REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska br. 31

Poslovni broj: Pr-2/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu pojedincu Đuri Drušku, u pravnoj stvari tužitelja ĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnik Davor Petrović, odvjetnik u Osijeku, Šamačka 9, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, za Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: 36162371878, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb, kojega zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Vukovaru, Andrije Hebranga 2, Vukovar, radi isplate naknade za neiskorišteni godišnji odmor, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 11. prosinca 2025., u prisustvu punomoćnika tužitelja i zakonskoga zastupnika tuženika, 13. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da tužitelju ĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u vidu nadoknade na ime neiskorištenoga godišnjeg odmora isplati iznos od 3.275,52 € (slovima: tri tisuće dvjesta sedamdeset pet eura i pedeset dva centa), s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 477,68 € od 15. srpnja 2016. do isplate,

- 2.251,92 € od 15. srpnja 2017. do isplate,

- 545,92 € od 15. srpnja 2018. do isplate,

tekućom od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim tekućom od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate tekućom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da tužitelju ĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.925,00 € (slovima: tisuću devetsto dvadeset pet eura), s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja ĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] za naknadu preostaloga iznosa parničnoga troška od 250,00 € (slovima: dvjesta pedeset eura) s pripadajućom kamatom.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj ĆG je podnio tužbu ovome sudu 6. studenoga 2020. protiv uvodno označenoga tuženika, radi isplate naknade za neiskorišteni godišnji odmor.

2. Tužitelj u tužbi navodi kako slijedi: "Sukladno čl. 186 Zakona o parničnom postupku, tužitelj se putem punomoćnika obratio nadležnom državnom odvjetništvu zahtjevom za mirno rješenja spora. Općinsko državno odvjetništvo u Vukovaru se dopisom od 13.listopada 2020.g. očitovalo kako zahtjev za mirnom rješenje spora nije prihvaćen. Tužitelj je dana 21.01.2013.g. imenovan pomoćnikom načelnika policijske postaje za policiju policijske uprave Vukovarsko – srijemske, policijska postaja [adresa], Republika Hrvatska Ministarstvo unutarnjih poslova. Dana 17.03.2017.g. mu je utvrđeno kako mu je dana 10.03.2017.g. prestala državna služba po sili zakona zbog stjecanja prava na invalidsku mirovinu poradi profesionalne nesposobnosti za rad. Tužitelj je nadležnom tijelu podnio zahtjev za isplatu novčane naknade za neiskorišteni odmor za 2015., 2016 i 2017.g, , međutim isti je odbijen sa obrazloženjem kako nema pravo na isplatu tražene novčane naknade jer je bio udaljen iz službe od 10.veljače 2016.g. do odlaska u mirovinu 10.ožujka 2017.g. Sukladno čl. 24.st. 2 Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenika kao i Tumačenja zajedničke komisije, službenik i namještenik koji neiskoristi godišnji odmor prije prestanka službe, odnosno radnog odnosa, ostvarit će pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor. Također, sukladno odredbama Zakona o radu, pravo na godišnji odmor je jedno od temeljnih prava radnika te radnik koji ne iskoristi navedeno, ima pravo na isplatu. Tužitelj nije iskoristio godišnji odmor za 2015.g. u trajanju od 7 dana, 2016.g. u trajanju od 34 dana i 2017.g. u trajanju od 34 dana sukladno čl. 18.st.2 Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. Prosjek bruto plaće tužitelja prije udaljavanja iz službe iznosi 11.142,04 kuna iz čega proizlazi traženi iznosi: - 2.600,00 kuna na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2015.g. - 12.627,64 kuna na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2016.g - 12.627,64 kuna na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2017.g. Dakle, sveukupno potraživanje 27.855,28 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom no tužitelj zadržava pravo specificiranja točnog iznosa tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja. Tužitelj je za vrijeme kada je bio udaljen iz službe primao 80 posto ugovorene plaće stoga je nelogičan stav da isti ima pravo na plaću a nema pravo na regres na ime neiskorištenog godišnjeg odmora. Uz tužbu i tužbeni zahtjev tužitelj dostavlja: - tri zadnje obračunske liste plaća - rješenje o imenovanju na radno mjesto od 21.01.2013.g. - rješenje o prestanku državne službe od 17.03.2017.g. - rješenje o isplati otpremnine od 17.03.2017.g. - rješenje o obustavi disciplinskog postupka od 22.03.2017.g. - rješenja o odbijanju zahtjeva za isplatu novčane naknade na ime neiskorištenog godišnjeg odmora za 2015., 2016. i 2017.g. - očitovanje Općinskog državnog odvjetništva u Vukovaru od 13.listopada 2020.g. - tumačenja zajedničke komisije - zahtjev radi mirnog rješenja spora. Tužitelj predlaže da se u tijeku postupka provedu slijedeći dokazi: - saslušanje tužitelja - financijsko vještačenje na okolnost visine potraživanja - pribava ostalih obračunskih lista plaća tužitelja od strane tuženika ukoliko su isti potrebni vještaku. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da naslovi sud nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu: Nalaže se tuženiku Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: 36162371878, da tužitelju ĆG, OIB: [osobni identifikacijski broj] u vidu nadoknade na ime neiskorištenog godišnjeg odmora isplati iznos od 27.855,28 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od: - 2.600,00 kn od 15.07.2016.g. do isplate - 12.627,64 kn od 15.07.2017.g. do isplate - 12.627,64 kn od 15.07.2018.g. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka sve u roku od 8 dana.".

3. Tuženik u odgovoru navodi kako slijedi: "Tuženik je u utuženom razdoblju bio raspoređen u Policijsku upravu vukovarsko-srijemsku, Policijsku postaju [adresa] na radno mjesto pomoćnik načelnika policijske postaje za policiju. Točni su navodi iz tužbe da je tužitelju ĆG **.**.2017. prestala državna služba po sili zakona zbog stjecanja prava na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Isto tako, točno je da se tužitelj 30. ožujka 2017. obratio pisanim zahtjevom Policijskoj upravi vukovarsko-srijemskoj zahtjevom za isplatu novčane naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2015., 2016. i 2017. Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave vukovarsko-srijemske, broj: 511-15-05-02091-297-2017 od 19. travnja 2017. odbijen je predmetni zahtjev tužitelja kao neosnovan. U postupku donošenja navedenog rješenja, na temelju dopisa Policijske postaje llok broj: 511-15- 08/2-549-3-16.PP od 5. travnja 2017. utvrđeno je kako tužitelj nije iskoristio 7 dana godišnjeg odmora za 2015. (od ukupno 33 dana na koja je imao pravo), a za 2018. ostvario je pravo na godišnji odmoru trajanju od 33 dana, koji je ostao neiskorišten u cijelosti. Također, primjenom odredbi članka 13. stavka 2., članka 19. i članka 20. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine, broj: 104/13, 150/13. 153/13, 71/16) utvrđeno je kako bi tužitelj ostvario pravo na 30 dana godišnjeg odmora za 2017. godinu. Naime, do nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za tužitelja došlo je zbog toga što je imenovani od 10. veljače 2016. do odlaska u mirovinu 10. ožujka 2017. bio udaljen iz službe. Tužitelj je bio udaljen iz službe rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave vukovarsko-srijemske broj: 511-15-01/1-UP/I-51/16.ŽS od 10. veljače 2016. s obrazloženjem da postoji osnovana sumnja da je počinio težu povredu službene dužnosti opisanu u članku 96. stavku 1. točkama 3. i 5. Zakona o policiji (Narodne novine, broj: 34/11), dakle da je zlouporabio položaj u službi i odavao podatke iz članka 35. Zakona o policiji neovlaštenim osobama. Za vrijeme udaljenja iz službe tužitelj je primao naknadu plaće u iznosu od 80% posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, sukladno članku 114. Zakona o policiji. Budući da za vrijeme udaljenja iz službe imenovani nije radio, nije postojala ni mogućnost korištenja godišnjeg odmora. Tuženik je stava da se odredbe članka 82. Zakona o radu kojom je propisano da je poslodavac u slučaju prestanka ugovora o radu, dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti, isplatiti novčanu naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, odnosi samo na slučajeve u kojima je poslodavac radniku protupravno onemogućio korištenje godišnjeg odmora, a ne može se primijeniti na slučajeve u kojima je do nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora došlo krivnjom radnika ili kada korištenje godišnjeg odmora nije bilo objektivno moguće. U dijelu zahtjeva koji se odnosi na priznavanje prava na isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2015. tuženik je stava kako je predmetno pravo svakako prestalo s danom 30. lipnja 2016. Naime, člankom 84. stavkom 1. Zakona o radu propisano je da neiskorišteni dio godišnjeg odmora za kalendarsku godinu u kojoj je ostvario pravo na godišnji odmor, radnik maže prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine. Isto tako, člankom 25. tada važećeg Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike bilo je propisano da službenik i namještenik godišnji odmor mora iskoristiti najkasnije do 30. lipnja sljedeće godine. Zakon o radu, kao ni drugi zakonski propisi, ne predviđaju iznimku po kojoj bi radnik koji je bio udaljen iz službe imao pravo koristiti neiskorišteni dio godišnjeg odmora za kalendarsku godinu u kojoj je ostvario pravo na godišnji odmor i nakon 30. lipnja sljedeće kalendarske godine. U dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na priznavanje prava na isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2016. i 2017. godinu, tuženik je stava kako tužitelj nema pravo na isplatu tražene novčane naknade, budući da imenovani nikako nije mogao koristiti godišnji odmor jer je bio udaljen iz službe u razdoblju od 10. veljače 2016. do odlaska u mirovinu 10. ožujka 2017. Protiv tog rješenja tužitelj je pravodobno izjavio žalbu Odboru za državnu službu, koji je rješenjem Klasa: UPI-112-07/17-01/448, Urbroj: 566-01/11- 20-2 od 28. veljače 2020. istu odbio kao neosnovanu. Odbor za državnu službu u cijelosti je potvrdio tuženikovo pravno shvaćanje te je naveo kako nije krivnja poslodavca činjenica da tužitelj nije mogao koristiti godišnji odmor, a da je poslodavac dužan radniku isplatiti naknadu za neiskorišteni godišnji odmor tek ukoliko mu nije omogućio korištenje tog odmora, što u ovom konkretnom predmetu nije bio slučaj. Isto tako, Odbor za državnu službu u obrazloženju svog rješenja, između ostalog, pozvao se i na pravni stav Visokog upravnog suda u presudi broj: Usz111/18-2 od 28. studenog 2018. iz koje proizlazi da u slučajevima u kojima je do nekorištenja godišnjeg odmora došlo zbog udaljenja iz službe, službenik za vrijeme udaljenja iz službe nije imao pravo na korištenje godišnjeg odmora, a ni na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor. Slijedom navedenog tuženik predlaže da sud tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška tuženiku.".

4. Dana 25. ožujka 2021. u ovoj pravnoj stvari održano je pripremno ročište, na kojem je punomoćnik tužitelja odvjetnik Davor Petrović izjavio kako ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti i svih dokaznih prijedloga navedenih u tužbi. Zakonska zastupnica tuženika AG, viša državnoodvjetnička savjetnica je istakla prigovor stvarne nenadležnosti s obzirom da je rješenje tuženika od 19. travnja 2017. kojim je odlučeno o pravu na isplatu novčane naknade za neiskorišteni godišnji odmor upravni akt u skladu s člankom 46. Zakona o policiji. Ukoliko sud ne usvoji ovaj prigovor ostaje kod odgovora na tužbu od 24. prosinca 2020. kojim osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Predaje za sud i suprotnu stranu praksu Vrhovnoga suda Republike Hrvatske koji ide u prilog tvrdnjama tuženika. Pored ovog predlaže uvid u sudsku praksu presuda ŽS u Karlovcu br. Gž-2285/2013-2 od 19. studenoga 2014. te presudu OS u Koprivnici br. Pr-14/16-11 od 8. prosinca 2016. Punomoćnik tužitelja se protivio istaknutom prigovoru stvarne nadležnosti ovoga suda. Ističe da predmetna sudska praksa nije u korelaciji s ovim predmetom te iz dostavljene prakse Vrhovnoga suda Republike Hrvatske proizlazi da je u tom predmetu tužitelju prestao radni odnos s pravom na mirovinu. Na pripremnom ročištu sud je usvojio dokazni prijedlog tužitelja za financijsko knjigovodstveno vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Posrednik d.o.o. iz Osijeka koji će u nalazu i mišljenju dati izračun naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor za 2015., 2016. i 2017. godinu. Pripremno ročište je odgođeno.

5. Rješenjem ovoga suda poslovni broj: Pr-129/2020-5 od 2. veljače 2023. u ovome predmetu sud se oglasio nenadležnim, ukinute se provedene radnje u postupku te je tužba odbačena.

6. Na označeno rješenje od 2. veljače 2023. tužitelj se žalio, povodom koje žalbe je Županijski sud u Bjelovaru rješenjem poslovni broj: Gž R-44/2023-3 od 15. prosinca 2023. ukinuo rješenje Općinskoga suda u Vukovaru poslovni broj: Pr-129/2020-5 od 2. veljače 2023. te je predmet vratio ovome sudu na ponovni postupak, s obrazloženjem kako slijedi: "U nastavku će postupka prvostupanjski sud odlučiti o dokaznim prijedlozima stranaka, a nakon zaključenja prethodnog postupka raspraviti sve odlučne činjenice o kojima ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari, te potom odlučiti o postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja.".

7. Dana 6. veljače 2025. održano je pripremno ročište, na koje su pristupile uredno pozvane stranke. Na istome ročištu je utvrđeno kako je na ročištu održanome 25. ožujka 2021. usvojen dokazni prijedlog tužitelja za financijsko – knjigovodstveno vještačenje, na okolnost visine tužbenoga zahtjeva, odnosno izračuna naknade plaće tužitelja za neiskorišteni godišnji odmor za 2015., 2016. i 2017. godinu. Punomoćnik tužitelja izjavio je kako ostaje pri tužbi, tužbenome zahtjevu te svim navodima iznesenim tijekom parnice. Uređuje tužbeni zahtjev s obzirom na činjenicu promjene valute Republike Hrvatske na način da umjesto iznosa od 27.855,28 kn potražuje iznos od 3.697,03 eura, umjesto iznosa od 2.600,00 kuna iznos od 345,08 eura, umjesto iznosa od 12.627,64 kn iznos od 1.675,98 eura. Zakonski zastupnik tuženika naveo je kako ostaje pri navodima odgovora na tužbu i svim navodima iznesenim tijekom parnice te se protivi tužbenome zahtjevu i predlaže da se isti odbije kao neosnovan 8. Na pripremnome ročištu sud je, u smislu odredbe članka 292. stavka 4. Zakona o parničnome postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 70/19., dalje: ZPP) odbio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanje tužitelja na sporne okolnosti među strankama, jer isti ne bi utjecao na drukčije rješavanje ove pravne stvari, uzimajući u obzir izloženo obrazloženje ove presude. Na tome ročištu zaključen je prethodni postupak.

9. Rješenjem ovoga suda poslovni broj: Pr-2/2024-7 od 17. veljače 2025. određeno je izvođenje dokaza financijsko-računovodstvenim vještačenjem, a za vještaka je određen Darijo Dumančić, dipl. oec., Dvanaest redarstvenika 31, Vukovar, stalni sudski vještak financijsko - računovodstvene struke. Zadatak vještaka je bio načiniti vještački nalaz i mišljenje, na okolnost visine tužbenoga zahtjeva, odnosno izračuna naknade plaće tužitelja za neiskorišteni godišnji odmor za 2015., 2016. i 2017. godinu.

10. Dana 31. ožujka 2025. Darijo Dumančić, dipl. oec., stalni sudski vještak financijsko - računovodstvene struke u spis je dostavio vještački nalaz i mišljenje, u kojem je navedeno kako naknada plaća za neiskorišteni godišnji odmor tužitelja iznosi bruto za 2015. godinu 477,68 €, za 2016. godinu 2.251,92 € bruto i za 2017. godinu 545,92 € bruto, odnosno ukupno za 2015., 2016. i 2017. godinu 3.275,52 € bruto.

11. Podneskom od 22. travnja 2025. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

12. Podneskom od 8. svibnja 2025. tuženik se očitovao na način da je naveo kako osporava prvenstveno osnovu tužbenoga zahtjeva te da niti nije bilo potrebe provoditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje, a da ne bi osporavao izračun vještaka u slučaju da je tužbeni zahtjev osnovan. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

13. Dana 11. prosinca 2025. održana je u ovoj pravnoj stvari glavna rasprava, na koju su pristupili punomoćnik tužitelja i zakonski zastupnik tuženika i kojoj je izveden dokaz saslušanjem financijsko-knjigovodstvenoga vještaka Darija Dumančića, koji je na raspravi izjavio: „U cijelosti ostajem kod svog pisanog nalaza i mišljenja dostavljenog ovom sudu. Nadalje navodim kako je predmetni nalaz i mišljenje u cijelosti i potpun i točan te nalazu i mišljenju nemam ništa drugoga za dodati. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje su pravne prirode, o čemu odlučuje sud. To je sve što imam za izjaviti.“. Punomoćnik tužitelja i zakonski zastupnik tuženika nisu imali pitanja za vještaka. Glavna rasprava je zaključena.

14. Tijekom dokaznoga postupka sud je izvršio uvid u spis te u sve isprave koje prileže istome.

15. Na temelju brižljive i savjesne ocjene svakoga dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnoga postupka (članak 8. ZPP-a), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

16. U skladu s odredbom članka 82. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 93/14.) u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora (stavak 1.). Naknada iz stavka 1. ovoga članka određuje se razmjerno broju dana neiskorištenoga godišnjeg odmora (stavak 2.).

17. Prema odredbi članka 18. stavka 2. Kolektivnoga ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine, broj: 104/13., 104/13., 150/13., 153/13., 71/16. i 123/16., dalje: Kolektivni ugovor) Službenik i namještenik koji odlazi u mirovinu prije 1. 7. tekuće godine ima pravo na puni godišnji odmor.

18. Među strankama nije sporno kako je tužitelj u utuženom razdoblju bio raspoređen u Policijsku upravu vukovarsko-srijemsku, Policijsku postaju Ilok na radno mjesto pomoćnik načelnika policijske postaje za policiju, da je tužitelju 10. ožujka 2017. prestala državna služba po sili zakona zbog stjecanja prava na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, da se tužitelj 30. ožujka 2017. obratio pisanim zahtjevom Policijskoj upravi vukovarsko-srijemskoj sa zahtjevom za isplatu novčane naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2015., 2016. i 2017. godinu, da je rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave vukovarsko-srijemske, broj: 511-15-05-02091-297-2017 od 19. travnja 2017. odbijen takav zahtjev tužitelja kao neosnovan, da je tužiteljev tadašnji poslodavac utvrdio kako tužitelj nije iskoristio 7 dana godišnjeg odmora za 2015. godinu (od ukupno 33 dana na koja je imao pravo), a za 2016. godinu ostvario je pravo na godišnji odmoru trajanju od 33 dana, koji je ostao neiskorišten u cijelosti, dok je utvrđeno kako bi tužitelj ostvario pravo na 30 dana godišnjeg odmora za 2017. godinu, da je do nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za tužitelja došlo je zbog toga što je isti od 10. veljače 2016. do odlaska u mirovinu 10. ožujka 2017. bio udaljen iz službe na temelju rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave vukovarsko-srijemske broj: 511-15-01/1-UP/I- 51/16.ŽS od 10. veljače 2016. s obrazloženjem da postoji osnovana sumnja da je počinio težu povredu službene dužnosti opisanu u članku 96. stavku 1. točkama 3. i 5. Zakona o policiji (Narodne novine, broj: 34/11.), dakle da je zlouporabio položaj u službi i odavao podatke iz članka 35. Zakona o policiji neovlaštenim osobama, a za vrijeme udaljenja iz službe tužitelj je primao naknadu plaće u iznosu od 80 % posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesec proveden na radu, sukladno članku 114. Zakona o policiji.

19. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravo na novčanu naknadu umjesto korištenja godišnjega odmora za neiskorišteni godišnji odmor za 2015., 2016. i 2017. godinu, u smislu odredbi članka 82. Zakona o radu i članka 18. stavka 2. Kolektivnoga ugovora.

20. Tuženik smatra kako se odredbe članka 82. Zakona o radu, kojima je propisano da je poslodavac u slučaju prestanka ugovora o radu, dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti, isplatiti novčanu naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, odnosi samo na slučajeve u kojima je poslodavac radniku protupravno onemogućio korištenje godišnjeg odmora, a ne može se primijeniti na slučajeve u kojima je do nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora došlo krivnjom radnika ili kada korištenje godišnjeg odmora nije bilo objektivno moguće.

21. Suprotno takvome stavu tuženika, ovaj sud je uzeo u obzir relevantnu praksu Suda pravde Europske unije, koju je izrazio i Županijski sud u Splitu u presudi i rješenju poslovni broj: Gž R-438/2022-2 od 27. srpnja 2022., koji je stajališta da je u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Dakle, riječ je o institutu koji predstavlja iznimku od zabrane isplate naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora te se institut naknade za neiskorišteni godišnji odmor primjenjuje isključivo u situaciji u kojoj je došlo do prestanka radnog odnosa kod poslodavca. Poslodavac ima obvezu isplatiti ove naknade bez obzira na način prestanka radnoga odnosa pa čak i ako dođe do prestanka radnog odnosa izvanrednim otkazom zbog osobito teške povrede ugovora o radu. Pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor pravo je svakog radnika kojem prestaje ugovor o radu neovisno o načinu prestanka ugovora o radu pa i u slučajevima kad radnik otkaže radni odnos.

22. Dakle, i u konkretnome slučaju, kada je tužitelj od 10. veljače 2016. do odlaska u mirovinu10. ožujka 2017. bio udaljen iz službe jer je postojala osnovana sumnja da je zlouporabio položaj u policijskoj službi, iz razloga što je odavao podatke neovlaštenim osobama, poslodavac ima obvezu isplatiti novčanu naknadu umjesto korištenja godišnjega odmora za neiskorišteni godišnji odmor za 2015., 2016. i 2017. godinu, jer je pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor pravo svakoga radnika neovisno o načinu prestanka radnoga odnosa.

23. Za napomenuti je kako tužitelj sukladno odredbi članka 18. stavka 2. Kolektivnoga ugovora ima pravo na puni godišnji odmor za 2017. godinu iako je u mirovinu otišao 10. ožujka 2017., odnosno prije 1. srpnja 2017., tako da navodi tuženika o protivnome nisu osnovani.

