Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1451/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja HF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Ani Šutalo, odvjetnici iz Valpova, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po pun. Hrvoju Matić, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 9. prosinca 2025., na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), a objavljene 13. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. O d b i j a s e tužba i tužbeni zahtjev tužitelja DF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koji glasi:

„Utvrđuje se ništetnim Sporazum uz Ugovor o kreditu br. 5140030242- 6200071462055/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključen između tužitelja HF iz [adresa], oib [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora ADDIKO BANK d.d. zagreb, Slavonska avenija 6, oib 14036333877 kao kreditora, potvrđen po javnom bilježniku Jeleni Grgić iz Valpova pod brojem OV-560/16 26.02.16.g. te se tuženiku nalaže da tužitelju na ime više zaračunatog iznosa nedospjele glavnice definirana navedenim Sporazumom i glavnice prema inicijalnom otplatnom planu, isplati iznos od 8.434,58 eur/63.550,37 kn/ zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30.09.2015.g. pa do isplate do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i da mu naknadi troškove ovog postupka zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak sa zakonskim kamatama koje teku od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana."

II. N a l a ž e s e tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.794,76 € u roku od 15 dana, dok se tuženik s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 26,41 € o d b i j a.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek, zaključio 13.9.2005. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005, a koji je potvrđen 15.9.2005. po javnom bilježniku Mandici Popović pod br. OU-875/05-1 na iznos od 55.000 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita s rokom otplate od 20 godina u jednakim mjesečnim obrocima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF s dospijećem prvog dana u mjesecu i početnom kamatnom stopom od 4,90 % koju banka može mijenjati svojom odlukom i sukladno tome povećati mjesečnu ratu koja se obračunava u CHF i naplaćuje u kunama po važećem tečaju kreditora na dan plaćanja. Ugovor je raskinut i ponovno osnažen nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) tako što su 1.2.2016. ugovorne strane zaključile Sporazum uz Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je potvrđen po javnom bilježniku Jeleni Grgić 26.2.2016. pod br. OV-560/16. Sporazumom je utvrđena visina tužiteljeve obveze na dan konverzije u iznosu od 29.871,68 € i utvrđeno je da preplate nema.

1.1. Navodi da ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su sadržane u ugovoru o kreditu su nepoštene i kao takve nitšetne jer su dovele do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana što je dovelo do raskida ugovora koji zbog prekomjerno povećane rate više nije mogao plaćati, a takvo shvaćanje potvrđeno je u više odluka domaćih sudova.

1.2. Ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predmet je postupka koji se vodi pod br. P-971/2015, a u ovom postupku traži utvrđenje ništetnim Aneksa ugovora i vraćanje svih onih iznosa koje je tuženik od njega neosnovano naplatio. Smatra da se radi o nevaljanom pravnom poslu jer je odredbom čl. 326. Zakona o obveznim odnosima izričito određeno da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a u konkretnom slučaju ponudom dodatka ugovoru o kreditu tuženik nastoji osnažiti ništetan pravni posao. Navodi da ni na koji način nije sudjelovao ili mogao sudjelovati u kreditiranju sadržaja spornog akta jer mu je Aneks ponuđen po principu "uzmi ili ostavi". Nije bilo pregovaranja među strankama oko sadržaja ugovora, oko visine iznosa utvrđenih konverzijom, oko visine kamatnih stopa koje je tuženik primijenio kod izračuna ostatka duga, visine kamatne stope predviđene dodatkom. Nije se pregovaralo ni o kamatama na preplaćene iznose i nisu mu prezentirane ranije odluke o kamatnim stopama koje su primijenjene kod konverzije itd. On se ponovno kao potrošač stavlja u neravnopravan položaj, a tuženikovo postupanje očito je protivno osnovnim načelima obveznih odnosa iz čl. 2. 3., 4., 5., 6., 7., 8. i 10. Zakona o obveznim odnosima i osnovanom cilju izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju, a to je rasterećenje korisnika kredita i povrat svih preplaćenih iznosa zajedno s pripadajućim kamatama.

1.3. U odnosu na iznos preostalog duga na dan konverzije tvrdi da mu tuženik nije priznao sve uplaćene iznose prilikom utvrđivanja ostatka duga, da je ostatak duga izračunao pogrešno i da nije uzeo u obzir kamate na koje ima pravo na svaki preplaćeni iznos od isplate svakog pojedinačnog iznosa do dana konverzije.

1.4. Kako ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određeni tužbeni zahtjev, tužbeni zahtjev će specificirati nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.

1.5. Pozivajući se na odredbe čl. 232. u svezi čl. 1111., čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima te čl. 186 b. i 502.c. ZPP-a kao i čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača, predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev od 7.6.2019. (list spisa 1-3).

2. Tužitelj je nakon obavljenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u podnesku od 30.10.2021. (list spisa 228-230) postavio tužbeni zahtjev da bi ga konačno specificirao kao u izreci presude u podnesku od 17.05.2023. (list spisa 252).

3. Tuženik u odgovoru na tužbu od 06. kolovoza 2019. i tijekom postupka u cijelosti prijepori osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te navodi da nije prijeporno kako je njegov pravni prednik s tužiteljem sklopio predmetni ugovor o kreditu kao i Aneks uz ugovor o kreditu kojim je predmetni ugovor izmijenjen u dijelu valute obveze i kamatne stope. Navodi da je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15). Navodi da je tužitelj sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu. Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno a što proizlazi iz otplatnog plana koji je tužitelj je primio uz Aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od početka otplate ugovora o kreditu. Smatra da je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi i dalje odrediva, ali se ista mijenja u odnosu na promjenu EURIBOR na tržištu a ne u odnosu na valutu. Tužitelj sklapanjem ugovora o konverziji nema pravni interes za vođenje parnice kao i pravni osnov za zahtijevanje bilo kakve isplate. Ističe prigovor zastare te predlaže sudu da tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom odbije u cijelosti.

4. Sud je svojom odlukom P-972/2019-34 od 5. listopada 2023. usvojio u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, a koju je povodom žalbe tuženika Županijski sud u Zagrebu pod br. Gž-4611/2023-2 od 15. srpnja 2025. ukinuo i vratio sudu na ponovno suđenje.

5. U ponovljenom postupku tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva dok je tuženik ostao kod svih navoda iz odgovora na tužbu protiveći se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

6. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek i tužitelj zaključili 13.9.2005. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005 a koji je potvrđen 15.9.2005. po javnom bilježniku Mandici Popović pod br. OU-875/05;

- da je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 55.000,00 CHF uz rok otplate 20 godina;

- da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 55.000 CHF zaračunavaju kamate od 4,90 % godišnje, dekurzivno koje banka može mijenjati svojom odlukom i sukladno tome povećati mjesečnu ratu te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja;

- da je tužitelj s tuženikom zaključio Sporazum uz Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je potvrđen po javnom bilježniku Jeleni Grgić 26.2.2016. pod br. OV- 560/16, a kojim je utvrđena visina tužiteljeve obveze na dan konverzije u iznosu od 29.871,68 € i da preplate nema.

7. Među strankama je prijeporno i to:

- da li je ništetan Sporazum uz Ugovor o kreditu br. 5140030242- 6200071462055/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine;

- da li je tuženik tužitelju priznao sve uplaćene iznose prilikom utvrđivanja ostatka duga;

- da li je tuženik točno izračunao ostatak duga i da li je uzeo u obzir kamate na koje tužitelj ima pravo na svaki preplaćeni iznos od isplate svakog pojedinačnog iznosa do dana konverzije;

- da li je osnovan prigovor zastare potraživanja na strani tuženika i promašene pasivne legitimacije tuženika.

8. U dokaznom postupku sud je saslušao svjedokinju JF i tužitelja te izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

9. Svjedokinja JF iskazala je da je od 1995. djelatnica bivše Slavonske banke, a nakon toga pravnog sljednika Hypo Alpe Adria Bank te danas Addiko Bank, u kojoj radi i danas na poslovima blagajnika. Ističe da je cijelo vrijeme obavljala samo poslove blagajnika i nije radila na poslovima kredita. Stoga nema nikakva saznanja o načinu izdavanja kredita i pregovaranja vezano za kredite jer su na tim poslovima radili drugi djelatnici. Isto tako nema nikakva saznanja vezano za kredit koji je tužitelj podigao u banci.

