Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

Poslovni broj: P-736/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Miroslavu Kosanović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matić odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 24. studenog 2025., u nazočnosti tužiteljice UD, zamjenice punomoćnice tužiteljice BD odvjetničke vježbenice u OU Davora Bartolca u Karlovcu i zamjenika punomoćnika tuženika ID odvjetničkog vježbenika u OU Hrvoje Matić u Zagrebu, a objavljene dana 13. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, broj 016-1931/2005 od 19. rujna 2005.g., u dijelu koji glasi: „prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedan cijelih dvadeset pet posto) jednokratno.“

II.

Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 8.st.3. Ugovora o kreditu, broj 016-1931/2005 od 19. rujna 2005.g., koja glasi: „u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“.

III.

Tužena Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 dužna je tužiteljici VD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 659,66 eura (šesto pedeset devet eura i šest deset šest centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 30.09.2005.g. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV.

Tužena Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 dužna je tužiteljici UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 330,22 eura (tri sto trideset eura i dvadeset dva eura) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 29.08.2018.g. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V.

Tužena Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 dužna je tužiteljici UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnične troškove u iznosu od 923,39 eura (devet sto dvadeset tri eura i trideset devet centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude (13. siječnja 2026.) pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s 19. rujna 2005. s tuženom sklopila Ugovor o kreditu kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 83.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj te sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno važećim odlukama tužene. Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužiteljice, dana 30.09.2005.g. na dan isplate kredita, naplatila iznos od 4.970,20 HRK na ime troškova „obrade kredita“, što je vidljivo iz dopisa tužene od 28.10.2024.g. te iz isplatnog naloga-obračuna koji se dostavlja u privitku. Tužena je predmetnu odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu iz toč. 1. ove tužbe, unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale. Naime, iz dopisa tužene od 28.10.2024.g. te iz isplatnog naloga-obračuna je vidljivo da je tužena dana 30.09.2005., naplatila iznos od 4.970,20 HRK, i to na ime troškova „obrade kredita“, međutim tužiteljica niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bila dužna snositi tužiteljica, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Prema tome, navedena odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, obzirom da iz iste nije vidljivo niti je razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bila dužna snositi tužiteljica i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužiteljice, prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravama stranaka, a na štetu tužitelja. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 5. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužiteljica smatra da joj je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik tvrdi da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, stoga sporni čl. 5. ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge.

Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,25% (ugovorna transparentnost). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem sporne naknade, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojao tuženikov propust. Tužitelj samo paušalno navodi da je ta odredba suprotna Zakonu o zaštiti potrošača jer je unaprijed formulirana od strane tuženika. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. Tuženik također ističe da se naknada obračunava sukladno Odluci o naknadama za usluge banke. Stoga, a imajući u vidu da je Odluka korisnicima bila lako dostupna, tužitelj je mogao izračunati iznos koji će mu biti naplaćen prilikom prijevremene otplate. Tuženik ističe kako je ugovorom za tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik u nastavku obrazlaže i dokazuje predmetnu štetu. Tuženik (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, tuženik, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice UD kao stranke u postupku, dokaz čitanjem i pregledavanjem Ugovora o kreditu od 19. rujna 2005. sa lista br. 7-14, dopisa Addiko bank od 28.10.2024. sa lsita br. 20, pregled prometa za klijenta sa lista br. 21. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-u).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi i zahtjev za povrat utuženog iznosa s osnova neosnovano naplaćene jednokratne naknade za obradu kredita te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi. Nadalje, predmet zahtjeva tužiteljice je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojim je zaračunata taksa u slučaju prijevremene konačne otplate kredita i zahtjev za povrat utuženog iznosa s osnova naplaćene takse zbog prijevremene otplate kredita.

6. Dakle, između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika dana 21.09.2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 016-1931/2005 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 83.300,00 a da je ugovorena redovna kamata 3,99 % godišnja, promjenjiva, da je u čl. 5. Ugovora o kreditu, broj 016-1931/2005 od 19. rujna 2005.g., ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedan cijelih dvadeset pet posto) jednokratno, te je u članku čl. 8.st.3. Ugovora o kreditu, broj 016-1931/2005 od 19. rujna 2005.g., ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d..

