REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Poslovni broj: P-3133/19-32
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], Vlatka [adresa], zastupane po punomoćniku Miranu Zorici, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći A1400/19, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 19. prosinca 2025. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Juraja Blažička, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Sofie Petković, odvjetnika, dana 14. siječnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I.Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužiteljici AG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznos od 12.688,29 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate po stopi koja se za razdoblje od 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužiteljici AG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznos od 5.558,38 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužiteljici AG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 4.001,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, naknaditi tužiteljici AG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 3.600,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. siječnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 5.558,38 eura od 30. rujna 2015. godine do 28. rujna 2025. godine kao neosnovan.
VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 4.001,59 eura od 30. rujna 2015. godine do 28. rujna 2025. godine kao neosnovan.
VII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 29.455,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate.
VIII. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka
preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.
IX. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 29. rujna 2025. godine.
Obrazloženje
1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da je dana 27. studenog 2006. godine tužiteljica s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj 138-50-3814721, solemniziran po javnom bilježniku, kojim je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 121.800,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate 360 mjeseci. Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, koje ugovorne odredbe su ništetne. Isto tako punomoćnik tužiteljice je naglasio da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno koristio je nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude su potvrđene i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine, kao i odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Nadalje punomoćnik tužiteljice je istaknuo da su tužiteljica i tuženik dana 04. veljače 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u Euro, ali se time tužiteljica nije odrekla svojih prava i potraživanja temeljem ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana konverzije, a niti sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, zatim na ime obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te na ime razlike glavnice iznos od 22.248,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.
2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, s time da je prvenstveno ukazao na činjenicu da je Dodatkom Ugovoru o kreditu broj Konv-01/2016 od 04. veljače 2016. godine izvršena konverzija tužiteljičinog kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koju konverziju je tužiteljica dobrovoljno prihvatila. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da su iz navedenog razloga neosnovani tužbeni zahtjevi, jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, pa ne postoji ni ugovorna, niti zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF, jer je isti izmijenjen u otplatni plan u eurima i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu u eurima i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu, koji pravni stav je potvrđen i odlukom Vrhovnog suda RH u oglednom sporu poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine. Isto tako punomoćnik tuženika je ističući da tužiteljica svoj zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i poslovni broj Pž-6632/18 od 14. lipnja 2018. godine donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, naglasio da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža samo na općenitoj, apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, pa tužiteljica mora dokazati nepoštenost, ništetnost konkretne ugovorne odredbe, na koju okolnost tužiteljica nije predložila nikakve dokaze. Naime sukladno odredbi članka 96. stavka 1. i odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine tužiteljica prvo mora dokazati da joj sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako to ne bi dokazala, tada niti nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, s time da test poštenosti znači da treba utvrditi da li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo i da li sporne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Naprotiv sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, razumljive i lako uočljive i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njezine obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja, a ujedno su tužiteljici tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je tužiteljica pristala te joj je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Dakle tuženik je dao tužiteljici prije zaključenja Ugovora o kreditu, odnosno prije odluke i odabira da zaključi predmetni Ugovor o kreditu, a mogla je birati između ugovora o kreditu u kunama ili uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila, sve informacije temeljem kojih je mogla donijeti informiranu odluku, a ujedno je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, što sukladno odredbi članka 57. Zakona o javnom bilježništvu znači da javni bilježnik strankama objašnjava smisao i sadržaj posla, odnosno čita ugovor i raspravlja o tome da li je strankama ugovor razumljiv i odgovara li njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Nastavno punomoćnik tuženika je osporavajući visinu tužbenog zahtjeva te ističući prigovor zastare ujedno istaknuo procesnopravni prigovor radi prijeboja u iznosu od 221.931,97 kuna, odnosno u iznosu od 29.455,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, a koji iznos predstavlja iznos za koji je tužiteljici umanjena neotplaćena glavnica. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužba preinačena povećanjem tužbenog zahtjeva, čemu se protivi, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja do isplate.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 138-50-3814721 od 27. studenog 2006. godine (list 5-14 spisa), u presliku otplatne tablice – kredit – informativni izračun (list 15-24 spisa), u presliku prijepisa knjigovodstvene kartice za sud na dan 18.02.2019. godine (list 25-31 spisa), u presliku dopisa tuženika (list 32, 50-53 i 70 spisa), u presliku Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 138-50-3814721 od 04. veljače 2016. godine (list 33-37 spisa), u presliku otplatnog plana (list 38-43 i 71-76 spisa), u presliku sudske prakse (list 44-45, 82-91 i 98-99; stranica 147-148, 152- 153, 158-164, 170-174, 183-187 i 233-298 spisa), u presliku otplatnog plana kredita s valutnom klauzulom u CHF (list 54-59 spisa), u presliku otplatnog plana kredita s valutnom klauzulom u EUR (list 60-65 spisa), u presliku pregleda izvršenih uplata (list 66-68 spisa), u presliku izjave o prihvatu izračuna konverzije (list 69 spisa), u presliku prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, s konačnim prijedlogom zakona (list 78-81 spisa), u presliku zahtjeva za kredit (stranica 113-114 spisa), u presliku osnovnih podataka i izjave (stranica 115-116 spisa), u presliku promotivnih materijala (stranica 117-121 spisa), u presliku objavljenih članaka (stranica 122-143 spisa), u presliku pregleda kretanja tržišnih parametara od prvog kvartala 2004 do prvog kvartala 2013 (stranica 144 spisa), u presliku izvještaja ovlaštenog revizora – nadopuna (list 165-168 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 195-196 spisa) te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ĐG (stranica 201-219 spisa).
4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici.
5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, dana 27. studenog 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 121.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 360 mjeseci i s početnom ugovorenom kamatnom stopom od 3,95%, koja je promjenjiva sukladno „Odluci o kamatnim stopama Kreditora“. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor, dana 04. veljače 2016. godine sklopili Dodatak Ugovor o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, zatim obračunatu zateznu kamatu na te preplaćene iznose, kao i razliku glavnice. Isto tako sporno je potrošačko svojstvo tužiteljice, zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja, a sporno je i pitanje postoji li potraživanje tuženika prema tužiteljici i to u iznosu za koji je tužiteljici umanjena neotplaćena glavnica.
6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 29. rujna 2025. godine povisio tužbeni zahtjev, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika protivio preinaci. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva, jer osim što tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužiteljica, koja je predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.
7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužiteljica, s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 138- 50-3814721 od 04. veljače 2016. godine (list 33-37 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 138-50-3814721 od 04. veljače 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.
8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterij promjene kamatne stope, a niti tečajni rizik zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene kamatne stope i tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.
9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, kao i odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.
10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.
11. Iskazu tužiteljice (stranica 195-196 spisa) koja je u bitnom istaknula da je u banci tražila stambeni kredit u valuti euro, ali su joj ponudili kredit u valuti CHF, rekli su da je to „najpovoljniji kredit“, da je valuta CHF „sigurna, da je to Švicarska uređena i stabilna država“, znala je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali je nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na specifičan rizik valute CHF, niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv dio iskaza tužiteljice da nije pokušavala pregovarati da joj kamatna stopa bude fiksna, a nisu joj objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, što joj nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužiteljice da je ovim kreditom kupila stan u kojem i danas živi sa svojom obitelji, suprugom, s time da je taj stan otprilike 2016. godine počela iznajmljivati ali samo preko ljeta kako bi poboljšala svoju financijsku situaciju, a u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate bila je zaposlena u Općoj bolnici Zadar, gdje je i danas zaposlena, nije imala svoj obrt, niti je vlasnica trgovačkog društva. Konačno sudu je logičan i dio iskaza tužiteljice da je pristala na konverziju, jer joj se time smanjila mjesečna rata kredita, iako joj u banci nisu objasnili na koji način su utvrdili iznose priznate konverzijom. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužiteljica je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Naime činjenica da je u tužiteljica predmetni stan od 2016. godine počela iznajmljivati i to preko ljeta kako bi poboljšala financijsku situaciju, nikako ne rezultira time da tužiteljica ne bi bila potrošač, jer je svrha podizanja ovog kredita bila kupnja stana, kojim je tužiteljica rješavala svoje stambeno pitanje i u kojem stanu je stanovala zajedno sa svojom obitelji, suprugom i djecom te u kojem stanu i danas živi sa suprugom. Inače stav je suda da se status potrošača ne bi trebao suviše restriktivno tumačiti, jer se pri definiranju statusa potrošača mora voditi računa da fizičke osobe koje sklapaju ugovore o kreditima, u trenutku sklapanja tih ugovora imaju namjeru sredstva tog kredita iskoristiti u potrošačke svrhe, primjerice kupiti stan kojim rješavaju svoje stambeno pitanje, što i učine, kao i tužiteljica, ali se tijekom otplate kredita mogu promijeniti kako životne, tako i poslovne okolnosti, pa tako i znatno povećati mjesečni anuiteti kredita, zbog čega je uostalom tužiteljica ovaj stan od 2016. godine počela iznajmljivati preko ljeta, dok je Ugovor o kreditu sklopljen 2006. godine, pa se tada pri ocjeni da li ta fizička osoba ima status potrošača treba voditi računa o svim okolnostima konkretnog slučaja, posebice kada je, računajući od sklapanja konkretnog ugovora o kreditu ovaj stan tužiteljica počela iznajmivati i na koje razdoblje te je sud utvrdio da tužiteljica u svakom slučaju ima status potrošača i da je predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor.
12. Nastavno treba naglasiti da sud tijekom postupka nije proveo dokaz saslušanjem svjedokinje BG, javnog bilježnika, jer osim što je ista izvijestila sud da se sprema u mirovinu te joj dolazak na raspravu iz [adresa] u [adresa] predstavlja dodatan napor, ujedno se sasvim sigurno ne sjeća predmetnog Ugovora o kreditu koji je solemnizirala, a što proizlazi i iz samog navoda iste da su sve uvjete kredita korisnici dogovarali s ovlaštenim službenicima banke, pa je činjenično stanje dovoljno utvrđeno saslušanjem tužiteljice, korisnice kredita.
13. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pa je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno počeo je teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 23. svibnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako prigovor zastare potraživanja je neosnovan i u odnosu na preinačenu tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe.
14. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ĐG (stranica 201-219 spisa) proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 7.226,80 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 38.578,19 kuna, a eurska protuvrijednost iznosi 5.120,20 eura za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, dok ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom srednjeg tečaja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 58.685,70 kuna za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, odnosno iznosi 7.788,97 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 45.603,33 kuna, odnosno iznosi 6.052,60 eura, s time da je Dodatkom broj KONV-01/2006 Ugovora o kreditu utvrđena preplata na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 2.051,01 eura. Nadalje sudski vještak je utvrdio da ukupno obračunate zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do dana 30. rujna 2015. godine iznose 5.558,38 eura, dok manje plaćene razlike anuiteta s osnove tečaja iznose -220,88 eura.
15. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. Nastavno u odnosu na navode punomoćnika tuženika da sudski vještak u nalazu i mišljenju nije uzeo u obzir umanjenje glavnice priznate konverzijom te je ujedno izračun temeljio na otplatnom planu u CHF koji više ne postoji, jer je provedena konverzija kredita, treba naglasiti da je sudski vještak utvrdio razliku glavnice upravo na način da je uzeo u obzir razliku glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita, a koji iznos je umanjio za razliku glavnice iz konverzije. Isto tako provedenom konverzijom je utvrđena preplata, što je sudski vještak jasno naveo u nalazu i mišljenju, s time da je pravno pitanje da li za iznos navedene preplate treba umanjiti više plaćene anuitete po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ili od obračunate zatezne kamate na te preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, odnosno od iznosa razlike glavnice, a ujedno niti nije sporno da je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15. Isto tako treba ponovno napomenuti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužiteljicu, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita, kao i početno ugovorena kamatna stopa.
16. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i uz valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka broj KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu br. 138-50-3814721 od 04. veljače 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio ne samo preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kao i ukupan iznos obračunate zatezne kamate na te preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, već i razliku glavnice koja iznosi 6.052,60 eura, s time da je provedenom konverzijom utvrđen više plaćeni iznos od 2.051,01 eura, za koji iznos treba umanjiti po sudskom vještaku utvrđenu razliku glavnice, što iznosi 4.001,59 eura. Naime stav je suda da konverzijom priznatu preplatu treba oduzeti od razlike glavnice, a ne eventualno od preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti od zateznih kamata obračunatih na te preplaćene iznose, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je u konverziji priznata preplata, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, niti od zateznih kamata obračunatih na te preplaćene iznose po osnovnom Ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.
17. U odnosu na tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, zatim na ime obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te na ime razlike glavnice u iznosu od 22.248,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupna preplata po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 5.120,20 eura, dok ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 7.788,97 eura, sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule utuženi iznos od 12.688,29 eura (jer je punomoćnik tužiteljice ukupnu preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 12.909,17 eura umanjio za manje plaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope od -220,88 eura) i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate. Ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž- 2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Isto tako s obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupno obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule do konverzije iznose 5.558,38 eura sud je utvrdio da tužiteljica može po toj osnovi osnovano zahtijevati utuženi iznos od 5.558,38 eura i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana kada je podnijela takav zahtjev do isplate, jer je u pitanju tzv. procesna kamata, odnosno tekućom od 29. rujna 2025. godine do isplate. Nastavno imajući na umu da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupna razlika glavnice iznosi 6.052,60 eura, a provedenom konverzijom je utvrđen više plaćeni iznos od 2.051,01 eura, za koji iznos treba umanjiti utvrđenu razliku glavnice, što iznosi 4.001,59 eura, sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano na ime razlike glavnice zahtijevati iznos od 4.001,59 eura i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a od dana kada je podnijela takav zahtjev do isplate, odnosno tekućom od 29. rujna 2025. godine do isplate, jer u odnosu na tu razliku glavnice tuženik niti nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije.
18. U odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo prije zaključenja prethodnog postupka, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 29.455,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate odnosi na iznos za koji je tužiteljici umanjena glavnica, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u navedenom iznosu, jer je dakle u pitanju iznos priznat konverzijom i to sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, pa tuženik niti ne može imati po osnovi konverzijom umanjene glavnice bilo kakvo potraživanje prema tužiteljici.
19. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 12.688,29 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate, zatim na ime obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 5.558,38 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2025. godine do isplate, kao i na ime razlike glavnice u iznosu od 4.001,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2025. godine do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 5.558,38 eura od 30. rujna 2015. godine do 28. rujna 2025. godine, kao i dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 4.001,59 eura od 30. rujna 2015. godine do 28. rujna 2025. godine, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 29.455,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom V., točkom VI. i točkom VII. izreke presude.
20. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 3.600,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 23. svibnja 2019. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 06. prosinca 2019. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 19. prosinca 2019. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska od 17. kolovoza 2020. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 3.), troška sastava podneska od 19. rujna 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 22. studenog 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 20. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 29. rujna 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 19. prosinca 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 600,00 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 14. siječnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.
21. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 18. studenog 2024. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na povećanje troškova postupka, pa tužiteljica ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tih podnesaka, nego je dužna sama snositi trošak sastava tog podneska. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 168,16 eura sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica niti nije platila sudsku pristojbu na tužbu, za koju je u međuvremenu nastupila zastara. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VIII. izreke presude.
22. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica nije uspjela u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, samo za dio sporednog potraživanja, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao ikakav trošak čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a time više što je ujedno punomoćnik tuženika tijekom postupka neosnovano osporavao i osnovu tužbe te je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IX. izreke presude.
23. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
U Zagrebu, dana 14. siječnja 2026. godine
Sudac:
Dijana Mađerčić
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.
DNA:
1.Tužiteljici po punomoćniku
2.Tuženiku po punomoćniku
U Zagrebu, dana 14. siječnja 2026. godine
