Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj  P-1106/2025-5

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja ZČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Matku Pavičiću, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, radi utvrđenja, izvan ročišta, 14. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e :

Utvrđuje se da je odredba članka 10. NAKNADA Ugovora o kreditu broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5102962670 od 24. travnja 2006. godine, zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, ništetna i ne proizvodi pravni učinak, u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kredita, a koja odredba u ništetnom dijelu glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom ugovora“.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 1. srpnja 2025., u bitnom, navodi da su stranke zaključili 24. travnja 2006. Ugovor o kreditu broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 - 5102962670 kojim da mu tuženik kao kreditor odobrava i stavlja kao korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu od 70.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, a kako je to navedeno u članku 2. IZNOS KREDITA zaključenog ugovora, da mu je Člankom 10. NAKNADA predmetnog Ugovora o kreditu nametnuta/ugovorena obveza kao korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prije korištenja kredita u visini 1,000% na iznos kredita odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate datumom ugovora, a stavkom 2. istog članka da je navedeno da je on suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Temeljem sporne odredbe Ugovora o kreditu da mu je prilikom odobrenja odnosno korištenja kredita stvarno i naplaćena tj. od ugovorenog iznosa kredita ustegnuta naknada za obradu kredita u iznosu od tadašnjih 3.228,89 kuna odnosno 428,55 EUR - a u današnjoj službenoj valuti Republike Hrvatske. Nadalje, tvrdi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu a za koji da je kredit bio stambeni – kredit za izgradnju, da su stranke ovog spora predmetni ugovor o kreditu zaključili u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, te da je kao jača ugovorna strana, a u kojem da se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe koje se odnose na naknadu za obradu kredita (tzv. ulazna naknada), na koji način ga je doveo u neravnopravan položaj u kojem on nije mogao utjecati na sadržaj pripremljenog ugovora. Predmetni ugovor da je klasičan primjer tipskog ugovora koji je unaprijed pripremljen od strane banke tuženika odnosno trgovca, a na odredbe kojeg ugovora on kao potrošač nije imao nikakve mogućnosti utjecaja. O odredbama predmetnog ugovora da se nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj naglašava da uopće nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o bilo kojim odredbama predmetnog ugovora, pa tako ni o spornoj odredbi, već da mu je ugovor ponuđen po principu uzmi ili ostavi. Predmetni Ugovor o kreditu, zaključen na opisani način, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja, na unaprijed otisnutom obrascu pripremljenom od strane tuženika kao trgovca, da je zaključen protivno odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („ Narodne novine“ broj 96/03) koji da je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Navedenim člankom ZZP-a da je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Zbog navedenog razloga sporna odredba kojom su u predmetni ugovor uglavljene odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, tzv. ulazna naknada, da se ukazuje kao nepoštena, odnosno ništetna. Isto tako, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade da je umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da ga tuženik uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe, niti sa eventualnim troškovima koji bi opravdavali ugovaranje, a u konačnici i plaćanje te naknade. Ističe da mu je sve ponuđeno po principu uzmi ili ostavi, na način da je on na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik da mu uopće nije prezentirao koje to posebne troškove ima u vezi sa postupkom odobravanja kredita, te mu nije prikazao i naveo na što se konkretno ulazna naknada koja je uredno naplaćena odnosi. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama mu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrane zlouporabe prava. Tuženik ni na koji način da mu nije prije sklapanja ugovora opravdao uglavak kojim je ugovorena ulazna naknada, nije da mu prikazao koji su to stvarni troškovi koji opravdavaju ugovaranje sporne ugovorne odredbe. Predlaže donošenje presude sa sadržajem kao u izreci. Potražuje trošak postupka (u nenavedenom iznosu) sa zateznom kamatom.

2. Tuženiku je tužba sa svim prilozima dostavljena radi podnošenja pisanog odgovora, te mu je određen rok od 45 dana radi podnošenja odgovora na tužbu od dana dostave iste, a također je upozoren da ukoliko ne podnesen odgovor na tužbu u određenom roku, sud će donijeti presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev (presudu zbog ogluhe) ako bude udovoljeno pretpostavkama iz čl. 331b. Zakona o parničnom postupku («Narodne Novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

3. Iz potvrde o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena proizlazi da je tuženik tužbu s prilozima i poziv na davanje odgovora na istu uredno zaprimio 25. srpnja 2025., ali u dodijeljenom mu roku od 45 dana (niti naknadno) za davanje odgovora na tužbu tuženik nije podnio pisani odgovor na tužbu.

4. Obzirom na prethodno navedeno, budući su ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 331.b. ZPP-a, jer osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi te kako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio (isprave na str. od 5 do 10 spisa) ili s činjenicama koje su općepoznate te ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, a niti se radi o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati pa je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i odlučeno je sadržajem izreke ovog pravorijeka.

5. O trošku parničnog postupka ovaj sud nije odlučivao jer tužitelj u tom smislu nije postavio određeni zahtjev (čl. 164. st. 1. i st. 2. ZPP-a).

U Rijeci 14. siječnja 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste, u tri primjerka. Žalba se podnosi pisano putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. (čl. 353. st. 2. ZPP-a).

Dostaviti:

- tužitelju po pun. – e.komunikacijom

- tuženiku – elektronički, putem informacijskog sustava

Pozvati rješenjem tužitelja na sudsku pristojbu za presudu zbog ogluhe – 26,55 eura.