REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1046/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Orošić Kranjčec kao sutkinji pojedinki, u pravnoj stvari tužiteljice UG iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Nikica Leskovar, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 3. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, odvjetnika Nikice Leskovara i zamjenice punomoćnika tuženika, odvjetničke vježbenice SG, **.**.2026.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je povučen tužbeni zahtjev koji glasi:

"II Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 6. Ugovora o kreditu broj 3210371799, od dana 25. srpnja 2007. godine, ovjeren kod javnog bilježnika Nevenke Kekez, pod brojem: OV-7962/07 dana 01. kolovoza 2007. godine, koji glasi: "Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 2,00 % koja se obračunava na iznos kredita iz čl. 1. ovog Ugovora, uvećanog za 20%"

i "IV Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici UG, [adresa], 21, OIB: [osobni identifikacijski broj], dužni iznos jednokratne naknade isplaćene tuženiku na dan korištenja kredita, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30.12.2023. po stopi za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate." i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe sadržan u članku 6. Ugovora o kreditu broj 3210371799 od 25. srpnja 2007., ovjeren kod javnog bilježnika Nevenke Kekez pod brojem OV-7962/07 1. kolovoza 2007. koji glasi: "obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja“.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužiteljici UG iznos od 3.318,35 EUR (tritisućetristoosamnaest eura i tridesetpet eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,23 EUR od 01.11.2007.,

- na iznos od 0,54 EUR od 01.01.2008.,

- na iznos od 3,41 EUR od 01.02.2008.,

- na iznos od 4,70 EUR od 01.03.2008.,

- na iznos od 5,66 EUR od 01.04.2008.,

- na iznos od 1,52 EUR od 01.05.2008.,

- na iznos od 1,93 EUR od 01.06.2008.,

- na iznos od 0,23 EUR od 01.07.2008.,

- na iznos od 0,67 EUR od 01.09.2008.,

- na iznos od 8,55 EUR od 01.10.2008.,

- na iznos od 10,67 EUR od 01.11.2008.,

- na iznos od 4,47 EUR od 01.12.2008.,

- na iznos od 15,06 EUR od 01.01.2009.,

- na iznos od 18,24 EUR od 01.02.2009.,

- na iznos od 20,31 EUR od 01.03.2009.,

- na iznos od 15,59 EUR od 01.04.2009.,

- na iznos od 15,10 EUR od 01.05.2009.,

- na iznos od 13,88 EUR od 01.06.2009.,

- na iznos od 13,78 EUR od 01.07.2009.,

- na iznos od 11,57 EUR od 01.08.2009.,

- na iznos od 14,21 EUR od 01.09.2009.,

- na iznos od 12,59 EUR od 01.10.2009.,

- na iznos od 13,15 EUR od 01.11.2009.,

- na iznos od 12,78 EUR od 01.12.2009.,

- na iznos od 17,06 EUR od 01.01.2010.,

- na iznos od 19,42 EUR od 01.02.2010.,

- na iznos od 18,60 EUR od 01.03.2010.,

- na iznos od 21,05 EUR od 01.04.2010.,

- na iznos od 23,40 EUR od 01.05.2010.,

- na iznos od 25,81 EUR od 01.06.2010.,

- na iznos od 33,31 EUR od 01.07.2010.,

- na iznos od 29,12 EUR od 01.08.2010.,

- na iznos od 45,25 EUR od 01.09.2010.,

- na iznos od 37,91 EUR od 01.10.2010.,

- na iznos od 38,87 EUR od 01.11.2010.,

- na iznos od 44,74 EUR od 01.12.2010.,

- na iznos od 52,94 EUR od 01.01.2011.,

- na iznos od 43,64 EUR od 01.02.2011.,

- na iznos od 45,58 EUR od 01.03.2011.,

- na iznos od 42,69 EUR od 01.04.2011.,

- na iznos od 49,87 EUR od 01.05.2011.,

- na iznos od 59,48 EUR od 01.06.2011.,

- na iznos od 60,73 EUR od 01.07.2011.,

- na iznos od 96,22 EUR od 01.08.2011.,

- na iznos od 63,03 EUR od 01.09.2011.,

- na iznos od 58,47 EUR od 01.10.2011.,

- na iznos od 61,65 EUR od 01.11.2011.,

- na iznos od 59,01 EUR od 01.12.2011.,

- na iznos od 64,19 EUR od 01.01.2012.,

- na iznos od 66,58 EUR od 01.02.2012.,

- na iznos od 67,05 EUR od 01.03.2012.,

- na iznos od 64,35 EUR od 01.04.2012.,

- na iznos od 65,54 EUR od 01.05.2012.,

- na iznos od 67,08 EUR od 01.06.2012.,

- na iznos od 65,09 EUR od 01.07.2012.,

- na iznos od 65,45 EUR od 01.08.2012.,

- na iznos od 62,18 EUR od 01.09.2012.,

- na iznos od 63,83 EUR od 01.10.2012.,

- na iznos od 65,80 EUR od 01.11.2012.,

- na iznos od 65,70 EUR od 01.12.2012.,

- na iznos od 65,97 EUR od 01.01.2013.,

- na iznos od 61,90 EUR od 01.02.2013.,

- na iznos od 61,58 EUR od 01.03.2013.,

- na iznos od 62,24 EUR od 01.04.2013.,

- na iznos od 59,91 EUR od 01.05.2013.,

- na iznos od 59,42 EUR od 01.06.2013.,

- na iznos od 59,09 EUR od 01.07.2013.,

- na iznos od 59,80 EUR od 01.08.2013.,

- na iznos od 61,61 EUR od 01.09.2013.,

- na iznos od 62,97 EUR od 01.10.2013.,

- na iznos od 63,22 EUR od 01.11.2013.,

- na iznos od 64,86 EUR od 01.12.2013.,

- na iznos od 62,53 EUR od 01.01.2014.,

- na iznos od 66,04 EUR od 01.02.2014.,

- na iznos od 66,92 EUR od 01.03.2014.,

- na iznos od 65,91 EUR od 01.04.2014.,

- na iznos od 64,79 EUR od 01.05.2014.,

- na iznos od 64,52 EUR od 01.06.2014.,

- na iznos od 65,20 EUR od 01.07.2014.,

- na iznos od 67,34 EUR od 01.08.2014.,

sve do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02 i 153/04), do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, a uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. naknaditi tužiteljici UG parnični trošak u iznosu od 1.712,50 EUR (tisućusedamstodvanaest eura i pedeset eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Zagrebačka banka d.d. za naknadom parničnog troška, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica UG podnijela je 12. lipnja 2023. tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. u kojoj je navela da je sa tuženikom 25. srpnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu za kupnju vozila broj 3210371799, kreditna partija 7103752128 temeljem kojeg joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.529,54 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, da se ona sukladno članku 1., 2. i 6. ovog ugovora obavezala tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 5,20% te da je ona tu obvezu u cijelosti ispunila. Dalje je navela da joj prilikom sklapanja ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja već da joj je ovaj kredit ponuđen kao najpovoljniji, s najnižom kamatnom stopom, a da ona nije mogla znati za rizik tečaja švicarskog franka već da je mislila da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik. Još je navela kako smatra da su dva promjenjiva elementa ovog ugovora (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) bila nepoštena jer ona ni u trenutku ugovaranja ni tijekom otplate nije mogla znati koliko će iznositi njezina kreditna obveza, a da je znala da će njen mjesečni anuitet toliko rasti i ugroziti njenu egzistenciju, ovu obvezu ne bi preuzela. Još je navela da je presudama sudova u RH utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a jer prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te da ove presude vežu ovaj sud jer su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Još je navela kako smatra da je ništetna i ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza naplate jednokratne premije osiguranja tražbine kreditora po premijskoj stopi u visini 2,00 %, koja se obračunava na iznos kredita uvećana za 20% i to stoga što joj je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnula obvezu koju ona nije mogla objektivno sagledati niti na istu na bilo koji način utjecati, a tuženik sa njom o toj odredbi nije pojedinačno pregovarao niti joj je pojasnio ili prezentirao koje on to točno troškove ima prilikom obrade kreditnog zahtjeva pa da bi tužiteljica iste bila u obvezi nadoknaditi dok je u odnosu na sklapanje samog ugovora bila dovedena u situaciju ''uzmi ili ostavi'', a sam je ugovor bio unaprijed sastavljeni obrazac na čijem je sadržaju tuženik inzistirao. Navela je i kako smatra da ova odredba nije bila niti jasna niti lako razumljiva niti uočljiva, da nije objašnjavala ni razlog naplate jednokratne premije osiguranja tražbine, ni strukturu tog troška, a ni zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Navela je i da je predmetni ugovor o kreditu sklopila kao potrošač, da nije imala potrebnih pravnih i ekonomskih znanja da bi joj takva odredba mogla biti jasna ili lako razumljiva te da smatra da joj je ovom odredbom nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza čime je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka ovog ugovora pa da stoga smatra da je ova ugovorna odredba ništetna. Slijedom svega navedenog predložila je da sud presudom utvrdi da su ništetne ugovorne odredbe u dijelovima citiranim u izreci ove presude te da naloži tuženiku da joj isplati novčani iznos koji mu je na ime ovih ugovornih odredaba isplatila, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako je pobliže navedeno u izreci ove presude kao i da naloži tuženiku da joj naknadi trošak ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik Zagrebačka banka d.d. je podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo da je sa tužiteljicom 25. srpnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210371799 kojom joj je na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 18.529,54 CHF, no da spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva. Dalje je naveo da ističe prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. ugovora kojom je propisano: „Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 2,00 % koja se obračunava na iznos kredita iz čl. 1. ovog Ugovora, uvećanog za 20%“ jer se ova premija plaća osiguravajućem društvu, a ne njemu pa tako nije niti primio nikakav iznos po osnovi ove premije. Naveo je i kako smatra da tužiteljica nema pravni interes utvrđivati ništetnom ovu ugovornu odredbu u odnosu na njega, a jer je ova premija plaćena na ime police osiguranja koju je tužiteljica bila dužna sklopiti sa osiguravajućim društvom. Naveo je i kako osporava osnovanost zaključka tužiteljice da je ova odredba ništetna, a jer smatra da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva slijedom čega i nije dopušteno ocjenjivati njeno nepoštenje. Naveo je i da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njenoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita te da smatra da je ona mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, a i da ova odredba nije bila protivna niti prisilnim propisima niti Ustavu RH niti moralu društva. Još je naveo kako smatra da tužiteljica sudu nije dokazala da je predmetni ugovor sklopila kao potrošač. Naveo je i da ističe prigovor zastare tužbenog zahtjeva. Također je naveo kako odluke sudova u RH o kojima je sudu navela tužiteljica smatra nepravilnim i nezakonitim te da se nepoštenje ovdje predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije smjelo niti ispitivati jer je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka ovdje predmetnog ugovora. Još je naveo da su tužiteljici prije i prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile dostupne sve informacije o valutnoj klauzuli te da smatra da je ista mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule pa tako i rizik intervalutarnih promjena. Naveo je i da je posebno uputio svoje zaposlenike da klijente osvijeste o promjenjivosti anuiteta ovisno o promjeni tečaja, a da je tako uputio i zaposlenike auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Naveo je i kako smatra da je ugovaranje ove klauzule svakako predstavljalo rizik jer valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu, a kako smatra da je to jasno svakoj osobi. Naveo je i kako smatra da je tužiteljica izborom valute kredita prema procjeni vlastitih rizika pristala na rizik promjenjivosti tečaja, a i da je institut valutne klauzule bio općepoznat i prihvaćen. Naveo je i kako smatra da je ova ugovorna odredba jasna te lako uočljiva i razumljiva. Još je naveo kako spori osnovanost zahtjeva tužiteljice da joj isplati zakonske zatezne kamate u zahtijevanom tijeku, a jer nije nepošteno stekao utuženi novčani iznos. Slijedom svega navedenog tuženik je predložio da sud tužbeni zahtjev odbije, a tužiteljici naloži da mu naknadi trošak ovog postupka.

3. Tužiteljica je u nastavku postupka, tijekom glavne rasprave, navela da povlači tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je ništetan dio odredbe sadržan u članku 6. predmetnog ugovora o kreditu koji glasi: "Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 2,00 % koja se obračunava na iznos kredita iz čl. 1. ovog Ugovora, uvećanog za 20%" kao i tužbeni zahtjev za isplatom ove premije (jednokratne naknade) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a kako se tuženik ovome nije protivio, sud je primjenom odredaba čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) riješio kao u izreci.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u presliku ugovora (list 11 do 15 spisa), presliku pregleda (list 17 do 27 spisa), presliku sudske prakse (list 48 do 60, 63 do 102, 107 do 132, 148 do 161 spisa) i presliku upute (list 62 spisa), saslušao je tužiteljicu (list 181 spisa) te je proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću (list 192 do 201 spisa).

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je konačno postavljen tužbeni zahtjev osnovan.

6. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da je među istima sporno jesu li odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a kojima je određeno da je tužitelj obvezan kredit otplatiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za švicarski franak, uslijed sudskim presudama utvrđene povrede tuženika propisa zaštite potrošača u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 125/07, 79/09, 89/09; u daljnjem tekstu: ZZP), ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO). Među strankama je također sporno je li utuženo potraživanje tužitelja zastarjelo.

7. Pravomoćnom presudom poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Trgovački je sud u Zagrebu utvrdio nepoštenim i ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03.09.2019., pa je tako Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno dva bitna sastojka ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

8. Ovdje predmetni ugovor zaključen je upravo u razdoblju na koje se odnosi navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe ugovora kojima je valuta glavnice vezana za protuvrijednost švicarskog franka, a takva presuda veže sve sudove u Republici Hrvatskoj dok tuženik u ovom sporu ničim nije dokazao da sadržaj predmetnog ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su bili predmet prethodno navedenih presuda pri čemu valja naglasiti da nije dokazao da je tužiteljica automobil koji je predmet ovog ugovora kupila u sklopu kakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti te stoga ne kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača dok je saslušana kao stranka tužiteljica UG prema ocjeni suda jasno, životno i uvjerljivo iskazala da je ovim kreditom kupila osobni automobil za privatne svrhe i potrebe pa tako upravo kao potrošač u smislu odredaba navedenog zakona.

9. Uvažavajući i daljnji iskaz tužiteljice UG da joj valuta koju je ugovorila nije bila poznata, a da joj službenica u banci nije objasnila njen rizik već da joj je samo rekla da je ta valuta stabilnija dok je tekst ugovora bio pripremljen pa da ga je samo mogla ili prihvatiti ili ne, koji je sud također ocijenio kao jasan, logičan, životan i stoga vjerodostojan i na temelju istoga, a uvažavajući i da tuženik u ovom postupku ničim nije dokazao suprotno, sud je nedvojbeno utvrdio da tužiteljica u trenutku sklapanja predmetnog ugovora od strane tuženika nije bila obaviještena o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF pa stoga i da je ovaj ugovor u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača i da je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a ovaj sud vezan utvrđenjima iz te presude odnosno utvrđenjem da su ugovorne odredbe o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetne.

10. Slijedom navedenog sud je nedvojbeno utvrdio da su u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO-a odredbe ovdje predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetne pa je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog zakona ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati iznos koji mu je na ime povećanja anuiteta otplate predmetnog kredita, a temeljenog na pravu tuženika ugovorenog ništetnim odredbama predmetnog ugovora isplatio i to u iznosu od 3.318,35 EUR koji, pak, jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića od 25. studenog 2025. (list 192 do 198 spisa) koji je sud ocijenio jasno, detaljno i logično obrazloženim te stoga vjerodostojnim uvažavajući i da stranke pravilnosti ovog izračuna nisu prigovorile.

11. Primjenom odredaba čl. 1115. te čl. 29. st. 1. ZOO-a osnovanim je ocijenjen i zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati zakonske zatezne kamate na prethodno naveden iznos isplate i to tekuće od datuma preplate svakog pojedinog preplaćenog anuiteta predmetnog kredita, a koji datumi anuiteta također proizlaze iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Darka Prpića koji je sud i u tom dijelu ocijenio jasno, detaljno i logično obrazloženim te stoga vjerodostojnim uvažavajući i da stranke utvrđenjima vještaka ovih datuma anuiteta nisu prigovorile, uvažavajući prethodno navedeno nedvojbeno utvrđenje iz pravomoćne presude koja je donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača o nesavjesnom postupanju tuženika prilikom predmetnog ugovaranja, a time i nesavjesnom stjecanju pojedinih iznosa anuiteta. Tužiteljici su ove kamate dosuđene po stopi propisanoj odredbama čl. 29. st. 2. važećeg ZOO-a.

12. Također valja reći da je prema stavu ovog suda prigovor tuženika da je potraživanje tužiteljice zastarjelo neosnovan. Naime, iako je, kako je prethodno utvrđeno, obveza tuženika vratiti tužiteljici neosnovano stečene dijelove plaćenih anuiteta, upravo uslijed njegovog nesavjesnog postupanja prilikom ugovaranja, počela teći već danom stjecanja istih, zastarni je rok od pet godina, propisan odredbom čl. 225. ZOO-a podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP-a) u travnju 2012. godine, o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, prema stavu ovog suda prekinut u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a te je isti kako je propisano odredbom čl. 245. st. 1. i st. 3. ZOO-a, ponovno počeo teći tek donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kojom presudom je ovaj spor okončan, a koja presuda svojim pravomoćnim utvrđenjem povrede tuženika propisa zaštite potrošača sukladno odredbi čl. 502. c. ZPP-a veže i ovaj sud. Tužiteljica je tako predmetnu tužbu podnesenu 12. lipnja 2023. podnijela prije isteka nanovo započetog tijeka zastarnog roka od pet godina, propisanog odredbom čl. 225. ZOO-a.

13. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i 2. te čl. 155. ZPP-a. Tužiteljici je, obzirom je u ovom sporu uspjela sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, priznat i dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i to trošak sastava tužbe od 100 bodova (tbr. 7/1), sastava podnesaka od 27.6.2024. i 25.11.2025. od po 100 bodova za svaki (tbr. 8/1), sastava podneska od 28.8.2024. od 25 bodova (tbr. 8/4) i zastupanja na ročištima 5.7.2024. i 3.12.2025. od po 100 bodova za svako (tbr. 9/1) odnosno ukupno 525 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV iznosi 1.312,50 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR pa mu je sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.712,50 EUR. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP- a. Zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ocijenjen je u cijelosti neosnovanim jer isti u ovom sporu u odnosu na končano postavljen tužbeni zahtjev nije uspio.

14. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 13. siječnja 2026.

Sutkinja:

Marija Orošić Kranjčec

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u 4 (četiri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. Tužiteljici UG po punomoćniku

2. Tuženiku Zagrebačka banka d.d. po punomoćniku