Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1656/2025-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Kristini Pavičić-Sirotić, u pravnoj stvari tužitelja 1. FJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. AJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 3. VJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 4. EJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i 5. ZJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Maja Delić Ratković, odvjetnica u Splitu, protiv tuženih 1. HJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i 2. GJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mikulić & partneri d.o.o., Split, radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj Psp- 76/2022-36 od 24. listopada 2025., dana 14. siječnja 2026.,

r i j e š i o j e

I. Uvažava se kao osnovana žalba tuženika, preinačava se rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj Psp-76/2022-36 od 24. listopada 2025., tako da isto sada glasi:

„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Time što su tuženici dana 26.svibnja 2022.g. postavili metalna dvokrilna vrata na južnom dijelu ogradnog zida zgrade anagrafske oznake [adresa], označene kao čest. zem. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], čime su dotadašnju širinu ulaza u dvorište suzili te tako bitno ograničili pješački pristup i potpuno onemogućili ulazak vozila u dvorište zgrade [adresa], zametali su tužitelje u zadnjem mirnom posjedu pa se nalaže tuženicima da, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, uspostave ranije posjedovno stanje, uklone postavljena metalna vrata te omoguće tužiteljima nesmetani pristup do predmetnih nekretnina te da se kane svakog daljnjeg smetanja posjeda tužitelja.

II. Nalaže se tuženicima pod 1) HJ i pod 2) GJ naknaditi tužiteljima pod 1) FJ, pod 2) AJ, pod 3) VJ pod 4) EJ, i pod 5) ZJ troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.428,81 EUR sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženicima troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 625,00 eur u roku od 15 dana, dok se zahtjev tuženika preko tog iznosa do konačno zatraženog odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tužiteljima da tuženicima naknade troškove žalbenog postupka u iznosu od 328,09 eur u roku od 15 dana, dok se zahtjev tuženika preko tog iznosa do konačno zatraženog odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanim prvostupanjskim rješenjem riješeno je:

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedeno rješenje pobijaju tuženici iz svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. Zakona o parničnom postupku. Ističu da je rješenje nepravilno i nezakonito, jer je zaključak suda nepodudaran s činjeničnim stanjem u predmetu, sadržajem izvedenih dokaza te suprotan materijalnom pravu. Ukazuju na sadržaj odredbe članka 24. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te ističu da iz provedenog očevida i vještačenja proizlazi da je širina spornog prolaza 2,20 m, a za prolaz automobila s otvorim vratima željezne ograde koju su postavili ostaje 2 m kroz koju širinu može proći vozilo ali i pješaci i bilo koja vrsta kolica, pa postavljanjem vrata koje je rezultiralo smanjenjem prolaza za svega 20 cm, a pritom nije dovelo do blokade pristupa ni za pješake ni za osobna vozila, samo po sebi ne predstavlja čin koji zadovoljava strože uvjete pružanja posjedovne zaštite suposjednicima odnosno ne predstavlja čin isključenja ili bitnog ograničenja suposjeda. Tvrde da tužitelji i nadalje mogu koristiti sporni prolaz ako otvore vrata željezne ograde, mogu parkirati svoje vozilo a pritom nekretninu u suvlasništvu koristiti preko drugog glavnog prolaza što tuženici ne mogu. Ističu da sud u postupku nije utvrdio da se vrata željezne ograde zaključavaju, da to tužitelji nisu tvrdili u tužbi niti su isticali u činjeničnim navodima, odnosno da bi ključeve držala drugo tuženica i na taj način im onemogućavala pristup, već o toj činjenici počinju iskazivati tek u fazi glavne rasprave. Uzimanjem tih činjenica u obzir sud je postupio protivno članku 299. stavak 3. Zakona o parničnom postupku. Neovisno od toga, tuženici tvrde da tužitelji nisu dokazali da bi zaključavanjem vrata i držanjem ključeva u posjedu isključili tužitelje iz suposjeda na način propisan člankom 24. stavkom 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. U pravcu te svoje tvrdnje tuženici daju analizu saslušanih svjedoka i stranaka. Prigovaraju i podobnosti izreke pobijanog rješenja za ovrhu, smatraju da je zahtjev neprecizan i nedostatan za izvršenje, jer ne omogućuje točno utvrđivanje identiteta predmeta smetanja, njegovog položaja i fizičko obilježje u slučaju potrebe za prisilnim izvršenjem.

Obzirom na navedeno, predlažu da sud drugoga stupnja njihovu žalbu uvaži, pobijano rješenje preinači sukladno njihovim žalbenim navodima. Potražuju troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za pružanjem posjedovne zaštite u njihovom posljednjem mirnom posjedu nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koji posjed su tuženici smetali na način su 26. svibnja 2022. postavili metalna dvokrilna vrata na južnom dijelu ogradnog zida zgrade na adresi u [adresa], čime su širinu ulaza u dvorište zgrade suzili te im tako bitno ograničili pješački pristup i potpuno onemogućili ulazak vozila u dvorište zgrade, te zahtjev da se naloži tuženicima da uspostave ranije posjedovno stanje kakvo je bilo prije izvršenog čina smetanja na način da uklone postavljena metalna vrata te omoguće tužiteljima nesmetani pristup do predmetne nekretnine te da se klone svakog daljnjeg smetanja posjeda tužitelja.

5.1. Naime, tužitelji svoj tužbeni zahtjev temelje na tvrdnji da su suvlasnici i suposjednici nekretnine i to stambene zgrade s pripadajućim dvorištem sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], sve na adresi u [adresa], dok su tuženici suposjednici stana u prizemlju zgrade. Radi se o kući odnosno stambenoj zgradi s zajedničkim dvorištem koja je omeđena kamenim zidom na kojem se nalaze dva ulaza kojima se sa glavne ceste pristupa u popločano dvorište i samu zgradu, time da oni koriste oba pristupa u zgradu kroz dvorište pristupne ceste kako za prolaz pješice tako i za parkiranje svojih vozila na ulaz u dvorištu s južne strane. Smetanje njihova suposjeda počinjeno je upravo na ulazu u dvorište s južne strane, jer su tuženici dana 26. svibnja 2022. postavili dvokrilna metalna vrata na kameni zid kojim se ulazi u dvorište, čime im je ograničen pristup pješice prema kući i potpuno onemogućeno parkiranje vozila.

6. Odlučujući o tako postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja, sud prvoga stupnja je ocjenom dokaza provedenih tijekom postupka (iskazima saslušanih svjedoka i stranka te pregledom materijalne dokumentacije u predmetu) utvrdio činjenično stanje i to:

- da su tužitelji i tuženici suposjednici nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koja u naravi predstavlja kuću - stambenu zgradu na adresi u [adresa] – tuženici su suposjednici stana u prizemlju zgrade koji koriste za iznajmljivanje;

- da se radi se o zgradi (nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke koji prileži predmetu) koja ima dvorište s istočne strane površine 56 m2 te dvorište sa zapadne strane površine 141 m[2] , a ima i ulaz s juga u apartman u prizemlju iz [adresa] (vlasništvo i suposjed tuženika) time da je glavni ulaz u zgradu iz [adresa];

- da je zgrada betonskim zidom odvojena od susjednih parcela, pri čemu je ogradni zid na dva mjesta prekinut kako bi se moglo ući u nekretninu i to na dijelu sa strane [adresa] na kojom dijelu ne postoje vrata, dok na dijelu koji predstavlja ulaz s [adresa] nalaze se željezna vrata nesporno postavljena po tuženicima odnosno po njihovu nalogu;

- da se željezna kapija sastoji od dva dijela, jedan dio ima klin a drugi cilindar s bravom i ključem – ključ se nalazi kod tuženika a tužitelji ga nemaju (nisu ga niti tražili niti su im ga tuženici dali), kapija ima i kvaku pomoću koje se otvara jedno krilo vrata

(što je utvrđeno na očevidu);

- da je širina otvora između betonskih zidova 2,20 m, da su željezna vrata postavljena na način da zauzimaju po 10 cm sa svake strane što smanjuje otvor za prolaz za ukupno 20 cm, a kada se otvore oba krila vrata (kako je to učinjeno na očevidu) za neometan prolaz automobilom u dvorište odnosno pristup pješačkom prolazu kako pješice tako i kolicima ostaje 2 m;

- da predmetni ulaz od izgradnje zgrade pa do počinjenog smetanja nikada nije imao bilo kakvu prepreku odnosno ogradu ili kapiju te je prolaz istim bio potpuno slobodan;

- da su tužitelji do postavljanja željezne kapije povremeno (po potrebi) parkirali svoje vozilo na pješačkom prilazu odnosno dvorišnom dijelu s južne strane koji direktno vodi do stana tuženika a njime su dolazili do svojih stanova i pješice;

- da tužitelji od trenutka postavljanja željezne ograde ne koriste pješački prilaz za parkiranje svojih vozila iako i nadalje mogu proći pješice;

- da su tuženici željeznu kapiju postavili s ciljem da direktni pristup njihovom stanu zaštite od negativnih postupanja (bacanja smeće, uriniranja i slično) od trećih osoba.

6.1. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvoga stupnja zahtjev tužitelja prihvatio je u cijelosti kao osnovan, obzirom je zaključio da su tuženici postavljanjem željezne kapije smetali suposjed tužitelja jer su im bitno ograničili dosadašnji način izvršavanja faktične vlasti nad tim prolazom koji vodi do njihovih stanova odnosno nekretnina. To stoga što tužitelji postavljanjem željezne kapije više ne mogu slobodno i neometano prolaziti spornim prolazom (koji je sada sužen za 20 cm) pješice – jer moraju otvarati vrata kapije ako nisu zaključana, ali niti automobilom koji su povremeno parkirali na pješačkom prolazu, jer moraju izaći iz vozila i otvoriti oba krila kapije sve u slučaju da vrata kapije nisu zaključana, što prije nisu morali činiti, pri čemu je sud cijenio dodatno i činjenicu da tužitelji nemaju ključ od kapije (a kapija je povremeno zaključana - iskaz svjedoka ČJ i ŽJ). Sud je svoju odluku utemeljio na odredbi članka 21. stavka 1. i stavka 3., članka 22. i članka 24. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

7. Takva odluka suda prvoga stupnja nije pravilna niti zakonita, jer je iz utvrđenog činjeničnog stanja sud izveo pogrešan zaključak o postojanju čina smetanja, a što je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnoga prava.

7.1. Odredbom članka 21. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/2000. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014. i 81/2015. - pročišćeni tekst i 94/2017. - ispravak pročišćenog teksta - dalje: ZVDSP) propisano je da koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo, ima pravo na posjedovnu zaštitu, dok je odredbom stavka 3. ovog članka propisano da pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od trideset dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastaloga smetanja.

7.2. Na temelju odredbe članka 22. stavka 1. ZVDSP propisano da je posjednik kojem je posjed samovlasno smetan ovlašten svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je ono bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće. Stavkom 2. ovog članka propisano je da sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje bilo u kakvom društvenom, javnom ili sličnom interesu.

7.3. Temeljem odredbe članka 24. stavka 1. ZVDSP propisano je da je svaki suposjednik ovlašten štititi suposjed putem suda od samovlasnoga smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjega suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti.

8. Dakle, cijeneći sadržaj gore navedenih zakonskih odredbi, a sve to u okviru postavljenog tužbenog zahtijeva tužitelja, bilo je bitno utvrditi da li su tuženici postavljanjem željezne kapije na južnom prolazu predmetne nekretnine svojim postupanjem isključili tužitelje ili im bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja suposjeda.

9. Suprotno zaključku suda prvoga stupnja, ovaj drugostupanjski sud prihvaća osnovanu tvrdnju tuženika (koju su isticali tijekom čitavog postupka) da prethodno navedenu spornu okolnost tužitelji tijekom provedenog postupka nisu dokazali, jer postavljanjem željezne ograde na južnom ulazu u dvorište zgrade u [adresa] tuženici nisu potpuno onemogućili odnosno isključili tužitelje od ulaska u to dvorište automobilom, obzirom iz dokumentacije koja prileži predmetu a koja je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka mjernika, jasno proizlazi da iako je dotadašnji prolaz između kamenih ogradnih zidova sužen za ukupno 20 cm (10 cm sa svake strane), automobilom se i nadalje može ući u dvorište i parkirati se na pješačkom prostoru, a tim prolazom se može prolaziti i pješice, sve to prethodno, ukoliko tužitelji, ako prolaze pješice, otvore jedno krilo kapije koja ima kvaku, odnosno ukoliko prolaze automobilom otvore oba krila kapije. Dakle, širina i položaj predmetne kapije nisu od utjecaja na mogućnost prolaza i provoza tužitelja.

