REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-4844/25-10

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Valentini Božiček, odvjetniku iz odvjetničkog društva Dragičević i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Anamariji Udiljak, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 18. prosinca 2025. godine u nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja Nikše Valjala, odvjetnika te zamjenika punomoćnika tuženika SG, odvjetničkog vježbenika, dana 13. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9012373156 od 29. ožujka 2007. godine sklopljenog između tužitelja FG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna“.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužitelju FG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 929,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06. travnja 2007. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 809,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2026. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 06. travnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 929,06 eura od 04. siječnja 2005. godine do 05. travnja 2007. godine kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tuženik dana 29. ožujka 2007. godine sklopio s tužiteljem Ugovor o kreditu br. 9012373156, temeljem kojeg je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 113.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je odredbom članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita, koja odredba je ništetna te je tuženik dužan s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasio da je predmetni Ugovor o kreditu po svojoj naravi potrošački, što jasno proizlazi i iz same namjene kredita – stambeni kredit, izgradnja i dovršenje stambenog objekta, a i sporna odredba Ugovora o kreditu je tipska odredba o kojoj se nije dala mogućnost pregovora tužitelju, korisniku kredita te je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, koje su proizašle iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Iz navedenog razloga tuženik je dužan tužitelju s osnove ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznoj naknadi platiti iznos od 929,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9012373156 od 29. ožujka 2007. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna“ te naložiti tuženiku platiti tužitelju iznos od 929,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04. siječnja 2005. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti budući da su isti neosnovani te je navodeći da tužitelj uz tužbu nije dostavio svu potrebnu dokumentaciju na kojoj temelji navode iz tužbe, odnosno dokumentaciju vezanu uz plaćanje sporne tzv. ulazne naknade predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo prigovor zastare kondemnatornog tužbenog zahtjeva, pa ujedno tužitelj nema pravni interes za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva. Isto tako punomoćnik tuženika je prigovarajući statusu tužitelja kao potrošača naglasio da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu izrijekom bilo dopušteno, odnosno uređeno zakonskim odredbama, Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite, kao i Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju, a ujedno i Direktiva 2008/48/EZ Europskog Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. godine o ugovorima o potrošačkom kreditu propisuje da se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošače, a što znači svi troškovi, uključujući kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku. Dakle odredbom članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu jasno je i nedvosmisleno ugovoreno da će tužitelj kao korisnik kredita platiti tuženiku fiksno određeni iznos u postotku za određenu protučinidbu, što znači da je ta odredba jasna, uočljiva i razumljiva i omogućavala je tužitelju da precizno odredi njene ekonomske posljedice, pa sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati je li takva odredba poštena, a niti je ta ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio da troškovi obrade kreditnog zahtjeva, što bi zapravo trebalo u većem dijelu biti općepoznato, primjerice predstavljaju: operativne troškove (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalne troškove (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama, kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezane regulatorne troškove (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanja kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući kako nije sporno da je tužitelj platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu dana 06. travnja 2007. godine u iznosu od 929,06 eura, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 9012373156 od 29. ožujka 2007. godine (stranica 7-11 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 25-87 spisa) te u iskaz tužitelja (stranica 99-100 spisa).

4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor, dana 29. ožujka 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik, kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita kredit za izgradnju i dovršenje stambenog objekta u iznosu od 113.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne list banke važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate 240 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je kako činjenica da je odredbom članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna, tako i činjenica da je tužitelj dana 06. travnja 2007. godine platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 7.000,00 kuna, odnosno u iznosu od 929,06 eura. Naprotiv sporno je pitanje da li je navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, s time da je sporan i prigovor zastare potraživanja, kao i potrošačko svojstvo tužitelja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja, korisnika kredita prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,50 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C- 252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

7. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

8. Iskazu tužitelja (stranica 99-100 spisa), koji je u bitnom istaknuo da je otišao u banku radi dizanja kredita za izgradnju kuće koja je spaljena u ratu, u banci mu nisu rekli da će morati platiti nekakvu naknadu, već je bilo govora samo o iznosu kredita koji će mu odobriti i mjesečnoj rati koju mora plaćati, nije pročitao tekst ugovora o kreditu, jer je mislio da „sve ono što su u ugovoru napisali da tako mora biti“, bilo mu je samo bitno da mu odobre kredit, a niti javni bilježnik mu nije ništa govori o naknadi za obradu kredita, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je logičan dio iskaza tužitelja da je ovim kreditom izgradio obiteljsku kuću [adresa] na adresi [adresa], koja je dovršena 2010. godine, a u toj kući i danas živi sa svojom obitelji, suprugom i djecom, to je njihov obiteljski dom, s time da je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio zaposlen u turističkom naselju Babin kuk kao voditelj održavanja, a nakon toga kao tehnički direktor. Nastavno sudu je razumljiv dio iskaza tužitelja da „zadnje dvije, tri godine u ljetnim mjesecima“ iznajmljuje ovu kuću, kako bi mogao lakše plaćati kredit, s time da je bio vlasnik trgovačkog društva Mandrač d.o.o., osnovano 2006. godine, a brisano 2018. godine, koje je imalo sjedište na adresi ove kuće, a bavilo se elektroinstalacijama, točnije popravkom elektroinstalacija, pa se djelatnost tog trgovačkog društva obavljala na adresama klijenata. Imajući na umu da je svrha podizanja ovog kredita bila izgradnja obiteljske kuće, u kojoj tužitelj i danas živi sa svojom obitelji, s time da je već 2006. godine osnovao svoje trgovačko društvo Mandrač d.o.o., koje je bilo bilo registrirano za elektroinstalacije, a koji poslovi se razumljivo obavljaju na adresi klijenata, dok je na adresi ove kuće bilo samo registrirano sjedište tog trgovačkog društva, kao i činjenica da je tužitelj ovu kuću počeo iznajmljivati tijekom ljeta i to od 2022. godine kako bi poboljšao financijsku situaciju i time mogao plaćati rate kredita, dok je Ugovor o kreditu sklopljen 29. ožujka 2007. godine, nikako ne rezultira time da tužitelj ne bi bio potrošač. Inače stav je suda da se status potrošača ne bi trebao suviše restriktivno tumačiti, jer se pri definiranju statusa potrošača mora voditi računa da fizičke osobe koje sklapaju ugovore o kreditima, u trenutku sklapanja tih ugovora imaju namjeru sredstva tog kredita iskoristiti u potrošačke svrhe, primjerice izgraditi kuću kojom rješavaju svoje stambeno pitanje, što i učine, kao i tužitelj, ali se tijekom otplate kredita mogu promijeniti kako životne, tako i poslovne okolnosti, pa tako i znatno povećati mjesečni anuiteti kredita, zbog čega je uostalom tužitelj ovu kuću počeo iznajmljivati tijekom ljeta i to od 2022. godine, dok je Ugovor o kreditu sklopljen 29. ožujka 2007. godine, a ujedno je na adresi te kuće samo formalno bilo sjedište trgovačkog društva Mandrač d.o.o., koje je bilo registrirano za elektroinstalacije, a koji poslovi se naravno obavljaju na adresi klijenta, pa se tada pri ocjeni da li ta fizička osoba ima status potrošača treba voditi računa o svim okolnostima konkretnog slučaja, posebice kada je, računajući od sklapanja konkretnog ugovora o kreditu ovu kuću tužitelj počeo iznajmljivati i na koje razdoblje te je sud utvrdio da tužitelj u svakom slučaju ima status potrošača i da je predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor.

9. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 12.3 predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,50 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj i to na način da je mogao dobiti kredit bez plaćanja ikakve naknade za obradu kredita, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo na način da je tužitelj mogao dobiti kredit bez plaćanja ikakve naknade za obradu kredita, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužitelju, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužitelju „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tim naknadama, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, jer je tek Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) propisano da za stambene kredite nije dopuštena naknada za obradu kredita, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za kredit, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo na način da tužitelj može dobiti kredit bez plaćanja naknade za obradu kredita, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

10. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije početi teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

11. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada i to u visini od 1,50 % od iznosa kredita, o kojoj nametnutoj ugovornoj obvezi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Inače Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a. Nastavno treba napomenuti među strankama nespornu činjenicu da je tužitelj naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu po predmetnom Ugovoru o kreditu platio dana 06. travnja 2007. godine u iznosu od 7.000,00 kuna, odnosno u iznosu od 929,06 eura, pa tužitelj može na iznos od 929,06 eura osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od 06. travnja 2007. godine do isplate, dok je naprotiv punomoćnik tužitelja tužbenim zahtjevom zatražio na iznos od 929,06 eura zakonsku zateznu kamatu tekuću od 04. siječnja 2005. godine do isplate, iako tada niti nije bio sklopljen predmetni Ugovor o kreditu.

12. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 327. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9012373156 od 29. ožujka 2007. godine sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna“, s time da je usvojio kao osnovan i dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva u iznosu od 929,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06. travnja 2007. godine do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 929,06 eura od 04. siječnja 2005. godine do 05. travnja 2007. godine te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II. i točkom III. izreke presude.

13. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 809,73 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 15. srpnja 2025. godine u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 25. rujna 2025. godine u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 01. listopada 2025. godine u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 18. prosinca 2025. godine u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 46.), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eura te troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 13. siječnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

14. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od po 40,00 eura, jer je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 19,91 eura te je ujedno obvezan platiti sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 39,82 eura, što je tužitelju i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. Izreke presude.

15. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, samo za dio sporednog potraživanja, za zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao ikakav trošak, čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

16. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 06. travnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 13. siječnja 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 eura

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 13. siječnja 2026. godine