REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4437/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja UN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i Partneri d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 16. prosinca 2025., u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja ZN, odvjetničkog vježbenika i zamjenika punomoćnika tuženika IN, odvjetničkog vježbenika, dana 13. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 3209714122 od 13.06.2007. sklopljenog između tužitelja UN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, a koja:

- u dijelu čl. 2. glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.''

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju UN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 196,61 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 30.06.2025. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju UN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 333,23 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 30.06.2025. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 918,68 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 13. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom kao kreditorom dana 13.6.2007. sklopio Ugovora o kreditu broj: 3209714122 po kojem mu je tuženik odobrio i isplatio kunsku protuvrijednost iznosa od 22.302,12 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Odredbom dijela čl. 2. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, među čime je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (tzv. ulazna naknada). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1 i st. 2 i čl. 82., alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 1.481,34 kn (196,61 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu tužitelja. Tužitelj ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da se radi o nepoštenim odredbama te se poziva na odluke broj Rev-673/2023-2 od 13.2.2024., Revd-1974/2023-2 od 14.6.2023, Revd-1601/2024-2 od 30.4.2024. te u predmetu Rev-1035/2024-2 od 6.11.2024., kao i sud EU u predmetima: C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C- 252/19. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud utvrdi da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 3209714122 od 13.6.2007. u dijelu čl. 2. glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.'', da naloži tuženiku da mu isplati iznos od 196,61 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počevši od 30.6.2025., iznos uglavničenih zakonskih zateznih kamata na glavnicu u iznosu od 333,23 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počevši od 30.6.2025., kao i parnični trošak uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od presuđenja pa do isplate. Tužitelj uz tužbu kao dokaze prilaže potvrdu tuženika o naplaćenoj naknadi za obradu zahtjeva u iznosu od 1.481,34 kn i Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbe i osnovanost tužbenog zahtjeva. Ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. Ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza da je potošač. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Ugovorna odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ukazuje i na odredbu čl. 55 st. 2 ZZP-a, kojom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

3. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Iz navedenog proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Poziva se na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (ON protiv CIB Bank Zrt.) u kojoj je, odgovarajući na postavljeno pitanje koje glasi:" “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?”, Sud EU navodi da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Tuženik nadalje ističe da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom, kao i da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade.

4. U odnosu na tužiteljev zahtjev za isplatu uglavničenih zateznih kamata u iznosu od 333,23 EUR na koji dalje zahtijeva isplatu procesnih kamata koje teku od dana 30. 6. 2025. do isplate tuženik ističe kako visina ovako postavljenog tužbenog zahtjeva nije sporna, ali je sporna osnovanost. Naime, tužitelj potražuje procesne kamate na uglavničene zatezne kamate, zanemarujući činjenicu kako glavna tražbina još uvijek egzistira. O takvom činjeničnom stanju Vrhovni sud je zauzeo stav u dvije revizijske odluke (Rev 1173/2015 od 7.5.2019. i Rev 2364/2017 od 9.6.2021.) u bitnome ističući kako tužitelj nema pravo potraživati procesne kamate na uglavničene zatezne kamate, sve dok nije podmireno glavno potraživanje: „Pravo na podnošenje zahtjeva za isplatu dospjele zatezne kamate, koja je obračunata i izražena u apsolutnom iznosu, kao i pravo na postavljanje zahtjeva za plaćanje procesne zatezne kamate, u smislu čl. 31. st. 2. ZOO, vezano je uz prestanak glavne tražbine na koju se odnosi obračunata i u apsolutnom iznosu utužena kamata. (presuda VSRH br. Rev 1173/2015 od 7.5.2015.). „Zatezne kamate se mogu utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, ali od dana tužbe na njih ne teku procesne kamate jer zatezne kamate i dalje teku na glavno potraživanje. Zabrana anatocizma po Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 - dalje: ZOO/91) koji je bio na snazi do stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO/05), određivala je da zatezne kamate ne teku na dospjele, a neisplaćene ugovorne ili zatezne kamate (čl. 279.), dok odredba čl. 31. st. 1. ZOO/05, koja se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari, a kojom je uređeno pitanje kamata na kamate sada određuje isključivo zabranu anatocizma u odnosu na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate. Međutim, navedena odredba ne povlači za sobom da dospjele zatezne kamate na dugovane iznose ne bi bilo moguće zahtijevati u apsolutnom iznosu uz glavni dug. Zbog navedenog, materijalno pravo iz čl. 31. st. 1. ZOO/05, prilikom donošenja pobijane presude pogrešno je primijenjeno kada je odbijen dio tužbenog zahtjeva na ime dospjelih zateznih kamata izraženih u apsolutnom iznosu, dok je pravilno odbijen zahtjev za zatražene zatezne kamate na taj iznos, pa je pobijani dio presude valjalo preinačiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude (čl. 395. st. 1. ZPP).“(presuda VSRH posl.br. Rev 2364/2017 od dana 9.6.2021. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare jer je sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 2007. pa je do podnošenja tužbe proteklo više od 18 godina što čini potraživanje tužitelja u zastari. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. Tuženik kao dokaz uz odgovor na tužbu prilaže obrazac tuženika o obveznim radnjama pri odobravanju kredita.

5. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženikovim navodima iz odgovora na tužbu se u cijelosti protivi kao neosnovanima. Vezano uz osporavanje dijela zahtjeva koji se odnosi na isplatu uglavničenih zateznih kamata tužitelj se poziva na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzet u odluci broj Rev-327/2013 od 6.3.2019. koji glasi:" “Prema shvaćanju ovoga suda, zatezne kamate imaju obilježje akcesornosti jer nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. Dok glavna obveza (glavni dug) ne bude ispunjen, tj. dok glavni dug ne bude plaćen, zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su od njega i čine cjelinu s glavnim dugom. To proizlazi iz čl. 160. st. 2. ZOO. Tek nakon podmirenja glavne novčane tražbine, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju, obračunavaju se u apsolutnom iznosu i kao za glavnu tražbinu, radi njihove isplate, može se podnijeti tužba sudu radi ostvarivanja prava na tzv. procesne kamate (čl. 31. st. 2. ZOO). Međutim, ako se zahtijeva obračunata kamata za određeno razdoblje dugovanja bez procesnih kamata - jer zatezna kamata i dalje teče na glavnicu koja nije plaćena, onda nije riječ o osamostaljivanju kamate, već jednostavno o drugačijem načinu njenog izražavanja jer umjesto opisnog „koje teku od (…) do (…) po stopi (…)“, nema nikakve zapreke izraziti je kao kapitaliziranu (izraženu u apsolutnom iznosu za to određeno razdoblje). Za postojanje (zabranjenog) anatocizma nije odlučan način na koji je zatezna kamata izražena, već nemogućnost da se na tu kamatu (neovisno kako je izražena) zahtijeva daljnja (procesna) kamata prije nego je glavnica plaćena. Konačno, i ovaj revizijski sud je takvo shvaćanje izrazio u svojim odlukama. Tako u odluci II Rev 187/1999-2 od 22.svibnja 2003., navodi: „(…) pravilan je pravni stav nižestupanjskih sudova, da se procesne (zatezne) kamate iz čl. 279. st. 2. ZOO na dospjele zatezne kamate ne mogu zahtijevati sve dok ne prestane glavno novčano potraživanje iz kojega proizlaze zatezne kamate, pa i kad su zatezne kamate obračunate i utužene u apsolutnom iznosu uz glavni dug (...) Zatezne kamate se mogu utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, ali od dana tužbe na njih ne teku procesne kamate, jer zatezne kamate i dalje teku na glavno potraživanje.“