9.1. Isto tako, činjenica da tužitelji sada prilikom pristupanja svojim nekretninama moraju otvoriti jedno krilo željezne kapije ako prolaze pješice, ili izaći iz automobila i otvoriti oba krila te iste kapije, po stavu ovoga suda drugoga stupnja nije od utjecaja na utvrđenje da li neka radnja predstavlja čin smetanja. Naime, radnja kojom bi tužitelji bili isključeni od dotadašnjeg suposjeda nekretnine, odnosno da bi im bio bitno ograničen dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti, bila bi zaključavanje vrata kapije, a tu okolnosti tužitelji na nedvojben način, onaj koji zahtjeva sudska odluka nisu dokazali, a niti su tu radnju zaključavanja tužitelji u svom tužbenom zahtjevu naveli kao radnju smetanja posjeda, iako kapija od trenutak postavljanja ima bravu (ta činjenica je tužiteljima u trenutku utuženja bila poznata i o njoj su iskazivali), ali nisu tvrdili da im je poznato da je brava ikada bila zaključavana (iskaz drugo tužitelja) dok je prvo tužiteljica u svom iskazu navela da „je pola vrata zatvoreno jer ima katanac dok je druga polovica isto zatvorena ali ima mogućnost prolaska“. Dakle, kako tužitelji činjeničnim navodima svoje tužbe nisu tvrdili a niti zahtijevali zaštitu svog suposjeda zbog zaključavanja kapije, ne može prihvatiti kao pravilan zaključak suda prvoga stupnja da su samim postavljenjem željeznih vrata koja imaju cilindar i pripadajući ključ tuženici znatno onemogućili tužitelje u suposjedu nekretnine te ih na taj način zasmetali. Činjeničnim navodima svoje tužbe, kao što je to prethodno rečeno, tužitelji su tvrdili da su tuženici postavljanjem željezne kapije ograničili im pješački pristup u dvorište te im potpuno onemogućili ulazak automobilom u dvorište, koje činjenice nisu dokazali. Pri tome se naglašava, da bitno ograničenje suposjeda predstavlja značajno i trajno smanjenje ili potpuno isključenje faktične vlasti suposjednika nad nekretninom u suposjedu, što opravdava sudsku zaštitu tog suposjeda. Ako suposjednik i dalje može nesmetano koristiti nekretninu u svim bitnim funkcijama, ograničenje nije bitno i suposjednik nema pravo na zaštitu. Stoga je pravilnom primjenom materijalnoga prava na utvrđeno činjenično stanje tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan.

10. Obzirom na navedeno, valjalo je uvažiti žalbu tuženika kao osnovanu, preinačiti predmetno rješenje sukladno odredi članka 380. stavka 3. ZPP te odlučiti kao u točki I. izreke ovoga rješenja.

11. Obzirom je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je pozivom na isti članak Zakona preinačiti i odluku o troškovima postupka.

11.1. Obzirom su tužitelji odbijeni sa svojim tužbenim zahtjevom, to je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP valjalo odbiti u cijelosti njihov zahtjev za naknadom troškova postupka.

12. Pozivom na isti članak, naloženo je tužiteljima naknaditi tuženicima troškove postupka koji se odnose na njihovo zastupanje po punomoćniku odvjetniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. - dalje Odvjetnička tarifa). U taj trošak ulazi prema tarifnom broju 7. točki 2. Odvjetničke tarife jednokratna nagrada u visini od 250 bodova koja obuhvaća najviše do četiri radnje, a u predmetnom slučaju su to, prema troškovniku koji prileži predmetu, zastupanje na ročištu od 28. travanja 2025., sastav podneska od 6. lipnja 2024., pristup ročištu od 9. lipnja 2025. i ročištu od 15. listopada 2025., svaka radnja od po 50 bodova uvećano za PDV ili 625,00 eur. Tuženicima nije priznat trošak pristupa ročištu od 5. listopada 2023. i 13. veljače 2024. te sastav podneska od 11. lipnja 2024., jer se radi o ročištima koja u predmetu nisu održana a zatraženi podnesak ne prileži predmetu, a tuženici po punomoćniku nisu pristupili ročištu za objavu rješenja, iz čega proizlazi da je zahtjev tuženika preko priznatog iznosa do konačno zatraženog odbijen kao neosnovan.

12.1. Tuženicima je priznat trošak sastava žalbe (prema članku 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP) u visini od 100 bodova (tarifni broj 10. točka 2. Odvjetničke tarife) uvećano za PDV ili 250,00 eur, koji je trošak uvećan za zastupanje više osoba (u iznosu od 25,00 eur) što daje trošak u iznosu od 275,00 eur, koji je trošak dodatno uvećan za trošak plaćene sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 53,09 eur, što daje konačni trošak tuženika u iznosu od 328,09 eur, dok se zahtjev tuženika preko tog iznosa do konačno zatraženog odbija kao neosnovan.

U Puli-Pola 14. siječnja 2026.

Sutkinja:

Kristina Pavičić-Sirotić

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte