Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB:77561654785

Poslovni broj: P-160/2025-10

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Hrvoju Smital kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku iz Vinkovaca, I. Gundulića 2, protiv Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao tuženika, zastupana po punomoćnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 2. prosinca 2025. godine, u nazočnosti tužitelja ĐV uz punomoćnika Ivana Kalauza, odvjetnika iz Vinkovaca i zamjenika punomoćnika tuženika MV, odvjetničke vježbenice iz odvjetničkog ureda Jurice Barbarića, odvjetnika iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 13. siječnja 2026. godine.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 11.1. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 9010231987 od 27. svibnja 2004. godine zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75 % (slovima: nula cijelih sedamdesetpet posto) od iznosa kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju ĐV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 348,40 eur (tristotinečetrdesetosameuraičetrdesetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. lipnja 2004. do isplate, i to po stopi od 15% za period od dospijeća do 31. srpnja 2008.godine, zatim u periodu od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u periodu od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.287,04 eur (tisućudvijestotineosamdesetsedameuraičetiricenta), sa zateznim kamatama od 13. siječnja 2026. kao dana donošenja presude do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za isplatom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9010231987 dana 27. svibnja 2004., na iznos od 350.000,00 kuna, s rokom otplate na 192 mjeseca. Navedeni ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, a radi se o standardno formuliranom ugovoru pripremljenom od strane tuženika kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

2. Tuženik je nadalje u navedeni Ugovor o kreditu ugradio odredbu kojom je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,75 % od iznosa odobrenog kredita, koju se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje platiti Banci prije korištenja kredita, tim više što iz navedene odredbe nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je stoga takva odredba ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna, te je stoga navedeni uglavak o naknadi protivan kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi za vrijeme zaključenja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost.

2.1. Jednako tako, tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a imajući u vidu odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), po kojoj ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3. Temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je 24. lipnja 2004. naplatio od tužitelja iznos od 2.625,00 kuna / 348,40 eura, što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice tuženika od 21. studenog 2023., a koju je tuženik uz popratni e-mail dopis dostavio na zahtjev tužitelja od 20. studenog 2023.

4. Tužitelj, a sukladno odredbi čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje Zakon o obveznim odnosima), kojom je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe.

4.1. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima).

4.2. Gore opisanim jednostranim i protupravnim postupanjem tuženik je stekao, nepripadnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 2.625,00 kuna / 348,40 eura, za koji iznos je umanjena imovina tužitelja.

4.3. Slijedom navedenog, tužitelj, temeljem odredbe čl. 1111 st. 1., u vezi odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i to sa zateznim kamatama, tekućim od dana plaćanja naknade za obradu kredita do isplate.

5. Slijedom iznesenog predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu točke 3. Ugovora o kreditu, te obvezati tuženika na isplatu iznosa naknade za obradu kredita, uz naknadu troškova postupka tužitelju.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega ističe prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora, budući se kao vrijednost premeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, te time upire na odredbu članka 35. Zakona o parničnom postupku. Vezano za navedeno tuženik ističe kako deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. U odnosu na navedeno poziva se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05 od 13. prosinca 2005. i Revr 475/08 od 27. listopada 2008., te na rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2280/09 od 7. svibnja 2009.

6.1. Ističe prigovor zastare u odnosu na istaknuti regresni zahtjev odnosno potraživanje tužitelja od 348,40 eura i time se poziva na presudu suda EU u predmetu C-561/21 od 25. travnja 2024., kao i na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji nije doveo u pitanje petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima, jer je naknada iz predmetnog ugovora o kreditu temeljem članka 11.1. plaćena 24. lipnja 2004., dok je tužba podnesena 7. travnja 2025., te je nesporno da je kondemnatorni tužbeni zahtjev u zastari temeljem članka 215. stavka 1. i članka 225. Zakona o obveznim odnosima jer je istekao petogodišnji zastarni rok.

6.2. Nadalje, tuženik u cijelosti osporava osnovu kako deklaratornog tužbenog zahtjeva, kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 348,40 eura, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i navodi da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, navedena odredba nije nepoštena, a posljedično niti ništetna, te ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i ona je u cijelosti transparentna.

6.3. Tuženik posebno napominje i upire na sudsku praksu suda Europske unije u smislu Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. i C-84/19 od 3. rujna 2020., gdje je zauzet stav da je ta odredba jasno i razumljivo sastavljena, a da banka pri tom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu, koja je jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke.

6.4. Tuženik ističe da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u skladu sa Općim uvjetima poslovanja tuženika koji su uručeni tužitelju prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora o kreditu.

7. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

8. Tužitelj se svojim podneskom od 20. svibnja 2025. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanima, te ističe kako je vrijednost predmeta spora pravilno naznačena u iznosu od 1.675,41 eur, jer se u ovom postupku raspravlja i u pogledu kondemnatornog i u pogledu deklaratornog zahtjeva, jer za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,01 euro, a za kondemnatorni dio iznosi 348,40 eura, pa zbroj oba tužbena zahtjeva iznosi 1.675,41 eur, koliko iznosi ukupna vrijednost predmeta spora.

8.1. Prigovor zastare smatra neosnovanim te se poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzeto na sjednici Odjela 30. siječnja 2020., na način da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

8.2. U odnosu na ostale prigovore koje je istaknuo tuženik u odgovoru na tužbu poziva se na relevantnu sudsku praksu i to presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., u presudu Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj 34 Gž-1288/2023-3 od 9. svibnja 2023., u presudu Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj 25 Gž-2047/2022-2 od 8. studenog 2022., u presudu Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž 358/2023-2 od 23. svibnja 2023., u presudu Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž 486/2023-2 od 15. lipnja 2023., u presudu i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-505/2025- 11 od 4. lipnja 2025., u presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž- 2796/2024-3 od 19. ožujka 2025., u presudu Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-768/2024-3 od 10. travnja 2025.

9. Na ročištu održanom kod ovoga suda dana 11. rujna 2025. tuženik ističe kako ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, te navodi da je stoga nepotrebno provoditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje, ali i dalje osporava osnovanost zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nepošteni stjecatelj u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima. Ostaje kod prigovora zastare, kao i kod prigovora visine vrijednosti predmeta spora. Nasuprot njemu tužitelj je ostao u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i kod postavljene vrijednosti predmeta spora, a sve sukladno članku 37. stavku 1. Zakona o parničnom postupku.

10. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid i čitanje u ugovora o kreditu br. 9010231987 od 27. svibnja 2004., sa lista 5 do 8 spisa, u zahtjev za dostavu dokumentacije od 20. studenog 2023. sa lista 9 do 10 spisa, u izvornik knjigovodstvene kartice od 21. studenog 2023. sa lista 11 do 17 spisa, u opće uvjete poslovanja s građanima tuženika, sa lista 30 do 38 spisa, u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. sa lista 46 do 67 spisa, u presudu Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj 34 Gž-1288/2023-3 od 9. svibnja 2023., sa lista 68 do 77 spisa, u presudu Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj 25 Gž- 2047/2022-2 od 8. studenog 2022., sa lista 78 do 84 spisa, u presudu Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž 358/2023-2 od 23. svibnja 2023., sa lista 85 do 89 spisa, u presudu Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž 486/2023-2 od 15. lipnja 2023., sa lista 90 do 94 spisa, u presudu i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-505/2025-11 od 4. lipnja 2025., sa lista 99 do 109 spisa, u presudu u presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-2796/2024-3 od 19. ožujka 2025., sa lista 110 do 117 spisa, u presudu Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-768/2024-3 od 10. travnja 2025., sa lista 118 do 124 spisa, te je saslušan tužitelj kao stranka.

11. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovani.

12. Tužitelj saslušan kao stranka u postupku iskazao je kako je podignuo kredit za izgradnju i dovršenje kuće. Kredit je podignuo kod banke tuženika budući je tamo imao otvoren tekući račun i preko njih je primao plaću. Kredit u nekoj drugoj valuti mu nije nuđen. Ugovor je bio tipski već otisnuti obrazac u koji su samo dodani njegovi podatci. Ugovor je prije potpisivanja pročitao, uočio je odredbu za obradu troškova kredita koja je bila srazmjerno visoka jer je i iznos kredita bio visok, koliko se mogao sjetiti 3.600,00 kuna, ali nije siguran. Pitao je o čemu se radi i rečeno mu je da ne može dobiti kredit ako to ne plati, taj iznos mu je ustegnut od kredita. Izvršio je ovjeru potpisa kod javnog bilježnika, koji mu ništa nije tumačio samo je ovjerio njegov potpis. U to vrijeme nije imao obrt ili trgovačko društvo, a nema ni sada, pa da bi mu kredit služio kao porezna olakšica. Kredit je u cijelosti isplaćen.

13. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju same stvari, tim više što iskaz tužitelja nije doveden u pitanje niti mu je tuženik prigovarao.

14. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje po parničnim strankama pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

15. Sud je utvrdio da je između stranaka nesporno da je tužitelj kao korisnik kredita sa prednikom tuženika kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu 27. svibnja 2004., na iznos od 350.000,00 kuna sa rokom otplate od 192 mjeseca.

16. Između stranaka je sporno je li pravilno utvrđena vrijednost predmeta spora, odnosno zbraja li se deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev, je li ništetna i nepoštena ugovorna odredba točke 11.1. ugovora o kreditu broj 9010231987 od 27. svibnja 2004. i može li proizvoditi pravne učinke, te je sporna zastara potraživanja tužitelja.

17. Sud ocjenjuje da je pravilan stav tužitelja u odnosu da je vrijednost predmeta spora tužitelj odredio prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva, sukladno članku 37. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, koji propisuje da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva (tako i odluka Županijskog suda u Splitu, broj Gž 2796/24 od 19. ožujka 2025. i Županijski sud u Rijeci, broj Gž 768/24 od 10. travnja 2025.).

18. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu ZZP 96/2003.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. 27. svibnja 2004.

18.1. Prema odredbi članka 81. st. 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

18.2. Odredbom st. 4. istoga članaka je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

18.3. Sukladno čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

19. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca. Ističe se da takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je kao takav usklađen sa Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva).

19.1. Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor po tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

20. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita (naknada za obavljanje bankarskih usluga) uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom točke 11.1. Ugovora o kreditu ništetne.

20.1. Navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu članka 81. stavka 1. i 2. ZPP/03, a slijedom čega je i ništavna sukladno članku 87. stavku 2. ZZP/03. Također, po stavu suda navedena odredba ne prolazi test poštenja s obzirom da je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu odnosno na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika, jer na odluku banke tuženika tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

21. Kako iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz točke 11.1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, nedvojbeno je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati ni na koji način na sadržaj navedene odredbe, pa je stoga po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03.

22. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

23. Uvidom u e-mail dopis koji je tuženik dostavio tužitelju od 28. studenog 2023. proizlazi da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita zbog ništetnosti odredbe o naknadi obrade kredita platio iznos od 2.625,00 kuna, odnosno sada 348,40 eura i to 24. lipnja 2004., a koji iznos tuženik niti ne osporava, to je sud obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

23.1. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

24. Prigovor zastare novčanog potraživanja, a kojeg je istaknuo tuženik nije osnovan i u ovom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što je ugovor zaključen 27. svibnja 2004. iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Ukazuje se da je takav stav osim Vrhovnog suda RH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja ( tako i Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci posl. broj: Gž-2406/18 ).

25. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

26. Tužitelj je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.287,04 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate, koji mu je sud u cijelosti priznao kao nužan i opravdan, a sastoji se od troška zahtjeva za dostavu dokumentacije od 20. studenog 2023. u iznosu od 25 bodova po Tbr. 32/1, sastava tužbe u iznosu od 100 bodova sukladno Tbr. 7/1, sastava jednog obrazloženog podneska u iznosu od 100 bodova sukladno Tbr. 8/1, za pristup na dva raspravna ročišta i to od 11. rujna 2025. i od 2. prosinca 2025., svako po 100 bodova po Tbr. 9/1, nadalje, te pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 50 bodova po Tbr.9/3, što sveukupno iznosi 475 bodova i pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 eura iznosi ukupno 950,00 eura. Tome valja pridodati i pripadajući pdv od 25 % u iznosu od 237,50 eura. Sud je priznao tužitelju i iznos troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura, što sveukupno iznosi 1.287,04 eura, sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23).

27. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška postupka budući u istom nije uspio, a sve kako je navedeno u točci IV. izreke ove presude.

Vinkovci, 13. siječnja 2026. godine.

Sudac

Hrvoje Smital

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Ivan Kalauz, Vinkovci

2. OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Zagreb

na broj: F-01235