Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-603/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Ane Beloglavec, predsjednice vijeća, Ljiljane Milina, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Predraga Jovanića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao pravne slijednice iza pokojne ĐO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Mladenu Obradoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: P-104/2025-6 od 7. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice IO kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: P-104/2025-6 od 7. svibnja 2025.

II. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje odluka o trošku u točki II. izreke presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: P-104/2025-6 od 7. svibnja 2025.

III. Odbijaju se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe i odgovora na žalbu te zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tuženik Republika Hrvatska, OIB 52634238587, dužna je tužiteljici IO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], platiti iznos od 5.030,34 Eura, koji je dospio na naplatu u 6 jednakih godišnjih rata, svaka u iznosu od 838,39 Eura, sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim od dospijeća svake pojedine rate pa do 31.07.2015.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, kako slijedi:

- iznos od 838,39 Eura sa zakonskim zateznim kamatama od 19.11.2007.g. do isplate,

- iznos od 838,39 Eura sa zakonskim zateznim kamatama od 31.12.2008.g. do isplate,

- iznos od 838,39 Eura sa zakonskim zateznim kamatama od 16.12.2009.g. do isplate,

- iznos od 838,39 Eura sa zakonskim zateznim kamatama od 17.12.2010.g. do isplate,

- iznos od 838,39 Eura sa zakonskim zateznim kamatama od 31.12.2012g. do isplate,

- iznos od 838,39 Eura sa zakonskim zateznim kamatama od 31.12.2012.g. do isplate, sve to u roku od 15 dana.

Tuženik je dužan tužiteljici u roku od 15 dana platiti na ime povrede prava osobnosti iznos od 10.000,00 Eura sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim od 11.03.2025.g. do isplate sukladno čl. 29. ZOO-a, radi smrti majke i tužiteljice pok. ĐO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koja je nastupila dana 21.11.2022. g. za vrijeme trajanja postupka P-47/2023 (P-309/2018) radi naknade štete radi nepravilnog i nezakonitog rada sudova koji traje od 02.11.2016.g. nadalje u razdoblju od 9 godina i trajanja postupaka radi utvrđenja i isplate stvarne visine svote obeštećenja na ime umirovljeničkog duga po Odluci Ustavnog suda RH od 12. svibnja 1998.g, koji su se vodili kod HZMO-a, Umirovljeničkog fonda, OGS-a u Zagrebu i ŽS-a u Zagrebu pod brojem P-1931/2008 i Gž-1790/2011 u razdoblju od 2005.g. do danas, što ne predstavlja suđenje u razumnom roku.

Tuženik je dužan u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici troškove ovog parničenog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate."

II Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

2. Protiv takve presude u cijelosti tužiteljica je podnijela žalbu, dok se tuženica žali samo na odluku o parničnom trošku, točka II. izreke presude.

3. Tužiteljica se žali iz svih dopuštenih žalbenih razloga članka 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine " br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25, dalje: ZPP) s prijedlogom da se njezina žalba usvoji i pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda usvajanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška uvećanog za sastav žalbe u iznosu od 762,50 eura.

3.1. Obrazlažući žalbu tužiteljica ukazuje na bitnu povredu postupak iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP i članka 354. stavak 1. ZPP, jer obrazloženje ne sadržava niti razloge niti zakonske odredbe na kojima se temelji, radi čega presudu nije moguće ispitati. Navodi da sud nije izvršio ocjenu dokaza i koje je zaključke izveo iz priležećih dokaza koje nabraja, niti na kojim činjenicama je sud utemeljio svoju odluku. U žalbi ukazuje da su pravni stavovi o nadležnosti iz presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu (dalje: ŽS u Zagrebu) broj Gž-7190/11 i presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu (dalje: OGSZ) u suprotnosti s pravnom praksom Upravnog suda Republike Hrvatske iz predmeta broj Us-4590/2008 koji isto smatra da ne postoji nadležnost upravnih tijela za odlučivanje o pravima temeljem Odluke Ustavnog suda RH od 12. svibnja 1998. (dalje: Odluka US RH). Analizira provedene dokaze, poziva se na vještački nalaz EO i smatra da su sudovi neosnovano odbili pružiti pravnu zaštitu radi utvrđenja visine i isplate obeštećenja. Smatra da tuženik nije niti usmeno niti pismeno osporio tužbeni zahtjev radi isplate 10.000,00 eura na ime naknade štete radi povrede prava osobnosti zbog smrti majke radi neosnovano dugog trajanja postupka utvrđenja visine umirovljeničkog duga, pa je isti zahtjev valjalo usvojiti i donijeti presudu zbog ogluhe. Izražava stajalište da su tužiteljici povrijeđena ustavna prava i prava iz Europske konvencije za zaštitu prava (dalje: EKLJP), i to članka 6., 13., 14. i pravo na mirno uživanje vlasništva iz članka 1. Protokola broj 1 uz EKLJP. Posebno ističe da je sud propustio ocijeniti sadržaj presude i rješenja P-1931/08 i Gž-7190/11, te iz obrazloženja presude nije jasno kojim sredstvima je tužiteljica mogla ostvariti svoja umirovljenička prava na isplatu obeštećenja za razdoblje od 1993. od 1998. godine zagarantiranih Odlukom Ustavnog suda RH.

