Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-514/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice ZU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Zoran Kosanović, odvjetnik iz Kutine, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o., odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P- 140/2023-37 od 19. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj na temelju odredbe članka 373.b stavak 5. Zakona o parničnom postupku u prisutnosti punomoćnice tuženika Eve Habdija, odvjetnice iz Zagreba i odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tužiteljice, 14. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-140/2023-37 od 19. veljače 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 562,50 EUR kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

«I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5103003438 kojeg su 26. svibnja 2006. sklopili tužiteljica ZU iz [adresa] kao korisnik kredita i tuženik Erste&Steiermarkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a da tužiteljici ZU iz [adresa] isplati iznos od 3.615,03 € (tri tisuće šesto petnaest eur i tri cent), zajedno sa zakonskom kamatom od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos od 7,69 € od 2.11.2008.,

- na iznos od 8,75 € od 2.1.2009.,

- na iznos od 10,21 € od 2.2.2009.,

- na iznos od 10,95 € od 2.3.2009.,

- na iznos od 9,25 € od 2.4.2009.,

- na iznos od 8,95 € od 2.5.2009.,

- na iznos od 6,21 € od 2.6.2009.,

- na iznos od 3,80 € od 2.7.2009.,

- na iznos od 4,64 € od 2.8.2009.,

- na iznos od 6,43 € od 2.9.2009.,

- na iznos od 5,41 € od 2.10.2009.,

- na iznos od 4,41 € od 2.11.2009.,

- na iznos od 6,69 € od 2.12.2009.,

- na iznos od 8,86 € od 2.1.2010.,

- na iznos od 11,13 € od 2.2.2010.,

- na iznos od 10,54 € od 2.3.2010.,

- na iznos od 14,37 € od 2.4.2010.,

- na iznos od 13,38 € od 2.5.2010.,

- na iznos od 15,31 € od 2.6.2010.,

- na iznos od 26,16 € od 2.7.2010.,

- na iznos od 23,69 € od 2.8.2010.,

- na iznos od 32,96 € od 2.9.2010.,

- na iznos od 28,07 € od 2.10.2010.,

- na iznos od 24,39 € od 2.11.2010.,

- na iznos od 35,57 € od 2.12.2010.,

- na iznos od 42,49 € od 2.1.2011.,

- na iznos od 37,47 € od 2.2.2011.,

- na iznos od 38,21 € od 2.3.2011.,

- na iznos od 34,61 € od 2.4.2011.,

- na iznos od 35,72 € od 2.5.2011.,

- na iznos od 47,96 € od 2.6.2011.,

- na iznos od 49,68 € od 2.7.2011.,

- na iznos od 63,22 € od 2.8.2011.,

- na iznos od 58,31 € od 2.9.2011.,

- na iznos od 50,64 € od 2.10.2011.,

- na iznos od 50,44 € od 2.11.2011.,

- na iznos od 49,61 € od 2.12.2011.,

- na iznos od 52,39 € od 2.1.2012.,

- na iznos od 55,45 € od 2.2.2012.,

- na iznos od 55,54 € od 2.3.2012.,

- na iznos od 53,62 € od 2.4.2012.,

- na iznos od 54,40 € od 2.5.2012.,

- na iznos od 55,55 € od 2.6.2012.,

- na iznos od 54,31 € od 2.7.2012.,

- na iznos od 54,42 € od 2.8.2012.,

- na iznos od 53,27 € od 2.9.2012.,

- na iznos od 51,16 € od 2.10.2012.,

- na iznos od 53,74 € od 2.11.2012.,

- na iznos od 54,67 € od 2.12.2012.,

- na iznos od 54,30 € od 2.1.2013.,

- na iznos od 50,54 € od 2.2.2013.,

- na iznos od 1.965,57 € od 28.2.2013., sve u roku 15 dana.

III Odbija se u cijelosti prigovor radi prijeboja koji glasi:

''Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 140,78 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na sljedeće iznose:

0,01 kn od 1.6.2006. do isplate,

4,81 kn od 15.7.2006. do isplate,

15,23 kn od 15.8.2006. do isplate,

0,04 kn od 16.9.2006. do isplate,

16,43 kn od 16.11.2006. do isplate,

14,50 kn od 16.12.2006. do isplate,

21,87 kn od 16.1.2007. do isplate,

35,79 kn od 16.2.2007. do isplate,

21,15 kn od 16.3.2007. do isplate,

39,43 kn od 14.4.2007. do isplate,

59,44 kn od 16.5.2007. do isplate,

59,91 kn od 14.6.2007. do isplate,

67,91 kn od 14.7.2007. do isplate,

53,67 kn od 15.8.2007. do isplate,

53,60 kn od 15.9.2007. do isplate,

80,27 kn od 16.10.2007. do isplate,

49,51 kn od 16.11.2007. do isplate,

71,82 kn od 16.12.2007. do isplate,

33,19 kn od 16.1.2008. do isplate,

39,56 kn od 16.2.2008. do isplate,

8,22 kn od 15.3.2008. do isplate,

13,44 kn od 16.4.2008. do isplate,

53,99 kn od 16.5.2008. do isplate,

40,10 kn od 14.6.2008. do isplate,

52,53 kn od 16.7.2008. do isplate,

54,91 kn od 15.8.2008. do isplate,

53,87 kn od 16.9.2008. do isplate,

16,53 kn od 16.10.2008. do isplate,

28,92 kn od 16.12.2008. do isplate, sve u roku 15 dana.''

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.156,37 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući ovu od 19.2.2024. do isplate, sve u roku 15 dana.»

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP), te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači, tako da tužbeni zahtjev odbaci, odnosno odbije, a podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Tuženik je u žalbi tvrdio da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 6. i 11. ZPP-a time što je odbio dokazni prijedlog tuženika da se kao svjedok sasluša svjedokinja ŽU, koja je sudjelovala u zaključenju pravnog posla s tužiteljicom, i to na okolnost informiranosti tužiteljice u fazi pregovaranja i sklapanja Ugovora o kreditu u CHF, čime mu je onemogućio raspravljanje pred sudom, jer je tuženiku uskraćeno pravo na „jednakost oružja“, a obzirom na to da je sud utvrdio da tuženik nije dokazao da je pregovarao s tužiteljicom te da joj je pružio odgovarajuće informacije o ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

4.1. Kako je ovaj sud razmatrajući takve žalbene navode ocijenio da je sud prvog stupnja pogrešno odbio dokazni prijedlog za saslušanje svjedokinje ŽU, te obzirom na činjenicu da je u ovom predmetu već bila donesena presuda broj P-95/20 od 9. veljače 2022. koja je ukinuta rješenjem ovog suda broj Gž-409/2022 od 14. travnja 2023. te je predmet vraćen sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave, primjenom odredbe članka 373.b stavak 2. i 3. ZPP-a rješenjem od 3. rujna 2025. određeno je provođenje rasprave pred ovim drugostupanjskim sudom radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, time da je određeno da će se dokaz saslušanjem svjedokinje ŽU provesti pred sucem pojedincem prvostupanjskog suda. Tuženik je podneskom od 26. studenog 2025. obavijestio sud prvog stupnja da odustaje od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedokinje ŽU, te na zakazano ročište 27. studenog 2025. nije pristupila niti jedna od stranaka.

4.2. Ovaj sud je sukladno odredbi članka 373.b stavak 5. ZPP-a na sjednicu vijeća pozvao stranke te je na sjednicu pristupila samo punomoćnica tuženika Eva Habdija, dok za tužiteljicu nije pristupio nitko, iako je punomoćnik tužiteljice bio uredno pozvan na sjednicu. Na sjednici vijeća nakon izlaganja sutkinje izvjestiteljice o stanju spisa punomoćnica tuženika objasnila je razloge zbog kojih je tuženik odustao od prijedloga za saslušanje svjedokinje ŽU time što je ta svjedokinja po primitku poziva suda prvog stupnja izjavila da se tužiteljice ne sjeća, zbog čega je tuženik procijenio da nema smisla inzistirati na provođenju tog dokaza.

5. Žalba nije osnovana.

6. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. i 11. ZPP-a obrazlažući te bitne povrede isključivo činjenicom što sud prvog stupnja nije dovoljno obrazložio razloge odbijanja dokaznog prijedloga saslušanja svjedokinje ŽU, odnosno što je odbijanjem dokaznog prijedloga tuženiku onemogućeno raspravljanje i dokazivanje odlučnih činjenica u ovom postupku. Ove žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane, jer je ovaj sud odredio provođenje rasprave, te omogućio tuženiku provođenje dokaza saslušanjem svjedokinje ŽU, od kojeg dokaza je tuženik odustao, pa su neosnovane žalbene tvrdnje o počinjenim bitnim povredama. Sud prvog stupnja nije počinio niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Kao nespornu činjenicu među strankama sud utvrđuje da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor – banka, sklopili 26. svibnja 2006. Ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.700,00 CHF po srednjem tečaju na dan puštanja kredita u tečaj. Sud nadalje utvrđuje na temelju iskaza tužiteljice da je njoj u banci dan na potpis unaprijed sastavljeni tipski ugovor i da ona nije imala mogućnost bilo kakvog dogovaranja o stavkama ugovora niti mogućnost pregovaranja, te da joj nije posebno pojašnjeno što znači valutna klauzula niti je upozorena na eventualne moguće rizike tako zaključenog ugovora, na temelju kojih činjenica sud zaključuje da tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi i da se s njom nije pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama.

7.1. Raspravljajući spornu činjenicu među strankama jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF (švicarski franak) sud prvog stupnja pozivom na pravne učinke presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012, utvrđuje da je u tom postupku utvrđeno pravomoćnom presudom donesenom 4. srpnja 2013. da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača-korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.; dalje: ZZP/03), kao i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO). Sud ocjenjuje da je položaj tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bio „slabiji“, jer je ona pristupila sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko-bankarskom aspektu ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu, za razliku od tuženika koji je raspolagao stručnim znanjem u odnosu na valutnu klauzulu, što tužiteljici nije prezentirao, a uz to je Ugovor o kreditu zaključen na standardno formuliranom ugovoru tuženika na sadržaj kojeg tužiteljica nije mogla utjecati. Iz tih razloga sud zaključuje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule u CHF.

7.2. Provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem sud utvrđuje da je tužiteljica preplatila obvezu po ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli plaćajući svoju obvezu po tečaju koji je bio veći od tečaja na dan isplate kredita u iznosu od 28.570,33 kune, time da je vještakinja dala nalaz i mišljenje o periodu kada je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate kredita, te je utvrdila da ta „negativna razlika“ iznosi 1.060,67 kuna. Sud utvrđuje da preplata po pozitivnoj tečajnoj razlici nakon odbijanja negativne razlike iznosi ukupno 27.250,17 kuna, što bi odgovaralo iznosu od 3.616,72 eura, a ne iznosu od 3.615,03 eura, kako je to sud pogrešno naveo u obrazloženju. Sud navodi da je vještakinja u nalazu i mišljenju izvršila prijeboj pozitivnih i negativnih tečajnih razlika slijedom čega zaključuje da je tužiteljica preplatila ukupno iznos od 27.250,17 kuna iz kojih razloga usvaja tužbeni zahtjev radi isplate u cijelosti.

7.3. S obzirom da je tražbina tuženika koja je istaknuta radi prijeboja, a koja se odnosi na tzv. „negativne tečajne razlike“ već u nalazu i mišljenju vještaka uzeta u obzir te je za iznos te tražbine umanjen iznos preplate po pozitivnoj tečajnoj razlici, sud zaključuje da je neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja, iz kojih razloga ga je odbio u cijelosti.

7.4. U odnosu na prigovor zastare tražbine sud ocjenjuje da je taj prigovor neosnovan, jer zastara novčane tražbine teče od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, koja je u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018., zbog čega do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu 1. travnja 2020. nije protekao zastarni rok od pet godina.

8. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

9. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika, pravilno je sud prvog stupnja na temelju odredbe članka 502.c ZPP-a ništetnost ugovorne odredbe o obvezi otplate kredita uz korištenje valutne klauzule u CHF utvrdio na temelju utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. (sud pogrešno navodi od 10. rujna 2003.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik u ovom pojedinačnom sporu nije dokazao da su okolnosti zaključenja Ugovora o kreditu s tužiteljicom u smislu njezine informiranosti o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF bile drugačije u odnosu na činjenice na kojima se temeljila presuda donesena u kolektivnom sporu, odnosno nije dokazao da je tužiteljicu prije zaključenja Ugovora o kreditu i prilikom zaključenja, informirao o specifičnim rizicima vezanja glavnice uz CHF.