6. Tužitelj ističe da je nedvojbeno da mu je tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) odredbe tužiteljevog Ugovora o kreditu imaju smatrati onim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetnih odredbi. U odnosu na nepoštenost dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu tužitelj ističe da iste protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom da su ugovorene bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima. Nejasno je na temelju čega je tuženik naplatio upravo navedene postotke iznosa kredita te na čemu uopće temelji takvu poslovnu praksu, osim da sasvim nepošteno iskoristi situaciju na strani potrošača koji je zainteresiran za kreditiranje te mu paušalno odredi potpuno neosnovanu naknade. Tuženik se uopće ne trudi prikazati strukturu i visinu navodnih troškova koje ima prilikom obrade kredita, koji troškovi bi trebali opravdati naplaćivanje određene naknade od korisnika kredita, a sve očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova u tom pogledu uopće nema. Odobravanje kredita dio je redovnog poslovanja tuženika kojim stvara profit putem raznih opravdanih instrumenata poslovanja (naplaćivanje kamata i sl.), dok razne ulazne i izlazne naknade svakako nisu takav opravdan instrument koji ima stvarno pokriće u poslovanju tuženika, već služe isključivo nastojanju da se na nepošten način ostvari materijalna korist. U odnosu na navode o Direktivi 93/13 tužitelj ističe da u presudi C- 567/20 Sud EU nije ni na koji način utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavati odredbe Ugovora o kreditu, kako to neosnovano tvrdi tuženik. Neosnovan je i prigovor zastare obzirom da rok zastare počinje teći od utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredbi. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici od 30.1. 2020. broj Su-IV-47/2020, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile ili na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7. Tuženik paušalno prigovara statusu potrošača korisnika kredita s obzirom da se radi o konvertiranom ugovor o kreditu, tako je u potpunosti nepotrebno raspravljati o statusu potrošača korisnika kredita. Po samom slovu Zakona o potrošačkom kreditiranju, konverzija je propisana za potrošačke kredite što znači da je tuženik provođenjem same konverzije priznao i svojim potpisom potvrdio i ''zapečatio'' svojstvo potrošača korisnika kredita. U suprotnom da nije tako, kako tuženik sada tvrdi, radilo bi se o izravnom kršenju samog Zakona o potrošačkom kreditiranju jer bi to značilo kako je tuženik ponudio i proveo konverziju kredita osobi koja navodno nije bila potrošač, što je uznemirujuća i alarmantna novonastala činjenica koju bi trebalo prijaviti regulatornim i nadzornim tijelima. Status potrošača utvrđuje se uvidom u ugovor o kreditu iz kojeg je vidljiva namjena za koju je korisnik kredita kao fizička osoba s tuženikom zaključio ugovor o kreditu te nije vidljivo kako je navedeni ugovor zaključio u poslovne svrhe. Korisnik kredita je kredit digao radi zadovoljavanja svakodnevnih životnih potreba pa je jasno kako je ugovor o kreditu potrošački ugovor, zaključen izvan trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti korisnika kredita. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik je ostao kod navoda iz odgovora na tužbu i svih istaknutih prigovora. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita koju mu je tuženik naplatio na temelju odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209724122 od 13.6.2007. Nije sporno da je na ime jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva tuženik dana 18.6.2007. naplatio tužitelju iznos od 196,61 EUR / 1.481,34 kn.

Sporno je ima li tužitelj status potrošača. Sporno je je li ugovorna odredba po kojoj je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, bila lako uočljive, nedvosmislene, razumljive i jasno prezentirana tužitelju od strane službenika tuženika. Sporno je i je li o njima tužitelj uopće mogao pregovarati sa tuženikom ili ga je tuženik davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj . Sporno je i je li primjenom ugovorne odredbe iz čl. 2 Ugovora o kreditu i naplatom iznosa od ukupno 196,61 EUR tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Sporno je ima li tužitelj pravo na isplatu uglavničene zatezne kamate te je li nastupila zastara utužene tražbine.

9. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i saslušanjem tužitelja. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25 u nastavku ZPP-a) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Tužitelj UN u svom iskazu navodi da je kod tuženika podigao kredit za kupnju motornog vozila. Auto je kupio u auto kući Roca u Savskoj ulici, radilo se o Renault Meganu karavanu, trebao mu je veći auto za potrebe obitelji. Nije imao u vlasništvu firmu niti obrt, auto se koristio isključivo za svakodnevne obiteljske potrebe. U auto kući je obavio sve potrebno za dobivanje tog kredita, koliko se sjeća u banku nije niti odlazio. Bilo mu je bitno da mu kredit bude odobren i to za onaj iznos kolika je bila cijena auta. U auto kući je potpisivao sve papire, tamo mu nitko nije posebno pojašnjavao ugovorne odredbe. Vodio je računa da je u ugovoru naveden iznos kredita i rok plaćanja koji su dogovorili.

11. Na temelju iskaza tužitelja koji sud prihvaća kao iskren i vjerodostojan te odredbe čl.6 predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da je namjena kredita kupnja vozila marke Renault, sud sa sigurnošću utvrđuje da tužitelj ima status potrošača tj. da je kao fizička osoba sklopio pravni posao sa tuženikom i da djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, sve sukladno čl. 3 st. 1 ZZP-a (NN 96/2003). Dakle, tužitelj ispunjava oba kumulativno postavljena uvjeta: 1. radi se o fizičkoj osobi i 2. sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

12. Povezujući opisani iskaz sa spornom ugovornom odredbom čl. 2, ali i izgledom čitavog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3209724122 od 13.6.2007. sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika te da se o sadržaju spornih odredbi nije niti moglo pojedinačno pregovarati. Posebno na to ukazuje nesporna okolnost da tužitelj niti nije odlazio u banku već je sve potrebno vezano uz predmetni ugovor obavio u auto kući. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Tuženik na kojem je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora kojom je određena obveza korisnika kredita na plaćanje naknada i svih ostalih troškova u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po tom ugovoru, pojedinačno pregovaralo, svrhu i parametre na temelju kojih je određena visina naknade nije dokazao u ovom postupku, a pojašnjenje koje nudi u odgovoru na tužbu, da se iz obračunate naknade naplaćuju operativni troškovi (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.) sud ocjenjuje paušalnim i neuvjerljivim jer bi, po prirodi stvari, visina tog troška bila lako odrediva i po visini neovisna o iznosu kredita koji se odobrava, što u konkretnom primjeru nije slučaj. Dakle, tuženik sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, njenoj namjeni i visini niti ga je posebno upozorio na značaj te odredbe. Na potpis mu je dao unaprijed pripremljen, standardni ugovor po principu „uzmi ili ostavi“. Točan iznos naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita je tužitelj saznao tek po potpisivanju ugovora i naplati naknade. Tuženik nije osporio niti navode tužitelja da je tužitelju, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Sve navedeno spornu odredbu čl. 2 Ugovora čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno uočljivom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita i slabiju ugovornu stranu u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata) koji je jednostrano donio odluku o spornoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

14. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, u nastavku ZOO- a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru st. 1 i st. 2 ). Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavak 2 istog članka propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U čl. 270. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Odredbom čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Člankak 81 st. 1 ZZP- a određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U stavku 3. je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4 propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U čl. 84 ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U čl. 87 st.1 ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. Primjenjujući citirane zakonske odredbe na utvrđeno činjenično stanje sud utvrđuje da je odredbe čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo već je ponuđene tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Odredba nije jasna niti lako razumljiva i uočljiva budući ju je tuženik jednostrano odredio, a tužitelju nije pojasnio niti predočio koje to troškove obrade zahtjeva i odobravanja konkretnog kredita, obzirom na njegovu vrstu i visinu tuženik ima, a koji troškovi, odnosno posao koji korisnik kredita dodatno plaća, ne bi ulazili u redovno poslovanje tuženika kao banke. Kako je tužitelj točan iznos jednostrano određene naknade saznao tek prilikom isplate kredita, to je obveza i neodređena budući u trenutku potpisivanja kredita tužitelj nije znao niti je ni na bilo koji način nije mogao utjecati na visinu koju tuženik određuje prema svojoj Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Stoga je naplata tako određene sporne naknade očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sve navedeno, nepoštenu ugovornu odredbu čini ništetnom slijedom čega je odlučeno kako je opisano u točci I. izreke ove presude.

16. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Kako nije sporno da je tuženik na temelju ugovorne odredbe čl. 2 koju sud utvrđuje ništetnom, ostvario korist u iznosu od 196,61 EUR, koji je naplatio tužitelju dana 18.6.2007. to mu je tako stečeni iznos dužan vratiti uvećano za zateznu kamatu tekuću od dana nakon dana stjecanja. To iz razloga jer je tuženik utužene iznose primio na temelju ugovorne odredbi koju sud utvrđuje ništetnom, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenih iznosa. Istu je tužitelj uglavničio te, nesporno, do dana podnošenja tužbe ta kamata iznosi 333,23 EUR. dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate. Zatezne kamate se mogu utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, kao što to tužitelj i potražuje te na njih dalje teku procesne kamate od dana podnošenja tužbe sudu, 30.6.2025. pa do isplate, temeljem čl. 31 st. 2 ZOO-a.

17. Nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. 1.2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

18. Odluka o troška je donesena temeljem čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7 t.1), podneska od 25.8.2025. u iznosu od 50 bodova (Tbr. 8 t.3) te podneska od 13.10.2024.u kojem ponavlja navode iz tužbe i podneska od 25.8.2025. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8.t.4), zastupanja na ročištu 16.12.2025. u iznosu od 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1) te pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9.t.3) Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25 % PDV-a u iznosu od 162,50 EUR priznati trošak tužitelja iznosi 812,50 EUR. Navedenom treba dodati plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR pa ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 918,68 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 13.1.2026. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

U Zagrebu 13. siječnja 2026.

Sutkinja:

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka rješenja. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rj o sudskoj pristojbi na tužbu (53,09 EUR) i presudu (53,09 EUR)

2. Pun. tuženika