Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-293/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja TS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tužene OTP banke d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupane po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 18. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja u zamjeni ZS, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Željke Radoš Radičević, u Osijeku i punomoćnika tužene, po objavi 14. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 5193/02 sklopljenog 21. ožujka 2002. između tužitelja TS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika OTP banka dioničko društvo, Domovinskog rata 61, 21000 Split, Hrvatska, OIB: 52508873833 (pravni slijednik HVB BANK CROATIA d.d.), a koja glasi: Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3% (slovima tri posto) od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a uplaćuje se jednokratno prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“

II. Nalaže se tuženoj OTP banki d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, isplatiti tužitelju TS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 434,67 EUR (slovima: četiristo trideset četri eura šezdeset sedam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj OTP banki d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, naknaditi tužitelju TS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu 477,32 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 28. veljače 2025. navodi da je tužena pravni slijednik HVB BANK CROATIA d.d., Zagreb, Junišićeva 2, MBS 080093364, da su 21. ožujka 2002. tužitelj i HVB BANK CROATIA d.d., sklopili Ugovor o kreditu broj 5193/02, a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 14.673,00 EUR, a koji je kredit prijevremeno otplaćen 17. srpnja 2007. Ugovoren je rok otplate kredita koji je iznosio 72 mjesečnih anuiteta i to u: 71 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 273,53 EUR i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 281,46 EUR. Tuženik je u članku 4. predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o visini naknada za usluge kreditora te javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima ili troškove osiguranja fiducija, troškove obrade kredita, kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru, snosi korisnik kredita. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Nadalje, Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna. Sud Europske Unije je u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati. Tužena je 27. ožujka 2002. tužitelju naplatila navedenu naknadu u visini od 3.275,01 HRK odnosno 434,67 EUR prema fiksnom tečaju konverzije. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tužena dužna vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primila, a sve to sukladno odredbama članka 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Slijedom navedenog tužitelj podnosi ovu tužbu i predlaže sudu kao stvarno i mjesno nadležnom da nakon provedenog postupka donese presudu:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 5193/02 sklopljenog 21. ožujka 2002. između tužitelja TS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika OTP banka dioničko društvo, Domovinskog rata 61, 21000 Split, Hrvatska, OIB: 52508873833 (pravni slijednik HVB BANK CROATIA d.d.), a koja glasi: Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3% (slovima tri posto) od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a uplaćuje se jednokratno prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati iznos od 434,67 EUR na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama od 21. ožujka 2002. do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa pripadajućim zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po do isplate, sve u roku 15 dana."

1.1. U podnesku od 26. svibnja 2025. tužitelj uređuje tužbeni zahtjev na način da na utuženi iznos glavnice potražuje zakonsku zateznu kamatu počevši od 27. ožujka 2002.

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani. Ne spori da je tužitelj s pravnim prednikom tužene sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Sporno je, jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tužena se takvim tvrdnjama izričito protivi. Ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine"

53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.; u daljnjem tekstu: ZOO), pa obzirom je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Kod Ugovora o kreditu se radilo o iznosima koji su plaćeni tuženoj kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 21. ožujka 2002. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011.

U odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, tužena ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u članku 4.b), stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. U odnosu na ulaznu naknadu, u ugovorima o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 3,00% od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tužena ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Slijedom navedenog, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano je da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Naime, ako bi se i uzelo da su ugovorne odredbe o naplati naknade iz bilo kojeg razloga ništetne, onda one mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora. To znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan. Ističe prigovor zastare navodnog potraživanja tužitelja. Tužitelj smatra da je njegovo potraživanje navodno „dospjelo“ danom plaćanja navedenih na zakonu osnovanih naknada tuženoj. Obzirom je tužba u ovom postupku podnesena 20. veljače 2025. potpuno je jasno da je navodno potraživanje tužitelja prema tuženoj u svakom slučaju zastarjelo. Naime, člankom 225. ZOO-a jasno je propisano: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Dakle, sve kada bi tužitelj i imao kakvo potraživanje prema tuženoj, a što ovdje nije slučaj, sasvim je jasno da je od navodnog dospijeća takvog eventualnog potraživanja tužitelja, prošlo više od 5 godina, te da je takvo eventualno potraživanje tužitelja u svakom slučaju zastarjelo. Konstatacije tužene utemeljene su i na stavu nezavisnog odvjetnika pri Sudu EU BS od 2. travnja 2020. Slijedom navedenog, tužena predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka.

2.1. U podnesku od 9. prosinca 2025. tužena navodi da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, pa prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 210. stavak 3. ZOO-a. Nadalje, odredba o naknadi za obradu kredita nije protivna Ustavu Republike Hrvatske niti prisilnim zakonskim propisima niti je protivna moralu društva, a niti postoje drugi razlozi ništetnosti, a to je da je ista odredba u vrijeme potpisivanja Ugovora bila poznata tužitelju kao ugovorna naknada za obradu kreditnog zahtjeva, i to u iznosu od 3,00% od iznosa odobrenog kredita, a koja odredba se ni u kojem slučaju nije mijenjala i bila je izvršena, odnosno naknada je naplaćena prilikom isplate kredita za koju okolnost je tužiteljica dobro znala jer joj taj iznos nije isplaćen prilikom isplate cijelog kredita, a u vrijeme isplate kredita tečaj CHF u odnosu na ovu naknadu ili tečaj EUR nije bio promijenjen u odnosu na tečaj kada se isplaćuje iznos kredita pa je tužiteljici već u vrijeme isplate kredita bila poznata visina ove naknade, a tužiteljica je znala onda i koliki je kredit dobila pa nije bila u neravnopravnom položaju što se tiče ove ugovorne odredbe u odnosu na tuženu kao kreditora u smislu članka 3. Zakona o obveznim odnosnima, pa takva odredba onda nije niti ništetna jer je prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. kada je taj zakon bio na snazi i odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi od 2007. godine pa nadalje je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o prometu ugovora i cijeni poštene ako su one jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbe o naknadi za obradu kredita su u cijelosti jasne, razumljive i uočljive i tužitelju bile poznate u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora, a nije niti jedan faktor kasnije utjecao na njihovu promjenu na štetu tužitelja. Ne osporava kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 434,67 €, međutim osporava deklaratorni dio istog. Osporava i tužiteljičino neprihvatljivo postavljanje vrijednosti predmetnog spora budući da je isto suprotno recentnoj sudskoj praksi, te predlaže Naslovnom sudu sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku utvrditi predmet vrijednosti spora u iznosu od 434,67 €.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao očitovanje tužene od 23. prosinca 2024. (stranica 6 spisa), Ugovor o kreditu broj:

5193/02 od 21. ožujka 2002. (stranica 7-12 spisa), iskaz tužitelja (stranica 41 spisa) i drugu spis u priležeću dokumentaciju.

3.1. Na ročištu 18. prosinca 2025. tužitelj je odustao od provođenja financijsko– knjigovodstvenog vještačenja, a obzirom je tužena učinila nespornim kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 434,67 €.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 4. Ugovora o kreditu od 21. ožujka 2002. koja glasi: “Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3% (slovima triposto) od iznosa odobrenog kredita, a uplaćuje se jednokratno prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“, te isplata iznosa od 434,67 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2002. pa do isplate na ime ništetne odredbe.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 21. ožujka 2002. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene – HVB Bank Croatia d.d., kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 5193/02 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 14.673,00 EUR po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja ugovora,

- da je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva koja iznosi 3% (slovima triposto) od iznosa odobrenog kredita, a uplaćuje se jednokratno prije korištenja kredita, te da se korisnik kredita obvezao platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita,

- da je kredit odobren za kupnju novog motornog vozila,

- da je pravni prednik tužene tužitelju na ime predmetne naknade naplatio iznos od 434,67 eura.

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita, sadržana u članku 4. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara.

7. Budući u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije stupio na snagu Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), ovaj sud je ispitao nepoštenost odredbe članka 4. Ugovora o kreditu sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i sukladno odlukama Suda Europske Unije presude od 3. listopada 2019. Kiss i CIB Bank, C-620/17, te prema shvaćanju presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 673/2023. od 13. veljače 2024.

1) Članak 4. stavak 3. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13 EEZ treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge u zamjenu za predmetne iznose.

2) Članak 3. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuju na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

8. Također, prema pravilima Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 112/99., 88/01., u daljnjem tekstu: ZOO/91.) koja su bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora (u kontinuitetu i pravilima Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. 126/21., 114/22., 156/22., 115/23.- dalje: ZOO, koji je na snazi od 1. siječnja 2006.) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo (članak 103. stavak 1. ZOO-a/91.), posljedica koje je nastanak subjektivnog prava za vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnog nuzgrednog sastojka pravnog posla (članak 104. stavak 1. i 3. ZOO-a/91.). U smislu odredbe članka 105. stavka 1. ZOO- a/91. ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

9. Radi utvrđenja okolnosti je li sporna odredba ništetna ovaj sud je saslušao tužitelja te pročitao Ugovor o kreditu od 21. ožujka 2002.

9.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je u auto kući Idol Škoda u Osijeku kupio auto i istovremeno je tamo podnio i zahtjev za odobrenje kredita budući je ta auto kuća surađivala sa tadašnjom HVB bank Croatia d.d. Sredstva kredita utrošio je za kupovinu vozila koje mu je bilo potrebno za osobne potrebe, time da u trenutku zaključenja ugovora nije bio vlasnik obrta niti tvrtke odnosno nije vozilo kupljeno sredstvima kredita unio u imovinu obrta odnosno tvrtke. Podnio je predstavniku u auto kući zahtjev za kredit. Kredit mu je odobren, banka je sačinila ugovor o kreditu i pozvan je na potpis istoga. Prije potpisivanja ugovora o kreditu isti je pročitao ono što mu je bilo bitno, a to je iznos kredita, kamatu, rok otplate. Ostale odredbe je pročitao i razumio koliko je kao laik mogao, po struci je automehaničar. Nije ni imao puno vremena da sve detaljno pročita. Prodajni predstavnik mu je rekao da mora platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva jer da bez plaćanja iste neće dobiti kredit. Nije mu pojasnio na što se odnosi ta naknada, zašto se plaća, odnosno na koji način je utvrđena visina iste. Nije mogao utjecati na visinu naknade. Nije mogao utjecati niti na jednu odredbu ugovora, jer da je i iznio da se ne slaže sa nekom od odredbi ne bi dobio kredit. Osim predmetnog ugovora o kreditu nije dobio nikakvu odluku o naknadama banke iz koje bi bilo vidljivo što ustvari ta naknada predstavlja i zašto se plaća. Na upit pun. tuženika odgovorio je da iako mi je prodajni predstavnik u auto kući rekao da mora platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, da nije razumio na što se odnosi ta naknada i zašto se plaća. Ne sjeća se da je prilikom čitanja ugovora o kreditu uočio da se sporna naknada plaća u stopi od 3% iznosa od ugovorenog kredita. Kad je dobio račun od auta na tom računu je vidio da mu je od iznosa kredita ustegnut iznos na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

9.1.1. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju stvari. Na temelju iskaza tužitelja, proizlazi da mu djelatnik banke prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije pojasnio na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva, za što se plaća odnosno na koji način je određena visina iste, već mu je samo rekao da bez plaćanja te naknade neće moći dobiti kredit, dakle bilo je uzmi ili ostavi.

9.2. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je korisnik kredita obvezan prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kredita u visini od 3% iznosa kredita.

9.3. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

9.4. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

10. Obzirom na iznijeto ovaj sud spornu odredbu utvrđuje ništetnom, budući tužena kao jača ugovorna strana, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nije upoznala tužitelja s obvezom plaćanja sporne obveze, na način da bi mu pojasnila na za što se ta naknada plaća odnosno u kojoj visini, već je istu bez prethodnih pregovora jednostrano unijela u Ugovor o kreditu. Na taj način postupanje tužene je u kvalitativnom i kvantitativnom smislu uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Jednostrano određivanja naknade za obradu kredita plaćanjem neobjektivizirane naknade tuženoj protivno je odredbi članka 1068. stavka 2. u vezi s člankom 1068. stavkom 4. i člankom 12. ZOO-a/91., a time i ništetno prema odredbi članka 105. stavka 1. ZOO-a/1991, a što znači da je proglašenjem ništetne članka 4. Ugovora o kreditu za tužitelja nastalo subjektivno pravo na punu restituciju (članak 104. stavak 1. ZOO-a/91.) neosnovano po tuženoj naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita.

11. U odnosu na prigovor tužene da odredba o jednokratnim troškovima obrade kredita sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da nije protivna Ustavu Republike Hrvatske niti prisilnim zakonskim propisima niti je protivna moralu društva, ovaj sud ukazuje da odredba ugovora o kreditu koja se odnose na spornu odredbu nije utvrđena ništenom jer da ne bi bila dopuštena, već je utvrđena ništetnom iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

12. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Odredbom članka 110. ZOO-a/91. propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 4. Ugovora o kreditu. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojega je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavak 1. ZOO-a/91. kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 4. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 371. ZOO- a/91 od pet godina nije protekao.

13. Prema odredbi članka 104. stavka 1. ZOO-a/91. u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 210. ZOO-a/91. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 214. ZOO/91. je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

14. Tužitelju zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa od 434,67 eura, koji iznos je tužena u odgovoru na tužbu izrijekom priznala, a koja naplata je prema očitovanju tužene od 23. prosinca 2024. izvršena 27. ožujka 2002., pa je tužitelju priznata zakonska zatezna kamata počev od 27. ožujka 2002. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 72/02., 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

15. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 3,00 iznosa kredita, sadržana u članku 4. Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužitelja za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 434,67 EUR s kamatom počevši od 27. ožujka 2002. pa do isplate, dok je s dijelom zahtjeva na ime zakonske zatezne kamate odbijen.

16. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Ovaj sud je na ročištu 18. prosinca 2025. vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 434,67 euro, a koji iznos predstavlja utuženi iznos kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., i u odluci broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari određena prema visini zahtjeva za isplatu.

16.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 100,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 26. svibnja 2025. u iznosu 100,00 eura

(Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 18. prosinca 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu presude 14. siječnja 2026. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife), ukupno 350,00 eura što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 437,50 eura. Dosuđen mu je i trošak plaćene pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 eura i za presudu u iznosu 13,27 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 477,32 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja (prema članku 151. stavku 3. ZPP- a) pa do isplate, dok je s ostatkom zahtjeva na ime parničnog troška povrh dosuđenog tužitelj odbijen.

17. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Osijeku 14. siječnja 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Željka Radoš Radičević, odvjetnica u Osijeku

2. Belizar Tomaić, odvjetnik u Osijeku