Poslovni broj: P-636/2025-8

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 025356977323, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić Stanić i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 4.prosinca 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 13.siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj: 9012369766 sklopljenog 28. ožujka 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao Banke kojom se tužitelj obvezuje, prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita, platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 581,41 EUR s pripadajućom zateznom kamatom od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 30. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 29.3.2007. pa do isplate, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 303,08 eura s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 13. siječnja 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 9012369766 s valutnom klauzulom u CHF na iznos kredita od 24.638,67 HF. Radi se o potrošačkom kreditu za kupnju motornog vozila s rokom otplate od 84 mjeseca koji kredit je vraćen. Tuženik da mu je zaračunao i naplatio naknadu u visini od 1,50 % od iznosa kredita- tzv. ulaznu naknadu što da je ugovoreno u čl. 11.3. Ugovora o kreditu pod naslovom " Završne odredbe ". U istom članku tuženik da je ugovorio kako će tužitelj kao korisnik kredita snositi i trošak naknada za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Smatra da je ta odredba nepoštena i ništetna.

.2. Glede predmetnih naknada da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je Vrhovni sud RH presudom posl. br.Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. g. potvrdio ništetnost. To stoga što se o toj naknadi nije pojedinačno pregovaralo te nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade. Poziva se na odredbe čl. 81., 3 i 85. i dr. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ), čl. 6., 96., 102 i dr. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07, i dr. ) te čl. 270. Zakona o obveznim odnosima te na pravne stečevine Europske unije. Naplatom predmetne naknada tuženik da je stekao korist bez osnove a njemu je počinio štetu. Članak 11.3. ugovora o kreditu da imaju sadržaj kojeg je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati pa tako niti na sporne odredbe kojim se tužitelj kao korisnik kredita obvezao platiti ulaznu naknadu i naknadu za osiguranje kredita . Tuženik da je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog ugovora na drugu slabiju stranu-potrošača. Te naknade da su nepoštene i iz razloga što banka ne može naplaćivati iste radi kojekakvih administrativnih troškova jer upravo kroz naplatu redovite kamatne stope na glavnicu banka mora ukalkulirati i profit i eventualne troškove za plasman kredita. Također su navedene odredbe ništave i na temelju čl. 270 ZOO-a. Navodi da je tužitelj platio trošak na ime ulazne naknade u iznosu od 223,62 eura dana 29.03.2007. g., trošak na ime naknade za osiguranje u visini od 357,79 eura istog dana. Slijedom navedenog predlaže donošenje odluke kao u izreci.

3. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev po osnovu. Visinu nije osporavao. Ističe prigovor zastare. Odredba ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi i o naknadi za osiguranje kredita da je jasna i razumljiva, nije nepoštena, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredba o spornim naknadama je izrijekom dopuštena pozitivnim propisima i u skladu je s Općim uvjetima poslovanja tuženika. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužitelja.

5 .Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Tužitelj potražuje ovom tužbom iznos plaćene ulazne naknade kod obrade kredit te premije osiguranja a budući se radi o ništavim ugovornim odredbama. Visina i datum plaćanja predmetnih naknada nisu sporni . Tijekom postupka je bilo sporno da li su ništava ugovorna odredba čl .11. 3.predmetnog ugovora o kreditu te da li je nastupila zastara.

7. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

8. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 28.03.2007. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 24.638,67 CHF protuvrijednosti u kunama. Nesporno je da je tužitelju od iznosa kredita dana 29. ožujka 2007 g. naplaćen iznos od 223,62 eura ( tada 1.694,90 kn ) na ime naknade za obradu kredita te iznos od 357,79 eura ( tada 2.695,84 kn ) na ime premije osiguranja. Sporno je da li je ugovorna odredbe o naplati naknade za obradu kredita te o plaćanju premije osiguranja iz čl. 11.3 ništetna te posljedično ima li tužitelj pravo na isplatu plaćenih naknada.

9. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ).

10.Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Tužitelj je podigao predmetni kredit radi kupnje automobila. Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužitelj eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi mu osporavale svojstvo potrošača.

11. U odnosu na ništavost odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje i o plaćanju naknade za osiguranje ( čl. 11.3). Sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno plaćanje predmetnih naknada ništava. Radi se o odredbi čl. 11.3.predmetnog ugovora o kreditu koja glasi: " korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila "

12.Odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 i dr. ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovor propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornim odredbama o jednokratnoj naknadi za korištenje te o plaćanju premije osiguranja a ta ugovorna odredbe je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je zbog toga i ništava u smislu odredbe čl .87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine jednokratne naknade i premije osiguranja bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljem što je on konačno i potvrdio u svom iskazu. Tužitelj je naveo da je platio sve što je trebalo; da nema saznanja na što banka troši naknadu za obradu kredita niti se sjeća da bi mu to netko objasnio, službenik iz banke da mu nije ništa pokušavao objasniti a nije pregovarao niti pokušao pregovarati o visini tih naknada, nije pročitao Opće uvjete tuženika a za ništavost ovih odredbi je doznao iz medija. Tuženik dakle, nije dokazao da se o navedenoj odredbai ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 1,50% te koje je točno troškove banka imala a da bi se radilo upravo o iznosu od 1, 50 % od odobrenog kredita. Nadalje nije dokazao prednje navedeno niti za premiju osiguranja od 2,00 %. Tuženik je ugovornoj odredbi čl.11.3. ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita. Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao a da su vezani za obračun naknade troška kredita .Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužitelja o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. I Sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

14. Tužitelj je u svom iskazu naveo da zna da mu je ta naknada naplaćena ali nije naveo da je mogao o toj odredbi pregovarati, tekst ugovora je bio unaprijed pripremljen od strane banke. Zato je odredba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a ugovor je pripremio i predložio tuženik pa je u tom dijelu nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je morao prije sklapanja ugovora ili tijekom sklapanja informirati korisnika kredita o okolnostima koje utječu na obračun naknade na ime obrade kredita te pojasniti na što se ona odnosi i navesti njihovu specifikaciju. Tuženik tek u odgovoru na tužbu ističe na što se odnosi i za što upotrebljavaju sredstva dobivena naplatom te naknade od korisnika kredita. Tuženikovo pozivanje na propise i na njegovo jednostrano propisano pravo na naplatu predmetne naknade je protivno načelima obveznog prava i svrsi prava. U konkretnom slučaju sudionici obveznog odnosa nisu ravnopravni jer je tužena banka daleko jači sudionik koja je u potpunosti diktirala korisniku kredita uvjete ugovora koje je sama odredila i sastavila pa tako i odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita. Sve navedeno odnosi se i na ugovornu odredbu o premiji osiguranja u visini od 2,00 % od doznačenog kredita.Iznos naplaćen na ime troškova osiguranja je teret i namet za tužitelja na koji on nije mogao utjecati a tuženik je sam izabrao i kojem osiguranju će se izvršiti uplata. I sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno pregovaranje s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ulazne troškove za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali.

15. S obzirom da je ugovorna odredba čl.11.3. o plaćanju predmetnih naknada ništava tuženik je u obvezi isplatiti utužene iznose. Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja.

16.Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odnosu na prigovor zastare za isplatom predmetnih naknada sud nalazi da zahtjev tužitelja nije u zastari. Tužitelj je platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i premiju osiguranja 29.03.2007.g. tužba je podnesena 11.04.2025. ;ništavost ovih odredbi ustanovljena je ovom presudom pa je onda jasno da nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 20.05.2025. g. u visini od po 25 bodova, zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 2.10.2025. g. i 4.12.2025. g. u visini od po 25 bodova što sa PDV-om iznosi 250 eura. Tome treba pridodati i trošak pristojbe na tužbu od 26,54 eura i na presudu od 26,54 eura pa je ukupni trošak tužitelja 303,08 eura.

U Rijeci, 13. siječnja 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku uz rješenje pristojba na presudu i na tužbu, svaku po 26,54 eura

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti: pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 13,27 eura