Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž R-67/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lane Putrić predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Snježane Šaško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], Ć [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Sopjanac, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: 52634838587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko- upravni odjel, radi isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku od 19. ožujka 2025. poslovni broj: Pr-24/2023-23, u sjednici vijeća održanoj 14. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: Pr-24/2023-23 od 19. ožujka 2025. u cijelosti.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 4.718,34 EUR bruto sa zateznom kamatom koja teče na pojedine mjesečne iznose osim u dijelu poreza na dohodak i prireza na dohodak od svakog 16-og u mjesecu za prethodni mjesec (u periodu dospijeća od 16. veljače 2019. do 16. lipnja 2021.) sve do isplate, a kako je to pobliže navedeno pod točkom I. izreke, a pod točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.245,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 20. ožujka 2025. do isplate.

2. Prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti ili barem u dijelu za koji nije sporno da ne postoji osnova za isplatu, a podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda kako u odnosu na žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja tako i u odnosu na bitnu povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava s prijedlogom da se žalba odbije uz nalog tuženici da mu naknadi trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je tužitelja za isplatu razlike plaće za prekovremeni rad naknada plaće za rad noću, rad subotom, nedjeljom i blagdanima i dr. za vrijeme rada u razdoblju od mjeseca siječnja 2019. do mjeseca svibnja 2021. u ukupnom iznosu od 4.718,34 EUR.

6. U postupku između parničnih stranaka nije bilo sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kao policijski službenik u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi Dubrovačko-neretvanskoj, Postaji pomorske policije Dubrovnik te da je u tom razdoblju radnim nalozima bio upućivan na višednevne plovidbe radi obavljanja poslova nadzora i kontrole pomorske granice tijekom kojih je na brodu poslodavca boravio 24 sata neprekidno.

7. Budući je tuženica osporavala da bi tužitelju s osnova prekovremenog rada te ostalih zahtijevanih naknada bila u obvezi bilo što isplatiti, prvostupanjski je sud dokazni postupak usmjerio na raspravljanje da li vrijeme provedeno na brodu izvan redovnog radnog vremena predstavlja prekovremeni rad te da li je tuženica u tom razdoblju pravilno tužitelju obračunala i isplatila dodatke na plaću te je na temelju ocjene provedenih dokaza čitanjem pisanih isprava dostavljenih po tuženici (radni nalozi, platne liste, evidencije o prisutnosti na radu, saslušanjem svjedoka VŽ, LŽ, HŽ, IŽ, V L i tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja te provedenog dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem utvrdio slijedeće, za predmet spora odlučne činjenice:

- da je tužitelj u utuženom periodu upućivan na višednevne plovidbe u trajanju od 3, 5 ili 7 dana radi obavljanja policijskih poslova nadzora i zaštite državne granice za koje vrijeme je bio u obvezi biti na plovilu poslodavca, obavljati poslove nadzora i zaštite državne granice i druge poslove vezane za održavanje i nadzor plovila

- da je tužitelj tijekom evidentiranog radnog vremena u trajanju od 8, 10 ili 12 sati dnevno pisao službene izvještaje, radio na održavanju službenog plovila i dr. budući je bio i zapovjednik broda te je uz policijska postupanja bio dužan čuvati i održavati brod, kroz 24 sati pratiti službenu vezu i pomorsku vezu radi potrebe za hitnom policijskom intervencijom ili pak zaštite broda zbog vremenskih prilika, da je trebao brod nadzirati bilo neposrednim nadzorom ili video nadzorom jer brod ne smije biti bez nadzora

- da je tužitelj u utuženom razdoblju u smislu odredbi važećeg Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj: 112/17, 12/18, 2/19, 119/19 i 66/20 – dalje u tekstu: Kolektivni ugovor) ostvarivao pravo na plaću za rad u redovnom radnom vremenu, prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i praznikom te je ostvario i terenski dodatak za vrijeme višednevne plovidbe i naknadu za tzv. pasivno dežurstvo

- da je radno vrijeme tužitelja bilo definirano radnim nalogom kao vrijeme u kojem je morao obavljati poslove svog radnog mjesta i rasporeda te je isto nekad iznosilo 8, nekada 10, a nekada i 12 sati dnevno