4. Tuženik se žali protiv odluke o parničnom trošku u točki II. izreke rješenja zbog bitne povrede postupka i pogrešne primjene prava pri čemu se poziva na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP s prijedlogom da se žalba uvaži i ukine predmet u pobijanom dijelu, ili istu preinači dosudom parničnog troška tuženoj, sve uz naknadu troška žalbe od 250,00 eura.

5. U odgovoru na žalbu tuženika, tužiteljica osporava sve navode žalbe tuženika, te poziva se na sudsku praksu Europskog suda (predmet I protiv RH) i Vrhovnog suda RH (Rev-89/2021) te traži trošak sastava odgovora na žalbu.

6. Žalbe su neosnovane.

7. Osnovan je prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer sud u presudi nije dao detaljne i potpune razloge koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje iako su provedeni svi potrebni dokazi za pravilno i potpuno utvrđenje relevantnih činjenica, te u presudi ne postoje valjani razlozi o primjeni prava, budući sud nije citirao niti jednu odredbu propisa koji je primijenio. Međutim, iz provedenih dokaza i djelomično utvrđenih činjenica koje sud navodi i koji se nalaze u spisu, mogu se utvrditi sve relevantne činjenice i one činjenice koje proizlaze iz tako utvrđenih činjenica, te je moguće dati dodatne razloge za inače pravilnu odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obeštećenje korisnika mirovina i naknadu štete. Nadalje, postoji i zabrana ponovnog ukidanja sukladno čl. 366.a stavak 1. ZPP. Stoga je ovaj sud na temelju isprava, zapisnika i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu utvrdio sve odlučne činjenice koje nisu utvrđene u razlozima presude i pravilnom primjenom prava potvrdio prvostupanjsku presudu primjenom članka 373.a ZPP.

8. Pri ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva valja poći od odredbe članka 106. stavka 1. Zakona o sudovima - pročišćeni tekst ("Narodne novine" broj 122/10., dalje: ZS) koja propisuje odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac stranci svojim nezakonitim ili nepravilnim radom. Tako bi za dosudu štete trebalo utvrditi u čemu se sastoji nezakonit i nepravilan rad suda, te da li su ispunjene posebne pretpostavke po citiranom članku i opće pretpostavke za postojanje i odgovornost za štetu.

9. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice radi naknade štete zbog nezakonitog i nepravilnog rada sudova koji je utemeljen na tvrdnjama da su sudovi Općinski Građanski sud u Zagrebu, (dalje: OGS) u predmetu P-1931/08 i Županijski sud u Zagrebu (dalje: ŽS) u predmetu Gž-7190/11 donijeli nezakonite i diskriminatorne odluke u odnosu na tužiteljicu i svojim nepravilnim i nezakonitim radom onemogućili tužiteljicu u ostvarenju prava na isplatu potpune svote obeštećenja i ostvarenju svih prava temeljem Zakona o provođenju Odluke Ustavnog suda RH od 12. svibnja 1998. (Narodne novine broj 105/04, dalje: Zakona o provođenju Odluke) i Zakona o umirovljeničkom fondu (Narodne novine broj 93/05, dalje: Zakona o umirovljeničkom fondu.) Naknadno tužiteljica prije zadnjeg održanog ročišta, u ponovljenom postupku nakon ukidanja predmeta podneskom postavlja tužbeni zahtjev radi isplate "na ime povrede prava osobnosti radi smrti majke i tužiteljice pok. ĐO koja je nastupila za vrijeme trajanja postupka radi naknade štete u razdoblju od 9 godina i prijašnjeg postupka u razdoblju od 2005. do danas“.

