Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-398/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja KĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po odvjetnicama u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić iz Osijeka protiv tužene OTP banke d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupane po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 18. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja u zamjeni JĐ, odvjetničkog vježbenika u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić iz Osijeka i punomoćnika tužene, po objavi 14. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj: 070221495907 AE, sa Sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, zaključenog između tužitelja UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 21. veljače 2007., potvrđen 22. veljače 2007., po javnom bilježniku Mirjana Borić, pod poslovnim brojem OV-4579/07 u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 2,49% (dvacijelačetrdesetdevetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.“

II. Nalaže se tuženoj OTP banki d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, isplatiti tužitelju KĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 539,85 EUR (slovima: petsto trideset devet eura osamdeset pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj OTP banki d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, naknaditi tužitelju KĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu 520,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 20. ožujka 2025 navodi da je sa OTP bankom d.d. 21. veljače 2007., sklopio Ugovor o kreditu, broj: 070221495907 AE, sa Sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, potvrđen 22. veljače 2007., po javnom bilježniku Mirjana Borić, pod poslovnim brojem OV- 4579/07. Predmetnim je ugovorom tužena, kao Banka odobrila i stavila tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 36.730,00 CHF, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Tužitelj je kredit iskoristio za svrhu kupovine automobila za osobne, obiteljske svrhe, dok se navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od sedam godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Tužitelj je podnio tužbu protiv tužene, radi isplate preplaćenih anuiteta, uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, te su se o istom vodili postupci pred Općinskim sudom u Osijeku, pod poslovnim brojem P- 1717/2019 (ništetnost promjenjive kamatne stope) i P-77/2022 (ništetnost valutne klauzule). Predmetnim tipskim Ugovorom, sastavljenim isključivo od strane tužene, u članku 5. Ugovora, ugovorena je naknada za obradu zahtijeva kredita i to u iznosu jednokratno 2,49% od iznosa odobrenog kredita, a koja se naplaćuje unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita. Tužena je prilikom isplate kredita 22. srpnja 2007. naplatila tužitelju naknadu za obradu zahtijeva kredita u iznosu od 4.067,52 kn, a koja u protuvrijednosti, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj iznosi 539,85 eura. Tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženom u svezi naknade za obradu kredita što predmetnu odredbu čini ništetnom ugovornom odredbom, te postoji obveza vraćanja uplaćenoga na temelju ništetne odredbe. Sporna odredba Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, ništetna je u smislu odredbe članka 81. i članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. – dalje ZZP) i to pozivom na odredbe članka 295. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05. – dalje ZOO). Tužena nije pregovarala o sadržaju predmetne odredbe sa tužiteljem, banka mu nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. U konkretnom slučaju povrijeđeno je načelo savjesti i poštenja koja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavajući interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U vremenskom periodu kada je zaključen predmetni kredit, korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita od strane tužene plaćaju i višu naknadu, i stoga opravdano zaključuje da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi svakog pojedinačnog kredita i odobravanja kredita, već su isti određeni proizvoljno u skladu sa jednostranom voljom tužene. Tužitelju, nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi Banke koji se podmiruju, odnosno na koje konkretne usluge, troškove i slično se odnosi naknada za obradu i odobravanje kredita. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12.). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. U konkretnom slučaju, tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, te da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Budući se predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokovala značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ovdje tužitelja, tvrdimo da ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi članka 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tužene u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome. Tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom je tužena temeljem navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatila i time stekla nepripadnu imovinsku korist, navedena je kao nepošteni stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takvu je dužna vratiti sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog tužitelj predlaže naslovnom sudu donijeti presudu:

"I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 070221495907 AE, sa Sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, zaključenog između tužitelja UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 21. veljače 2007., potvrđen 22. veljače 2007., po javnom bilježniku Mirjana Borić, pod poslovnim brojem OV-4579/07 u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 2,49% (dvacijelačetrdesetdevetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos od 539,85 eur s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2007. do isplate sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnične troškove uvećane za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja presude do konačne isplate, u roku 15 dana."