24. Visinu novčanoga potraživanja tužitelja sud je utvrdio provođenjem knjigovodstveno - financijskog vještačenja.

25. Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno - financijske struke Darija Dumančića od 31. ožujka 2025., na koji tužitelj nije imao primjedbi, dok tuženik također nije iznio primjedbe, već osporava osnovu tužbenoga zahtjeva, tako da sud taj nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća kao objektivan i stručan, utvrđeno je kako naknada plaća za neiskorišteni godišnji odmor tužitelja iznosi bruto za 2015. godinu 477,68 €, za 2016. godinu 2.251,92 € bruto i za 2017. godinu 545,92 € bruto, odnosno ukupno za 2015., 2016. i 2017. godinu 3.275,52 € bruto.

26. Također, zakonski zastupnik tuženika na glavnoj raspravi održanoj 11. prosinca 2025. nije imao pitanja za vještaka.

27. Sud je tužitelju dosudio i zatezne kamate u smislu odredbe članka 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje: ZOO), a sukladno dospijeću pojedine obveze i uzimajući u obzir činjenicu da je tužitelj njihovu isplatu zatražio 15 dana nakon dospijeća, odnosno za neiskorišteni godišnji odmor za 2015. godinu od 15. srpnja 2016., za neiskorišteni godišnji odmor za 2016. godinu od 15. srpnja 2017. te za neiskorišteni godišnji odmor za 2017. godinu od 15. srpnja 2018., jer su naknade dospjele 30. lipnja 2016., 30. lipnja 2017. te 30. lipnja 2018., a tuženik je pao u zakašnjenje njihovom neisplatom.

28. Naime, dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate te dužnik dolazi u zakašnjenje kada ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje u smislu članka 183. ZOO-a.

29. Imajući u vidu navedeno sud je usvojio tužbeni zahtjev i odlučio kao u izreci presude pod točkom I.

30. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 151., 154., 155. i 164. ZPP-a.

31. Tužitelju, koji je u cijelosti uspio u sporu te je zastupan po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23., dalje: OTRH) i označenoj vrijednosti predmeta spora priznat je, imajući u vidu konačno postavljeni zahtjev za naknadu troška na glavnoj raspravi održanoj 11. prosinca 2025., trošak sastava tužbe u smislu Tbr. 7.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište održano 25. ožujka 2021. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak sastava žalbe protiv rješenja od 2. veljače 2023. u smislu Tbr. 10.4. OTRH u iznosu od 100,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište održano 6. veljače 2025. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak obrazloženoga podneska od 22. travnja 2025. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište održano 11. prosinca 2025. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 €, trošak pristupa na ročište za objavu presude u smislu Tbr. 9.3. OTRH u iznosu od 100,00 € te trošak vještačenja u iznosu od 500,00 €, što ukupno čini iznos od 1.925,00 € pa je stoga, imajući u vidu i odredbu članka 151. stavka 3. ZPP-a, odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

32. Sud je odbio kao neosnovan preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe protiv rješenja od 2. veljače 2023. u iznosu od 250,00 €, jer je isti zatražio trošak za sastav te žalbe u iznosu od 300,00 € s pripadajućim PDV-om, dok mu je za sastav te žalbe u smislu Tbr. 10.4. OTRH dosuđen iznos od 100,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), slijedom čega je sud odlučio kao u izreci presude pod točkom III.

33. Kako je, slijedom iznesenoga, tuženik izgubio parnicu, valjalo je odbiti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka i odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV.

34. Iz iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru 13. siječnja 2026.

Sudac

Đuro Druško

Uputa o pravnome lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnome županijskom sudu. Žalba se izjavljuje pismeno u 3 (tri) istovjetna primjerka putem ovoga suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka otpravka presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (čl. 335. st. 9. ZPP-a). U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju, putem punomoćnika

2. Tuženiku, putem ODO Vukovar

3. Kal. 30 dana