7. Odredba članka 322. stavak 1., članak 324. stavak 1., 327. stavak 1. i članka 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05, 41/08, 125/01, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 – dalje: ZOO) propisuju da je ugovor ili dio ugovora ništetan ako je u protivnosti sa Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, da sud po službenoj dužnosti pazi na ništetnost ili na poziv stranke.

8. Međutim, temeljem iskaza tužiteljice UD i uvidom u predmetni ugovor sud je utvrdio da se radi o nezakonitim odredbama koje su protivne prisilnim propisima i stoga ih je sud utvrdio ništetnim primjenjujući navedene odredbe ZOO-a i članka 86. stavak 1. i članka 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, odnosno odlučeno je kao u točci I. i II. izreke presude.

9. Naime, Zakon o zaštiti potrošača odredbu smatra nezakonitom ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81.). Ujedno se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Dakle, dokazano je da se radi o ugovoru kojeg je sastavio tuženik trgovac i na kojeg tužitelj nije imao nikakvog utjecaja. Zatim, Sud europske unije u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 je potvrdio, da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni. U članku 1021 ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Da je dakle, tom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužiteljice kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i nije imao zakonsko ovlaštenje da naplati taksu u slučaju prijevremene otplate kredita , a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021 ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Zatim, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda 05.11.2020.g. broj Su-IV-308/20 donijet je zaključak da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu vezane za naknadu za zatvaranje kredita ništetne ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ovakav stav se primjenjuje i za ulaznu naknadu, odnosno naknadu za obradu kredita i za naplatu takse, koje tužiteljica potražuje u ovom postupku. O tim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo i tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj pa su zbog toga i ništetne. Člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Banka je kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i za to ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu, a sve troškove ugovora o kreditu kao što je solemnizacija ugovora i trošak procjene nekretnine snosila je tužiteljica, pa nije niti jasno koji su to posebni troškovi koji su nastali samo zbog ugovora.

10. U odnosu na točku III. i IV. tužbenog zahtjeva, a prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

11. Obzirom da je utvrđeno da su ništetne gore citirane odredbe ugovora (točka I. i II. izreke presude) temeljem koje je tužiteljica uplatila tuženiku iznos od 659,66 eura dana 30. rujna 2005. godine i iznos od 330,22 eura dana 29.08.2018. eura, a koje uplate (visina i datum) nisu sporne između parničnih stranaka, stoga je sud primjenjujući odredbu članka 1111. stavak 1. ZOO-a odlučio kao u točkama III. i IV. izreke presude.

12. Sud je ocijenio tuženikov prigovor zastare neosnovanim. Pravo na isticanje ništetnost se ne gasi, dok pravo na povrat novčanog iznosa sa osnova stjecanja bez pravne osnove zastarijeva za pet godina. Dakle, u konkretnom slučaju zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući tužiteljica ovom tužbom traži i utvrđenje ništetnosti odredaba zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredaba. Stoga nije istekao zakonski rok od pet godina za zastaru novčanog potraživanja, jer zastara nije niti počela teći.

13. Odluka o kamatama donijeta je temeljem članka 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

14. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22. 155/23).

15. Slijedom toga omjer uspjeha stranaka u postupku se ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljica je uspjela u cijelosti.

16. Trošak tužiteljice sastoji se od zastupanja po punomoćnici odvjetnici, a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023).

17. Tužiteljici prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 989,88 eura pripada trošak sastava tužbe od 10. prosinca 2024. (tbr. 7. toč. 1.) sa PDV-om u iznosu od 187,50 eura, sastava podneska od 15. siječnja 2025. (očitovanje na odgovor na tužbu) sa PDV-om u iznosu od 187,50 eura (Tbr.8.t.1.), zastupanja na pripremnom ročištu 3. travnja 2025. sa PDV-om u iznosu od 187,50 eura (Tbr. 9. t.5.), zastupanja na ročištu 24. studenog 2025. sa PDV-om u iznosu od 187,50 eura (Tbr. 9. t.5.), te pristupa na ročište za objavu presude dana 13. siječnja 2026. (tbr. 9. toč. 3.) sa PDV-om u iznosu od 93,75 eura. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82 eura i na presudu u iznosu od 39,82 eura.

18. Dakle, tužitelju su ukupno priznati troškovi u iznosu od 923,39 eura.

18. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Karlovcu, 13. siječnja 2026.

Sudac

Miroslav Kosanović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP). Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn odvjetnica u Karlovcu

2. Hrvoje Matić odvjetnik u Zagrebu