REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Poslovni broj: 1 Psp-18/2025-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu, po sucu Luki Zeniću, u pravnoj stvari tužitelja PP, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Mariji Budimir, odvjetnici u Puli-Pola, Rovinjska 9, protiv tuženika KP, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Borislavu Škardi, odvjetniku u Umagu-Umago, Dante Alighieri 9, radi smetanja posjeda, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 26. studenog 2025., u prisutnosti stranaka s punomoćnicima, 14. siječnja 2026. objavio je i

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja PP koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je tuženik smetao tužitelja u posljednjem mirnom suposjedu dvorišta koje se nalazi na nekretnini označenoj kao kč. br. [katastarska čestica] ZGR, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], otpisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], sada označene kao kč.br.*283 broj D.L. – NUGLA DVORIŠTE površine 481 m2, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], tako što je bez znanja i odobrenja tužitelja izgradio zid dužine 4,80 m i 3,53 m prema skici izmjere RP od 27.ožujka 2024. označeno kao „betonski zid.

II. Nalaže se tuženiku da uspostavi ranije posjedovno stanje na način da na vlastiti trošak sruši zid opisan u toč. I. izreke ovog rješenja koji je samovlasno, bez odobrenja i suglasnosti tužitelja sagradio, sve to u roku od 48 sati.

III. Ovlašćuje se tužitelj, ukoliko tuženik ne postupi po toč. II. ovog rješenja, da na ovršenikov trošak, povjeravanjem drugoj osobi-ovlaštenoj građevinskoj firmi uspostavi prijašnje posjedovno stanje na nekretnini u njihovom suvlasništvu iz toč. I. izreke rješenja tako da sruši zid sagrađen od strane tuženika.

IV. Zabranjuje se tuženiku svako daljnje takvo i slično uznemiravanje tužitelja u suposjedu opisanog dvorišta koje se nalazi na nekretnini označenoj kao kč. br. [katastarska čestica] ZGR, površine 481 m2, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], otpisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], sada označene kao kč.br.*283 broj D.L. – NUGLA DVORIŠTE površine 481 m2, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]“.

II Nalaže se tužitelju PP da tuženiku UP naknadi parnični trošak u visini od 1.250,00 EUR u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu 30. ožujka 2023. podnio tužbu radi smetanja posjeda navodeći da je zajedno s tuženikom suvlasnik kč. br. [katastarska čestica]/ZGR iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Tvrdi kako se pred Općinskim sudom u Puli-Pola vodi postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice po prijedlogu tuženika, pod brojem R1-94/2017, koji je u fazi odluke o žalbi tuženika pred drugostupanjskim sudom. Stranke su ujedno vlasnici susjednih nekretnina i to tužitelj nekretnine kč. br. [katastarska čestica] iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a tuženik nekretnine kč. br. [katastarska čestica] iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Ističe da su on i supruga ĐP **.**.2023. došli u [adresa] obići svoje nekretnine te da su tada zatekli zid koji je tuženik započeo graditi na njihovoj zajedničkoj nekretnini, bez njegove suglasnosti. Naglašava da prilikom prethodnog obilaska takvih radova nije bilo. Smatra da je tuženik, nezadovoljan tijekom postupka razvrgnuća suvlasničke zajednice, "uzeo stvar u svoje ruke" te počeo izvoditi građevinske radove na zajedničkoj nekretnini ponašajući se kao da je jedini vlasnik. Navodi da s tuženikom ne može komunicirati bez konflikta te nije bio u mogućnosti mirno zatražiti uklanjanje zida. Ističe da mu je tuženik izgradnjom zida oduzeo i onemogućio, a i dalje onemogućava, slobodno posjedovanje tog dijela nekretnine, te da iz ponašanja tuženika proizlazi namjera daljnjeg zadiranja u posjed. Poziva se na članak 21. i 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14.; dalje u tekstu: ZV) te tvrdi da je tuženik opisanim radnjama smetao njegov posljednji mirni suposjed kč. br. [katastarska čestica]/ZGR.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 22. travnja 2023. i 12. lipnja 2023. u cijelosti osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev. Ne osporava navode tužitelja u dijelu u kojem se opisuje da su stranke suvlasnici kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] te da je tužitelj vlasnik kč. br. [katastarska čestica], a tuženik vlasnik kč. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina]. Tužitelj u tužbi ističe da je tuženik navodno izveo građevinske radove na suvlasničkoj nekretnini i time ga smetao u posjedu. Još u vrijeme kada sadašnji tuženik nije bio vlasnik dijela današnje njegove stambene zgrade na kč. br. [katastarska čestica], tužitelj je u odsutnosti ranijeg vlasnika samovoljno prilagodio visinu terena ispred svoje nekretnine na kč. br. [katastarska čestica] svojim potrebama tako da je ispred svoje gospodarske zgrade i sve do samih ulaznih vrata dijela zgrade koji je danas u vlasništvu tuženika nabacao fleke asfalta i podigao kotu terena približno za petnaest centimetara. Ovi zahvati tužitelja imali su za posljedicu stvaranje povišenog terena ispred ulaza u tuženikovu kuću, zbog čega se oborinska voda s krova tužiteljeve gospodarske zgrade slijevala neposredno ispred ulaznih vrata tuženika i pri svakim jačim oborinama uzrokovala poplavljivanje prizemlja stambenog dijela tuženikova objekta. Osobito ističe da je asfalt u vrijeme kada je bačen bio materijal kojim privatne osobe nisu mogle slobodno raspolagati niti ga legalno nabaviti, pa drži da je i način na koji je tužitelj došao do tog materijala krajnje upitan. Osim štete sa južne strane, tužitelj je svojim postupanjem uzrokovao i dugotrajnu štetu na sjevernoj strani tuženikove zgrade. Denivelirani, ukopani dio prizemlja tuženikove kuće s te strane nalazi se otprilike metar i pol ispod kote okolnog terena, a tužitelj je upravo tu depresiju, u odsutnosti prijašnjeg vlasnika, počeo koristiti kao upojno područje za oborinske vode sa svojih gospodarskih zgrada. Oborinska voda s krovova tužiteljevih objekata nekontrolirano se ispuštala i slijevala u taj ukopani dio prizemlja tuženikove zgrade, što je dovelo do stalnog natapanja temelja i donjih dijelova vanjskih zidova te do prodora vlage u unutrašnjost prizemlja, o čemu svjedoče i fotografije koje prilaže tuženik. Kada je tuženik, nakon što je postao vlasnik tog dijela zgrade, pokušao poduzeti minimalne mjere samopomoći na sjevernoj strani, kako bi spriječio prelijevanje oborinske vode preko ruba podzida u prizemlje njegove kuće, tužitelj ga je u tome nasilno spriječio, o čemu postoji i policijski zapisnik. Na taj način tužitelj prvo uzrokuje štetu na tuženikovoj nekretnini, a zatim tuženiku onemogućava da štetu zaustavi, što tuženik smatra osobito teškim i protupravnim postupanjem. Tvrdi da je, kao savjestan vlasnik svoje nekretnine kč. br. [katastarska čestica], bio prisiljen poduzeti najmanje nužne mjere zaštite kako bi spriječio nastanak daljnje štete na južnoj strani kuće. Radilo se o uklanjanju umjetnog asfaltiranog hupsera nastalog ranijim radovima tužitelja, vraćanju terena ispred ulaza na visinu praga ulaznih vrata te izradi niskog podzida minimalne visine od približno pet do petnaest centimetara na razgraničenju između stambene zgrade tuženika i gospodarske zgrade tužitelja. Zbog postojeće razlike u visini između dviju zgrada, taj je podzid bio nužan da bi se oborinska voda iz oluka tužiteljeve gospodarske zgrade spriječila da natapa plato ispred ulaza u tuženikov stambeni dio i umjesto toga usmjerila u slobodnu zelenu površinu. Izvedeni zahvati ne mogu se smatrati građevinskim radovima u smislu u kojem ih prikazuje tužitelj, nego isključivo nužnom mjerom samopomoći i zaštite vlastite nekretnine, kakvu je tuženik kao vlasnik bio dužan poduzeti. Ujedno, isti su zahvati ograničeni isključivo na dio uz i neposredno ispred ulaza u tuženikovu kuću i ne zadiru ni u kakvom opsegu u prostor ispred tužiteljeve gospodarske zgrade, niti tužitelju smanjuju ili otežavaju korištenje njegovog dijela dvorišne čestice. Nekretnina kč. br. [katastarska čestica] ZGR. k. o. [katastarska općina] predstavlja prilaz kućama stranaka, pri čemu je jasno razvidno na terenu da je dio ispred ulaza u tuženikovu kuću u njegovu faktičnom posjedu, kao što je dio ispred ulaza u tužiteljevu zgradu u faktičnom posjedu tužitelja. Nelogično je i životno nevjerojatno da bi tužitelj uopće koristio ili mogao koristiti onaj dio dvorišta koji vodi do tuženikovih ulaznih vrata, a isto tako da bi tuženik koristio dio koji predstavlja prilaz isključivo tužiteljevoj kući. Nadalje ističe da su granice suvlasničkih dijelova dvorišne čestice 283 na terenu obilježene starim međašima – takozvanim kunfinima – još iz vremena Austro-Ugarske, koje tuženik poštuje i koji odgovaraju zemljišnim dokumentima, dok tužitelj postupa kao da takve granice uopće ne postoje. Način na koji je tužitelj kroz više generacija koristio zajedničko dvorište pokazuje da institut suvlasništva shvaća tako da sebi daje pravo određivati kako će izgledati i koristiti se i oni dijelovi dvorišta koji su neposredno ispred ulaza i prozora druge strane, što dolazi do izražaja i kroz ovu tužbu. Tužitelj ne navodi ni jedan konkretan način na koji bi bio spriječen ili onemogućen u slobodnom posjedovanju svog dijela nekretnine. Radovi koje je izveo tuženik ne ograničavaju tužitelja u njegovu posjedu, ne isključuju ga iz suposjeda kč. br. [katastarska čestica], niti mu bitno mijenjaju dosadašnji način korištenja dvorišta. S obzirom na sve navedeno, tuženik smatra da iz dokaza koje predlaže, a osobito iz fotografija stanja prije i nakon izvedenih zaštitnih zahvata, iz policijskog zapisnika o sprječavanju samopomoći, iz nalaza i mišljenja vještaka odgovarajuće struke te iz njegovog vlastitog iskaza, jasno proizlazi da tuženik nije počinio nikakvo smetanje posjeda, već je postupao u granicama dopuštene zaštite svoje nekretnine, dok je štetu na njegovoj kući godinama posljedica postupanje tužitelja. Predlaže odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te da tužitelju naloži naknadu parničnih troškova.

