Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-479/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ŠŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 2. prosinca 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Hane Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, i u odsutnosti tuženika, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 13. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 6. točke 1. Ugovora o kreditu broj 61000038449/2002 od 29. 10. 2002. sklopljenog između prednika tužiteljice i tuženika pod nazivom TROŠKOVI i koja glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 %, jednokratno, unaprijed.„.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. iz Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici ŠŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 745,80 eura (sedamsto četrdeset pet eura i osamdeset centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 6. 11. 2002. do isplate, i to po stopi od 15 % za period od dospijeća do 31. 7. 2008., zatim u periodu od 1. 8. 2008. do 31. 7. 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %, a od 1. 1. 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. iz Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici ŠŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 751,55 eura (sedamsto pedeset jedan euro i pedeset pet centi), sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 13. siječnja 2026. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 147,99 eura (sto četrdeset sedam eura i devedeset devet centi) kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je po punomoćniku 11. rujna 2025. podnijela tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je nasljednica iza pok. supruga te da su njezin pok. suprug VŽ kao korisnik kredita i ona kao sudužnik s prednikom tuženika 29. 10. 2002. sklopili Ugovor o kreditu broj 61000038449/2002 na iznos od 50.000,00 EUR s rokom otplate na 15 godina.

1.2. Tužiteljica nadalje navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, te ističe da prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljica ističe da je tuženik u Ugovor o kreditu od 29. 10. 2002. ugradio odredbu kojom je određena naknada u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno unaprijed. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva odredba Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je 5. 11. 2002. naplatio od prednika tužiteljce iznos od 5.619,24 kuna / 745,80 eura.

1.3. Tužiteljica nadalje ističe da sukladno odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Slijedom navedenog, a sukladno odredbama članka 1111. stavak 1., u vezi odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate i naknadu prouzročenih troškova ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe kako osporava osnov tužbenog zahtjeva, te ističe da je tužitelj suviše visoko označio vrijednost predmeta spora. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare, te napominje da imajući na umu da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 50.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, a naknada je naplaćena u neznatnom dijelu od 1,50 % jednokratno, odnosno 5.619,24 HRK, da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05.). Tuženik također ističe kako tužitelju osporava status potrošača.

2.1. Tuženik nadalje ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Nadalje, smatra da je članak 6. Ugovora o kreditu ugovorna odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj, a da je sama odredba 6. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva. U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke, te smatra da je jasno kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna.

2.2. Osim činjenice da je tužitelju sve bilo jasno i da mu je prije potpisivanja ugovora izprezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, te da je stoga tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima.

2.3. Tuženik smatra da je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 6. Ugovora o kreditu, te slijedom svega navedenog predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti pri tome se pozivajući na odluku Trgovačkog suda u Osijeku broj P-2/2021 od 28. 4. 2022., presudu VTS RH broj Pž-2437/2022 od 24. 5. 2023., presudu VSRH broj REv-2781/2011 od 16. 3. 2015. i presudu ŽS u Splitu broj Gž-279/2023 od 8. 3. 2023., predlažući da sud tužitelja obveže na naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tužiteljica se svojim podneskom od 24. 11. 2025. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanim, te napominje kako tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava iznos naplaćene naknade koju potražuje, a koji iznos je označen u tuženikovoj potvrdi tako da je iznos tražbine nesporan, to smatra da neće biti potrebe za provođenjem financijsko – knjigovodstvenog vještačenja.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u presliku rješenja o nasljeđivanju (list 5-6), presliku Ugovora o kreditu broj: 61000038449/2002 sklopljenog 29. 10. 2002. (list 7-17), povrdu o plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu (list 18), zahtjev tužiteljice za dostavu dokumentacije (list 19), obavijest tuženika o naplaćnoj ulaznoj naknadi (list 20), isplatni nalog tuženika (list 21), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke na zapisniku od 2. 12. 2025. (list 170-172).

5. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu s prednikom tužene zaključio njezin pok. suprug 29. 10. 2002. u svrhu adaptacije kuće. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt niti udio u trgovačkom društvu. Kredit nije koristio kao poreznu olakšicu. Bila je prisutna kod zaključivanja ugovora jer bila i sudužnik. Ugovor su pročitali prije potpisivanja. Ugovor je bio već pripremljen kao gotov obrazac koji je samo trebalo potpisati i ovjeriti kod javnog bilježnika. Javni bilježnik im nije pročitao ugovor nego je samo ovjerio. Nitko im nije skrenuo pozornost na naknadu koju treba platiti za obradu kredita, pa niti djelatnik banke. Nije im ništa objašnjavano niti u kojem postotku plaćaju naknadu niti u kojem novčanom iznosu, nisu uopće znali za tu naknadu. Nisu mogli oko ničega pregovarati to je bilo uzmi ili ostavi, kredit im je bio potreban i bili su zadovoljni da ga dobiju.

6. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) sud je utvrdio slijedeće:

6.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je prednik tužiteljice kao korisnik kredita s prednikom tuženika tj. Slavonskom bankom d.d. Osijek, Podružnica Đakovo, kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu 29. listopada 2002. na iznos od 50.000,00 EUR s rokom otplate od 15 godina u jednakim mjesečnim anuitetima. Nesporno je da je prednik tužiteljice platio tuženiku iznos od 745,80 eura na ime naknade za obradu kredita.

6.2. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

7. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti članka 6. točke 1. Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

7.1. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.2. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 98. ZZP/07.

7.3. Odredbom članka 102. stavak 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

8. Analizirajući spornu odredbu članka 6. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je ovdje primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 29. 10. 2002.

8.1. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/1998 do C-244/1998.

9. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 6. točka 1. Ugovora o kreditu ništetne.

9.1. Naime, navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu članka 96. stavak 1. ZZP/07 slijedom čega je ista i ništavna sukladno članku 10.2. stavak 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedena odredba ne prolazi test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

10. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz članka 6. točka 1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

11. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužiteljice, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Kako proizlazi iz isplatnog naloga da je prednik tužiteljice prilikom ugovaranja kredita zbog ništetnosti odredbi o naknadi obrade kredita 5. 11. 2002. platio iznos od 745,80 eura (5.619,24 kn), a koji iznos tuženik niti ne spori, to je sud obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

12.1. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., 41/08., 63/08., 134/08., 78/15., 29/18., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

13. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna, to nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, pa neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

14. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

15. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljici je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 151/22. i 138/23., dalje: Tarifa) odobren trošak i to: trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije u iznosu od 25,00 eura, za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 24. 11. 2025. u iznosu od 200,00 eura, za zastupanje na ročištu od 2. 12. 2025. u iznosu od 200,00 eura, za trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, tako da je tužiteljici sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 751,55 eura.

15.1. Tužiteljici nije odobren trošak zahtjeva za dostavu dokumenatacije u zatraženom iznosu od 100,00 eura odnosno 50 bodova budući sukladno Tbr. 8. točka 4. za sastavljanje ostalih podnesaka odvjetniku pripada 25 % nagrade, ali ne više od 25 bodova, stoga je tužiteljica odbijena s ovim dijelom zatraženog troška u iznosu od 75,00 eura. Tužiteljici nije odobren zatraženi iznos od 33,18 eura na ime pristojbe na tužbu budući je tužiteljica pristojbu platila u iznosu od 26,55 eura, tako da je odbijena s dijelom zatraženog troška u iznosu od 6,36 eura. Tužiteljici također nije odobren zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura budući je tužiteljica ovog troška oslobođena obzirom na Zakon o izmjenama zakona o sudskim pristojbama i to članak 11. stavak 1. točka 20. istog Zakona prema kojoj potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa imaju pravo na oslobođenje na plaćanja sudske pristojbe, a kako tužiteljica ovaj trošak nije niti platila, to je u ovom dijelu tužbenog zahtjeva odbijena.

U Vinkovcima 13. siječnja 2026.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Hana Lukić Hob, Vinkovci – pun. tužitelja

2. OD Knezović & Partneri j.t.d., Zagreb – pun. tuženika