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani. Ne spori da je tužiteljem sklopila predmetni Ugovor o kreditu. Sporno je, jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tužena se takvim tvrdnjama izričito protivi. Ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.; u daljnjem tekstu: ZOO), pa obzirom je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Kod Ugovora o kreditu se radilo o iznosima koji su plaćeni tuženoj kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 21. veljače 2007. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. U odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, tužena ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u članku 5., stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. U odnosu na ulaznu naknadu, u ugovorima o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 2,99% od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tužena ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Slijedom navedenog, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano je da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Naime, ako bi se i uzelo da su ugovorne odredbe o naplati naknade iz bilo kojeg razloga ništetne, onda one mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora. To znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan. Ističe prigovor zastare navodnog potraživanja tužitelja. Tužitelj smatra da je njegovo potraživanje navodno „dospjelo“ danom plaćanja navedenih na zakonu osnovanih naknada tuženoj. Obzirom je tužba u ovom postupku podnesena 20. ožujka 2025. potpuno je jasno da je navodno potraživanje tužitelja prema tuženoj u svakom slučaju zastarjelo. Naime, člankom 225. ZOO-a jasno je propisano: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Dakle, sve kada bi tužitelj i imao kakvo potraživanje prema tuženoj, a što ovdje nije slučaj, sasvim je jasno da je od navodnog dospijeća takvog eventualnog potraživanja tužitelja, prošlo više od 5 godina, te da je takvo eventualno potraživanje tužitelja u svakom slučaju zastarjelo. Konstatacije tužene utemeljene su i na stavu nezavisnog odvjetnika pri Sudu EU RĐ od 2. travnja 2020. Slijedom navedenog, tužena predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka.

2.1. U podnesku od 9. prosinca 2025. tužena navodi da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, pa prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 210. stavak 3. ZOO-a. Nadalje, odredba o naknadi za obradu kredita nije protivna Ustavu Republike Hrvatske niti prisilnim zakonskim propisima niti je protivna moralu društva, a niti postoje drugi razlozi ništetnosti, a to je da je ista odredba u vrijeme potpisivanja Ugovora bila poznata tužitelju kao ugovorna naknada za obradu kreditnog zahtjeva, i to u iznosu od 2,49% od iznosa odobrenog kredita, a koja odredba se ni u kojem slučaju nije mijenjala i bila je izvršena, odnosno naknada je naplaćena prilikom isplate kredita za koju okolnost je tužitelj dobro znao jer mu je taj iznos nije isplaćen prilikom isplate cijelog kredita, a u vrijeme isplate kredita tečaj CHF u odnosu na ovu naknadu ili tečaj EUR nije bio promijenjen u odnosu na tečaj kada se isplaćuje iznos kredita pa je tužitelju već u vrijeme isplate kredita bila poznata visina ove naknade, a tužitelj je znao onda i koliki je kredit dobio pa nije bila u neravnopravnom položaju što se tiče ove ugovorne odredbe u odnosu na tuženu kao kreditora u smislu članka 3. Zakona o obveznim odnosnima, pa takva odredba onda nije niti ništetna jer je prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. kada je taj zakon bio na snazi i odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi od 2007. godine pa nadalje je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o prometu ugovora i cijeni poštene ako su one jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbe o naknadi za obradu kredita su u cijelosti jasne, razumljive i uočljive i tužitelju bile poznate u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora, a nije niti jedan faktor kasnije utjecao na njihovu promjenu na štetu tužitelja. Ne osporava kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 539,85 €, međutim osporava deklaratorni dio istog. Osporava i tužiteljevo postavljanje vrijednosti predmetnog spora budući je isto suprotno recentnoj sudskoj praksi, te predlaže sudu sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku utvrditi predmet vrijednosti spora u iznosu od 539,85 €.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja broj: 070221495907 AE od 21. veljače 2007. (stranica 9- 14 spisa), očitovanje tužene od 19. prosinca 2024. (stranica 15 spisa), iskaz tužitelja (stranica 52 spisa) i drugu spis u priležeću dokumentaciju.

3.1. Na ročištu 18. prosinca 2025. tužitelj je odustao od provođenja financijsko– knjigovodstvenog vještačenja, a obzirom je tužena učinila nespornim kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 539,85 €. Odustao je i od prijedloga za priklopom spisa ovog suda P-1717/2019 i P-77/2022.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora o kreditu od 21. veljače 2007. koja glasi: “Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 2,49% (dvacijelačetrdesetdevetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.“, te isplata iznosa od 539,85 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2007. pa do isplate na ime ništetne odredbe.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 21. veljače 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 070221495907 AE kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 36.730,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate,

- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 2,49% (dvacijelačetrdesetdevetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita,

- da je kredit odobren za kupnju novog motornog vozila,

- da je tužena tužitelju na ime predmetne naknade naplatila iznos od 539,85 eura.

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita, sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara.

7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP).

7.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

7.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornoj naknadi i visini te naknade.

7.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

7.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 5. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

7.5. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

7.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

7.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,49%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. - dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP-a, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu - za kupnju motornog vozila, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je sredstva kredita utrošio za kupovinu osobnog vozila koje mu je bilo potrebno za osobne svrhe, time da u trenutku podizanja kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtke, odnosno nije vozilo kupljeno sredstvima kredita unio u imovinu obrta odnosno tvrtke. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

9. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko sporne naknade (članak 5. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja te pročitao Ugovor o kreditu od 21. veljače 2007.

9.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao u OTP banci 2007. godine, da je podnio zahtjev banci za odobrenje kredita i tada nije uopće bilo govora o plaćanju bilo kakvih naknada. Kredit mu je odobren, banka je sačinila ugovor o kreditu i pozvala ga na potpis. Ugovor o kreditu prethodno potpisivanju je pročitao i to "koliko je mogao" što znači da je pročitao ono najosnovnije što se tiče iznosa kredita, kamata. Ostatak ugovora je pročitao ali nije baš razumio. Po struci je komercijalist. Nije primijetio odredbu ugovora koja se odnosi na plaćanje troškova odobravanja kredita. Odredbe kredita mu nisu posebno pojašnjavane od strane djelatnika banke. Nije mu pojašnjeno na što se odnose troškovi odobrenja kredita odnosno troškovi obrade zahtjeva, zašto ih mora platiti odnosno na koji način je utvrđena visina istih. Nije mogao utjecati niti na jednu odredbu ugovora o kreditu, jednostavno ugovor mu je dan na potpis i to je to. Nije od banke dobio nikakvu njihovu odluku o naknadama iz koje bi bilo vidljivo za što se plaćaju određeni troškovi odnosno na koji način je određena visina istih.

Na upit pun. tužene odgovorio je da nije vidio da bi mu prilikom isplate kredita isti bio umanjen za iznos naknade za obradu zahtjeva, budući iznos kredita nije bio isplaćen njemu već auto kući. Obzirom na rast rata kredita molio je da mu se izađe u pomoć u vezi isplate istog od strane banke, ali njegovim molbama nije udovoljeno već je banka poslala na naplatu cjelokupni ostatak kredita i tek tada se podrobnije pozabavio s dokumentacijom u vezi kredita i tada je vidio da je naplaćena naknada za obradu kredita, odnosno da je za iznos iste umanjen iznos isplaćenog kredita. Prilikom potpisivanja osobni bankar mu je pojasnio osnovne odredbe ugovora o kreditu a koje se tiču iznosa kredita, visine rate, roka otplate, kamatne stope, a što se tiče ostalih odredbi ugovora nije mi ništa pojašnjavao.

9.2. Na temelju iskaza tužitelja, proizlazi da mu nije ništa pojašnjeno u svezi tzv. ulazne naknade, naime kad je došao u banku tražiti kredit, o predmetnoj naknadi nije bilo niti spomena, a kad je ponovno došao u banku, ugovor o kreditu je već bio napisan. Nije mu ništa pojašnjeno u svezi tzv. ulazne naknade, od čega se sastoji, nije mu je pojašnjeno na koji način je određena visina iste, kao i da o istoj nije mogao pregovarati, već se radilo o ponudi banke "uzmi ili ostavi", odnosno odobrenje kredita bilo je uvjetovano plaćanjem predmetne naknade.

9.3. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini od 2,49% iznosa kredita. Unatoč činjenici što je u članku 5. navedeno da troškovi odobrenja kredita predstavljaju troškove obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji, ne može se prihvatiti da je na taj način tužitelj u dovoljnoj mjeri obaviješten da se radi o troškovima koji su stvarno i opravdano nastali tuženoj u svezi odobrenja njegova kredita. Upravo suprotno, tužena je tu odredbu samostalno uglavila u ugovor o kreditu, a da prethodno sačinjenju istoga nije tužitelju pojasnila na što se odnosi taj trošak. Ugovor takovog sadržaja dala je tužitelju na potpis, ne objasnivši mu niti tada, kakvi su to troškovi i zašto ih mora platiti.

9.4. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

9.5. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.6. Plaćanje troškova obrade kredita, u visini od 2,49% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.7. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.8. Budući se o odredbi članka 5. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

9.9. U odnosu na prigovor tužene da odredba o jednokratnim troškovima obrade kredita sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da nije protivna Ustavu Republike Hrvatske niti prisilnim zakonskim propisima niti je protivna moralu društva, ovaj sud ukazuje da odredba ugovora o kreditu koja se odnose na spornu odredbu nije utvrđena ništenom jer da ne bi bila dopuštena, već je utvrđena ništetnom iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

9.10. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 5. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

10. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 5. Ugovora o kreditu. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojega je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

11. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

11.1. Tužitelju zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa od 539,85 eura, koji iznos je među strankama nesporan, a koja uplata je prema potvrdi tužene od 19. prosinca 2024. izvršena 22. veljače 2007. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 1. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

12. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužitelja u cijelosti.

13. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – dalje: ZPP) te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Ovaj sud je na ročištu 18. prosinca 2025. vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 539,85 eura, a koji iznos predstavlja utuženi iznos kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., i u odluci broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari određena prema visini zahtjeva za isplatu.

13.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 100,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav podneska od 24. lipnja 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 18. prosinca 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 14. siječnja 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 350,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 437,50 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 56,38 eura i trošak sudske pristojbe za presudu 26,54 eura.

13.2. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava podneska od 1. srpnja 2025., naime, tužitelju je odgovor na tužbu dostavljen na očitovanje, pa je isti svoje očitovanje na odgovor dao u dva odvojena podneska, jednom od 24. lipnja 2025. i drugom od 1. srpnja 2025. Prema ocjeni ovoga suda tužitelj je mogao očitovanje na odgovor na tužbu dati u samo jednom podnesku, slijedom čega mu je ovaj sud priznao trošak sastava podneska od 24. lipnja 2025., ali ne i od trošak sastava podneska od 1. srpnja 2025., budući nije bilo razloga da očitovanje na odgovor na tužbu daje u dva odvojena podneska. Nije mu priznat niti trošak sastava podneska od 167. prosinca, budući isti nije bi potreban za vođenje ovoga postupka. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 520,42 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja (prema članku 151. stavku 3. ZPP- a) pa do isplate, dok je s ostatkom zahtjeva na ime parničnog troška povrh dosuđenog tužitelj odbijen.

14. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Osijeku 14. siječnja 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Zajednički odvjetnički ured Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić iz Osijeka

2. Belizar Tomaić, odvjetnik u Osijeku