- da je tužitelj u danim okolnostima redovito obavljao poslove za poslodavca i izvan redovnog radnog vremena jer je po nalogu i za račun poslodavca vodio potrebne evidencije, nadzirao brod u vlasništvu poslodavca te u slučaju potrebe sudjelovao u intervencijama radi zaštite imovine poslodavca, a koje poslove poslodavac nije evidentirao kao prekovremeni rad, a niti je o tim poslovima vodio bilo kakvu evidenciju pa uz činjenicu da je upućivan na višednevnu plovidbu za vrijeme koje je neprekidno boravio u službenom plovilu poslodavca, uz zabranu napuštanja istog i uz stalnu obvezu nadzora samog plovila, a što se sve smatra obavljanjem poslova za poslodavca,

te na temelju tih utvrđenih činjenica uz uvažavanje da je tužitelj bez obzira na narav posla imao vrijeme za odmor u trajanju od 8 sati dnevno zaključuje da je u utvrđenim okolnostima tužitelj uz redovni rad ostvario i prekovremeni rad ovisno o trajanju redovnog radnog vremena umanjeno za dnevni odmor od 8 sati.

7.1. U materijalnopravnom smislu prvostupanjski se sud rukovodio odredbom članka 94. stavkom 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17 i 98/19 – dalje u tekstu: ZR) kojom je propisano da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću u visini i na način određen kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, zatim odredbom članka 60. stavkom 1. ZR kojim je radno vrijeme definirano kao vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjesto koje odredi poslodavac te člankom 62. stavkom 1. ZR kojim je određeno da puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno. Nastavno prvostupanjski sud rukovodio se Direktivom 2003-88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena kojom je u članku 2. točkom 1. i 2. definirano radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu sa nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme, zatim odredbama članka 33. stavka 2. i 3. Zakona o policiji ("Narodne novine" broj: 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19 – dalje u tekstu: Zakon o policiji) kojima je određeno da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati i duže od punog radnog vremena i da mu za isto pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru, te odredbama članka 38. stavkom 9. i 10. Kolektivnog ugovora kojim je propisano da se prekovremenim radom, kad je rad službenika ili namještenika organiziran u radnom tjednu od ponedjeljka do petka, smatra svaki sat rada duži od 8 sati dnevno kao i svaki sat rada subotom i nedjeljom, a kada je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama ili u turnusu smatra se svaki sat duži od redovne smjene ili turnusa te svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati, zatim odredbama članka 51. Kolektivnog ugovora kojim je definirano pasivno dežurstvo i članka 50. Kolektivnog ugovora kojim je regulirano pravo na terenski dodatak službenika.

7.2. Na temelju dokaza financijsko-knjigovodstvenog vještačenja provedenom prema nalogu sudskoj vještakinji da izračuna uvećanje plaće po osnovi prekovremenih sati rada kao razliku sati koja ostaje nakon što se oduzme broj sati redovnog rada prema evidencijama o radu tuženice i odmora u trajanju od 8 sati dnevno, a što u konkretnom slučaju znači na određene dane 4 sata, nekada 6, a nekada 8 sati prekovremenog rada uz umanjenje te razlike za dane kada je i sam poslodavac evidentirao prekovremeni rad u tom danu, time da je prilikom obračuna vještakinja uzela u obzir i sve naknade koje je tuženica isplatila po osnovi rada i izračunala i razlike koje su nastale na temelju obračunatog prekovremenog rada prilikom obračuna naknade plaće po osnovi godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad te razlike s osnova pripadajućih dodataka za rad u turnusu i smjenski rad (zbog čega su između ostalog nastale razlike i u razdoblju od 13. srpnja 2020. do 31. listopada 2020. za koje razdoblje tuženica tvrdi da nije bilo višednevne plovidbe), prvostupanjski je sud prihvaćajući nalaz i mišljenje vještakinje u skladu s kojim je tužitelj odredio tužbeni zahtjev, ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u cijelosti.

8. Prvostupanjska presuda i postupak koji je prethodio donošenju iste ispitani su prije svega primjenom članka 365. stavka 2. ZPP s aspekta bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP te je utvrđeno da nije ostvarena ni jedna od navedenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer su protivno žalbenim navodima u obrazloženju pobijane presude izneseni neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih isprava ili zapisnika te presuda nema nikakvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost.

10. Prvostupanjski sud ocijenio je sve provedene dokaze te je odlučne činjenice za predmet spora utvrdio na način na koji mu to nalaže odredbe članka 8. ZPP, dakle prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Ocjena dokaza i utvrđivanje odlučnih činjenica na temelju provedenog dokaznog postupka je na prvostupanjskom sudu te time što tuženica smatra da je trebalo prihvatiti istinitim i logičnim ono što ona tvrdi, tuženici nije povrijeđeno ni jedno postupovno pravo pogotovo u okolnostima kada je prvostupanjski sud stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima. Stoga ovaj sud ne nalazi da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP u vezi članka 8. ZPP koju također ističe žalba.

11. Osporavajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda tuženica tvrdi da se sud prvog stupnja nije uopće upustio u ocjenu karaktera rada tužitelja u utuženom razdoblju već je samo uvažio shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji se odnosi na dnevni odmor, da nije uvažio specifičnosti radnog mjesta tužitelja i relevantne odredbe Zakona o policiji koje se odnose na organizaciju rada i kriterij za obračun plaća policijskih službenika, a niti relevantne odredbe Kolektivnog ugovora koje se odnose na pasivno dežurstvo iz kojih proizlazi da se radi o naknadi koja se službeniku i namješteniku isplaćuje ne samo za sate dnevnog odmora u trajanju od 8 sati već i za sate u kojima stvarno nije radio, ali zbog okolnosti posla za vrijeme terenskog rada nije smio ili nije mogao napustiti prostorije odnosno prijevozno sredstvo u koje je smješten. Poziva se na odluke Županijskog suda u Splitu broj Gž R- 1015/2021-2 od 8. rujna 2021. i Gž R-1199/2021-3 od 15. veljače 2023. u kojima su ukinute prvostupanjske presude u činjenično i pravno identičnim predmetima. Ističe da je ukazivala, a što je razvidno iz radnih naloga kao i iskaza saslušanih svjedoka da su u razdoblju od 13. srpnja 2020. do 31. listopada 2020. te od 1. travnja 2021. ukinute višednevne plovidbe, a rad policijskih službenika organiziran na način da su policijski službenici upućivani na plovidbe u trajanju od 12 sati zbog čega je prestala potreba za isplatom dodataka za pasivno dežurstvo, a da je unatoč tome sud naložio vještakinji obračune i za razdoblje u kojem su ukinute višednevne plovidbe dok je vještakinja na njezin prigovor izjavila da su u tom periodu ipak nastale razlike u plaći iz razloga što je tužitelj u tom razdoblju koristio godišnji odmor, a da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca pa je obračun naknade u tom periodu veći od obračuna tuženice. Pri tome još ukazuje da je predmet spora isključivo isplata uvećanog dijela plaće nastala eventualno krivim obračunom tuženice tijekom višednevnih plovidbi (u odnosu na ostvareni rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanima i prekovremenim satima) dok razlike koje su nastale po nekoj drugoj osnovi nisu predmet postupka zbog čega je u odnosu na to razdoblje trebalo odbiti tužbeni zahtjev.

12. Iznesenim žalbenim navodima tuženica nije dovela u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda koja ovaj sud prihvaća pravilnim budući je prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka pravilno utvrdio da je tužitelj i izvan redovnog radnog vremena evidentiranim u radnim nalozima obavljao radne zadatke upravo zbog specifičnosti obavljanja poslova nadzora i kontrole državne granice na moru plovilom, vremenskog neprekidnog kontinuiteta boravka na policijskom plovilu te potreba koje proizlaze iz specifičnosti sredstva rada u vidu nadzora, osiguranja, zaštite i održavanja policijskog plovila.

13. Zakonom o policiji, za koji tuženica neosnovano navodi da prvostupanjski sud nije vodio računa o relevantnim odredbama koje se odnose na organizaciju i kriterije za obračun plaće policijskih službenika (kao niti o relevantnim odredbama Kolektivnog ugovora koje se odnose na pasivno dežurstvo), u članku 41. propisano je da je policijska služba organizirana na način da se policijski poslovi obavljaju 24 sata dnevno (stavak 1.), da se tjedno radno vrijeme policijskog službenika u pravilu raspoređuje na 5 radnih dana i traje 40 sati (stavak 2.), da dnevno radno vrijeme u pravilu traje od 8.00 do 16.00 sati (stavak.3.) te da iznimno, ministar može, ovisno o potrebama određene službe, mjesnim prilikama, odnosno za pojedine policijske službenike, odrediti početak radnog vremena i na drugi način (stavak 4.). Člankom 42. stavkom 1. i 2. istog Zakona propisano je da je policijski službenik dužan u obavljanju policijskih poslova raditi po posebnom rasporedu rada koji određuje nadležni rukovoditelj, a taj poseban raspored rada uključuje:

– rad u smjenama,

– rad u turnusu,

– rad subotama, nedjeljama, praznicima i drugim neradnim danima,

– prekovremeni rad,

– rad noću,

– rad u dvokratnom radnom vremenu,

– pripravnost za rad,

– rad organiziran na drugačiji način

dok je člankom 1. stavkom 3. Zakona o policiji propisano da se pitanja radnopravnog položaja policijskih službenika koja nisu uređena tim Zakonom ili propisima donesenim na temelju tog Zakona primjenjuju propisi o državnim službenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima. Imajući u vidu kako naprijed citirane odredbe tako i odredbu članka 60. ZR-a koja definira pojam radnog vremena kao vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac (stavak 1), dok se ne smatra radnim vremenom vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova ako se pokaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu na kojem se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac, kao i Tumačenje Komisije za tumačenje i praćenje primjene Kolektivnog ugovora broj: 11/38 od 19. prosinca 2018. prema kojem naknada za pasivno dežurstvo ne predstavlja naknadu za stvarno odrađeni rad, nego za stanje pripravnosti odazvati se pozivu poslodavca, to je na utvrđeno činjenično stanje da je tužitelj i nakon isteka redovnog radnog vremena obavljao poslove radnog mjesta policijskog službenika Postaje pomorske policije tijekom radnog dana provedenog na plovilu, a kako je to već naprijed navedeno, izuzev osam sati dnevno, pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju dosudio zahtijevani iznos od 4.718,35 EUR kao razliku između onog što je tuženica obračunala i isplatila u svakom pojedinom mjesecu i onog što je provedenim dokazom financijsko-knjigovodstvenom vještačenjem utvrdio da pripada tužitelju s osnova rada dužeg od redovnih 40 sati tjedno odnosno dužim od redovnog mjesečnog fonda sati na bazi 8 sati rada dnevno koji rad članak 38. stavak 9., 10. i 11. Kolektivnog ugovora definira kao prekovremeni rad, zajedno sa pripadajućim dodacima za noćni rad, rad subotama i nedjeljama i neradnim danima, rad u smjeni i turnusu propisanim člankom 38. Kolektivnog ugovora kao mjerodavnim odredbama sukladno članku 1. i 33. Zakona o policiji i članku 94. stavku 1. ZR-a te s tim u vezi i osnove za izračun razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja.

14. Tuženica ukazuje u žalbi da u razdoblju od 13. srpnja do 31. listopada 2020. rad pomorske policije nije bio organiziran kroz višednevne plovidbe. Međutim, iz radnih naloga za to razdoblje razvidno je da je rad policijskih službenika započeo u 8 sati i trajao do 8 sati idućeg dana te da je njihov rad, pa tako i tužitelja evidentiran kao redovni od 8,00 sati do 20,00 sati, a od 20,00 sati do 8,00 idućeg dana kao pasivno dežurstvo (npr. radni nalog za dan 6. i 7. kolovoza 2020., 1. kolovoza 2020. 2. kolovoza 2020. 10. kolovoza 2020., 10. rujan 2020.) ili radni nalog za dan 5. kolovoza 2020. za koji je redovno radno vrijeme evidentirano od 8,00 do 16,00 sati, a nakon toga od 16,00 do 24,00 sata 5. kolovoza 2020. i od 00,00 do 8 sati 6. kolovoza 2020 kao pasivno dežurstvo. Iz takve organizacije rada jasnim proizlazi da je tužiteljev rad na policijskom plovilu u te dane bio organiziran kroz 24 sata zbog čega je i u tom vremenu ostvarivao prekovremeni rad u trajanju od 4 sata ili 8 sati ovisno o trajanju redovnog radnog vremena od 12 ili 8 sati.

15. Tuženica smatra da je predmet spora isključivo isplata uvećanog dijela plaće koja je nastala eventualnim krivim obračunom tuženice tijekom višednevnih plovidbi (u odnosu na ostvareni rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanima i prekovremenim satima), a ne i razlike nastale po nekoj drugoj osnovi pa da je u odnosu na to razdoblje sud u svakom slučaju trebao odbiti tužbeni zahtjev. Takvi žalbeni navodi ovom sudu nisu u cijelosti razumljivi, a i nejasno je koje utvrđene razlike tuženica smatra da bi trebalo odbiti. Stoga u svezi takvih navoda valja samo kratko reći da su provedenim dokazom financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđene sve razlike plaće i naknade plaće nastale obračunom plaće za rad tužitelja koji nije u skladu sa člankom 38. Kolektivnog ugovora (prekovremeni rad, rad po noći, rad na državne blagdane, rad u drugoj smjeni, rad u turnusu, rad subotom i nedjeljom i rad u pasivnom dežurstvu, naknade za godišnji odmor, plaćeni dopust, plaćeni blagdani, privremena nesposobnost za rad) te da je tužitelj u skladu s tim provedenim dokazom odredio i tužbeni zahtjev podneskom od 24. lipnja 2024., pa su predmet spora stoga sve naprijed navedene razlike.