10. Tužitelj je, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazao da je 2005. s bivšom Slavonskom bankom koju je poslije naslijedila Hypo Alpe Adria Bank, a nakon toga tu banku sadašnja Addiko Bank, sklopilo ugovor o namjenskom kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama u iznosu od 55.000 CHF u protuvrijednosti u kunama na rok otplate od 20 godina. Kredit je podigao kao fizička osoba za adaptaciju obiteljske kuće, a na kreditu su u ugovoru potpisani i sudužnik ZF i njegova majka ČF kao založni dužnik. Kredit je zaključio u Poslovnici u Valpovu i pregovarao je s djelatnicom banke PF koju osobno poznaje i koja više nije djelatnica u toj banci. Naveo je da je bio štediša te banke i podizao je i druge kredite u toj banci. 2002. u toj banci podigao je kredit u eurima, a 2005. s predmetnim kreditom je zatvorio prethodni kredit i ostatak kredita mu je bio potreban za adaptaciju obiteljske kuće. Pribavio je svu potrebnu dokumentaciju i ispunjavao je uvjete za iznos kredita od 55.000 CHF i to je bio jedini kredit koji je mogao podići zbog malih kamata i manjeg tečaja jer je CHF stabilna valuta tako da nije mogao podići kredit u eurima ili kunama zbog povećanih kamata. Sjeća se da je banka tražila od njega izjavu da je suglasan da mu se plijeni više od 1/3 primanja, a s obzirom na visinu kredita koji je trebao ostvariti. PF mu ni jednom riječju nije spomenula bilo kakav rizik vezano za CHF već mu je samo spominjala prednosti tog kredita. Ugovor su sačinili djelatnici u banci i ugovori su od strane djelatnika banke dostavljeni javnom bilježniku i javni bilježnik ih je sve pozvao na potpis ugovora. Javna bilježnica Mandica Popović mu je rekla da mu je odobren kredit i da ga trebaju potpisati kako bi ga ona mogla ovjeriti, a nije mu objašnjavala rizike vezano uz CHF u odnosu na rast tečaja CHF i kamatnih stopa. Javna bilježnica mu je predala sve ugovore koji su bili ovjereni i odnio ih je u banku i dao u ruke PF i ona ih je samo preuzela. Ugovor je samo letimično pogledao i u to vrijeme se nije razumio u promjenjive kamatne stope i rast tečaja. Početna rata kredita mu je bila 1.560,00 kn, ali je znatno povećanje rata kredita nastupilo 2009. 2013. banka mu je otkazala ugovor jer nije mogao otplaćivati povećane rate kredita pa je odlazio u banku interesirati se kako da riješe pitanje preostalih rata kredita. Banka mu je rekla da neće otkazivati ugovor jer ipak otplaćuje rate kredita po njegovim mogućnostima po plaći. Zbog toga su mu rasle kamate i povećao se dug po kreditu. Kada je u 9. mjesecu 2013. došao u banku, iako je uplaćivao rate kredita po svojim mogućnostima, doznao je da mu je kredit otkazan i raskinut jednostrano. Neovisno o tome on je i dalje otplaćivao rate kredita po svojim mogućnostima do zaključenja konverzije ne znajući da će mu banka prilikom konverzije obračunati sve zatezne kamate u odnosu na tečaj CHF.