9.1. Također, suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je utvrdio da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, koje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu tužbu tužiteljica je u ovom predmetu podnijela 2. travnja 2020., zbog čega od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnom valutna klauzula koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., nije protekao rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a.

9.2. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno na preplaćene iznose zateznu kamatu dosudio od dana plaćanja svakog anuiteta, kao i tvrdnje da je sud mogao obvezati tuženika na plaćanje zateznih kamata slijedeći dan od dana pravomoćnosti presuda kojima je pružena kolektivna zaštita, dakle, od 15. lipnja 2018. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je po ocjeni ovoga suda tuženik nepošteni stjecatelj jer je on sastavio ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli koja je utvrđena ništetnom bez pregovaranja s tužiteljicom, pravilno je sud prvog stupnja primjenom odredbe članka 1115. ZOO-a zateznu kamatu na preplaćene mjesečne iznose tužiteljici dosudio od dana stjecanja (isto pravno shvaćanje zauzeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-364/2022). Neosnovano je pozivanje tuženika na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama Rev-1147/02, Rev-2288/02 i Rev-2781/2011, jer su pravna shvaćanja iznijeta u predmetima koji se činjenično razlikuje od ove parnice.

9.3. Iako tuženik u žalbi ne iznosi niti jedan razlog zbog kojih presuda u točki III. izreke, kojom je u cijelosti odbijen prigovor radi prijeboja, nije pravilna, po ocjeni ovog suda i u tom dijelu je presuda suda prvog stupnja pravilna, prije svega zbog toga što je sama tužiteljica svoju tražbinu s osnova više plaćenih iznosa prema ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF umanjila za iznos kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na tečaj u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu na način kako je to utvrdila vještakinja u nalazu i mišljenju. Osim toga, s obzirom da je ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF unio tuženik u Ugovor o kreditu, o kojoj tužiteljica s tuženikom nije mogla pregovarati i koja je zbog toga utvrđena nepoštenom, po ocjeni ovog suda prijebojni zahtjev tuženika kojim na temelju takve odredbe traži od tužiteljice kao potrošača vraćanje koristi koju je ona imala, protivi se zahtjevu dobre vjere. Tu ugovornu odredbu diktirao je sam tuženik zbog čega je on dužan snositi posljedice takve ništetne ugovorne odredbe i onda kada se takva odredba pozitivno odražava na potrošača, jer potrošač u njezinom kreiranju nije sudjelovao, te nije dužan ništa vraćati. Osim toga, tužiteljica time što je plaćala u određenim razdobljima manje iznose zbog toga što je tečaj CHF bio niži nije ništa stekla bez osnove da bi bila dužna bilo što tuženiku na temelju odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a.

9.4. Tuženik žalbom osporava odluku o naknadi parničnog troška u bitnome tvrdeći da je sud pogrešno na sve priznate radnje primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa/23), iako je po pravnom shvaćanju tuženika za radnje koje su poduzete do 2. studenog 2022. trebalo primijeniti Tarifu koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja svake radnje.

9.5. Žalbene tvrdnje tuženika u odnosu na primjenu Tarife nisu osnovane, jer je Tarifa/23 stupila na snagu 25. studenog 2023. te u Tbr. 52. stavak 3. propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koji je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Kako je presuda donesena 19. veljače 2024., kada je na snazi bila Tarifa/23, suprotno žalbenim tvrdnjama, pravilno je sud prvog stupnja za sve radnje u postupku tužitelju dosudio parnični trošak primjenom Tarife/23.

10. Tuženik je zatražio trošak žalbenog postupka, koji se sastoji od troška za sastav žalbe s PDV-om, te troška pristupa na sjednicu drugostupanjskog vijeća održanu 14. siječnja 2026. u ukupnom iznosu od 562,50 eura. Obzirom da je žalba tuženika u cijelosti odbijena, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a tuženik nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka. Iz tih razloga na temelju odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki II. izreke.

Koprivnica, 14. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković