REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Poslovni broj: P-5347/24-33
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Patricii Đurić, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći O1400/19, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 19. prosinca 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Sofie Petković, odvjetnika, dana 14. siječnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I.Utvrđuje se ništetnim odredba članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu broj: 069-50-3402344 od 12. travnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja OH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i odredba članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju OH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], R [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 10.302,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate po stopi koja se za razdoblje od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju OH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], R [adresa], na ime obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule iznos od 3.327,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju OH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], R [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 1.922,74 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate po stopi koja se za razdoblje od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju OH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], R [adresa], na ime obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 1.467,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
VI. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju OH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], R [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 7.595,24 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
VII. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju OH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], R [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 4.600,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. siječnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
VIII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 3.327,72 eura od 31. svibnja 2019. godine do 30. rujna 2025. godine kao neosnovan.
IX. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 1.467,54 eura od 31. svibnja 2019. godine do 30. rujna 2025. godine kao neosnovan.
X. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 7.595,24 eura od 01. listopada 2015. godine do 30. rujna 2025. godine kao neosnovan.
XI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 35.793,96 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate.
XII. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko
dosuđenog iznosa kao neosnovan.
XIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći učinjena podneskom od 01. listopada 2025. godine.
Obrazloženje
1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj: 069-50-3402344 od 12. travnja 2006. godine, potvrđen od javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba pod poslovnim brojem OU-667/06 od 27. travnja 2006. godine, kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 157.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, koje ugovorne odredbe su ništetne. Isto tako punomoćnik tužiteljice je naglasio da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno koristio je nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude su potvrđene i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine te odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine. Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Nadalje punomoćnik tužitelja je istaknuo da su tužitelj i tuženik dana 17. veljače 2016. godine sklopili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u Euro, ali se time tužitelj nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana konverzije, a niti sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, koje stajalište je izraženo i u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev- 2868/18 od 12. veljače 2019. godine i poslovni broj Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. godine, s time da je isto stajalište zauzeo i Sud EU u predmetu poslovni broj C- 452/18 od 09. srpnja 2020. godine i poslovni broj C-118/17. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom i to prvim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredba članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu broj: 069-50- 3402344 od 12. travnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i odredba članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te naložiti tuženiku platiti tužitelju na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 10.302,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate te na ime obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule iznos od 3.327,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate, zatim na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 1.922,74 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate te na ime obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 1.467,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate, kao i na ime razlike glavnice iznos od 7.595,24 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, dok je drugim eventualno kumuliranim kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražio na ime obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope iznos od 4.795,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2023. godine do isplate.
2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, s time da je prvenstveno ukazao na činjenicu da je Dodatkom Ugovoru o kreditu broj Konv-01/2016 od 17. veljače 2016. godine izvršena konverzija tužiteljevog kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koju konverziju je tužitelj dobrovoljno prihvatio. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da su iz navedenog razloga neosnovani tužbeni zahtjevi, jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, pa ne postoji ni ugovorna, niti zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF, jer je isti izmijenjen u otplatni plan u eurima i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu u eurima i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu, koji pravni stav je potvrđen i odlukom Vrhovnog suda RH u oglednom sporu poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine. Isto tako punomoćnik tuženika je ističući da tužitelj svoj zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i poslovni broj Pž-6632/18 od 14. lipnja 2018. godine donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, naglasio da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža samo na općenitoj, apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, pa tužitelj mora dokazati nepoštenost, ništetnost konkretne ugovorne odredbe, na koju okolnost tužitelj nije predložio nikakve dokaze. Naime sukladno odredbi članka 96. stavka 1. i odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine tužitelj prvo mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako to ne bi dokazao, tada niti nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, s time da test poštenosti znači da treba utvrditi da li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo i da li sporne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Naprotiv sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, razumljive i lako uočljive i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njezine obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja, a ujedno su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je tužitelj pristao te mu je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Dakle tuženik je dao tužitelju prije zaključenja Ugovora o kreditu, odnosno prije odluke i odabira da zaključi predmetni Ugovor o kreditu, a mogao je birati između ugovora o kreditu u kunama ili uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila, sve informacije temeljem kojih je mogao donijeti informiranu odluku, a ujedno je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, što sukladno odredbi članka 57. Zakona o javnom bilježništvu znači da javni bilježnik strankama objašnjava smisao i sadržaj posla, odnosno čita ugovor i raspravlja o tome da li je strankama ugovor razumljiv i odgovara li njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Nastavno punomoćnik tuženika je osporavajući visinu tužbenog zahtjeva te ističući prigovor zastare ujedno istaknuo procesnopravni prigovor radi prijeboja u iznosu od 35.793,96 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, a koji iznos predstavlja iznos za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužba preinačena, čemu se protivi, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja do isplate.
3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 069-50-3402344 od 12. travnja 2006. godine (list 16-20 spisa), u presliku solemniziranog Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-3402344 od 17. veljače 2016. godine (list 21-24 spisa), u presliku prijepisa knjigovodstvene kartice za sud na dan 11.01.2019. godine (list 25-33 spisa), u presliku dopisa tuženika (list 34 i 54-55 spisa), u presliku sudske prakse (list 35-47, 67-71 i 120-134; stranica 138-144, 150-152 i 163-239 spisa), u presliku otplatnog plana kredita s valutnom klauzulom u CHF (list 56-58 spisa), u presliku otplatnog plana kredita s valutnom klauzulom u EUR (list 59-61 spisa), u presliku pregleda izvršenih uplata (list 62-63 spisa), u presliku prijedloga Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (list 64-66 spisa), u presliku promotivnih materijala (list 84-88 spisa), u presliku pregleda kretanja tržišnih parametara od prvog kvartala 2004 do prvog kvartala 2013 (list 89 spisa), u presliku objavljenih članaka (stranica 90-111 spisa), u presliku izvještaja ovlaštenog revizora – nadopuna (stranica 145-148 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 260-261 spisa) te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire RH (stranica 267-292 spisa).
4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) u svezi s odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a sud je utvrdio da je prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev djelomično osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju.
5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, dana 12. travnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 157.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate 360 mjeseci i s početnom ugovorenom kamatnom stopom od 4,95%, koja je promjenjiva sukladno „Odluci o kamatnim stopama Kreditora.“ Isto tako nesporna je činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor, dana 17. veljače 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, zatim obračunate zatezne kamate na te preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kao i razliku glavnice. Isto tako sporno je potrošačko svojstvo tužitelja, a sporan je i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao prigovor zastare potraživanja, s time da je sporno i postoji li potraživanje tuženika prema tužitelju za iznos za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica.
6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja tužbenim zahtjevom od 01. listopada 2025. godine istaknuo i drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika protivio preinaci. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, jer osim što tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužitelj, koji je predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.
7. U odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-3402344 od 17. veljače 2016. godine (list 21-24 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-3402344 od 17. veljače 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I- 3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.
8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterij promjene kamatne stope, a niti tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene kamatne stope i tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.
9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, kao i odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, odnosno nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.
10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.
11. Iskazu tužitelja (stranica 260-261 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je otišao u banku radi dizanja stambenog kredita, tražio je kredit u valuti euro, ali je za taj kredit morao imati sudužnika i jamce, što nije mogao ispuniti, pa su mu ponudili kredit u valuti CHF za koji nisu trebali ovi instrumenti osiguranja, a ujedno je rata tog kredita bila „niža jer je bila niža početna kamatna stopa na taj kredit“, rekli su mu da je „valuta CHF stabilna kao i valuta EUR“, znao je znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali ga nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik, nije upozorio na nikakav rizik valute CHF, niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv dio iskaza tužitelja da nije pregovarao vezano uz promjenjivu kamatnu stopu, s time da mu u banci nisu objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, što mu nije objasnio niti javni bilježnik. Nastavno sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužitelja da je ovim kreditom kupio stan u kojem i danas živi sa svojom obitelji, suprugom i djecom, taj stan nikada nije iznajmljivao, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate bio je zaposlen na HRT-u, nije imao svoj obrt, niti je vlasnik trgovačkog društva. Konačno sudu je uvjerljiv i logičan i dio iskaza tužitelja da je pristao na konverziju, jer se time ipak smanjila mjesečna rata kredita, iako mu u banci nisu objasnili na koji način su utvrdili iznose priznate konverzijom. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužitelj je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.
12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počeo teći 13. lipnja 2014. godine, dok je u odnosu na restitucijski zahtjev po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 31. svibnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako prigovor zastare potraživanja je neosnovan i u odnosu na preinačenu tužbu isticanjem drugog eventualno kumuliranog zahtjeva uz postojeći, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe, a što mutatis mutandis vrijedi i za preinaku tužbe isticanjem drugog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove.
13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire RH (stranica 267-292 spisa) proizlazi da ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 2.958,74 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 14.487,05 kuna, a eurska protuvrijednost iznosi 1.922,74 eura, dok ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 77.620,62 kuna, odnosno 10.302,05 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove promjena kamatne stope do 30. rujna 2015. godine iznose 1.467,54 eura, a ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule do 30. rujna 2015. godine iznose 3.327,72 eura. Nastavno sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 57.226,37 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 7.595,24 eura, s time da je izračunom konverzije utvrđen manje plaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u eur na dan 30. rujna 2015. godine te iznosi -4.522,28 kuna, odnosno -592,54 eura.
14. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužitelja, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni Ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita, a ujedno niti nije sporno da je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15.
15. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i uz valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka broj KONV- 01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-3402344 od 17. veljače 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denomiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kao i obračun zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, tako i razliku glavnice kredita koja iznosi 7.595,24 eura, s time da je provedenom konverzijom utvrđen manje plaćeni iznos od -592,54 eura. Inače stav je suda ukoliko je konverzijom utvrđena preplata, istu treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, niti eventualno od obračunatih zateznih kamata na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije koje vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.
16. U odnosu na prvi eventualno kumulirani kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 10.302,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate te na ime obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule u iznosu od 3.327,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate, zatim na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 1.922,74 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate te na ime obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 1.467,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate, kao i na ime razlike glavnice u iznosu od 7.595,24 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupna preplata po osnovi valutne klauzule iznosi 10.302,05 eura, dok ukupna preplata po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi 1.922,74 eura, sud je utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi valutne klauzule zahtijevati utuženi iznos od 10.302,05 eura, a na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope utuženi iznos od 1.922,74 eura i to sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate. Treba ponovno naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Nadalje s obzirom da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove promjena kamatne stope do 30. rujna 2015. godine iznose 1.467,54 eura, a ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule do 30. rujna 2015. godine iznose 3.327,72 eura, sud je utvrdio da tužitelj na ime obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule može osnovano zahtijevati utuženi iznos od 3.327,72 eura, a na ime obračunate zatezne kamate na više plaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope utuženi iznos od 1.467,54 eura i to sve sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana kada je podnesen taj tužbeni zahtjev do isplate, odnosno tekućom od 01. listopada 2025. godine do isplate, jer se radi o tzv. procesnoj kamati. Konačno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 7.595,24 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, sud je utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati razliku glavnice u utuženom iznosu od 7.595,24 eura i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja takvog zahtjeva do isplate, odnosno tekućom od 01. listopada 2025. godine do isplate, jer u odnosu na tu razliku glavnice tuženik niti nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije. Imajući na umu da je prvi eventualno kumulirani kondemnatorni tužbeni zahtjev djelomično osnovan sud sukladno odredbi članka 188. stavka 2. ZPP-a niti nije odlučivao o drugom eventualno kumuliranim kondemnatornom tužbenom zahtjevu.
17. Nastavno u odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo prije zaključenja prethodnog postupka, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 35.793,96 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate odnosi na iznos za koji je tužitelju umanjena glavnica, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u navedenom iznosu, jer je dakle u pitanju iznos priznat konverzijom i to sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, pa tuženik niti ne može imati po osnovi konverzijom umanjene glavnice bilo kakvo potraživanje prema tužitelju.
18. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan prvi eventualno kumulirani deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu broj: 069-50-3402344 od 12. travnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i odredba članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, s time da je usvojio kao osnovan i kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 10.302,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate te na ime obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule u iznosu od 3.327,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2025. godine do isplate, zatim na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 1.922,74 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate te na ime obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 1.467,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2025. godine do isplate, kao i na ime razlike glavnice u iznosu od 7.595,24 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2025. godine do isplate. Naprotiv sud je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 3.327,72 eura od 31. svibnja 2019. godine do 30. rujna 2025. godine, zatim dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 1.467,54 eura od 31. svibnja 2019. godine do 30. rujna 2025. godine, kao i dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 7.595,24 eura od 01. listopada 2015. godine do 30. rujna 2025. godine, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 35.793,96 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom IV., točkom V., točkom VI., točkom VIII., točkom IX., točkom X. točkom XI. izreke presude.
19. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 4.600,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 31. svibnja 2019. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 27. veljače 2020. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 08. listopada 2020. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 20. listopada 2020. godine u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 2.), troška sastava podneska od 12. lipnja 2023. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 22. studenog 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 28. ožujka 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 01. listopada 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 19. prosinca 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 800,00 eura (Tbr. 46.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600,00 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 14. siječnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VII. izreke presude.
20. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je naime Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno vodeći računa da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a to tim više što za tu parničnu radnju sasvim sigurno nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika tužitelja, koje bi moglo opravdati taj trošak. Nastavno zahtjev tužitelja za naknadom troška „preliminarnog“ vještačenja u iznosu od 106,18 eura sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer osim što prije podnošenja tužbe niti nije bilo potrebno provesti financijsko vještačenje, već ujedno tužitelj nije dokazao da je uopće imao trošak „preliminarnog“ vještačenja u zatraženom iznosu od 106,18 eura. Konačno i zahtjev tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan u iznosu od 176,12 eura, jer tužitelj nije platio sudsku pristojbu na tužbu, za koju je u međuvremenu nastupila zastara. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom XII. izreke presude.
21. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjeno neznatnom dijelu zahtjeva, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao nikakav trošak čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a tim više što je ujedno tijekom postupka punomoćnik tuženika neosnovano osporavao i osnovu tužbe te je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom XIII. izreke presude.
22. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
U Zagrebu, dana 14. siječnja 2026. godine
Sudac:
Dijana Mađerčić
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.
DNA:
1.Tužitelju po punomoćniku
2.Tuženiku po punomoćniku
U Zagrebu, dana 14. siječnja 2026. godine