10.1. Sklopio je 1.2.2016. sporazum uz ugovor o kreditu (list spisa 12-13) opet sa sudužnicima i založnim dužnicima nakon čega mu je banka ponudila novi kredit da bi zatvorio taj kredit a po osnovi zaključenog sporazuma od 1.2.2016. a koji kredit otplaćuje i dan danas. Banka mu je prilagodila otplatu rate kredita sukladno njegovim mogućnostima a po aneksu odn. sporazumu po ugovoru o kreditu. Naveo je da ne bi podizao takav kredit od početka da je znao da će tečaj CHF znatno porasti. I dalje je štediša sadašnje Addiko bank jer prima mirovinu preko njihove poslovnice u D. Miholjcu. Ponovio je da mu je gđa. PF rekla da je kredit u CHF stabilna valuta i da su manje kamate u odnosu na eure i kunske kredite i bila je uvjerljiva te je prihvatio kredit u CHF koji mu je isplaćen u kunama. Nije čitao sporazum uz ugovor o kreditu jer mu nitko od djelatnika banke nije tumačio taj sporazum a PF tada više nije bila djelatnica te banke već mu je netko od djelatnika banke, a ne zna o kojoj se osobi radi, dao navedeni sporazum radi ovjere. Ističe da nije imao druge mogućnosti riješiti pitanje tog ugovornog odnosa jer su ga iz banke pitali da li ima bilo što za prodati od pokretnina ili nekretnina kako bi zatvorio predmetni kredit, a što nije imao osim obiteljske kuće u kojoj je ulagao novac od dobivenog kredita.

11. Iz uvida u pismeni nalaz i mišljenje vještakinje Lidije Balog zasnovanog na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, razvidno je da je predmetni ugovor o kreditu zbog neredovitog plaćanja anuiteta bio raskinut 02.08.2013. kada je cijela nedospjela glavnica učinjena dospjelom, a 01.02.2016. stranke su zaključila Sporazum uz ugovor o kreditu kojim je regulirana konverzija kredita denominiranog u HRK s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR. Na dan 30.09.2015. tužitelj, nakon svih svojih uplata, bio dužan tuženiku u odnosu na kredit prema ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,90% i tečaju na dan isplate kredita ukupno 164.634,38 HRK. Sporazumom uz ugovor o kreditu, zaključenim dana 01.02.2016. tužitelj i tuženik su definirali da sukladno ugovoru o konverziji stanje dospjelog duga na dan 30.09.2015. iznosi ukupno 29.871,68 EUR, a što prema važećem tečaju za EUR na dan 30.09.2015. od 7,638832 iznosi 228.184,75 HRK. Razlika između glavnice definirane Sporazumom uz ugovor o kreditu, zaključenim dana 01.02.2016. i glavnice koju je izračunala kao neotplaćenu na dan 30.09.2015. primjenom ugovorene kamate od 4,90 % i tečaja za CHF na dan isplate kredita, iznosi 63.550,37 HRK (228.184,75-164.634,38). Istu razliku ne može se smatrati samo razlikom radi promjena kamatnih stopa i tečaja za CHF, budući da je kredit s tužiteljem raskinut 02.08.2013., te je cijeli neotplaćeni iznos glavnice tada dospio i na isti je tekla i zatezna kamata.

11.1. U odnosu na simulirani kredit uz fiksnu kamatnu stopu na HRK kredite od 11,32% na dan 30.09.2015. tužitelj bi nakon svojih uplata bio dužan tuženiku ukupno 294.311,88 HRK. Dakle, bio bi dužan više nego što bi bio dužan u odnosu na kredit s prvobitno ugovorenom kamatnom stopom uz tečaj na dan isplate kredita i to bi bio dužan više za 129.677,50 (294.311,88-164.634,38), iz razloga što je kamatna stopa na HRK kredite u vrijeme ugovaranja tužiteljevog kredita bila viša od kamatnih stopa koje je tuženik obračunavao po kreditu tužitelja.