10. U prije spomenutom parničnom predmetu OGS tužiteljica je podnijela tužbu protiv HZMO i HPB Investa d.o.o. (umirovljeničkog fonda) radi utvrđenja prava na obeštećenje i radi isplate svote obeštećenja, te je prvostupanjski sud u cijelosti odbio oba tužbena zahtjeva, a drugostupanjski sud je djelomično odbio žalbu tužiteljice u pogledu tužbenog zahtjeva radi isplate s obrazloženjem da za isplatu razlike do pune svote obeštećenja tužiteljica nema pravni temelj - upravno rješenje nadležnog upravnog organa. U pogledu utvrđenja prava na obeštećenje drugostupanjskim rješenjem je ukinuta prvostupanjska presudu i taj dio tužbenog zahtjeva je odbačen s obrazloženjem da redovni sudovi nisu nadležni odlučivati o pravima koja se utvrđuju u upravnom postupku.

10.1. Nadalje, prije pokretanja parničnog postupka pred OGS P-1931/08, nesporno je da se tužiteljica, nakon obračuna razlike mirovine, obratila Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (dalje:HZMO) i društvu HPB Invest d.o.o i zatražila ispravak izračuna svote obeštećenja, a HZMO se dana 1. listopada 2006. izjasnio da je svota obeštećenja pravilno izračunata (čime tužiteljica smatra da je priznao nadležnost za postupanje), a kasnije su upravna tijela odlučila da nisu nadležni u postupku, prvostupanjskim rješenjem od 3. listopada 2007. (na stranici 35 spisa) i drugostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 13.prosinca 2007. (na stranici 36 spisa). Nedvojbeno je da tužiteljica nakon drugostupanjskog rješenja nije podnijela upravnu tužbu radi pobijanja konačnog upravnog rješenja.

11. Nesporno je da je tužiteljica stekla status člana Umirovljeničkog fonda s koje osnove joj je HZMO izračunao svotu obeštećenja od 821,12 kuna (obavijest HPB Invest d.o.o. od 20. studenog 2005. (stranica 13 spisa) s kojim izračunom tužiteljica nije bila zadovoljna, jer smatra da joj pripada veći iznos. Temeljno sporno pravno pitanje je pitanje nadležnosti za odlučivanje o visini obeštećenja na koju korisnici mirovina imaju pravo zbog neusklađivanja mirovina u razdoblju od 1. rujna 1993. do 31. prosinca 1998., te je nepravilno stajalište tužiteljice da takvi predmeti spadaju u nadležnost redovnih sudova.

11.1. Odredbom članka 41. stavak 2. Zakona o umirovljeničkom fondu propisano je da će korisnici mirovina iz članka 2. Zakona o provođenju Odluke koji vode upravni postupak ili upravni spor radi obeštećenja, ostvarit će pravo na obeštećenje sukladno odredbama ovog zakona. Odredbom članka 4. stavak 1. Zakona o provođenju Odluke propisano je da utvrđivanje pripadajuće razlike iz članka 3. ovog Zakona, HZMO će izvršiti za svakog korisnika mirovine po službenoj dužnosti u roku od godine dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.

11.2. S obzirom na citirane odredbe, te stajalište Vrhovnog suda RH izraženo u odluci Rev-1205/13 od 21. studenog 2017., nakon stupanja na snagu Zakona o provođenju Odluke Ustavnog suda i Zakona o Umirovljeničkom fondu, o zahtjevu korisnika mirovine za obeštećenjem zbog neusklađivanja mirovina treba odlučivati isključivo primjenom tih zakona koji su doneseni radi otklanjanja posljedica donošenja neustavnih propisa iz mirovinskog osiguranja koje je Ustavni sud ukinuo. Tužiteljica je obaviještena o članstvu u Fondu, te je upravnim aktom odlučeno o visini obeštećenja koji je nepodnošenjem tužbe Upravnom sudu RH postao pravomoćan, jer je tužiteljica odustala od sudske zaštite u postupku u kojem je odlučeno o njezinom pravu na obeštećenje.

11.3. Radi tužiteljice se navodi da se ne može pozivati na presudu Upravnog suda RH Us-4590/2008. (na stranici 69 spisa) kao sudsku praksu suprotnu izraženom stajalištu, jer se radi o drukčijem činjeničnom stanju. Tamo je upravna tužba odbijena stoga što se obeštećenje korisnika mirovine provodi putem posebnog fonda i prema posebnom zakonu (Zakon o provođenju odluke Ustavnog suda), a ne radi se o pravu iz mirovinskog osiguranja u kojem se odlučuje temeljem propisa o mirovinskom osiguranju, zbog čega je zahtjev tužiteljice odbačen koje rješenje je postalo konačno rješenjem drugostupanjskog tijela koje je odbilo žalbu tužiteljice protiv upravnog akta.

11.4. Iz svega navedenog jasno proizlazi da je presuda i rješenje Županijskog suda u Zagrebu Gž-7190/11 kojim je utvrđena nenadležnost redovnih sudova u pitanjima utvrđivanja visine obeštećenja korisnika mirovine prema naprijed citiranim zakonima, pravilna i zakonita, te ne postoji odgovornost tuženice za nepravilni i nezakoniti rad sudova sukladno članku 106. ZS.

12. Nadalje, u ponovljenom postupku nakon ukidne odluke, podneskom od 10. ožujka 2025. (stranica 357-360 spisa) pored postojećeg tužbenog zahtjeva, tužiteljica je kao pravna slijednica prijašnje tužiteljice, postavila zahtjev radi naknade štete na ime povrede prava osobnosti zbog smrti majke i tužiteljice pok. ĐO koja je nastupila za vrijeme trajanja postupka koji je trajao 9 godina. Takav novi potpuno drukčiji zahtjev nije u podnesku potkrijepljen nikakvim činjenicama nit dokazima, kao što predviđa članak 186. st. 1. ZPP.

12.1. Na prvom i jedinom ročištu održanom pred drugim sucem pojedincem dana 7. travnja 2025. (stranica 363), tužiteljica je ostala kod tužbe, a tuženik kod odgovora na tužbu, te stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, te se uopće nije raspravljalo o preinačenju tužbe postavljanjem još jednog, potpuno drukčijeg tužbenog zahtjeva. Iako se tuženik nije očitovao na podnesak kojim je tužba preinačena, za istu nije dao svoj pristanak, pa je sud trebao odlučiti da ne dopušta takvu preinaku tužbe u smislu članka 190. stavka 1. i 2. ZPP. Međutim, takva nepravilna primjena procesnih pravila nije dovela do bitne povrede postupka koja bi utjecala na meritum odluke, s obzirom da je sud odbio novopostavljeni tužbeni zahtjev kao neosnovan.

13. Iz svega navedenog proizlazi da je pravilna odluka prvostupanjskog suda o odbijanju oba tužbena zahtjeva, pa je žalba tužiteljice odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda primjenom članka 373a ZPP.

14. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilna je i odluka o parničnom trošku u točki II. izreke presude pozivom na tijek svih postupaka koje je pok. tužiteljica ĐO vodila. Naime, tuženica je odgovorna za rad upravnih tijela koja su svojim pogrešnim odlukama o nenadležnosti u upravnom postupku za odlučivanje o visini obeštećenja kod korisnika mirovine nezadovoljnih obračunom, navela prednicu tužiteljice da pokrene sudske postupke, tako da ova tužba nije lišena ikakvog sadržaja. Kada se pri tome uzme u obzir da u ovom postupku tuženicu zastupa državno odvjetništvo koje se financira iz državnog proračuna, te da su nastali troškove znatni i premašuju prvopostavljeni tužbeni zahtjev, te da je prva presuda ukinuta zbog počinjenih bitnih povreda postupka i da je postupak trajao više od 8 godina, ovaj sud smatra da razlozi pravičnosti nalažu da se odluči o tome da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, sve pozivom na postojeću sudsku praksu u sličnim postupcima (npr. rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev- 89/2021-1 od 2. ožujka 2021.)

14.1. Slijedom iznesenih razloga, žalba tuženice je odbijena kao neosnovana i potvrđena je odluka o parničnom trošku u točki II. izreke presude primjenom članka 368. stavka 1. ZPP.

15. Niti tužiteljica niti tuženica nisu uspjele žalbom osporiti presudu, a odgovor na žalbu nije bio potreban za vođenje postupka pa je odlučeno temeljem članka 166. u svezi s člankom 154. stavkom 1. i člankom 155. ZPP da stranke nemaju pravo na dosudu troška žalbenog postupka.

U Sisku, 13. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

mr. sc. Ana Beloglavec