REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-10099/19-28

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Patricii Đurić, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Knezović i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 19. prosinca 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Ćavara, odvjetnika, dana 14. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnim odredba članka 2. i članka 4. Ugovora o kreditu broj: 016-2883/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. prosinca 2006. godine sklopljenog između tužiteljice OD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i odredba članka 3., članka 6. i članka 21. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužiteljici OD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 7.990,52 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 0,10 eura od 04. travnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 5,21 eura od 01. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 22,48 eura od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 8,82 eura od 03. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 27,39 eura od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 30,94 eura od 03. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 32,54 eura od 03. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 28,12 eura od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 28,97 eura od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,22 eura od 02. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 17,25 eura od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 18,57 eura od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 21,19 eura od 01. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 20,96 eura od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 18,31 eura od 03. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 23,28 eura od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 27,27 eura od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 32,93 eura od 02. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 31,63 eura od 02. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 39,33 eura od 01. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 37,87 eura od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 41,88 eura od 02. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 65,33 eura od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 60,26 eura od 03. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 75,75 eura od 01. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 70,40 eura od 01. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 61,79 eura od 03. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 79,95 eura od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 103,05 eura od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 86,69 eura od 01. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 92,98 eura od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 85,68 eura od 01. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 87,01 eura od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 117,92 eura od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 120,93 eura od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 146,76 eura od 02. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 133,49 eura od 01. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 118,97 eura od 01. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 117,41 eura od 01. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 116,29 eura od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 123,22 eura od 01. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 129,26 eura od 01. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 130,07 eura od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 125,89 eura od 01. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 128,71 eura od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 130,64 eura od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 127,39 eura od 01. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 128,25 eura od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 125,81 eura od 01. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 120,63 eura od 02. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 126,23 eura od 31. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 128,92 eura od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 126,96 eura od 01. siječnja 2013.godine do isplate,

- iznos od 116,39 eura od 01. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 125,37 eura od 01. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 126,16 eura od 03. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 122,64 eura od 01. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 111,68 eura od 01. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 111,40 eura od 02. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 114,09 eura od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 118,41 eura od 01. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 124,38 eura od 01. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 121,30 eura od 01. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 123,48 eura od 01. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 125,96 eura od 01. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 119,47 eura od 01. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 122,52 eura od 01. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 121,52 eura od 01. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 118,15 eura od 01. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 117,07 eura od 01. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 117,56 eura od 01. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 121,38 eura od 01. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 124,61 eura od 02. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 123,94 eura od 01. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 126,73 eura od 01. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 128,62 eura od 02. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 127,50 eura od 01. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 127,81 eura od 01. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 127,81 eura od 01. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 127,81 eura od 01. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 127,81 eura od 01. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 127,81 eura od 02. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 127,81 eura od 01. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 127,81 eura od 01. kolovoza 2015. godine do isplate,

- iznos od 127,81 eura od 01. rujna 2015. godine do isplate te na

- iznos od 127,81 eura od 01. listopada 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 03. travnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužiteljici OD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 7.857,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 29,01 eura od 07. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 29,08 eura od 07. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 45,34 eura od 02. listopada 2007.godine do isplate,

- iznos od 45,21 eura od 03. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 45,83 eura od 01. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 45,68 eura od 03. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 46,55 eura od 02. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 46,87 eura od 01. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 91,60 eura od 01. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 89,35 eura od 01. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 88,45 eura od 03. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 89,55 eura od 01. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 87,94 eura od 01. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 88,02 eura od 02. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 89,23 eura od 02. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 96,22 eura od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 92,57 eura od 03. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 107,58 eura od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 108,62 eura od 03. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 109,10 eura od 03. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 107,79 eura od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 108,04 eura od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 106,05 eura od 02. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 104,58 eura od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 104,97 eura od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 105,75 eura od 01. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 105,68 eura od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 104,90 eura od 03. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 106,36 eura od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 107,54 eura od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 109,21 eura od 02. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 108,83 eura od 02. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 111,10 eura od 01. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 110,67 eura od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 111,85 eura od 02. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 118,77 eura od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 117,27 eura od 03. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 121,84 eura od 01. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 120,26 eura od 01. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 117,73 eura od 03. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 123,08 eura od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 116,16 eura od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 111,85 eura od 01. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 113,51 eura od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 111,58 eura od 01. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 111,93 eura od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 120,08 eura od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 120,88 eura od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 127,69 eura od 02. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 124,19 eura od 01. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 120,36 eura od 01. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 92,69 eura od 01. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 92,46 eura od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 93,87 eura od 01. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 95,10 eura od 01. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 95,27 eura od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 94,41 eura od 01. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 94,99 eura od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 95,38 eura od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 94,72 eura od 01. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 94,90 eura od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 94,40 eura od 01. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 93,34 eura od 02. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 94,48 eura od 31. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 95,03 eura od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 94,63 eura od 01. siječnja 2013.godine do isplate,

- iznos od 92,48 eura od 01. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 94,31 eura od 01. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 94,47 eura od 03. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 93,75 eura od 01. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 91,52 eura od 01. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 91,46 eura od 02. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 92,01 eura od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 92,89 eura od 01. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 94,11 eura od 01. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 93,48 eura od 01. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 93,92 eura od 01. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 94,43 eura od 01. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 16,01 eura od 01. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 16,12 eura od 01. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 16,09 eura od 01. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 15,96 eura od 01. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 15,92 eura od 01. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 15,94 eura od 01. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 16,08 eura od 01. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 16,20 eura od 02. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 16,17 eura od 01. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 16,28 eura od 01. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 16,35 eura od 02. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 16,31 eura od 01. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 16,32 eura od 01. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 16,32 eura od 01. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 16,32 eura od 01. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 16,32 eura od 01. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 16,32 eura od 02. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 16,32 eura od 01. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 16,32 eura od 01. kolovoza 2015. godine do isplate,

- iznos od 16,32 eura od 01. rujna 2015. godine do isplate te na

- iznos od 16,32 eura od 01. listopada 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužiteljici OD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 3.790,09 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, naknaditi tužiteljici OD OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 4.350,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. siječnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 3.790,09 eura od 21. siječnja 2016. godine do 30. listopada 2025. godine kao neosnovan.

VII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 2.660,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. siječnja 2016. godine do isplate kao neosnovan.

VIII. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka

preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IX. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 31. listopada 2025. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da je tužiteljica kao korisnica kredita sklopila s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Ugovor o kreditu broj 016- 2883/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. prosinca 2006. godine potvrđen od javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta pod poslovnim brojem OuU-64/2007 od 10. siječnja 2007. godine, kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 118.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, koje ugovorne odredbe su ništetne. Isto tako punomoćnik tužiteljice je naglasio da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno koristio je nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude su potvrđene i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine te odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Nadalje punomoćnik tužiteljice je istaknuo da su tužiteljica i prednik tuženika dana 20. siječnja 2016. godine sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u Euro, ali se time tužiteljica nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana konverzije, a niti sklapanje Aneksa uz Ugovora o kreditu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, koje stajalište je izraženo i u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine i poslovni broj Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. godine, s time da je isto stajalište zauzeo i Sud EU u predmetu poslovni broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine i poslovni broj C-118/17. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom i to prvim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredba članka 2. i članka 4. Ugovora o kreditu broj: 016-2883/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. prosinca 2006. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i odredba članka 3., članka 6. i članka 21. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te naložiti tuženiku platiti tužiteljici na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 7.990,52 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, zatim na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 7.857,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice iznos od 6,450,37 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. siječnja 2016. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, dok je drugim eventualno kumuliranim kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražio na ime obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 4.470,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2023. godine do isplate te na ime obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule iznos od 2.581,01 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2023. godine do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, s time da je prvenstveno istaknuo kako tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ove tužbe, jer je predmetni kredit sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju konvertiran, čime se položaj tužiteljice s kreditom denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačio s položaj potrošača s kreditom denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Nastavno punomoćnik tuženika je ističući da je provedenom konverzijom tužiteljica već obeštećena za iznose koje potražuje tužbom, naglasio da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj O1/19 od 04. ožujka 2020. godine zauzeo jasan pravni stav kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a ujedno je i Ustavni sud RH rješenjem poslovni broj U-I-3685/15 i dr. od 04. travnja 2017. godine Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ocijenio usklađenim s Ustavom RH, koju činjenicu sud ne smije zanemariti posebice ako se uzme u obzir da je tuženik postupao upravo na način i sukladno uvjetima konverzije propisanim od strane zakonodavca. Nadalje punomoćnik tuženika je navodeći da sporne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF više ne postoje, iz kojeg razloga se ne mogu niti utvrditi ništetnim, što ujedno znači da se na temelju istih ne može potraživati plaćanje, istaknuo prigovor zastare potraživanja, jer tužiteljica potražuje povrat navodno preplaćenih iznosa po osnovnom Ugovoru o kreditu, pa je sukladno odredbi članka 226. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje zastaru u roku tri godine od dospijeća svakog pojedinog davanja, zastara nastupila u trenutku podnošenja tužbe obzirom da je proteklo više od tri godine od dospjelosti svih anuiteta po predmetnom osnovnom Ugovoru o kreditu, a ukoliko se primjenjuje zastarni rok za stjecanje bez osnove i tada je nastupila zastara potraživanja, jer je proteklo više od pet godina od dana sklapanja predmetnog osnovnog Ugovora o kreditu. Isto tako punomoćnik tuženika je osporio navode tužbe da bi odredbe osnovnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF bile ništetne, jer osim što se tužiteljica niti nema pravo pozivati na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, s obzirom da u vrijeme sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu Zakon o zaštiti potrošača niti nije postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, već je ujedno valutna klauzula dopuštena te je tužiteljica pristala sklopiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a mogla je birati između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, što ujedno znači da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom. Dakle ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF je jasna, lako razumljiva i uočljiva, pa niti nije dopušteno ispitivati da li je ta ugovorna odredba poštena. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je osporavajući tužiteljici svojstvo potrošača naglasio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev povišen, čime je tužba preinačena, kojoj preinaci se protivi te je i za preinačeni dio istaknuo prigovor zastare potraživanja, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 016-2883/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. prosinca 2006. godine (list 17-23 spisa), u presliku otplatnog plana (list 24-28; stranica 277-281, 288-292, 295-298, 301-302, 309-312, 314-318, 321-324, 328-338, 341-342, 345-350 i 353 spisa), u presliku obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 29; stranica 211-222, 274-276, 285, 293, 299, 307, 313, 319, 325-326, 339, 343 i 351 spisa), u presliku pregleda prometa za klijenta (list 30-38 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016- 2883/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. siječnja 2016. godine (list 39-43 spisa), u presliku izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku (list 44-45; stranica 209-210, 355-357 spisa), u presliku obavijesti o provedenoj konverziji (list 46-47 i 167; stranica 286-287 spisa), u presliku sudske prakse (list 73-77, 88-122 i 130-160; stranica 168- 190 spisa), u presliku objavljenih članaka (list 78-87 i 123-129 spisa), u presliku kreditnog kalkulatora (stranica 202-208 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 241-242 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire PD (stranica 248-269 spisa), u presliku specifikacije uplata (stranica 283-284 i 303-306 spisa), u presliku simuliranog otplatnog plana u EUR (stranica 359-365 spisa) te u presliku popisa uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (stranica 367-369 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) u svezi s odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a sud je utvrdio da je prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, kao korisnica kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditor, dana 22. prosinca 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 118.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 30 godina i s početnom ugovorenom kamatnom stopom od 3,88%, koja je promjenjiva sukladno „Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kreditor, dana 20. siječnja 2016. godine sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, kao i razliku glavnice, s time da je ujedno sporno potrošačko svojstvo tužiteljice, a sporan je i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice tužbenim zahtjevom od 31. listopada 2025. godine povisio tužbeni zahtjev, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika protivio preinaci. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva, jer osim što tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužiteljica, koja je predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. U odnosu na sporno pitanje da li tužiteljica, s obzirom na nespornu činjenicu da je Aneksom uz Ugovor o kreditu broj: 016-2883/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. siječnja 2016. godine (list 39-43 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016- 2883/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. siječnja 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterij promjene kamatne stope, a niti tečajni rizik zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene kamatne stope i tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, kao i odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužiteljice (stranica 241-242 spisa) koja je u bitnom istaknula da je ovaj kredit podigla radi rješavanja stambenog pitanja sebe i svoje obitelji, ponudili su joj kredit u valuti CHF, rekli su da je to „sigurna valuta, da je niža kamatna stopa“, znala je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali je nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv dio iskaza tužiteljice da nije pregovarala vezano uz promjenjivu kamatnu stopu, s time da u joj u banci nisu objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, što joj nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužiteljice da je ovim kreditom kupila stan u kojem i danas živi sa svojom obitelji, suprugom i dvoje djece, taj stan nikada nije iznajmljivala, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate bila je zaposlena u Vinogradskoj bolnici, gdje je i danas zaposlena, nije imala svoj obrt, niti je vlasnica trgovačkog društva. Konačno sudu je uvjerljiv i logičan i dio iskaza tužiteljice da je pristala na konverziju, jer joj se time ipak smanjila mjesečna rata kredita, iako joj u banci nisu objasnili na koji način su utvrdili iznose priznate konverzijom. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužiteljica je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počeo teći 13. lipnja 2014. godine, dok je u odnosu na restitucijski zahtjev po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 12. lipnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako prigovor zastare potraživanja je neosnovan i u odnosu na preinačenu tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire PD (stranica 248-269 spisa) proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove promjene kamatne stope za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 10.815,21 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 59.199,25 kuna, a eurska protuvrijednost iznosi 7.857,11 eura, dok ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 60.204,28 kuna, a eurska protuvrijednost iznosi 7.990,52 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 48.600,28 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 6.450,37 eura, s time da je izračunom konverzije utvrđena preplata tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u eur na dan 30. rujna 2015. godine te iznosi 20.043,91 kuna, a eurska protuvrijednost iznosi 2.660,28 eura. Nastavno sudski vještak je utvrdio da ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene kamatne stope do 30. rujna 2015. godine iznose 4.470,64 eura, a ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjena tečaja do 30. rujna 2015. godine iznose 2.581,01 eura.

14. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužiteljicu, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita, a ujedno niti nije sporno da je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15.

15. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i uz valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016-2883/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. siječnja 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denomiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita koja iznosi 6.450,37 eura, s time da je provedenom konverzijom utvrđen više plaćeni iznos od 2.660,28 eura, za koji iznos treba umanjiti razliku glavnice, što iznosi 3.790,09 eura. Naime stav je suda da ukoliko je konverzijom utvrđena preplata, istu treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, niti eventualno od obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije koje vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO- a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

16. U odnosu na prvi eventualno kumulirani kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 7.990,52 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, zatim na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 7.857,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice u iznosu od 6,450,37 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. siječnja 2016. godine do isplate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 7.990,52 eura, dok ukupna preplata po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 7.857,11 eura, sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi valutne klauzule zahtijevati utuženi iznosi 7.990,52 eura, a na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope utuženi iznos od 7.857,11 eura i to sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate. Treba ponovno naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Naprotiv u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 6.450,37 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. siječnja 2016. godine do isplate sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati razliku glavnice u iznosu od 3.790,09 eura (s obzirom da po sudskom vještaku financijske struke utvrđenu razliku glavnice u iznosu od 6.450,37 eura treba umanjiti za preplatu priznatu konverzijom u iznosu od 2.660,28 eura) i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja takvog zahtjeva do isplate, odnosno tekućom od 31. listopada 2025. godine do isplate, jer u odnosu na tu razliku glavnice tuženik niti nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije. Imajući na umu da je prvi eventualno kumulirani kondemnatorni tužbeni zahtjev djelomično osnovan sud sukladno odredbi članka 188. stavka 2. ZPP-a niti nije odlučivao o drugom eventualno kumuliranim kondemnatornom tužbenom zahtjevu.

17. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan prvi eventualno kumulirani deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 2. i članka 4. Ugovora o kreditu broj: 016-2883/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. prosinca 2006. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF te odredba članka 3., članka 6. i članka 21. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, s time da je usvojio kao osnovan i kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 7.990,52 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate te na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 7.857,11 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, kao i dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 3.790,09 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2025. godine do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 3.790,09 eura od 21. siječnja 2016. godine do 30. listopada 2025. godine te dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 2.660,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. siječnja 2016. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom IV., točkom VI. i točkom VII. izreke presude.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 4.350,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 12. lipnja 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 12. lipnja 2023. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 29. listopada 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 05. ožujka 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 31. listopada 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 19. prosinca 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 750,00 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 14. siječnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

19. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je naime Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno vodeći računa da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a to tim više što za tu parničnu radnju sasvim sigurno nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika tužiteljice, koje bi moglo opravdati taj trošak. Nastavno zahtjev tužiteljice za naknadom troška „preliminarnog“ vještačenja u iznosu od 106,18 eura sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer osim što prije podnošenja tužbe niti nije bilo potrebno provesti financijsko vještačenje, već ujedno tužiteljica nije dokazala da je imala trošak „preliminarnog“ vještačenja u zatraženom iznosu od 106,18 eura. Konačno i zahtjev tužiteljice za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan u iznosu od 210,37 eura, jer tužiteljica nije platila sudsku pristojbu na tužbu, za koju je u međuvremenu nastupila zastara. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VIII. izreke presude.

20. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica nije uspjela u postupku samo u razmjeno neznatnom dijelu zahtjeva, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao nikakav trošak čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a tim više što je ujedno tijekom postupka punomoćnik tuženika neosnovano osporavao i osnovu tužbe. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IX. izreke presude.

21. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 03. travnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 14. siječnja 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 14. siječnja 2026. godine