11.2. Svojim izračunom konverzije tuženik je simulirao otplatu predmetnog kredita tužitelja, kao da je isti kredit bio odobren u EUR-ima. Tom prilikom uvjete simuliranog kredita u EUR-ima odredio je tuženik prema uvjetima koje je tuženik odobravao ostalim korisnicima kredita u EUR, u periodu korištenja predmetnog kredita tužitelja. Tako su u simuliranom otplatnom planu kamatne stope mijenjane sukladno promjenama kamatnih stopa po kreditima koji su u isto vrijeme korišteni kod tuženika u EUR-ima, a iste je odredio tuženik. Isto tako na protuvrijednost obveza po kreditu u kunama utjecao je važeći tečaj za EUR na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja pojedinog anuiteta. Preplata utvrđena konverzijom predstavlja razliku između ukupnih obveza po kreditu koje je tužitelj imao po kreditu zaključenom uz valutnu klauzulu u CHF, u odnosu na obvezu plaćanja koju bi imao da je predmetni kredit bio zaključen uz valutnu klauzulu u EUR-ima. Tuženik je svim uplatama tužitelja koje je primio na ime otplate kredita u CHF, prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR zatvarao obveze tužitelja po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima.

11.3. Tuženik je s tužiteljem 03.06.2016. zaključio Ugovor o kreditu broj 772- 53080807 u svrhu refinanciranja kredita te je istim kreditom zatvoren kredit koji je predmetom ovoga postupka. Iz specifikacije uplata (list 87 spisa) i prometa kredita (list 58 spisa) vještakinja je utvrdila da je predmetni kredit zatvoren 28.06.2016. uplatom na kreditnu partiju iznosa od 28.106,59 EUR, odnosno 211.402,10 HRK od strane Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao uplatitelja. Sukladno prethodno utvrđenim podacima tuženik je tužitelju na ime predmetnog kredita 20.09.2005. isplatio 55.000,00 CHF, odnosno 263.450,11 HRK, a tužitelj je tuženiku po osnovi otplate predmetnog kredita tijekom cijelog perioda otplate kredita otplatio ukupno 416.695,15 HRK i to 186.347,60 HRK prije konverzije i 230.347,55 HRK nakon konverzije.

12. Tužitelj nije prigovorio nalazu i mišljenju vještakinje dok je tuženik podneskom od 21.9.2021. istaknuo kako je u predmetnom nalazu i mišljenju pogrešno izračunata razlika između iznosa anuiteta iz razloga jer vještak prilikom izračuna nije od uplata tužitelja oduzeo iznose kojima su naplaćene zatezne kamate i troškovi. Ističe kako je simulacijom izračuna u skladu sa zadatkom vještaka utvrdio da je tužitelj manje platio anuitete u iznosu od 199.170,96 kn, iz čega proizlazi da je on taj koji je oštećen.

12.1. Osim toga, osporava i metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu. Ovako tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore s fiksnom kamatom u bilo kojoj valuti obveze.

13. Vještakinja se u podnesku od 03.04.2023. (list spisa 244-245) očitovala na tuženikove prigovore ostajući u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja navodeći da razlika u iznosu kojega je nakon otkaza svojom simulacijom utvrdio tuženik i iznosa kojega je ona utvrdila nastao je iz razloga što tuženik, za razliku od nje, u svojoj simulaciji nije primijenio točne iznose uplata upravo na dan pojedine uplate tužitelja, već je izračun radio na neki drugi način.

14. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje te očitovanje vještakinje jer su isti dani po pravilima struke i na osnovi knjigovodstvene dokumentacije priložene spisu.

15. Analizirajući navode tužbe i tužbenog zahtjeva, navode iz odgovora na tužbu, iskaz svjedokinje JF i tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra da nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude.

16. Tužitelj je u predmetu br. P-971/2015 pokrenuo tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu br. 5140030242-62000146205/2005 i donesena je I-st. presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja te se predmet povodom odluke Vrhovnog suda u Republici Hrvatskoj nalazi na ponovnom odlučivanju kod Županijskog suda u Osijeku.

17. Tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnosti Sporazuma uz ugovor o kreditu br. 5140030242-62000146205/2005 jer ni na koji način nije sudjelovao niti je mogao sudjelovati u kreditiranju sadržaja spornog akta jer mu je Aneks ponuđen po principu "uzmi ili ostavi" te nije bilo pregovaranja među strankama oko sadržaja ugovora, oko visine iznosa utvrđenih konverzijom, oko visine kamatnih stopa koje je tuženik primijenio kod izračuna ostatka duga, visine kamatne stope predviđene dodatkom. Osim toga tvrdi da se nije pregovaralo ni o kamatama na preplaćene iznose i nisu mu prezentirane ranije odluke o kamatnim stopama koje su primijenjene kod konverzije te smatra da se ponovno kao potrošač stavlja u neravnopravan položaj, a tuženikovo postupanje očito je protivno osnovnim načelima obveznih odnosa iz čl. 2. 3., 4., 5., 6., 7., 8. i 10. Zakona o obveznim odnosima i osnovanom cilju izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju, a to je rasterećenje korisnika kredita i povrat svih preplaćenih iznosa zajedno s pripadajućim kamatama.