3. Ovaj sud je rješenjem od 26. srpnja 2024. odbio tužbeni zahtjev tužitelja te mu je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u visini od 625,00 EUR.

4. Odlučujući o žalbi tužitelja, rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Gž-5139/2024-2 od 13. ožujka 2025. ukinuto je prvostupanjsko rješenje te je predmet vraćen na ponovan postupak drugom sucu.

4.1. Iz obrazloženja ukidnog rješenja drugostupanjskog suda slijedi da sud prvog stupnja nije mogao ocijeniti da je tužitelju „samo pomalo otežano“ korištenje dijela dvorišta, jer se posjedovna zaštita ne ispituje kroz stupanj otežanja, nego isključivo kroz zakonski kriterij potpunog isključenja iz posjeda ili bitnog ograničenja dotadašnjeg načina izvršavanja faktične vlasti. Ukazano je i na to da sud nije utvrdio kako je tužitelj konkretno koristio sporni dio prije nastanka spora, odnosno je li način korištenja bio takav da bi izgradnja podzida mogla predstavljati smetanje posjeda u smislu članka 24. ZV. Nadalje, drugostupanjski sud smatrao je pravno pogrešnim pozivanje prvostupanjskog suda na postojanje „drugog pristupa“ nekretnini tužitelja, jer se posjedovna zaštita ne može odbiti zbog postojanja alternativnog puta.

5. Radi razjašnjenja, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je tijekom postupka pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu predmeta i to: izvadak iz zemljišnih knjiga, broj: 221, 200, 982 i 724 k. o. [katastarska općina] (list spisa 5-12), izvod iz katastarskog plana Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Pula-Pola, Ispostave Buzet, KLASA: 935-06/19-01/10, URBROJ: 541-27-06-01/-19-2 od 25. siječnja 2019. (list spisa 13- 18), geodetski snimak (list spisa 19-20), rješenje o nasljeđivanju, poslovni broj: O- 630/2022, UPP/OS-62/2022 od 1. lipnja 2022. (list spisa 21-23), žalbu tuženika protiv rješenja, broj: R1-94/2017 s fotografijama (list spisa 24-37), fotografije (list spisa 47- 58), fotografije (list spisa 71-96), proveo uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernične struke RP i građevinske struke ŠP te nadoslušao svjedoka ĐP te parnične stranke.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Između strankama nesporno da su suvlasnici nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica] ZGR. iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao i da su istodobno vlasnici susjednih nekretnina, pri čemu je tužitelj vlasnik kč. br. [katastarska čestica], a tuženik kč. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina]. Nesporno je i da je tuženik, bez prethodne suglasnosti tužitelja, neposredno uz ulaz u svoju kuću izveo radove koji se sastoje u uklanjanju povišenog asfaltiranog sloja i postavljanju niskog podzida procijenjene visine između 5 i 15 cm. Nadalje, nesporno je da se između stranaka vodi postupak radi razvrgnuća njihove suvlasničke zajednice pod brojem R1-94/2017, te da se sporni podzid nalazi u zoni koja neposredno graniči s ulaznim dijelom kuće tuženika.

8. Sporno je, međutim, predstavlja li izvedeni podzid smetanje posjeda tužitelja u smislu članka 24. ZV, odnosno je li tužitelju time onemogućeno ili bitno ograničeno dotadašnje korištenje predmetnog dijela dvorišta. Sporno je i nalazi li se tužitelj u faktičnom posjedu upravo onog dijela dvorišta na kojem je podzid izveden, uključujući pitanje je li tim prostorom redovno prolazio pješice ili vozilima, ili taj prostor u naravi predstavlja ulazni segment u kuću tuženika koji niti faktički niti životno-logično ne koristi tužitelj. Nadalje je sporno jesu li radovi tuženika predstavljali nužnu i opravdanu mjeru zaštite njegove nekretnine radi sprječavanja dotadašnjeg slijevanja oborinskih voda prema ulazu u njegovu kuću, te može li se takvo postupanje uopće smatrati smetanjem posjeda tužitelja.

9. Prije svega valja navesti da je predmet, na temelju ukidnog rješenja Županijskog suda u Zagrebu, dodijeljen novom sucu, zbog čega su u ponovljenom postupku pročitani svi ranije provedeni dokazi, ali su, radi ispunjenja naloga drugostupanjskog suda i potpunog utvrđenja odlučnih činjenica, stranke i svjedok nadosaslušani. Time je osigurano da se činjenično stanje utvrdi neposredno, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. – ispravljene, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje u tekstu: ZPP) i načelom kontradiktornosti, te da se otklone sve nedoumice i nejasnoće.

10. Provedenim dokazima, a osobito uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje mjerničkog vještaka RP i građevinskog vještaka ŠP, sud je utvrdio da se sporni zid nalazi isključivo uz južnu fasadu stambene kuće tuženika, neposredno ispred njegovih ulaznih vrata, na dijelu kč. br. [katastarska čestica] ZGR. k. o. [katastarska općina] koji u naravi predstavlja ulazni prostor tuženikove kuće. Mjernični vještak je jasno utvrdio da je pokazani zid smješten upravo na tom dijelu dvorišta te da je prostor uz kuću tuženika uskog profila i funkcionalno vezan uz njegov ulaz, dok je pristup tužiteljevoj nekretnini organiziran drugim dijelom dvorišta. Građevinski vještak ŠP utvrdio je postojanje visinske razlike između kuće tuženika i kuće tužitelja od približno 25 cm uz zid kuća, te dodatno utvrdio dužinu i konstrukciju podzida (dijelom od jednog, dva ili tri betonska bloketa), pri čemu je naglasio da je zid izveden radi odvajanja površina i usmjeravanja oborinske vode. Na temelju svih nalaza i opažanja sud utvrđuje da je riječ o prostoru minimalne širine koji po svojim fizičkim obilježjima i položaju nije prikladan za prolazak automobilom ili poljoprivrednom mehanizacijom, a takav prolaz nije bio ni tehnički moguć bez rizika oštećenja objekta, što je jasno razvidno iz izravnih opažanja na uviđaju. Istodobno, sud nalazi da visina podzida od približno 10–15 cm, kako je utvrdio vještak, ne onemogućava pješački prolaz.

11. Nakon provedenog nadoslušanja stranaka i svjedoka, ocjena je ovog suda da tužitelj nije dokazao postojanje posljednjeg mirnog posjedovnog stanja na spornom dijelu dvorišta u smislu članaka 10., 11., 19., 21. i 22. ZV.

12. Tužitelj u iskazu navodi da je sporni dio koristio pješke, automobilom i frezom, međutim te navode nije potkrijepio konkretnim, učestalim, vremenski određenim i prema van jasnim posjedovnim radnjama, koje bi upućivale na ustaljen, kontinuiran i u prostoru prepoznatljiv način korištenja upravo onog dijela dvorišta uz ulaz u kuću tuženika. Sam iskaz tužitelja da frezu i prikolicu drži na drugoj čestici (kč. br. [katastarska čestica]) te da do svoje konobe na kč. br. [katastarska čestica] dolazi preko javnog puta, potvrđuje da redoviti pristup njegovoj nekretnini nije bio vezan uz sporni dio dvorišta. Tužitelj nadalje navodi da je udaljenost između podzida i kč. br. [katastarska čestica] tri metra, međutim takav navod nije usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka te opažanjima na uviđaju, iz kojih proizlazi da se radi o većoj udaljenosti, reda veličine oko deset metara. Ta okolnost dodatno ukazuje na nepouzdanost tužiteljevih opažanja o konfiguraciji prostora. Tužitelj također ne navodi nijednu drugu osobu koja bi konkretno potvrdila navode o redovnom kretanju vozilima upravo tim dijelom dvorišta, niti je predložio ili predočio bilo kakve materijalne dokaze koji bi te tvrdnje potkrijepili.

13. Slijedom navedenog, sud ocjenjuje da tužiteljev iskaz, i nakon nadoslušanja, ostaje na razini općenite tvrdnje bez dovoljne činjenične osnove za zaključak o faktičnoj vlasti.

14. Iskaz tuženika sud je ocijenio dosljednim, uvjerljivim i usklađenim s objektivno utvrđenim stanjem na terenu. Tuženik je naveo da se sporni dio nalazi jedan metar od njegovih ulaznih vrata, da taj dio koristi kao ulazni prostor i za parkiranje vlastitog vozila, te da tužitelj tim dijelom dvorišta ne prolazi, niti za to ima potrebu, budući da do svoje konobe na kč. br. [katastarska čestica] ima pristup drugim dijelom dvorišta i javnim putem. Takvi navodi u cijelosti se podudaraju s nalazima vještaka i zapažanjima na uviđaju, pa ih je sud prihvatio kao vjerodostojne.

15. Svjedok ĐP, supruga tužitelja, potvrdila je da se do konobe na kč. br. [katastarska čestica] može pristupiti pješice te da se otežan pristup vozilima vezuje ponajprije uz parkirana vozila tuženika i odlaganje raznih predmeta (kante za smeće, cvijetnjaci, drva i sl.) na zajedničkom dvorištu. Njezini navodi, dakle, i kada se u cijelosti prihvate, upućuju na to da ograničenja na koja se tužitelj poziva ne proizlaze iz samog postojanja podzida, nego iz načina kako se koristi ostatak zajedničkog dvorišta (parkiranje vozila i odlaganje stvari), što uopće nije predmet ove posjedovne parnice. Svjedok ĐP nije mogla precizno odrediti ni udaljenost između podzida i kč. br. [katastarska čestica], niti je navela ijedan konkretan događaj u kojem bi tužitelj ili ona vozilima ili frezom koristili upravo sporni dio dvorišta, pa je njezin iskaz u tom dijelu ostao na razini opće ocjene, bez dovoljne činjenične podloge za zaključak o faktičnoj vlasti tužitelja nad spornom površinom.

16. Osobito se ističe da je tužitelj u ovoj parnici kao predmet smetanja izrijekom označio isključivo izgradnju podzida od strane tuženika. Sve eventualne smetnje koje bi proizašle iz kasnijeg parkiranja vozila, odlaganja kanti, pitara, drva ili drugih predmeta na zajedničkom dvorištu predstavljaju zasebne činjenične situacije koje nisu obuhvaćene tužbenim zahtjevom, ni opisom radnje smetanja, niti su u odnosu na njih poštovani rokovi iz članka 21. ZV. Čak i kada bi se prihvatilo da takav način korištenja zajedničkog dvorišta otežava manevriranje vozilima, to ne mijenja zaključak da tužitelj nije dokazao da ga je upravo izgradnja podzida, kao jedina radnja smetanja istaknuta u tužbi, potpuno isključila iz posjeda ili mu bitno ograničila faktičnu vlast u smislu članka 24. ZV. Sud je u ovoj posjedovnoj parnici vezan činjeničnim okvirom i radnjom smetanja onako kako su postavljeni tužbom, te ne može širiti predmet odlučivanja na druge oblike mogućeg ometanja koji nisu pravodobno ni valjano istaknuti.

17. Posjed kao činjenična vlast na stvari u smislu članaka 10. i 11. ZV pretpostavlja stvarno izvršavanje faktične vlasti, kroz radnje koje su vidljive, ponavljane i prepoznatljive u prostoru te kao takve objektivno uočljive i trećima. U konkretnom slučaju, na temelju svih izvedenih dokaza, sud zaključuje da nije dokazan niti jedan konkretan, ustaljen i kontinuiran način korištenja sporne površine od strane tužitelja prije izvođenja radova, bilo pješke, bilo vozilima ili frezom. Navodi o povremenom prolasku vozilima, pješke i frezom, tehnički su opovrgnuti nalazima vještaka glede širine prostora i položaja zgrade, te ne omogućuju zaključak o postojanju posjedovnih radnji zaštićenih posjedovnom tužbom.

18. Kako posljednje mirno posjedovno stanje, kao pretpostavka posjedovne zaštite (članci 19., 21. i 22. ZV), mora biti neposredno prije radnje smetanja i mora biti jasno određen kroz konkretan i u prostoru prepoznatljiv način korištenja, sud nalazi da tužitelj takvo stanje nije dokazao. U nedostatku dokaza o faktičnoj uporabi spornog dijela dvorišta, nema ni činjenične osnove za zaključak da je izgradnjom podzida došlo do promjene ili povrede posjeda tužitelja.

19. Sukladno članku 24. ZV, suposjednik može tražiti zaštitu suposjeda od drugog suposjednika samo ako je: potpuno isključen iz dosadašnjega suposjeda ili ako je njegov dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti bitno ograničen. Budući da pješački prolaz spornim dijelom dvorišta nije onemogućen, a prethodni način korištenja spornih površina od strane tužitelja nije dokazan, sud zaključuje da u ovom slučaju nisu ispunjene ni pretpostavke potpunog isključenja, ni pretpostavke bitnog ograničenja dotadašnjeg načina izvršavanja faktične vlasti. Pri tome sud posebno ističe da se u posjedovnoj parnici, sukladno članku 24. stavku 2. ZV, ne raspravlja o međusobnim vlasničkim ili suvlasničkim odnosima, niti se putem posjedovne tužbe uređuje način korištenja zajedničkog dvorišta, pa eventualne primjedbe tužitelja na način uređenja dvorišta i parkiranja vozila ne mogu biti predmet odlučivanja u ovom postupku.

20. Ocjenjujući sve izvedene dokaze pojedinačno te u njihovoj međusobnoj svezi (članak 8. ZPP), stav je ovog suda da tužitelj nije dokazao postojanje faktične vlasti na dijelu dvorišta na kojem je izveden podzid, niti bilo kakav ustaljeni, kontinuirani i prepoznatljiv način korištenja tog prostora prije izvođenja radova koji bi se mogao smatrati posljednjim mirnim posjedovnim stanjem. Izvedeni podzid ne predstavlja zapreku prolasku, radovi tuženika nisu promijenili faktično stanje posjeda tužitelja, a navodno korištenje spornih površina vozilima u cijelosti je ostalo nedokazano. Slijedom navedenog, sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu ostvarene zakonske pretpostavke za pružanje posjedovne zaštite iz članka 24. ZV, zbog čega se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

21. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP u svezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.; dalje u tekstu: OT).

21.1. Tuženiku koji je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika, priznat mu je trošak jednokratne nagrade u visini od po 250 bodova za prvi i drugi prvostupanjski postupak (Tbr. 7/2. OT), a što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) iznosi 1.000,00 EUR. Istom pripada i PDV od 25 % (Tbr. 46. OT) koji iznosi 250,00 EUR, odnosno sveukupno 1.250,00 EUR.

21.2. Nadalje, tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe na prvo i drugo rješenje o smetanju posjeda jer ta obveza tereti tužitelja te sudske pristojbe na odgovor na tužbu jer ta obveza nastaje pravomoćnim okončanjem postupka prema uspjehu u sporu.

21.3. Prema tome, naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u visini od 1.250,00 EUR, dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u cijelosti te zahtjev tuženika u preostalom dijelu.

22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Pazinu, 14. siječnja 2026.

Sudac:

Luka Zenić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se rješenje objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira na to što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa rješenja, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se rješenje objavljuje.

Žalba se podnosi pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka (osim ako se podnosi elektroničkom komunikacijom), putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun. – uz pristojbu na rješenje

2. Tuženiku po pun.