REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-3334/2006-142

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda dr. sc. Dijani Vragović, u pravnoj stvari tužitelja BI, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Škarica, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB: 94472454976, Listopadska 2, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Glavaš, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 14. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB: 94472454976, Listopadska 2, Zagreb, da tužitelju PI, [adresa], isplati iznos od 22.100,12 eura sa zateznim kamatama koje teku od 14. siječnja 2026. pa do dana isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice za razdoblje od 24. svibnja 2006. do 13. siječnja 2026.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 6.942,95 eura sa zateznim kamatama koje teku od 14. siječnja 2026. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da se 22. srpnja 2004. u mjestu Briševo dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo u vlasništvu tužitelja, kojim je upravljala UI i vozilo kojim je upravljao FI, osiguranik tuženika. Do prometne nezgode je došlo kad je na križanju UI naglo zakočila kako ne bi udarila u teretno vozilo ispred sebe, koje je protivno pravilima ušlo u križanje, uslijed čega je vozilo osiguranika tuženika, koje se kretalo iza nje zbog ne pridržavanja potrebnog razmaka udarilo svojim prednjim dijelom u stražnji dio vozila tužitelja. Na taj način je oštećeno osobno vozilo tužitelja. Po nastanku predmetnog štetnog događaja tužitelj je u Njemačkoj obavio procjenu štete po ovlaštenom vještačkom uredu DEKRA Automobil GmbH, čiji su vještaci procijenili štetu u visini 9.777,28 eura. Tužitelj je snosio troškove procjene u visini 576,36 eura. Navodi da je zbog štete umanjena vrijednost vozila u visini 800,00 eura. Ujedno navodi kako se za vrijeme popravka vozila, koji je trajao 12 dana, nije mogao koristiti predmetnim vozilom zbog čega potražuje i naknadu na ime izmakle koristi u visini 65,00 eura dnevno odnosno 780,00 eura. Ističe kako mu je tuženik isplatio iznos nesporne štete u visini 3.700,00 eura, slijedom čega potražuje konačno iznos od 8.233,64 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od utuženja i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je tužitelju platio iznos od 3.700,00 eura na ime nespornog dijela štete. Osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Osporava opravdanost utuženog troška procjene štete s obzirom da je istu mogao besplatno procijeniti kod tuženika. Ujedno navodi kako je štetu mogao popraviti u ovlaštenom servisu u Republici Hrvatskoj. Osporava osnovanost naknade za izmaklu korist s obzirom da nema osnove u čl. 189. ZOO. Navodi kako se visina štete ima procijeniti prema cijenama u RH s obzirom na primjenu Haške konvencije o pravu koje se primjenjuje na prometne nezgode na cestama iz 1971. g. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Kasnije u tijeku postupka tuženik ističe prigovor suodgovornosti trećeg vozila te da je stvarna visina štete na vozilu koju tužitelj trpi 1.909,00 eura (bez obzira koliki je bio trošak popravka), s obzirom da je tužitelj vozilo prodao za iznos od 18.491,00 eura, a vrijednost neoštećenog vozila jest 20.400,00 eura. Ne može potraživati PDV jer vozilo nije popravio.

3. Tužitelj je podneskom od 24. listopada 2025., a nakon dopune prometnog vještačenja, uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje materijalnu štetu na vozilu u visini 22.100,12 eura sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe. Navedenim je podneskom tužitelj preinačio tužbu kojoj preinaci se tuženik nije protivio.

4. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u potvrdu o oštećenju vozila No 103088 (list 5), Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka (list 6), Zapisnik o očevidu (listovi 7-10) ovjereni prijevod izjave NI od 21. travnja 2006. (list 13), presliku izvornika stručnog mišljenja trgovačkog društva DEKRA Automobil GmbH zajedno s fotografijama vozila (listovi 14-29), ovjereni prijevod s njemačkog jezika tekstualnog dijela stručnog mišljenja (listovi 30-42), račun i ovjereni prijevod računa društva DEKRA Automobil GmbH od 18. kolovoza 2024. (listovi 43-46), ovjereni prijevod ekscerpta teksta o naknadi za nemogućnost korištenja u 2004. godini (listovi 52-53), ovjerene prijevode izvansudskih izjava o naknadi štete (listovi 56 i 59), ovjereni prijevod preslika Kupoprodajnog ugovora od 8. prosinca 2004. (list 121), preslika Schwacke kataloga (list 153) te je izveden dokaz prometnim vještačenjem po vještaku Vladi Špoljariću (listovi 125-130, 178-182, 195-196, 205-206, 229), saslušanjem tužitelja (listovi 114-115), svjedoka NI (listovi 170-171) i svjedoka FI (listovi 261-262) te prometno vještačenje po vještaku Berislavu Šimunoviću (listovi 289-294, 303-304, 309-310, 313-314, 318-319, 361- 364). U odnosu na protivljenje tuženika da se izvede dopunsko prometno vještačenje valja reći da je u krivu tuženik kad navodi da je tužitelj bio prekludiran u predlaganju takvih dokaznih prijedloga jer ih dotada nije predlagao, budući da je tužitelj prometno vještačenje predložio još 27. listopada 2010. te su se po njegovom prijedlogu i provodila prometna vještačenja, dok je određivanje zadatka vještaku ingerencija suda.

5. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), sud je utvrdio da je zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan u odnosu na glavnicu, a djelomično osnovan u odnosu na zatezne kamate koje potražuje na iznos glavnice.

6. Predmet spora u ovom stadiju postupka jest zahtjev tužitelja na naknadu materijalne štete na vozilu u iznosu 22.100,12 eura, a koja šteta je prema navodima tužitelja nastala u prometnoj nezgodi 22. srpnja 2004.

7. U konkretnom je predmetu sporna dinamika nastanka štetnog događaja i s tim u vezi odgovornost osiguranika tuženika za nastalu štetu u smislu odredbe čl. 178. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO/91) te konačno visina štete na vozilu tužitelja koju potražuje.

8. Odredbom čl. 178. st. 1. ZOO/91 propisano je da se u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu koja je uzrokovana isključivom krivnjom jednog imaoca, primjenjuju pravila o odgovornosti po osnovi krivnje. Prema stavku 2. istog članka ako postoji obostrana krivnja, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli razmjerno stupnju svoje krivnje.

8.1. Ovdje valja napomenuti da je u pravu tuženik kada ističe da se u konkretnom slučaju ima primijeniti hrvatsko pravo s obzirom da je prometna nezgoda bila na području Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 3. Haške konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode na cestama od 4. svibnja 1971. ("Službeni list SFRJ" broj 27/76, "Narodne novine - međunarodni ugovori" broj 4/94 - dalje: Haška konvencija), kojom je propisano da je mjerodavno unutrašnje pravo države na čijem se području dogodila nesreća.

9. Radi utvrđivanja osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, saslušao svjedoke UI i FI te je provedeno prometno vještačenje.

9.1. Iz Zapisnika o očevidu od 22. srpnja 2004. proizlazi da je isti sastavljen zbog sumnje da je počinjen prekršaj iz čl. 84. Zakona o sigurnosti prometa na cestama i to na raskrižju županijskih cesta ŽC-6007 i ŽC-6011 u kojoj nesreći su sudjelovali kao vozači JI i UI. Iz Zapisnika proizlazi da se na mjestu gdje se dogodila nesreća nalazio prometni znak „ograničenje brzine 40 km/h“.

9.2. Iz Zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka proizlazi da je isti podnesen protiv FI, osiguranika tuženika, zbog počinjenja prekršaja iz čl. 84. Zakona o sigurnosti prometa na cestama jer je 22. srpnja 2004. upravljao osobnim automobilom te dolaskom na raskrižje pri vožnji uslijed nedržanja potrebitog razmaka između automobila prilikom kretanja prednjim dijelom automobila udario u stražnji dio osobnog automobila reg. oznaka [registarska oznaka], kojim je upravljala UI.

9.3. Iz izjave i iskaza svjedoka NI proizlazi da je predmetnoga dana upravljala vozilom glavnom cestom. Iza nje je bilo vozilo osiguranika tuženika. Kretala se dozvoljenom brzinom. Po nailasku na raskrižje sa sporednom cestom, njoj s desne strane je na glavnu cestu bez zaustavljanja izašao kamion i nastavio voziti ravno kroz raskrižje. Time joj je vozač kamiona oduzeo prednost i bila je prisiljena prikočiti. Nije se skroz zaustavila u tom kočenju. Kamion je prošao kroz raskrižje, ali je osiguranik tuženika u tom kočenju naletio na stražnji dio njenog vozila. Ne sjeća se na kojoj udaljenosti je bio kamion kada je započeo s radnjom oduzimanja prednosti. Jednako tako ne zna na kojoj se udaljenosti kretao osiguranik tuženika iza njenog vozila.

9.4. Iz iskaza svjedoka FI proizlazi da se predmetnog dana kretao vozilom Seat Toledo cestom od Ražanca prema Zadru iza vozila kojim je upravljala UI. Kretali su se oboje brzinom od oko 50 km/h koliko je tamo i bilo ograničenje. U jednom trenutku su došli do T raskrižja gdje se skretanjem u desno moglo skrenuti u sporednu cestu u smjeru Vira. Kada su prošli to raskrižje, kojih metar ili dva nakon prolaska raskrižja, UI je odjednom naglo zakočila. Uslijed toga je i on počeo naglo kočiti, ali nije uspio skroz se zaustaviti te je brzinom od oko 30 ili 40 km/h naletio na vozilo ispred sebe kojim je upravljala UI. Napominje kako pretpostavlja da je UI zakočila jer je shvatila da je propustila raskrižje. U tom trenutku na cesti nije bilo nikakvih drugih vozila, osim njenog vozila i vozila NI. Također napominje kako je šteta bila minimalna, na Mercedesu NI gotovo da nije bila vidljiva, a na njegovom vozilu su bili oštećeni far i poklopac motora. Policija je izašla na mjesto nezgode i napravila očevid. Nakon nezgode je platio trošak izlaska policije na očevid. Zna da je policija nešto proslijedila sudu u Zaprešiću i da je po nalogu suca morao platiti te troškove, ali protiv njega nije vođen nikakav postupak povodom ove nezgode. Na mjestu nezgode, kao i puno prije mjesta nezgode, cijelo vrijeme je neisprekidana tzv. puna linija te se kojih 5 km prije mjesta nezgode vozio iza NI brzinom od oko 50 km/h koliko je bilo i ograničenje, na udaljenosti od vozila ispred sebe od oko 5 do 10 metara.

9.5. Vještak Vlado Špoljarić je u nalazu i mišljenju (listovi 178-181) naveo da je vozilo tužitelja u trenutku naleta moglo imati brzinu od najmanje 10 km/h ili 2,8 m/s. Obzirom na ograničenje brzine i nailazak na raskrižje procjenjuje da je brzina kretanja vozila tužitelja prije naleta mogla iznositi oko 30-40 km/h. Zaustavni put vozila iz brizne od 35 km/h kočenjem iznosi oko 13,6 m. Od trenutka reagiranja kočenjem do mjesta naleta vozilo tužitelja je prešlo put od oko 13 m. Brzinu kretanja vozila osiguranika tuženika u trenutku naleta na tužitelja procjenjuje na oko 25-30 km/h ili 7,6 m/s. Brzina kretanja vozila osiguranika tuženika u trenutku reagiranja kočenjem iznosila je oko 56,9 km/h. Zaustavni put vozila osiguranika tuženika kočenjem iznosi 28,8 m. Od trenutka reagiranja osiguranika tuženika kočenjem do mjesta naleta na vozilo tužitelja vozilo osiguranika tuženika je prešlo put od oko 24,8 m. Osiguranik tuženika reagirao je kočenjem na oko 24,8 m prije mjesta naleta, a svjedokinja je reagirala kočenjem na oko 13 m prije mjesta naleta. U trenutku reagiranja osiguranika tuženika kočenjem se njegovo vozilo nalazilo na oko 11,8 m iza vozila tužitelja. Uzimajući u obzir zaustavni put vozila osiguranika tuženika proizlazi da se isti nije kretao na dovoljnom razmaku iza vozila tužitelja. Na putu od 24,8 m vozilo osiguranika tuženika bi se zaustavilo da se kretalo brzinom do 51,6 km/h. Ako je nepoznato teretno vozilo ulazilo u raskrižje i oduzimalo prednost vozilu tužitelja tada je razlog kočenja svjedokinje bio izbjegavanje sudara sa nepoznatim vozilom. Da nije bilo oduzimanja prednosti nepoznatog teretnog vozila svjedokinja ne bi imala razloga poduzimati radnju kočenja i u tom slučaju ne bi došlo do prometne nesreće. Bez obzira na kretanje teretnog vozila do nesreće ne bi došlo da se osiguranik tuženika kretao na dovoljnom razmaku iza vozila tužitelja.

9.5.1. Na primjedbe tuženika vještak se očitovao na ročištu 14. studenog 2016. te ostao pri nalazu i mišljenju te naveo da je uzimajući u obzir raspoložive podatke u spisu mogao izvršiti procjenu brzina u trenutku naleta a iz toga proizlazi brzina kretanja u trenutku reagiranja kočenjem. Na temelju podataka u spisu preciznije se ne može utvrđivati brzina kretanja a u nedostatku podataka tj. fotografija sa mjesta događaja i utvrđenih tragova na kolniku te dopuštam teoretsku mogućnost da su oba vozila mogla imati približno istu brzinu kretanja.

9.6. Sud je izveo dokaz novim prometnim vještačenjem po vještaku Berislavu Šimunoviću koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da su se neposredno prije štetnog događaja vozila tužitelja i osiguranika tuženika kretala istočnom prometnom trakom kolnika ŽC–6007, od sjevera prema jugu. Pri tom se vozilo tužitelja kretalo ispred vozila osiguranika tuženika. Mjesto sudara se nalazilo u istočnoj prometnoj traci ŽC– 6007, na ulasku u raskrižje s ŽC–6011, na kraju tragova kočenja vozila osiguranika tuženika. Za izračun brzina kretanja oba vozila neposredno prije i u trenutku sudara, nema elemenata. Prema iskazima sudionika sudarna brzina vozila tužitelja je iznosila oko 5 do 10 km/h, a vozila osiguranika tuženika oko 30 do 40 km/h. Brzina kretanja vozila osiguranika tuženika u trenutku poduzimanja radnje intenzivnog kočenja iznosila je oko 62,6 km/h. Zbog nedržanja potrebnog razmaka, osiguranik tuženika je u kočenju s prednjim lijevim dijelom vozila naletio na stražnji dio vozila tužitelja. Da je osiguranik tuženika pri kretanju držao potreban razmak između svog vozila i vozila tužitelja, tada bi u trenutku kada je vozačica vozila tužitelja započela s usporavanjem radnjom kočenja uspio zaustaviti svoje vozilo prije mjesta sudara i do ovog štetnog događaja ne bi došlo. Na način kako je u ovoj prometnoj situaciji reagirao osiguranik tuženika, radnjom intenzivnog kočenja udaljen oko 26,1 m od mjesta sudara, uspio bi zaustaviti svoje vozilo prije mjesta sudara i do ovog štetnog događaja ne bi došlo da se kretao brzinom manjom od 54 km/h. Na dijelu prometnice na kojem je došlo do štetnog događaja brzina kretanja vozilima je bila ograničena prometnim znakom na 40 km/h.

9.7. Na primjedbe tuženika vještak je na ročištu 12. srpnja 2024. naveo da u slučaju da nepoznato vozilo nije protupravno ušlo u raskrižje, oduzimajući prednost vozilu tužitelja, vozačica vozila tužitelja ne bi imala potrebu poduzimati radnje kočenja pa posljedično niti osiguranik tuženika i u tom slučaju do ovog štetnog događaja ne bi došlo. Međutim, bez obzira koji je razlog zbog kojeg je vozačica vozila tužitelja poduzela radnju kočenja, da je osiguranik tuženika držao potreban razmak i da je poduzeo radnju intenzivnog kočenja kada je vidio da se pale zadnja stop svjetla na vozilu tužitelja, uspio bi radnjom intenzivnog kočenja zaustaviti svoje vozilo prije sudara i do ovog štetnog događaja ne bi došlo.

10. U odnosu na dinamiku nastanka štetnog događaja sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući da su sačinjeni jasno i obrazloženo, nisu u proturječnosti sa sobom ili s izviđenim okolnostima, u skladu su s ostalim izvedenim dokazima te oba u bitnome suglasno zaključuju da je glavni razlog nastanka nezgode taj što se osiguranik tuženika nije kretao na dovoljnom razmaku iza vozila tužitelja te da se vozilo osiguranika tuženika kretalo brzinom većom od dopuštene uz napomenu da bi se nesreća izbjegla i da se osiguranik tuženika vozio maksimalno do 51,6 km/h odnosno 54 km/h. Iako se u manjoj mjeri razlikuju mišljenja vještaka oko brzine kretanja vozila osiguranika tuženika (56,9 odnosno 62,6 km/h) u obje varijante brzine kretanja te u obje varijante mišljenja vještaka o najvišoj brzini kretanja do koje bi se izbjegla nesreća dovode do zaključka da bi se nezgoda izbjegla i da je osiguranik tuženik vozio manjom brzinom od utvrđene.

10.1. Kako iz citirane dokumentacije, nalaza i mišljenja prometnih vještaka, kao i iskaza svjedoka, proizlazi da je do prometne nezgode došlo iz razloga što osiguranik tuženika nije održavao dovoljan razmak između svog vozila i vozila tužitelja, kojim je upravljala UI, te se vozio brzinom preko dopuštene, čime je postupio protivno odredbama čl. 83.(84.) i 26. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine, br. 84/92, 6/93, 5/93, 26/93, 29/94, 43/96, 46/96 i 54/96, dalje ZSPC), to je sud utvrdio isključivu odgovornost osiguranika tuženika za nastalu štetu, slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan na temelju odredbe čl. 178. st. 1. ZOO/91.

10.2. U odnosu na prigovor tuženika da bi u konkretnom slučaju trebalo cijeniti i suodgovornost nastanku štete trećeg nepoznatog vozila za koje svjedokinja UI tvrdi da joj je oduzelo prednost zbog čega je zakočila, valja reći da iz iskaza svjedoka FI te Zapisnika o očevidu i Zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka ne proizlazi da bi treće vozilo uopće sudjelovalo u nezgodi koja se dogodila 22. srpnja 2004. Čak ako se i uzmu u obzir navodi svjedokinje da je nepoznato vozilo bilo razlogom njezina kočenja, u konkretnom slučaju je uzrok nezgode upravo propust osiguranika tuženika da održava potreban razmak između vozila te njegova prevelika brzina kretanja, jer neovisno o razlogu zbog kojeg je tužiteljica zakočila, do nezgode je došlo upravo zbog postupka osiguranika tuženika.

11. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva odnosno materijalne štete na vozilu tužitelja sud je izvršio uvid u dokumentaciju u spisu, saslušao tužitelja te izveo dokaz prometnim vještačenjem.

11.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je u predmetnoj nezgodi oštećen stražnji kraj i to poklopac prtljažnika, branik i krov jer je riječ i kabrioletu. Nakon nezgode nije radio izvid štete kod tuženika već kod tvrtke Dekra u poslovnici u [adresa], kao licenciranoj procjeniteljskoj kući čiju procjenu je platio. Nakon nezgode je vozilo bilo oštećeno, ali u voznom stanju te ga je 6 mjeseci nakon nezgode prodao oštećeno. Nije ga popravljao. U Njemačkoj gdje živi se isplata naknade štete po osiguravajućem društvu radi na temelju procjene ovlaštene procjeniteljske kuće. Državljanin je Slovačke, ali već 25 godina živi u [adresa] u Njemačkoj.

11.2. Iz preslike Kupoprodajnog ugovora od 8. prosinca 2004. prema ovjerenom prijevodu sudskog tumača proizlazi da je ČI kao prodavatelj prodao kupcu SI vozilo koje je predmetom ovog postupka za iznos od 18.491,00 eura.

11.3. Iz nalaza i mišljenja vještaka Vlade Špoljarića proizlazi da je radi utvrđivanja cijena dijelova i rada u Njemačkoj zatražio podatke od GT Autoservice, iz kojih je vidljivo da bi cijena popravka vozila tužitelja sa PDV-om iznosila 11.964,00 EUR. Uzimajući u obzir ove cijene i protek vremena od procjene štete DEKRA AUTOMOBIL te razlici u PDV-u, proizlazi da je procjena štete na vozilu tužitelja u iznosu od 9.777,28 EUR realna procjena štete. Obzirom na starost i vrijednost vozila umanjena vrijednost vozila odgovara procijenjenoj vrijednosti od oko 800,00 EUR.

11.3.1. Vještak je na primjedbe tuženika odgovorio na način da je u odnosu na procijenjenu visinu štete ostao kod nalaza i mišljenja uz napomenu da je riječ o stvarnoj šteti koja je nastala na vozilu tužitelja, dok cijena vozila koju je prilikom prodaje ostvario tužitelj nije u vezi sa nastalom štetom i procjenom visine štete na vozilu.

11.3.2. Na daljnje primjedbe tuženika i tužitelja vještak se očitovao na ročištu 14. studenog 2016. i dopunom nalaza 21. siječnja 2020. te ostao pri nalazu i mišljenju. Vrijednost navedenog vozila s PDV-om dana 21. srpnja 2004. u Republici Hrvatskoj iznosi 184.520,00 kuna do kojeg iznosa je došao umanjivši novonabavnu vrijednost vozila sa PDV-om za stopu amortizacije. Vrijednost neoštećenog vozila u Republici Njemačkoj sa dodatnom opremom na dan štetnog događaja iznosi 19.868,00 EUR, a da umanjena vrijednost vozila odgovara procijenjenoj vrijednosti od oko 800,00 EUR.

11.4. Iz nalaza i mišljenja vještaka Berislava Šimunovića proizlazi da je u predmetnom štetnom događaju na vozilu tužitelja nastala šteta koja u Njemačkoj iznosi oko 8.428,69 EUR bez PDV-a odnosno 9.777,28 kn s PDV-om, dok bi šteta u Hrvatskoj iznosila oko 3.713,21 EUR bez PDV-a, tj 4.530,12 EUR s PDV-om.

11.4.1. Na primjedbe tužitelja vještak je odgovorio podneskom od 25. veljače 2024. te na ročištu 12. srpnja 2024., koji je naveo da je u ovom štetnom događaju na vozilu tužitelja nastala je djelomična šteta, pa je za dovođenje vozila u tehnički ispravno stanje u kakvom je bilo prije štetnog događaja, u Njemačkoj trebao iznos za popravak od oko 9.777,28 EUR s PDV-om, a u Hrvatskoj 4.530,12 EUR s PDV-om.

11.4.2. Na daljnje primjedbe odgovorio je podneskom od 26. rujna 2024. te naveo da nije moguće vidjeti na koji način je vještak Špoljarić došao do iznosa vrijednosti neoštećenog vozila tužitelja u Republici Njemačkoj sa dodatnom opremom na dan štetnog događaja u visini 19.868,00 EUR. Novonabavna vrijednost vozila tužitelja na dan štetnog događaja iznosila bi oko 36.484,90 EUR. U trenutku štetnog događaja vozilo tužitelja je bilo staro oko 2 godine i 7 mjeseci, čime je amortizirano 32,7 %, što znači da je imalo oko 67,3 % vrijednosti novog vozila. Stoga bi tržna vrijednost neoštećenog vozila tužitelja u Republici Njemačkoj, na dan štetnog događaja, iznosila oko 24.554,34 EUR.

11.4.3. Sud je ponovno saslušao vještaka na ročištu 15. studenog 2024. koji je naveo da je prilikom utvrđivanja amortizacije vozila uzeo u obzir starost vozila te prijeđenu kilometražu vozila a prema standardima koji su vrijedili u SR Njemačkoj. U trenutku štetnog događaja vozilo je prešlo 37001 km. Kada se pogleda katalog vrijednosti vozila B koji je priložen u spis proizlazi da je novo nabavna vrijednost vozila tužitelja uvećana za ugrađenu opremu oko 36.484,90 EUR dok je njegova prodajna cijena (vozila starosti oko dvije godine) 21.350,00 EUR. Kada tu cijenu uvećamo za oko 15% (za vrijednost dodatne opreme) dobili bi tržnu vrijednost neoštećenog vozila tužitelja u iznosu od oko 24.552,50 EUR a što odgovara izračunu iz dopune nalaza i mišljenja. Standardi koje je primijenio prilikom izračuna visine štete su standardi koji vrijede u SR Njemačkoj gdje je vozilo tužitelja registrirano, a isto je obuhvaćeno Schwacke katalogom. Starost vozila računa se od 4.1.2002. g. kako je navedeno u kalkulaciji štete koju je izradila Dekra automobili kao datuma prve prijave.

11.4.4. Konačnu dopunu nalaza i mišljenja vještak je dao prema današnjim cijenama te naveo da je u štetnom događaju na vozilu tužitelja nastala šteta koja prema današnjim cijenama u Njemačkoj iznosi oko 21.680,78 EUR bez PDV-a odnosno 25.800,12 EUR s PDV-om, dok bi šteta u Hrvatskoj iznosila oko 13.663,15 EUR bez PDV-a, tj. 17.078,94 EUR s PDV-om.

12. Na konačnu dopunu nalaza i mišljenja vještaka stranke nisu imale primjedbe i upravo je navedenu konačnu dopunu u cijelosti prihvatio sud budući da je nalaz i mišljenje sačinjeno jasno i obrazloženo, nije u proturječnosti sa sobom ili s izviđenim okolnostima te je u skladu su s ostalim izvedenim dokazima, odnosno da je u štetnom događaju na vozilu tužitelja nastala šteta koja prema današnjim cijenama u Njemačkoj iznosi oko 21.680,78 EUR bez PDV-a odnosno 25.800,12 EUR s PDV- om.

12.1. Prema odredbi čl. 189. st. 2. ZOO/91 visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo. S obzirom da u konkretnom slučaju tužitelj vozilo na kojem je nastala šteta nije popravio, to potražuje nenovčanu materijalnu štetu koja se u smislu citirane odredbe naknađuje prema cijenama u vrijeme presuđenja (tako i Županijski sud Zagrebu broj Gž-2522/2021-2 od 16. studenog 2021.). Zbog navedenog sud nije posebno cijenio nalaz i mišljenje vještaka Vlade Špoljarića niti vještaka Berislava Šimunovića u dijelu kojim daju mišljenje o izračunu visine štete prema cijenama u vrijeme štetnog događaja.

12.2. Pritom je sud prihvatio mišljenje vještaka o visini štete na vozilu tužitelja prema cijenama u SR Njemačkoj iz razloga što tužitelj ima dugogodišnje boravište u [adresa] u SR Njemačkoj, kako to proizlazi iz njegova iskaza i dokumentacije u spisu, te je vozilo registrirano u [adresa], kako to proizlazi iz dokumentacije i nalaza i mišljenja vještaka. Naime, prema pravilu o potpunoj naknadi iz članka 190. ZOO/91, kojim je propisano da će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije uzrokovanja štete, dosuditi naknadu u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja, tužitelj ima pravo na naknadu štete prema cijenama u SR Njemačkoj. Iz istih razloga tužitelj, bez obzira što nije popravio oštećenu stvar, ima pravo na (potpunu) naknadu štete koja u sebi uključuje i porez na dodanu vrijednost (tako i VSRH u odluci broj Rev-512/2023-3 od 28. kolovoza 2024.). Slijedom navedenog tužitelj osnovano potražuje naknadu štete na vozilu u iznosu od 25.800,12 eura.

12.3. Navedeni iznos valjalo je umanjiti za nesporno isplaćeni iznos u mirnom postupku u visini 3.700,00 eura pa je konačno tužitelju dosuđen iznos od 22.100,12 eura.

12.4. U odnosu na prigovor tuženika da je tužitelju stvarna šteta puno niža jer predstavlja iznos koji preostane kada se od vrijednosti njegova neoštećenog vozila oduzme iznos cijene od 18.491,00 eura za koji je prodao vozilo, sud ponovno ukazuje tuženiku da tužitelj ima pravo na naknadu potpune štete. U konkretnom slučaju je stvarna šteta, kako ju naziva tuženik, upravo ona koja je nastala na vozilu tužitelja. S druge strane, okolnost da je tužitelj za navedeno oštećeno vozilo uspio postići veću kupoprodajnu cijenu nije od odlučnog značaja za utvrđenje štete u ovom postupku, a koju štetu je tužitelj pretrpio.

13. Tužitelju na navedeni iznos materijalne štete pripadaju i zatezne kamate od dana donošenja presude. Naime, u konkretnom slučaju se ne može primijeniti odredba čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, broj 151/05,), s obzirom da je riječ o naknadi štete koja je nastala 22. srpnja 2004., odnosno prije stupanja na snagu predmetnog zakona. Prema tome, kako je u konkretnom slučaju sud utvrdio visinu štete prema cijenama u vrijeme presuđenja, to je valjalo zatezne kamate suditi od dana donošenja presude (tako i VSRH u odlukama broj Rev-725/2024 od 22. svibnja 2024. i Rev-968/21 od 24. srpnja 2024.). Slijedom navedenog odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za dosudu zateznih kamata od dana podnošenja tužbe do dana presuđenja.

14. U skladu s odredbom čl. 155. i 154. st. 1. ZPP-a tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova prema odredbama Tbr. 7., 8., 9., 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23), prema troškovniku predanom na ročištu održanom 19. studenog 2025., i vrijednosti predmeta spora, i to za sastav tužbe iznos od 200,00 eura, podnesaka od 18. studenog 2014., 13. lipnja 2016., 6. srpnja 2020. i 27. siječnja 2024., svaki u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), za sastav podneska od 24. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.3. Tarife), za sastav podneska od 9. travnja 2013. iznos od 50,00 eura (Tbr.8.4.), za zastupanje po punomoćniku na ročištima 16. rujna 2011., 12. siječnja 2015., 11. veljače 2015., 4. svibnja 2015., 14. studenog 2016., 29. rujna 2017., 23. listopada 2018., 7. lipnja 2021., 13. srpnja 2022., 12. srpnja 2024., 15. studenog 2024., 14. travnja 2025., svaki u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9.1. Tarife), za ročište 19. studenog 2025. u iznosu od 500,00 eura (Tbr.9.1.), za ročišta 6. ožujka 2015., 6. rujna 2016., 5. listopada 2016., 22. listopada 2019., 13. listopada 2020., 22. studenog 2021., 7. veljače 2022., 4. travnja 2022., svaki u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9.5.), za ročište 7. srpnja 2020. iznos od 100,00 eura (Tbr. 9.2.), ukupno 4.650,00 eura, što uvećano za PDV (25%) iznosi 5.812,50 eura. Sukladno odredbama Tarife sudskih pristojbi sadržane u Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18 i 51/23) tužitelj ima pravo na trošak sudske pristojbu na tužbu u iznosu od 128,34 eura, na presudu u iznosu od 267,45 eura, te trošak predujma za izvođenje dokaza prometnim vještačenjem u ukupnom iznosu od 698,16 eura. Tužitelju je priznat trošak sudskog tumača prema potvrdi o uplati na listu 188 spisa u iznosu od 19,91 eura te trošak sudskog dostavljača u iznosu od 16,59 eura.

14.1. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podnesaka od 6. lipnja 2016., 6. svibnja 2019., 11. travnja 2024. 12. svibnja 2025., kojima se dostavljaju potvrde o uplati predujma ili požuruje spis, jer isti nisu bili potrebni za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a prema kojoj sud prilikom odlučivanja o troškovima određuje naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice cijeneći pri tome brižljivo sve okolnosti i vodeći računa o pravilima za pripremanje glavne rasprave. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 24. listopada 2025. u punom iznosu kako je zatražen s obzirom da sukladno Tbr. 8.1. Tarife za sastavljanje obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka, tužitelju pripada nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. t. 1., 3., 6. i 7., ali ne više od sveukupno 4 takva podneska u prvostupanjskom postupku.

15. Slijedom navedenog, u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju ukupan trošak postupka u iznosu od 6.942,95 eura zajedno sa zateznim kamatama na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a po stopi prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) , kako je to odlučeno u točki III. izreke.

U Zagrebu, 14. siječnja 2026.

Sutkinja:

dr. sc. Dijana Vragović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelj po pun.

- tuženik po pun.