18. Sporazum o konverziji je sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN, br. 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) Navedeni Zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača te ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020.).

19. Pregledom predmetnog Sporazuma uz ugovor o kreditu, sud smatra da je isti sklopljen sukladno ZID ZPK/15 te je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakonu.

20. Odredba čl. 49.st.5. ZZP/14 propisuje da odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

21. Stoga sud smatra da sukladno čl. 49.st.5. ZZP/14 nije ništetan predmetni Sporazum uz Ugovor o kreditu br. 5140030242-62000146205/2005.

22. Osim toga, tužitelj potražuje na ime više zaračunatog iznosa nedospjele glavnice definirane predmetnim Sporazumom i glavnice prema inicijalnom otplatnom planu iznos od 8.434,58 eur/63.550,37 kn.

23. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju navela da je na dan 30.09.2015. tužitelj, nakon svih svojih uplata, bio dužan tuženiku u odnosu na kredit prema ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,90% i tečaju na dan isplate kredita ukupno 164.634,38 kn. Osim toga, tuženik je raskinuo ugovor s tužiteljem 02. kolovoza 2013. te je na dan raskida ugovora tužitelj tuženiku platio manje ukupno 8.565,28 kn u odnosu na anuitete po prvobitno ugovorenim uvjetima.

24. Osim toga, vještakinja je navela da je tuženik svim uplatama tužitelja koje je primio na ime otplate kredita u CHF, prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR zatvarao obveze tužitelja po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima.

25. S obzirom da je vještakinja navela da je tuženik sve uplate tužitelja koje su izvršene na partiji kredita koristio prilikom izračuna konverzije iako je izračunala razliku glavnice u iznosu od 63.550,37 kn, a koju tužitelj potražuje ovom tužbom, sud smatra da nije osnovan zahtjev tužitelja za isplatom te razlike. Naime, vještakinja je navela da se ta razlika ne može se smatrati samo razlikom radi promjene kamatnih stopa i tečaja za CHF, budući da je kredit s tužiteljem raskinut 02.08.2013., te je cijeli neotplaćeni iznos glavnice tada dospio i na isti je tekla i zatezna kamata.

26. Stoga je sud, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje te ujedno i stav županijskog suda glede ukidbene odluke u ovom predmetu, tužitelja odbio s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

27. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. st.1. ZPP-a.

28. Tuženik, koji je ovu parnicu dobio u cijelosti potražuje troškove postupka u iznosu od 2.821,17 €, a priznati su mu troškovi postupka u iznosu od 2.794,76 € koji se sastoje od: iznosa od 200,00 € na ime sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 142/12, 103/14, 118/14, 138/23. dalje: Tarife), dva iznosa od po 200,00 € na ime sastava podneska po punomoćniku od 17.03.2021. i 21.09.2021. sve po Tbr.8/1. Tarife, šest iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 22.2.2021., 05.11.2021., 19.04.2023., 18.05.2023., 19.09.2023. i 09.12.2025., sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 250,00 € na ime sastava žalbe po Tbr. 10/1. Tarife, iznosa od 512,50 € na ime 25% PDV-a na iznos od 2.050,00 € te iznosa od 232,26 € na ime troškova vještačenja.

29. Sud je odbio tuženika sa zahtjevom za naknadu troškova u iznosu od 26,41 € na ime sudske pristojbe na odgovor na tužbu budući se ta pristojba plaća po pravomoćnom završetku postupka razmjerno uspjehu u parnici.

30. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 13. siječnja 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika