Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

Poslovni broj: P-810/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Miroslavu Kosanović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave održane dana 02. prosinca 2025, u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice ČC odvjetničke vježbenice u OU Davora Bartolac u Karlovcu i zamjenice punomoćnice tuženika Jasminka Hoška odvjetnice u ZOU Houška i Grubešić u Zagrebu, a objavljene dana 13. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.

Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF, iznos od 9.097,81 eura (devet tisuća devedeset sedam eura i osam deset jedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.09.2015.g. pa do isplate, u roku od 15 dana.

II.

Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 2.863,18 eura (dvije tisuće osam sto šest deset tri eura i četrnaest centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015.g. pa do isplate, u roku od 15 dana.

III.

Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu od 4.051,54 eura (četiri tisuće pedeset jedan euro i pedeset četiri centa), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude (13. siječnja 2025.) pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV.

Odbija se tužitelj sa djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.700,30 eura, radi neosnovanosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 25. listopada 2006. s tuženom sklopila Ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužiteljica podigla kredit u iznosu od 3760358,41CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene, važeće na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom tužene o kreditiranju građana. Tužiteljica je dana 14. prosinca 2015. s tuženom sklopila dodatak ugovora o kreditu koji je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve prema odredbama zakona kreditiranju. Bez obzira što je tužiteljica konvertirala kredit i na ime te konverzije dobila određenu svotu, njezino potraživanje nije u cijelosti isplaćeno. Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev podneskom od dana 14. travnja 2025. (list br. 413-414).

2. U odgovoru na tužbu tuženik tvrdi tvrdi kako tužitelj nije bio u obvezi sklopiti dodatak ugovora o kreditu, već je to bio njegov izbor. Postupkom konverzije i sklapanjem dodatka ugovora obuhvaćene su sve otplatu. Ukupne uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine pretplatu i ta se pretplata koristi za namirenje budućih obroka sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi. Tužitelj je prihvatio promjenu kamatnih stopa za valutu EUR koje su se već dogodile te tako nema neizvjesnost za period koji je već prošao i time je otklonjen prigovor o neodredivosti kamatne stope. Valja naglasiti da konverzija ne obuhvaća samo promjenu valute nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kreditu s naslova glavnice i kamata. Tužitelj je mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama. Stranke svojim potpisom potvrđuju i izjavljuju da su u poznate sa mogućnim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice AC kao stranke u postupku, dokaz saslušanjem svjedoka LC i VC, dokaz čitanjem i pregledavanjem Ugovora o kreditu od 25. listopada 2006. sa lista br. 4-7, Dodatak Ugovora o kreditu broj 90120523005 od 14. prosinca 2015. godine sa lista br. 8-12, pregled uplata po kreditu sa lsita br. 16-19, plan otplate kredita sa lista br. 20-24, knjigovodstvena kartica sa lista br. 322-339, izračun konverzije sa lista br. 346-357, 358, pismenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba sa listova br. 392-407. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-u).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i ugovorne odredbe kojim je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

6. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr. – dalje: ZOO).

7. Tužiteljica AC potvrđuje da je sklopila 2006. godine ugovor s tuženikom i s tim novcima kupila stan za njezine vlastite potrebe i još uvijek je u tom stanu. U tom stanu živi sa suprugom. Ni u to vrijeme a niti do danas nije bila vlasnica bilo kakvog obrta i sl. Kredit je digla kod tuženika iz razloga jer je bila njihov klijent. Kredit je vratila na način da je najprije preostali dug konvertirala u eure sklapajući dodatak, a nakon toga sklopila novi ugovor u kunama i vratila kredit. Njezin osobni bankar je bila gđa A i ne može se sjetiti prezimena i ona je s njom pregovarala kod sklapanja osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Poznaje gđu VC i gđu LC iz banke, a gđa VC je bila kod konverzije kredita, misli da je ona bila. Kredit je uzela radi kupnje stanja i kada je došla u banku rekli su joj da nije kreditno sposobna za dizanje kredita u eurima osim u CHF i to je prihvatila, tj. morala je prihvatiti takvu ponudu. Rečeno joj je da je ta valuta stabilna godinama i da će tako i ostati, ništa joj nije rečeno i na koji način će se mijenjati visina kamatne stope iako je u ugovoru bila ona spomenuta. Ponavlja da je znala da je kamatna stopa promjenjiva, ali nisu razgovarali niti dogovorili na koji način će se i temeljem kojih kriterija i mjerila će se mijenjati visina kamatne stope. U konverziju je morala ići jer je išla u drugi kredit zbog ovog kredita da bih podmirila rate, išla u minus, bilo joj je teško za živjeti na taj način i zato ju je prihvatila. Rate su za kredit su joj se skidale na određeni datum tj. imala je trajni nalog na plaću. Nije stan nikada iznajmljivala. Kredit je plaćala ja i to su joj skidali direktno s računa. Naime, sud je dao povjerenje iskazu tužiteljici BC iz razloga što je životno i uvjerljivo iskazivala.

8. Svjedoci LC i VC su izjavile da nema nikakva neposredna osobna saznanja o sklapanju ugovora o kreditu i sklapanju dodatka ugovora o kreditu, radi čega je sud njihove iskaze ocijenio nevažnim.

9. Zatim, sud ocjenjuje da sklapanje Dodatka predmetnog ugovora o kreditu nije prestala obveza tuženika da izvrši povrat novčanih iznosa do potpunog obeštećenja tužitelja nastalih zbog sklapanja ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, dok je sklapanje Dodatka ugovora o kreditu samo umanjilo štetne posljedice za tužitelja i u cilju da tužitelj plaća manje obročne rate kredita (anuitete). Naime, iz nalaza financijskog vještaka nedvojbeno proizlazi da konverzija kao intervencija zakonodavca nije uspostavila pravno i činjenično stanje kao da nepoštenih odredbi nije nikada bilo, odnosno sud ocjenjuje da uspostava ravnoteže, uslijed izuzeća nepoštenih odredbi, konverzijom nije onemogućena. Sud zaključuje da konverzija nije zapreka za obeštećenje tužitelja i da tužitelj ima pravo na punu restituciju, koja uključuje i pogrešno obračunati iznos glavnice prilikom izračuna konverzije.

10. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu 25. listopada 2006. (list br. 4-7 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 76.358,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita (točka 1. ugovora), a namjena kredita je bila kupnja i adaptacija stambenog objekta,

- da se tužitelj obvezao vratiti kredit kroz 228 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 500,87 CHF obračunatoj po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospjelosti,

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,55 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 4. ugovora)

- da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu broj 9012052305 dana 14. prosinca 2015. godine i da su ugovorile da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju po provedenoj konverziji je utvrđen ukupni iznos pretplate od 4.344,97 eura,

- da je nakon sklapanja dodatka ugovora o kreditu mjesečni iznos anuiteta iznosio 356,10 eura i ukupni dug od 31.864,99 eura.

11. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

12. Nadalje je nesporno da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

13. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi:

da je ovdje tužena u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

14. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

18. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom toč. 8. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

19. U tom pravcu neistiniti su navodi tuženika u odgovoru na tužbu da je tužena prilikom sklapanja ugovora pružila tužiteljici sve potrebne informacija te da banka kod sklapanja ugovora nije znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF.

20. Nadalje, nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženiku.

21. U postupku je utvrđeno i nesporno je:

-da je individualnu tužbu u ovom predmetu tužitelj je podnio 28. svibnja 2019.,

-da je prema tužbi tj. specificiranom tužbenom zahtjevu utuženi period tužitelj potražuje za povrat preplaćene kamate iznos i za povrat preplaćenog iznosa s osnova valute u ukupnom iznosu od 9.097,81 eura, na ime pogrešno obračunate glavnice prilikom izračuna konverzije kredita u iznosu od 2.863,18 eura, odnosno ukupno potražuje iznos od 11.960,99 eura,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta je 4. travnja 2012.,

-da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.

22. Odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

23. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

24. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

25. Nadalje podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

26. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017. -gdje je riječ o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

27. U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

28. U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012., utužena tražbina, a imajući u vidu utuženi period kako je naprijed obrazloženo, nije bila u zastari, podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a zastara je za individualne tužbe (pa tako i ovu predmetnu) počela ponovno teći 13. lipnja 2014. u odnosu na tražbinu s osnova povrata preplaćene kamate, tj. 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF).

29. Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 28. svibnja 2019. u odnosu na kamatu i na valutu, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014. godine (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i odnosu na kamatu) tj. 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i odnosu na valutu) to je proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena u zastarnom roku pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

30. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba, a zadatak vještaka je bio utvrditi da li je i koliki je iznos tužiteljica preplatila na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata koje je tužiteljica platila preko početne ugovorene kamate prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi sve ukupno do dana konverzije, utvrditi da li je i koliki je iznos kredita tužiteljica kroz mjesečne anuitete tužitelj preplatila zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. utvrditi koliko je preplatila na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužitelju isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF sve ukupno do dana konverzije, utvrditi razliku između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju, utvrditi uračunavanje priznate preplate u konverziji sa potraživanjem tužiteljice temeljem članka 171. i članka 172 . Zakona o obveznim odnosima.

31. Iz nalaza vještaka (list br. 392-407) proizlazi:

- preplaćeni iznosi u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenog 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.568,48 CHF, odnosno 2.808,32 EUR (

- preplaćeni iznosi u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenog 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.771,76 EUR

- razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 2.863,18 EUR (primjenom fiksnog konverzijskog tečaja) koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije,

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 9.097,81 EUR i u cijelosti se odnosi na glavnicu.

32. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim. Ovo iz razloga što je financijski vještak argumentirano, pregledno i specificirano obrazložio svoj nalaz i mišljenje. Tužitelj je prihvatila nalaz i mišljenje financijskog vještaka u cijelosti, dok je tuženik prihvatio matematički izračun vještaka.

33. Međutim, tuženik je podnio prigovor prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta (kada je tečaj bio niži od početnog tečaja), te je stavio prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike početno ugovorene kamatne stope od 4,55% i manje kamatne stope kroz određeno razdoblje.

34. Odredba članka 195. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22" – dalje: ZOO) glasi: "Dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele."

35. Sud je ocijenio tuženikov prigovor prijeboja za iznos priznat u konverziji neosnovanim. Ovo iz razloga što mjesečne razlike kamate nisu iznosi koje tužitelj manje platio radi promjene kamatne stope na nižu u odnosu na ugovorenu, jer se razlika zbog promjene kamatne stope bilo na više bilo na niže očituje u povećanju ili smanjenju anuiteta koji je plaćen u odnosu na početno ugovoreni anuitet.

36. Osim toga, tražbina koja je utvrđena pravomoćnom presudom može se staviti u prijeboj tražbini o kojoj se vodi parnica, ako su ispunjeni uvjeti kompenzacije (novčana obveza, dospjela potraživanja). Kako tražbina tuženika nije utvrđena pravomoćnom presudom i stoga nije dospjela, stoga se ne može prebijati sa tražbinom tužitelja o kojoj se vodi predmetna parnica, radi čega je sud odbio tuženikov prigovor prebijanja kao neosnovan. Zatim, tuženik nije podnio protutužbeni zahtjev za utvrđenje postojanje tražbine a niti tužbeni zahtjev, a koja bi se tražbina stavila u prijeboj sa tražbinom tužitelja.

37. Nadalje, sud ističe prema članku 323. stavak 2. ZOO-a da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog pravnog posla odgovara suugovaratelju za štetu koju trpi, ali ne propisuje da takva prava ima i stranka koja je kriva za sklapanje ništetnog pravnog posla. Obzirom da je isključivo tuženik kriv za ništetnost odredbi tog pravnog posla tužitelj nema nikakvu obvezu mu ispuniti bilo koju tražbinu jer apsolutno nikakve protupravnosti u njegovom ponašanju nije bilo. Osim toga, tuženik je imao jednostranu mogućnost određivati visinu kamatnih stopa i ako ih je odredio nižima od početne to je bilo samo i isključivo volja tuženika i tužiteljica na to nije imala apsolutno nikakav utjecaj. Stoga je sud tuženikov prigovor prijeboja i u ostalom dijelu ocijenio neosnovanim.

38. Tužiteljica je kao što je naprijed navedeno u skladu s nalazom vještaka specificirala tužbeni zahtjev na ukupan iznos od 11.960,99 eura (za preplaćene kamate i za preplaćeni tečaj zbog rasta CHF, te za razliku između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvorila u kunsku prema početnom tečaju i pogrešno obračunate glavnice prilikom izračuna konverzije), na koje iznose traži zakonsku zateznu kamatu od dospijeća pa do isplate, pa nadalje, radi čega mu pripada u smislu odredbe čl. 1115. st.1. ZOO tj. tuženik je kao nepošteni stjecatelj dužan zz kamate platiti od dana stjecanja.

39. Slijedom svega navedenog, a nalazeći osnovanim zahtjev tužitelja, valjalo je odlučiti kao u izreci.

40. Odluka o kamatama donijeta je temeljem članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05 idr.).

41. Nadalje, tužitelj je postavio ukupni tužbeni zahtjev na iznos od 118.000,00 kuna/15.661,29 eura, dok je specificiranim tužbenim zahtjevom potraživao ukupan iznos od 11.960,99 eura, odnosno snizio (povukao) tužbeni zahtjev za iznos od 3.700,30 eura. Obzirom da se tuženik protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, stoga je sud odbio tužitelja sa djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.700,30 eura i odlučio kao u točci IV. izreke presude.

42. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22. 155/23).

43. Slijedom toga omjer uspjeha stranaka u postupku se ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljica je uspjela u cijelosti.

44. Trošak tužiteljice sastoji se od zastupanja po punomoćnici odvjetnici, a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora 15.661,29 eura i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), te troška financijskog vještačenja.

45. Tužiteljici prema postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 15.661,29 eura pripada trošak sastava tužbe od 28. svibnja 2019. (tbr. 7. toč. 1.) sa PDV-om u iznosu od 625,00 eura, sastava podneska od 25. siječnja 2021. sa PDV-om u iznosu od 625,00 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanja na pripremnom ročištu 19. ožujka 2024. sa PDV-om u iznosu od 625,00 eura (Tbr. 9. t.1.), sastava podneska od 22. ožujka 2024. sa PDV-om u iznosu od 625,00 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanja na ročištu 19. rujna 2024. sa PDV-om u iznosu od 625,00 eura (Tbr. 9. t.1.), sastava podneska od 14. travnja 2025. sa PDV-om kojim se očituje na nalaz vještaka u iznosu od 625,00 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanja na ročištu 02. prosinca 2025. sa PDV-om u iznosu od 625,00 eura (Tbr. 9. t.1.), te pristupa na ročište za objavu presude dana 13. siječnja 2026. (tbr. 9. toč. 3.) sa PDV-om u iznosu od 125,00 eura.

46. Tužiteljici je priznat u trošak financijskog vještačenja u iznosu od 600,00 eura i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 203,07 eura.

47. Dakle, tužiteljici su ukupno priznati troškovi u iznosu od 5.303, 07 eura.

48. Tužiteljica je uspjela u sporu sa osnovom tužbenog zahtjeva 100%, dok je sa visinom tužbenog zahtjeva uspjela sa 76,40%, odnosno ukupno je uspjela u sporu 88,20%, dok je tuženik uspio u sporu sa 11,80%. Kad se od uspjeha tužiteljice u sporu od 88,20% odbije tuženikov uspjeh u sporu od 11,80%, dobije se konačno priznati i dosuđeni iznos parnični troškova u iznosu od 4.051,54 eura (76,40% od 5.303,07 eura).

49. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Karlovcu, 13. siječnja 2026.

Sudac

Miroslav Kosanović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP). Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn odvjetnica u Karlovcu

2. Maja Čuljak odvjetnica u Zagrebu