodi kako se pravo na mirovinu i isplatu iste vrši sukladno odredbama ZOMO-a pa tako i naknadu štete u ovom slučaju potražuje temeljem članka 161. do 170. ZOMO. Neosnovano tuženik smatra da bi se u konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe članka 27. ZOOP-a jer u slučajevima kada tužitelj potražuje naknadu štete od drugih pravnih ili fizičkih osoba također primjenjuje odredbe ZOMO-a, a ne posebne zakone tih pravnih ili fizičkih osoba jer bi po takvom shvaćanju svaka od njih trebala imati neki svoj lex specialis, a nema. U prilog navedenom ide i činjenica da je članak 27. ZOOP-a kontradiktoran sam sebi jer navodi da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju te se ne može primijeniti pravilo lex posterior derogat legi priori obzirom se radi o dva zakona koji uređuju dva različita područja prava. Iz navedenog se može zaključiti da zahtjev tužitelja nije subrogacijski nego originalni pa se imaju primijeniti odredbe ZOMO. Nadalje, odredbe ZOOP primjenjuju se na štete nastale iz prometnih nezgoda, a odredbe ZOMO na štete nastale isplatom mirovine pa je i s tog osnova tuženik prigovor neutemeljen jer tužitelj potražuje štetu nastalu isplatom mirovine. Članak 170. ZOMO propisuje da se pri utvrđivanju prava na naknadu štete nanesene Zavodu, primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama ZOMO-a. Dakle, ZOMO kao lex specialis ovom odredbom stavlja odredbe članaka 161.-170. ZOMO iznad općeg zakona Republike Hrvatske upravo iz razloga što se navedenim člancima uređuje ova specifična materija naknade štete. Naime, u ovim postupcima Zavod ostvaruje pravo na naknadu štete temeljem odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju, zbog isplate davanja iz mirovinskog osiguranja (invalidske ili obiteljske mirovine), jer obveze Zavoda (odnosno umanjenja imovine Zavoda) ne bi bilo da nije bilo štetnog događaja u skladu s općim propisima o odgovornosti za štetu. Dakle, kada Zavod tuži osiguratelja štetnika, kao u ovom slučaju, a što Zavod ima pravo temeljem čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, pravo Zavoda na naknadu štete ne izvodi se iz prava drugog.

4. Obveza Zavoda na isplatu invalidske ili obiteljske mirovine ustanovljena je rješenjem Zavoda na temelju odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju, odnosno sustavu mirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj koje se zasniva na obveznom mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti (čl. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju). Čak štoviše, Zakon ovo pravo na naknadu štete definira kao izvorno pravo na naknadu štete, jer očito je, da je intencija zakonodavca da Zavod, naknadu štete u predmetnim slučajevima prvenstveno ostvaruje od osiguratelja štetnika, naravno do visine vrijednosti ugovorene svote, a s obzirom na činjenicu da je polica-ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štete počinjene trećima osobama obvezno osiguranje. Smisao obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je da se vlasnik, odnosno ovlašteni korisnik prijevoznog sredstva osigura od odgovornosti za štetu nanesenu trećim osobama, a imajući u vidu da je vozilo opasna stvar, koja po redovnom tijeku stvari dovodi do štetnih posljedica, na taj način štiti se oštećena osoba, jer će svoje pravo na naknadu štete moći ostvariti i naplatiti od osiguratelja štetnika. Slijedom navedenog tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

