Poslovni broj: P-246/2017-34

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska br. 31

U  I M E  R E P U B L I KE  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Đuri Drušku, u pravnoj stvari tužitelja Nacionalna memorijalna bolnica "Dr. Juraj Njavro" Vukovar, OIB: 54896856295, Županijska 35, Vukovar, kojega zastupa punomoćnik Andria Dikonić, odvjetnik u Vinkovcima, Duga 6, protiv tuženika MJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnik Davor Lazić, odvjetnik u Zagrebu, Avenija Većeslava Holjevca 40, radi isplate naknade troškova specijalizacije, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 2. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, na temelju odredbe čl. 335. st. 4. ZPP-a, 13. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku MJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tužitelju Nacionalna memorijalna bolnica "Dr. Juraj Njavro" Vukovar, OIB: 54896856295, Županijska 35, Vukovar na ime povrata troškova specijalizacije isplati iznos od 18.402,68 € (slovima: osamnaest tisuća četiristo dva eura i šezdeset osam centi), zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1. ožujka 2011. po stopi, do 31. srpnja 2015., tekućoj prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., zakonsku zateznu kamatu koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

II. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenoga zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 12.103,63 € (slovima: dvanaest tisuća sto tri eura i šezdeset tri centa), zajedno s pripadajućom kamatom.

III. Prihvaća se djelomično protutužbeni zahtjev tuženika MJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao protutužitelja te se djelomično utvrđuju ništetnima Sporazum o visini troškova specijalizacije, klasa: 112-02/11, ur.broj: 04- 08/11-01 sklopljen između stranaka 25. siječnja 2011., kao i članak 2. Sporazuma o prestanku ugovora o radu klasa: 112-02/2011, ur.br:04-08/11-01-2 od 26. siječnja 2011., glede dijela utvrđene obveze tuženika koja se odnosi na isplaćene plaće tuženiku za rad obavljen tijekom specijalizacije kod tužitelja.

IV. Odbija se kao neosnovan preostali dio protutužbenoga zahtjeva tuženika MJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao protutužitelja koji se ne odnosi na djelomično utvrđenje ništetnima Sporazuma o visini troškova specijalizacije, klasa: 112-02/11, ur.broj: 04-08/11-01 sklopljenoga između stranaka 25. siječnja 2011., kao i na članak 2. Sporazuma o prestanku ugovora o radu klasa:

112-02/2011, ur.br:04-08/11-01-2 od 26. siječnja 2011., glede dijela utvrđene obveze tuženika koja se ne odnosi na isplaćene plaće tuženiku za rad obavljen tijekom specijalizacije kod tužitelja.

V. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Tužitelj Opća županijska bolnica Vukovar i bolnica hrvatskih veterana (sada Nacionalna memorijalna bolnica "Dr. Juraj Njavro" Vukovar) je 12. listopada 2015. podni tužbu protiv tuženika MJ, radi isplate naknade troškova specijalizacije.

2. Tužitelj tvrdi u tužbi da su parnične stranke 3. lipnja 2002. sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme i kasnije anekse istog ugovora kojima je tuženik zasnovao radni odnos kod tužitelja na poslovima doktora medicine, odnosno po položenom specijalističkom ispitu na poslovima doktora specijalista opće kirurgije, zatim da su parnične stranke 25. veljače 2003. sklopile i ugovor o specijalizaciji, temeljem kojega je tuženiku odobrena specijalizacije iz opće kirurgije. Međutim, na osobni zahtjev tuženika stranke su (s primjenom od) 31. siječnja 2011. sklopile sporazum o prestanku ugovora o radu kojim je utvrđeno postojanje duga tuženika prema tužitelju u iznosu od 242.949,83 kn a što tuženik svojim potpisom prihvaća i obvezuje se vratiti dug, a također su 25. siječnja 2011. sklopile i sporazum o visini troškova specijalizacije kojim obostrano sporazumno utvrđuju postojanje duga u iznosu od 242.949,83 kn, a što predstavlja glavnicu na dan 31. siječnja 2011., koji sporazum je ovjeren i potvrđen po javnom bilježniku Bori Arambašić pod brojem OV-1001/11 27. siječnja 2011., čime je tom sporazumu priznat oblik javnobilježničkog akta. Dalje tužitelj navodi da su stranke 1. ožujka 2011. sklopile i aneks sporazuma o visini troškova specijalizacije kojim su uredili način otplate ukupnog duga i datum dospijeća duga a istoga dana su sklopile ugovor o povremenom – privremenom obavljanju poslova, a također i da je tuženik svoju obvezu odrađivanja duga izvršavao protivno odredbama ugovora, što je posljednji puta učinio u mjesecu prosincu 2012. godine, nakon čega gotovo tri godine nije uopće izvršavao svoju obvezu otplate utvrđenog duga tako da je ostao dužan tužitelju 229.849,82 kn, nakon čega je tužitelj jednostrano 9. travnja 2015. raskinuo ugovor o povremenom – privremenom obavljanju poslova sklopljen 1. ožujka 2011. i pozvao tužitelja istog dana da podmiri dospjeli a nepodmireni dug u istom iznosu, što tuženik nije učinio iako je tužitelj prihvatio prijedlog tuženika o načinu otplate preostalog duga, zbog čega tužitelj predlaže sudu da se tuženiku naloži isplata iznosa od 229.849,82 kn sa pripadajućom zateznom kamatom i parničnim troškovima.

3. U odgovoru na tužbu tuženik faktično priznaje ("ne čini prijepornim") da je ugovor o radu između stranaka raskinut u mjesecu siječnju 2011. godine a posljedično tome i da je između stranaka raskinut ugovor o specijalizaciji radi prelaska tuženika u drugu državnu ustanovu ali u cijelosti osporava da bi to bilo učinjeno na osobni zahtjev tuženika i baš nasuprot tome tvrdi da je tužitelj uvjetovao raskid ugovora o radu potpisivanjem ovakvih sporazuma s neosnovanim i neprimjereno visokim iznosom navodnog duga s osnove izdataka nastalih po osnovi specijalizacije tuženika, zatim osporava visinu potraživanja tužitelja sa tvrdnjom da je isto nedopušteno i da je takva činidba protivna Ustavu Republike Hrvatske te Zakonu o radu a time i posljedično ništetna iz razloga sukladno člancima 270. i 271. Zakona o obveznim odnosima.

4. Tuženik tvrdi da od utuženog iznosa samo iznos od 1.390,48 kn otpada na troškove specijalističkog usavršavanja kroz specijalističkog ispita a cjelokupni preostali iznos od 241.559,35 kn da otpada na isplaćene bruto plaće tuženiku i naknadu za odvojeni život od obitelji u razdoblju u kojem je tuženik radio za tužitelja i po odluci tužitelja koji mu je za to vrijeme isplaćivao plaću za obavljeni rad, koji se rad sastojao u obavljanju poslova specijalizanta u razdoblju od 25. veljače 2003. do 13. studenoga 2007., a u razdoblju od 13. studenoga 2007. pa do 31. siječnja 2011. u obavljanju poslova specijaliste kirurgije, zbog čega ove isplaćene plaće ne mogu predstavljati trošak specijalizacije i tužitelj nema pravo isplaćenu plaću tuženiku uračunati u ukupan trošak specijalizacije a ne može to predstavljati niti osnov za eventualnu naknadu štete prema tuženiku.

5. Tuženik dalje navodi da isplaćene plaće predstavljaju novčanu protuvrijednost za obavljeni rad sukladno sklopljenom ugovoru o radu i člancima 7. i 92. važećeg Zakona o radu (dalje u tekstu: ZR/14 – "Nar. nov" 93/14), kao i da je odredbom čl. 56. Ustava RH svakome zaposlenome zajamčeno pravo na zaradu.

6. Tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja zato što imovina tužitelja nije umanjena zbog isplaćenih plaća tuženiku kao naknadu za njegov rad nego je to učinjeno na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (dalje u tekstu: HZZO), kao i iz sredstava HZZO-a koji je snosio troškove specijalizacije uključujući i plaće specijalizanata, a što je učinjeno u formi refundacije troškova tužitelju od strane HZZO-a, te pokušava dvostruko naplatiti isto potraživanje u ovom slučaju od tuženika. Tuženik smatra da bi jedino HZZO bio legitimiran potraživati naknadu troškova specijalizacije od tuženika, zatim da prelaskom tuženika u drugu državnu ustanovu niti tužitelju a niti HZZO-u nije nastala šteta jer je tuženik nastavio odrađivati specijalizaciju u drugoj državnoj ustanovi, te ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije sa tvrdnjom da bi tužitelj eventualno naknadu štete koja bi mu nastala sa osnova specijalizacije tuženika mogao potraživati od pravne odnosno fizičke osobe kod koje se specijalizant ili specijalist zaposli za vrijeme trajanja obveze ostanka u radnom odnosu – onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija.

7. Zbog svega navedenog tuženik kao protutužitelj zajedno s odgovorom na tužbu podnosi i protutužbu za utvrđenje ništetnosti Sporazuma o visini troškova specijalizacije sklopljenog između stranaka 25. siječnja 2011. i članka 2. Sporazuma o prestanku ugovora o radu od 26. siječnja 2011. s tvrdnjom da su isti protivni Ustavu RH i Zakonu o radu te predlaže sudu da prihvati protutužbeni zahtjev i naloži tužitelju kao protutuženiku da nadoknadi parnične troškove tuženiku i protutužitelju.

8. U podnesku tužitelja i protutuženika zaprimljenom u ovom sudu 11. siječnja 2016. isti osporava tvrdnje tuženika iz odgovora na tužbu u cijelosti navodeći da je tuženik prihvatio pravne posljedice koje proizlaze iz sporazuma o visini troškova specijalizacije i da to odgovara njegovoj volji, zatim navodi da predmet spora jest isplata radi ispunjenja ugovora a ne utvrđenje što se uračunava u trošak specijalizacije i da tuženik za vrijeme specijalizacije nije obavljao rad za tužitelja i kod tužitelja nego u drugim ustanovama gdje se stručno usavršavao pod vodstvom mentora a nakon položenog specijalističkog ispita da je tuženik obavljao rad kod tužitelja kao specijalista (kirurgije), za koji rad mu je isplaćena plaća i koje iznose tužitelj i ne potražuje od tuženika i nije ih uračunao u dugovanje tuženika.

9. Tužitelj navodi u tom podnesku da je u ugovoru o specijalizaciji sklopljenom između stranaka 25. veljače 2003. ugovoreno da ukoliko tuženik ne ispuni sve obveze po predmetnom ugovoru isti je dužan vratiti tužitelju cjelokupni iznos utrošen tijekom specijalizacije zbog čega tužitelj nije samovoljno i neosnovano uvjetovao potpisivanje sporazuma o visini troškova specijalizacije i sporazuma o prestanku ugovora o radu.

10. Nakon provedenoga parničnog postupka, ovaj sud je donio presudu poslovni broj: 4P-955/2015-11 od 17. lipnja 2016., kojom je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja Opće županijske bolnice Vukovar i bolnice hrvatskih veterana, Vukovar, kojim je traženo da se naloži tuženiku ĐJ iz [adresa], da tužitelju na ime povrata troškova specijalizacije isplati iznos od 229.849,82 kune zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01. ožujka 2011. godine u visini od 12 % godišnje, a u slučaju promjene eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena sve do isplate, kao i sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.571,00 kuna (točka I izreke). Istom presudom u cijelosti je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika ĐJ iz [adresa], pa je utvrđeno da su ništetni Sporazum o visini troškova specijalizacije, klasa: 112-02/11, ur. broj:04-08/11-01 sklopljen između stranaka dana 25. siječnja 2011. godine, kao i članak 2. Sporazuma o prestanku ugovora o radu klasa:112-02/2011, ur.br:04-08/11-01-2 od 26. siječnja 2011. godine (točka II izreke). O troškovima postupka je odlučeno na način da je naloženo tužitelju da tuženiku isplati iznos od 16.725,00 kuna sa zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počevši od 17. lipnja 2016. godine do isplate (točka III izreke), a sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 10.275,00 kuna tuženik je odbijen (točka IV izreke).

11. Protiv označene presude od 17. lipnja 2016. žalbu je izjavio tužitelj, povodom koje žalbe je Županijski sud u Bjelovaru rješenjem poslovni broj: Gž R- 380/2016-2 od 2. ožujka 2017. uvažio tužiteljevu žalbu te je ukinuo označenu presudu od 17. lipnja 2016., a predmet je vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

12. U obrazloženju označenoga rješenja od 2. ožujka 2017. Županijski sud u Bjelovaru je naveo slijedeće: "Naime, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno:

-da je tuženik bivši zaposlenik tužitelja, odnosno da je tuženik kod tužitelja bio zaposlen temeljem ugovora o radu zaključenog 03.06.2002. godine i aneksa tog ugovora od 13.11.2007. godine,

-da su stranke dana 25.02.2003. godine zaključile ugovor o specijalizaciji temeljem kojeg je tuženiku odobrena specijalizacija iz opće kirurgije i da je tuženik položio specijalistički ispit nakon čega je od 13.11.2007. godine nastavio kod tužitelja raditi kao liječnik specijalist,

-da je tuženik bio u radnom odnosu kod tužitelja do 31.01.2011. godine kada mu je radni odnos prestao temeljem Sporazuma o prestanku ugovora o radu zaključenog dana 26.01.2011. godine, čime je tuženik nakon završene specijalizacije odradio kod tužitelja staž od 3 godine, 2 mjeseca i 26 dana,

-da su stranke dana 25. siječnja 2011. godine zaključile Sporazum o visini troškova specijalizacije koji je dana 27.01.2011. godine solemniziran po javnom bilježniku,

-da je navedenim sporazumom utvrđena visina (724.177,90 kuna) troškova specijalizacije tuženika, i visina tuženikova duga s tog osnovan na dan 31.01.2011. godine u iznosu od 242.948,83 kune,

-da su stranke dana 01.03.2011. godine sklopile Aneks sporazuma o visini troškova specijalizacije kojim se je tuženik obvezao dug s osnova troškova specijalizacije u iznosu od 242.948,83 kune podmiriti radom za tužitelja najmanje jednom mjesečno u skladu sa Ugovorom o povremenom – privremenom obavljanju poslova zaključenim dana 01.03.2011. godine,

-da se ukupno utvrđeni trošak (724.177,90 kuna) specijalizacije odnosi na trošak isplaćenih plaća tuženiku tijekom specijalizacije u iznosu od 692.177,90 kuna, na trošak polaganja specijalističkog ispita u iznosu od 2.000,00 kuna, i na trošak isplaćene naknade za odvojeni život u iznosu od 30.000,00 kuna.

Nadalje, tuženik je u spis predmeta priložio izviješća o financijskom poslovanju Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje za 2003., 2004., 2005., 2006. i 2007. godinu (list 38 – 46), tj. za vremensko razdoblje u kojem je tuženik bio na specijalizaciji, i iz tih izviješća vidljivi su podaci o tom poslovanju – svi prihodi (primici) te svi rashodi (izdaci) HZZO-a, a kao stavka u rashodima navodi se i „Specijalizacije i pripravnici“. U pravu je tužitelj kada u žalbi tvrdi da je sud na temelju uvida u navedena izviješća izveo pogrešan zaključak da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati trošak specijalizacije tuženika, odnosno da taj trošak nije podmirio tužitelj već da je taj trošak podmiren od strane HZZO-a. Naime, pri izvođenju navedenog zaključka (pogrešnog) sud prvog stupnja je ispustio iz vida nesporne činjenice o načinu financiranja bolnica kao javnih ustanova, tj. da se javne bolnice primarno financiraju sredstvima iz proračuna, tj. da su one proračunski korisnici te da u ukupnim prihodima bolnice glavninu (više od 80 %) čine sredstva iz proračuna (državnog i lokalnih), s tim da u tim proračunskim prihodima glavninu prihoda čine sredstva doznačena od HZZO-a, a u preostalom (manjem) dijelu izvor financiranja javnih bolnica su drugi (izvanproračunski) prihodi – prihodi od prodaje roba i proizvoda i pruženih usluga, donacije, prihodi od pristojbi, prihodi od imovine i dr.. Dakle, nesumnjivo je da je i tužitelj, kao javna bolnica, u spornom razdoblju imao doznaku novčanih sredstava od srane HZZO, koja sredstava su korištena, između ostalog, i za isplatu plaća specijalizantima te za podmirivanje drugih troškova njihove specijalizacije – no ta sredstva predstavljaju prihod tužitelja kao korisnika proračunskih sredstava u svome financiranju. Konačno, nema spora da je tuženik bio zaposlenik tužitelja, odnosno da je tuženikov poslodavac bio tužitelj a ne HZZO, pa je slijedom toga isplate plaća tuženiku vršio on a ne HZZO, pri čemu nije od utjecaja iz kojeg izvora financiranja su pribavljena sredstva za te isplate.

Prema tome, pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da bi zbog navedenih razloga

– zbog toga što trošak specijalizacije tuženika nije trošak tužitelja već trošak HZZO-a

– bili ništetni Sporazum o visini troškova specijalizacije i čl.2. Sporazuma o prestanku ugovora o radu, sve to u smislu odredbe čl.322.st.1. ZOO/05, i da zbog navedenih razloga tužitelju ne pripada pravo potraživati troškove specijalizacije od tuženika. Međutim, u odgovoru na tužbu tuženik je, prilikom isticanja ništetnosti navedenih sporazuma, ukazivao na odredbe čl.270. i čl.271. ZOO/05 ističući da je visina troškova utvrđena u nepripadnom iznosu, odnosno da je kao trošak specijalizacije utvrđena i plaća koja je tuženiku isplaćena za njegov rad tijekom specijalizacije što ne može biti trošak specijalizacije jer bi to bilo u protivnosti sa odredbama radnog zakonodavstva kojima je propisano pravo radnika na plaću za izvršeni rad. Navedeni prigovor tuženika, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja je osnovan, a sud prvog stupnja ga nije uopće raspravio niti je za njegovu ocjenu utvrđivao odlučne činjenice. Naime, odredbom čl.270.st.1. ZOO/05 propisano je da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, a odredbom čl.271. istog zakona je propisano da je činidba nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.

Nadalje, odredbom čl.5.st.1. Zakona o radu (NN broj 149/09 i dr. – dalje:ZR/09), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnih sporazuma, propisano je da je poslodavac obvezan radniku dati posao i za obavljeni rad mu isplatiti plaću, odredbom čl.84.st.1. istog zakona je propisano da se plaća isplaćuje radniku nakon obavljenog rada, a odredbom čl.88.st.1. da poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika bilo koje svoje potraživanje prema radniku naplatiti iz plaće ili dijela plaće radnika. Dakle, temeljno pravo radnika iz radnog odnosa je pravo na plaću za rad koji je on obavio za svoga poslodavca.

Polazeći od naprijed navedenih odredbi radnog zakonodavstva i odredbi čl.270.st.1. i čl.271. ZOO/05, u pravu je tuženik da iznosi koje je tužitelj tuženiku isplatio kao plaću za onaj rad koji je tuženik obavio tijekom specijalizacije za tuženika kao svoga poslodavca ne mogu biti predmet potraživanja s osnova troškova specijalizacije, odnosno utvrđena obveza na povrat tih isplaćenih plaća predstavlja nedopuštenu činidbu u smislu navedenih zakonskih odredbi. Iz stanja predmetnog spisa proizlazi podatak o vremenu trajanja tužiteljeve specijalizacije, ali i to da tuženik nije svu specijalizaciju obavio kod tužitelje već da je dio specijalizacije tuženik obavljao i u drugim bolnicama (KB „Sestre milosrdnice“ Zagreb, Klinička bolnica Osijek), što znači da tuženik tijekom specijalizacije nije rad obavljao samo i isključivo za svoga poslodavca (tužitelja). Plaće koje je tužitelj isplatio tuženiku u vremenskom razdoblju kada je specijalizaciju obavljao u drugim bolnicama (kada nije radio za svog poslodavca) predstavljaju trošak specijalizacije koji je tužitelj ovlašten potraživati od tuženika, slijedom čega taj trošak se ne može smatrati nedopuštenom činidbom u smislu odredbi čl.270.st.1. i čl.271. ZOO/05. Dakle, iz navedenog bi proizlazio zaključak o djelomičnoj ništetnosti navedenih sporazuma – i to samo glede dijela utvrđene obveze tuženika koja se odnosi na isplaćene plaće tuženiku za rad obavljen tijekom specijalizacije kod tužitelja, no sud prvog stupnja u do sada provedenom postupku nije utvrđivao, niti je utvrdio u kojem vremenskom razdoblju je tuženik odobrenu specijalizaciju obavljao kod tužitelja i u kojem iznosu mu je isplaćena plaća za taj rad, odnosno u kojem vremenskom razdoblju je rad tijekom specijalizacije obavljao u drugim bolnicama te u kojem iznosu mu je isplaćena plaća za taj njegov rad.".

13. U ponovljenom postupku održano je ročište za glavnu raspravu 17. listopada 2023., na koju su pristupili punomoćnici stranaka.

14. Na navedenoj raspravi punomoćnik tužitelja izjavio je kako ostaje pri tužbi, tužbenome zahtjevu te svim navodima iznesenim tijekom parnice. Punomoćnik tuženika naveo je kako ostaje pri navodima odgovora na tužbu, kao i pri svim navodima iznesenim tijekom parnice. Sud je usvojio dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, na okolnost visine predmetnog duga, odbio je dokazni prijedlog tuženika za saslušanje tuženika, na sporne okolnosti, jer je isti već saslušan na ročištu održanome 11. svibnja 2016. te je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka LJ, dr. med., [adresa], na okolnost jesu li s drugim liječnicima povodom istovjetnih potraživanja sklapani izvansudski sporazumi, jer izvođenje istoga ne bi utjecalo na drugačije rješavanje ove pravne stvari.

15. Rješenjem poslovni broj: P-246/2017-22 od 25. listopada 2023. ovaj sud je odredio izvođenje dokaza financijsko-računovodstvenim vještačenjem, a za vještaka je određen Krešimir Strmotić, dipl. oec., Zvonarska 46, Vinkovci, stalni sudski vještak financijsko - računovodstvene struke. Zadatak vještaka je bio utvrditi koliko iznosi visina predmetnoga duga tuženika prema tužitelju. Pri utvrđivanju takvoga iznosa, vještak će uzeti u obzir podatke o vremenu trajanja tuženikove specijalizacije, koji proizlaze iz stanja spisa (kao što je npr. dokumentacija koja prileži spisu te iskaz tuženika s ročišta glavne rasprave održanoga 11. svibnja 2016.) te od činjenice da tuženik nije svu specijalizaciju obavio kod tužitelja, već da je dio specijalizacije tuženik obavljao i u drugim bolnicama. Slijedom iznesenoga, vještak će u nalazu i mišljenju utvrditi iznose plaća koje je tužitelj isplatio tuženiku u vremenskom razdoblju kada je specijalizaciju obavljao u drugim bolnicama (kada nije radio za svoga poslodavca), koji iznosi predstavljaju trošak specijalizacije koji je tužitelj ovlašten potraživati od tuženika. Prilikom postavljanja zadatka vještaku, ovaj sud imao je u vidu uputu Županijskoga sud u Bjelovaru iz gore citiranoga rješenja poslovni broj: Gž R-380/2016-2 od 2. ožujka 2017.

16. Vještak Krešimir Strmotić je u spis 9. siječnja 2025. dostavio nalaz i mišljenje, u kojemu je nakon iscrpne analize cjelokupne dokumentacije i računskih operacija navedenih u tome nalazu, a sukladno zadatku suda iz označenoga rješenja od 25. listopada 2023., iznio mišljenje kako obveza tuženika prema tužitelju iznosi 138.654,99 kn odnosno 18.402,68 €.

17. Podneskom od 18. veljače 2025. tuženik je naveo kako nije suglasan s nalazom i mišljenjem vještaka, zbog prigovora pravne prirode, odnosno jer obveza vraćanja isplaćene bruto plaće predstavlja povredu prava na zaradu, što proizlazi iz mjerodavne sudske prakse.

18. Dana 2. prosinca 2025. u ovoj pravnoj stvari održano je ročište glavne rasprave, na koje su pristupili punomoćnici stranaka i na kojemu je izveden dokaz saslušanjem Krešimira Strmotića, dipl. oec., stalnoga sudskog vještaka financijsko - računovodstvene struke.

19. Isti je iskazao kako slijedi: "U cijelosti ostajem pri svom pisanom nalazu i mišljenju. Nalazu i mišljenju nemam ništa novoga za dodati. To je sve što imam za izjaviti.“. Punomoćnik tužitelja nije imao pitanja za vještaka.

20. Na pitanje punomoćnika tuženika, vještak izjavljuje: "U nalazu i mišljenju obvezu tuženika iskazao sam u bruto iskazu od 138.654,99 kn odnosno 18.402,68 eura, odnosno s doprinosima na plaću plus naknadu za odvojeni život i trošak specijalističkog ispita. Navedeni iznos na ovoj raspravi ne mogu staviti na neto iznos, jer sam upućen da iskažem trošak odnosno iznos plaće, a plaća se smatra bruto iznosom s tim da sam uključio doprinose na plaću, koji su sastavni dio troška plaće. Ako se iskazuje trošak isplate plaće tada se ne utvrđuje neto iznos.". Na pitanje punomoćnika tuženika ako iz ukupnoga troška specijalizacije oduzmemo dio koji otpada na bruto plaće s doprinosima za plaće te uključimo cjelokupni preostali dio što su 26.000,00 kuna naknade za odvojeni život te 2.000 kuna naknade za trošak specijalističkoga ispita koliko bi taj iznos ukupno iznosio, vještak odgovara kako taj iznos iznosi 28.000,00 kuna. Na daljnje pitanje punomoćnika tuženika ako je od toga ukupnog iznosa od 28.000,00 kuna neodrađeno 30,4762 % koliko bi taj iznos iznosio, vještak odgovara kako taj iznos iznosi 8.533,34 kn. Na daljnje pitanje punomoćnika tuženika ako bi od toga iznosa od 8.533,34 kn oduzeli iznos koji je u skladu s ugovorom o dijelu potrebno umanjiti a to je iznos od 13.100,01 kuna koliki bi bio konačni iznos, vještak odgovara: "Potvrđujem da 30,4762% od 28.000,00 kuna predstavlja 8.533,34 kune što je manje evidentno od iznosa po ugovoru o dijelu koji iznosi 13.100,01 kuna ne ulazeći u pravnu osnovu takvog izračuna. Ovaj izračun temelji se na pretpostavci, a koja predstavlja pravno pitanje, da nisu uračunate bruto plaće s doprinosima na plaću kao obveza tuženika prema tužitelju, a što sam sve iskazao u svom nalazu i mišljenju pri kojem ostajem.".

21. Na ročištu glavne rasprave održanome 2. prosinca 2025. su izvedeni dokazi čitanjem svih isprava priloženih u sudski spis, čitanjem iskaza tuženika i protutužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja na ročištu glavne rasprave održanom 11. svibnja 2016. te čitanjem iskaza stalnoga sudskog vještaka Krešimira Strmotića s ročišta glavne rasprave od 2. prosinca 2025., nakon čega je glavna rasprava zaključena.

22. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 25/13., dalje: ZPP), sud je našao da je tužbeni zahtjev tužitelja u djelomično osnovan, a protutužbeni zahtjev tuženika kao protutužitelja je također djelomično osnovan, sve kako je presuđeno pod točkama I.,

II., III. i IV. izreke ove presude.

23. Sukladno odredbi članka 270. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05. i 41/08., dalje: ZOO) kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

24. Prema odredbi članka 271. ZOO-a činidba je nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.

25. U skladu s odredbom članka 5. stavka 1. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 149/09.) poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

26. Člankom 84. stavkom 1. Zakona o radu propisano je da se plaća isplaćuje nakon obavljenog rada.

27. Odredbom članka 88. stavka 1. Zakona o radu propisano je kako poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskratom isplate plaće ili nekoga njezinog dijela, odnosno uskratom isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće.

28. Rješavajući ovu parničnu stvar, ovaj sud je pošao od utvrđenja Županijskoga suda u Bjelovaru, izraženih u rješenju toga suda poslovni broj: Gž R-380/2016-2 od 2. ožujka 2017. (čl. 377. st. 2. ZPP-a), kao i utvrđenja iznesenih u odluci Ustavnoga suda RH broj: U-III/2405/2022 od 11. srpnja 2023.

29. Naime, ovaj sud je, jednako kao i Županijski sud u Bjelovaru te Ustavni sud RH, utvrdio kako su osnovani navodi tuženika da iznosi koje je tužitelj tuženiku isplatio kao plaću za onaj rad koji je tuženik obavio tijekom specijalizacije za tuženika kao svoga poslodavca ne mogu biti predmet potraživanja s osnova troškova specijalizacije, odnosno utvrđena obveza na povrat tih isplaćenih plaća predstavlja nedopuštenu činidbu u smislu gore navedenih zakonskih odredbi, kao i povredu prava na zaradu koje je zajamčeno člankom 55. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.).

30. Iz stanja spisa proizlazi podatak o vremenu trajanja tuženikove specijalizacije, ali i to da tuženik nije svu specijalizaciju obavio kod tužitelja već da je dio specijalizacije tuženik obavljao i u drugim bolnicama, što znači da tuženik tijekom specijalizacije nije rad obavljao samo i isključivo za svoga poslodavca (tužitelja).

31. Plaće koje je tužitelj isplatio tuženiku u vremenskom razdoblju kada je specijalizaciju obavljao u drugim bolnicama (kada nije radio za svog poslodavca) predstavljaju trošak specijalizacije koji je tužitelj ovlašten potraživati od tuženika, slijedom čega taj trošak se ne može smatrati nedopuštenom činidbom u smislu odredbi čl. 270. st. 1. i čl. 271. ZOO-a.

32. Dakle, iz navedenog bi proizlazio zaključak o djelomičnoj ništetnosti navedenih sporazuma – i to samo glede dijela utvrđene obveze tuženika koja se odnosi na isplaćene plaće tuženiku za rad obavljen tijekom specijalizacije kod tužitelja.

33. Ovaj sud je, postupajući po uputi drugostupanjskoga suda, u ponovljenom postupku utvrdio, iz spisu dostavljenih isprava i iz iskaza samoga tuženika, u kojem vremenskom razdoblju je tuženik odobrenu specijalizaciju obavljao kod tužitelja te u kojima je rad tijekom specijalizacije obavljao u drugim bolnicama, a potom je financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrdio iznose isplaćene plaće za taj rad.