16. U odnosu na pozivanje tuženice na odluke Županijskog suda u Splitu broj: Gž- 1051/2021-2 od 8. rujna 2021.i Gž R-1199/2021-3 od 15. veljače 2023. valja navesti da ovaj sud nije vezan načinom postupanja drugih županijskih sudova pa ni ukoliko se radi o činjenično identičnim predmetima.

17. Tuženica osporava i odluku o naknadi troškova parničnog postupka koju prvostupanjski sud temelji na odredbi članka 154. stavku 1. i članku 155. ZPP, a visinu zastupanja po punomoćniku odvjetniku na temelju relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa) te stvarnih troškova vještačenja. Tvrdi da je odluka o troškovima nezakonita budući je sud prilikom određivanja troška zanemario činjenicu da je tužitelj u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,23 EUR, a podneskom od 24. lipnja 2024. je odredio specificirani tužbeni zahtjev u iznosu od 4.718,34 EUR pri tome ističući da se kod stupnjevane tužbe kao vrijednost predmeta spora mjerodavna za odluku o troškovima uzima upravo naznačena vrijednost predmeta spora (manifestacijskog zahtjeva), što je u konkretnom slučaju iznos od 1.327,23 EUR, a nakon končane specifikacije tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora je vrijednost naznačenog zahtjeva tj. 4.718,34 EUR zbog čega je sud prvog stupnja bio dužan odrediti trošak prema tom manifestacijskom zahtjevu do postavljanja tužbenog zahtjeva, a nakon toga prema naknadno naznačenoj vrijednosti predmeta spora.

18. Pravilno tuženica ukazuje da se kod stupnjevite tužne kao vrijednost predmeta spora, mjerodavnog za odluku o troškovima postupka, uzima naznačena vrijednost predmeta spora (manifestacijskog zahtjeva), a da je nakon konačne specifikacije tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora vrijednost novčanog zahtjeva, a koje pravno stajalište je iznio i Vrhovni sud Republike Hrvatske ne samo u svojoj odluci broj:

Rev-4/2023-2 od 3. svibnja 2023. na koju se poziva tuženica u žalbi, već i mnogim drugim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako npr. i u odlukama Rev- 1202/2024-2 od 12. studenog 2024., Rev-145/2023-2 od 18. travnja 2023. i Rev- 3203/2024-2 od 18. rujna 2024.

19. U konkretnom slučaju tužitelj je u tužbi u kojoj je postavio manifestacijski zahtjev naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,23 EUR dok je tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza vještačenjem odredio u iznosu od 4.718,34 EUR kako to pravilno navodi i tuženica u žalbi.

20. Prema Tbr. 7. točki 1. Tarife odvjetniku za sastav tužbe ili zahtjeva pripada nagrada prema vrijednosti spora od 1.327,01 do 13.272,00 EUR u visini 100 bodova, te mu nagrada u toj visini pripada i za zastupanje na ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari ili se izvodili dokazi (Tbr.9. točka 1. Tarife) i za sastavljanje obrazloženih podnesaka iz Tbr. 8. točke 1. Tarife. Kako dakle tužitelju pripada trošak prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u stupnjevanoj tužbi i nakon postavljanja određenog tužbenog zahtjeva u jednakoj visini, konkretno 200,00 EUR obzirom na Tbr. 54. Tarife utvrđenoj vrijednosti boda od 2,00 EUR, to je je prvostupanjski sud dosudivši tužitelju troškove zastupanja koji se odnose na sastav zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe, zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili dokazi, te za sastav obrazloženih podnesaka u ukupnom iznosu od 1.750,00 EUR pravilno primijenio odredbe Tbr. 7. točku 1., Tbr. 8. točku 1., Tbr. 9. točku 1., Tbr. 54. Tarife i Tbr.46. Tarife (porez na dodanu vrijednost) ili ukupno s troškovima provođenja dokaza vještačenja od 495,00 EUR pravilno primjenom članka 154. stavka 1. ZPP tužitelju dosudio trošak parničnog postupka u iznosu od 2.245,00 EUR.

21. Iz naprijed navedenih razloga žalba tuženica ocijenjena je neosnovanom zbog čega je ista primjenom članka 368. stavka 1. ZPP odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

22. Budući tuženica nije uspjela sa žalbom to je odbijen i njezin zahtjev za naknadu troškova sastave žalbe.

23. Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora za žalbu u kojem ponavlja navode već iznijete u prvostupanjskom postupku te iznosi dijelove presuda drugih Županijskih sudova jer takvi navodi nisu ocijenjeni potrebnim za ishod žalbenog postupka.

U Varaždinu 14. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Lana Putrić