5. Pred sudom je dana 15.12.2025. održano pripremno ročište na koje nije pristupio uredno pozvani tuženik pa je ročište održano u njegovoj odsutnosti, sve sukladno čl. 291 st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku ZPP-a). Prisutni tužitelj je predložio da se činjenice potrebne za donošenje odluke utvrde čitanjem dostavljene dokumentacije. Stoga je sud na istom ročištu sukladno čl. 292 a st. 2 ZPP-a zaključio prethodni postupak, proveo i zaključio glavnu raspravu. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke utvrdio je čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije te ocjenjujući sadržaj iste sukladno čl. 8 ZPP-a sud utvrđuje da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja na ime naknade štete koju je pretrpio isplatama invalidske mirovine svom osiguraniku CJ u razdoblju od 1.7.2022. do 31.12.2024. u ukupnom iznosu od 18.418,50 EUR od čega, a s obzirom da je ozljeda zadobivena u prometnoj nesreći na ukupnu invalidnost utječe u omjeru od 30 % što iznosi 5.525,55 EUR i tak iznos tužitelj potražuje od tuženika, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 7.2.2025. pa do isplate. Među strankama nisu sporni nastanak štetnog događaja od 31.12.1984. u kojem je stradala osiguranik tužitelja CJ niti odgovornost osiguranika tuženika za nastanak istog. Nije sporno niti da je osiguraniku tužitelja rješenjem tužitelja broj 19586 od 2.11.1998. priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog povrede izvan rada uslijed koje je nastupio gubitak radne sposobnosti. Činjenicu izvršenih isplata mjesečnih iznosa invalidske mirovine u razdoblju od 1.7.2022. do 31.12.2024. ukupno 18.418,50 EUR tužitelj dokazuje obračunom isplata od 13.1.2025. koji ima značenje javne isprave temeljem čl. 159 st. 1 i st. 2 Zakona o općem upravnom postupku (NN br. 47/2009, 110/21), a od kojeg iznosa tužitelj od tuženika potražuje isplatu u omjeru od 30 % što iznosi 5.525,55 EUR. Nesporno je da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa odštetnim zahtjevom koji je tuženik otklonio.

7. Sporan je pravni osnov potraživanja. Tužitelj svoje potraživanje prema tuženiku temelji na odredbi čl. 161 i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 70/19, 42/20, 85/22, 114/22 i 133/23, u nastavku ZOMO). U članku 161. st. 1. ZOMO-a propisano je da Zavod (ovdje tužitelj) ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostalog, i za novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (st. 2 t. 1 istog članka). Odredbom čl. 164. st. 1. ZOMO-a propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). Tuženik je stava da u konkretnom slučaju treba primijeniti zakon koji je na snazi u trenutku predmetnog štetnog događaja s osnova kojeg se utvrđuje obveza isplata mirovina tužitelja.

8. Tuženik je društvo koji se bavi poslovima osiguranja, između ostaloga i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a što je uređeno odredbama Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (NN br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, u nastavku ZOOP-a) . Zbog toga se u konkretnom slučaju na definiranje prava i obveza tužitelja i tuženika kao osiguratelja glede utvrđivanja visine i opsega obveze tuženika primjenjuje materijalno pravo koje regulira tu materiju, dakle ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, a to je vrijeme isplata invalidskih mirovina čiju naknadu tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika. U čl. 27 ZOOP-a je propisano sljedeće: Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st.1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njihove obitelji(st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st.3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (st. 4). Obvezu iz stavka 1. ovog članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-x-388/2018 od 25. 8.2020., za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama tog suda (Rev-5292/2019-2 od 16. 6. 2020., Rev 206/2022-2 od 23. 3.2022., Rev 12/2022 od 12.1.2022., Rev-552/2022 od 17. 5.2022., Rev-678/2022 od 3. 11. 2022., Rev- 866/2022 od 30. 8. 2022.).

9. U smislu odredbe čl. 161. ZOMO tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete na ime novčanih davanja na teret mirovinskog osiguranja. Naknadu stvarne štete predstavljaju novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti (stavak 2. točka 1.), a visina te štete određuje se prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika, odnosno osobe po kojoj su članovi obitelji stekli pravo na mirovinu, potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu (stavak 5.). Zavod ima pravo naknadu štete zahtijevati i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (čl. 163. st. 1. ZOMO-a).

10. Tužitelj u ovom predmetu nije predložio izvođenje dokaza, konkretno provođenje financijskog vještačenja kojim bi se utvrdilo postoji li razlika između visine invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku i visine starosne mirovine koju bi njegova osiguranik primao nakon navršenih 65 godina života te koliko iznose uplaćeni doprinosi temeljem ostvarenog radnog staža, sve na okolnost visine stvarne štete koju trpi tužitelj, a što je, obzirom na tuženikovo osporavanje osnova i visine tužbenog zahtjeva, bio dužan učiniti primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. i čl. 221a. ZPP-a. Naime, pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Budući tužitelj u ovom predmetu to nije predložio, njegov je tužbeni zahtjev primjenom citiranog pravila o teretu dokazivanja i odbijen.

U Zagrebu 14. siječnja 2026.

Sutkinja

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti u roku od 15 dana od primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju

2. Tuženiku