34. Tako je financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno kako obveza tuženika prema tužitelju iznosi 138.654,99 kn odnosno 18.402,68 €.

35. Prigovori tuženika na izvršeno vještačenje su pravne naravi, odnosno tuženik smatra kako obveza vraćanja isplaćene bruto plaće predstavlja povredu prava na zaradu.

36. Takve prigovore pravne naravi sud je već otklonio ranije u obrazloženju ove presude, pozivajući se na utvrđenja Županijskoga suda u Bjelovaru, izraženih u rješenju toga suda poslovni broj: Gž R-380/2016-2 od 2. ožujka 2017. (čl. 377. st. 2. ZPP-a), kao i utvrđenja iznesenih u odluci Ustavnoga suda RH broj: U-III/2405/2022 od 11. srpnja 2023.

37. Stoga ostali navodi stranaka nisu od utjecaja na drukčije rješavanje ove pravne stvari.

38. O zateznoj kamati odlučeno je na temelju odredbe članka 29. stavka 1. ZOO-a, tako da je naloženo tuženiku da isplati tužitelju zateznu kamatu počevši od dana dospijeća predmetnoga duga 1. ožujka 2011., koji dan je utvrđen Aneksom sporazuma o visini troškova specijalizacije. Naime, dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate te dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje u smislu članka 183. stavka 1. ZOO-a.

39. O stopi zakonske zatezne kamate odlučeno je primjenom odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a.

40. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 151. i 154. ZPP-a.

41. Sud je utvrdio kako je tužitelj u ovome parničnom postupku glede osnove tužbenoga zahtjeva uspio s 50 % (nije uspio s osnovom koja se odnosi na isplaćene bruto plaće dok je tuženik odobrenu specijalizaciju obavljao kod tužitelja, dok je uspio s osnovom glede rada tuženika tijekom specijalizacije u drugim bolnicama), a glede iznosa tužbenoga zahtjeva je uspio 65,77 % (tražio je isplatu iznosa od 30.506,31 €, a dosuđeno mu je 18.402,68 €). Tuženik je s protutužbenim zahtjevom također uspio s 50 % (prihvaćen je djelomično protutužbeni zahtjev tuženika MJ kao protutužitelja te su djelomično utvrđene ništetnima Sporazum o visini troškova specijalizacije, klasa: 112-02/11, ur.broj: 04-08/11-01 sklopljen između stranaka 25. siječnja 2011., kao i članak 2. Sporazuma o prestanku ugovora o radu klasa: 112- 02/2011, ur.br:04-08/11-01-2 od 26. siječnja 2011., glede dijela utvrđene obveze tuženika koja se odnosi na isplaćene plaće tuženiku za rad obavljen tijekom specijalizacije kod tužitelja, dok je odbijen kao neosnovan preostali dio protutužbenoga zahtjeva tuženika MJ kao protutužitelja koji se ne odnosi na djelomično utvrđenje ništetnima Sporazuma o visini troškova specijalizacije, klasa: 112-02/11, ur.broj: 04-08/11-01 sklopljenoga između stranaka 25. siječnja 2011., kao i na članak 2. Sporazuma o prestanku ugovora o radu klasa: 112-02/2011, ur.br:04-08/11-01-2 od 26. siječnja 2011., glede dijela utvrđene obveze tuženika koja se ne odnosi na isplaćene plaće tuženiku za rad obavljen tijekom specijalizacije kod tužitelja).

42. Prema tome, a imajući u vidu odredbu članka 154. stavka 2. ZPP-a, sud je utvrdio kako je tužitelj u predmetnoj parnici uspio 57,89 % (50 + 65,77 = 115,77 ÷ 2 = 57,89), dok je tuženik uspio s 42,11 % (100 – 57,89 = 42,11).

43. Kako su, slijedom iznesenoga, parnične stranke u ovoj parnici djelomično uspjele u približno jednakim dijelovima, sud je odredio kako svaka stranka snosi svoje troškove u smislu odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a te je stoga odlučio kao pod točkom V. izreke presude.

44. Slijedom iznesenoga, sud je odlučio kao u izreci presude.

U Vukovaru 13. siječnja 2026.

Sudac

Đuro Druško

Uputa o pravnome lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnome županijskom sudu. Žalba se izjavljuje pismeno u 3 (tri) istovjetna primjerka putem ovoga suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka otpravka presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (čl. 335. st. 9. ZPP-a). U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju, putem punomoćnika

2. Tuženiku, putem punomoćnika

3. Kalendar 30 dana