REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11
P-368/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
i
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, zaključio je glavnu raspravu 9. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika Doroteje Jurčić Nižić i tuženikovog punomoćnika ĐG te donio i objavio rješenje i presudu 13. siječnja 2026.,
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 31,05 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 26. listopada 2006. do isplate i za zakonske zatezne kamate na iznos od 1.379,57 EUR od 26. listopada 2006. do 30. listopada 2006.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 146- 349/2006 od 25. listopada 2006. sklopljenog između korisnika kredita ZG i tuženikovog prednika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“
II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.379,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 31. listopada 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 1.379,57 EUR po stopi koja prelazi stopu određenu u točki II. izreke presude, kao neosnovan.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 1.173,24 EUR sa zateznim kamatama od 13. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , u roku od 15 dana.
V. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 62,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 13. siječnja 2026. do isplate, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 146-349/2006 od 25. listopada 2006. sklopljenog između korisnika kredita ZG i tuženikovog prednika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“ i isplatu iznosa od 1.410,62 EUR po osnovi plaćene ulazne naknade s pripadajućim zakonskim zateznim kamata. U tužbi u bitnome navodi kako su ZG kao korisnik kredita i tuženikov prednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj 146-349/2006 od 25. listopada 2006., koji je potrošački te kako su korisnik kredit i tužitelj sklopili Ugovor o cesiji kojim su sve tražbine po osnovi ništetnih ugovornih odredbi prenesene na tužitelja, o čemu je obaviješten tuženik. Člankom 5. stavkom 2. Ugovora o kreditu, koji tužitelj citira, određeno je da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu / troškove za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu. Radi se o tipskoj ugovornoj odredbi izrađenoj od strane tuženika o kojoj korisniku kredita nije dana mogućnost pregovora, a takva nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka. Tuženik je po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 10.429,81 kn / 1.410,62 EUR (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn).
2. U odgovoru na tužbu tuženik je predložio spojiti ovaj postupak s predmetom ovoga suda poslovni broj P-2058/23. Istaknuo je je prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor zastare. Osporio je tužbeni zahtjev u bitnome navodeći kako je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, stoga sporni članak 5. ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača) . Nadalje je naveo kako je naplaćena ulazna u iznosu od 1.379,57 EUR, i to 30. listopada 2006., a ne ulazna naknada u iznosu od 1.410,62 EUR na dan sklapanja ugovora kao što to tvrdi tužitelj. Osim toga je u bitnome naveo da je predmetna odredba ne samo gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost korisniku da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe, da je tuženik predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje korisniku da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje je naveo da tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu, da troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita), da kroz spornu naknadu tuženik naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti te da su troškovi obrade kredita jasno definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Korisnik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i korisnik je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Korisnik je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za korisnika bio najpovoljniji. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio korisnika pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. Neosnovani su navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna. Takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a ne postoji niti danas. Ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi predmetna ugovorna odredba bila ništetna. Osporio je početak tijeka zakonskih zateznih kamata u bitnome navodeći kako tuženik nije nepošten stjecatelj.
3. U nastavku postupka tužitelj je u podnesku od 31. ožujka 2025., nakon što je tuženik dostavio potvrdu o naplaćenoj naknadi za troškove obrade kredita u iznosu od 1.379,57 EUR koja je plaćena 30. listopada 2006. i učinio nesporn im da je naknada plaćena u navedenom iznosu, ostao kod tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti citirane odredbe članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 1.379,57 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 31. listopada 2006. do isplate. Iz navedenog proizlazi kako je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 31,05 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 26. listopada 2006. do isplate i za zakonske zatezne kamate na iznos od 1.379,57 EUR od 26. listopada 2006. do 30. listopada 2006.
Budući da se tuženik nije protivio navedenom djelomičnom povlačenju tužbu, sud je, na temelju odredbe članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), odlučio kao u izreci rješenja.
4. U nastavku postupka tuženik je ostao kod tvrdnji iz odgovora na tužbu.
5. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to:
Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 8. lipnja 2023. (str. 7. – 11. spisa), obavijesti o ustupu tražbine od 8. lipnja 2023. (str. 12. – 13. spisa), Ugovora o kreditu broj 146-349/2006 od 25. listopada 2006. (str. 16. – 21. spisa), isplatnog naloga – obračuna (str. 138. spisa).
Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka ZG.
Nije izveden dokaz provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja jer je na ročištu održanom 11. srpnja 2025. tužitelj odustao od tog dokaza.
6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim, osim u dijelu stope zateznih kamata.
7. Nakon djelomičnog povlačenja tužbe, predmet spora je objektivno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu broj 146-349/2006 od 25. listopada 2006. sklopljenog između korisnika kredita ZG i tuženikovog prednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“ i isplatu iznosa od 1.379,57 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 31. listopada 2006. do isplate .
8. Nije sporna činjenica da je tuženik pravni sljednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.
Nije sporna činjenica da su tuženikov pravni prednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. kao kreditor i ZG kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 146- 349/2006 od 25. listopada 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o kreditu.
Nije sporna činjenica da su korisnik kredita ZG kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj sklopili Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine od 8. lipnja 2023. (dalje: Ugovor o ustupu), a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o ustupu.
Nije sporna činjenica da je 30. listopada 2006. naplaćena naknada za troškove obrade kredita u iznosu od 1.379,57 EUR.
9. Uvidom u Ugovor o kreditu (str. 16. – 21. spisa) utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču u skladu s odredbom članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 ; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.
Člankom 2. Ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita stambeni kredit građana za kupnju stana.
Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi taj stan bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe.
Naprotiv, iz iskaza svjedoka ZG, koji je sud u cijelosti prihvatio jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s Ugovorom o kreditu, proizlazi da je sklopio ugovor o kreditu radi kupovine stana u kojem cijelo vrijeme pa tako i danas živi.
Prema tome, sud je utvrdio da se radi o korištenju nekretnine za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe.
10. Člankom 5. stavkom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“
11. Nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka (članak 80. stavak 2. ZOO).
12. Uvidom u Ugovor o ustupu (str. 7. – 11. spisa) utvrđeno je da je korisnik kredita kao ustupitelj prenio na tužitelja kao primatelja svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koja se odnosi na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima (članci 1. i 2. Ugovora o ustupu). Tražbina iz Ugovora o ustupu je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisn ik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.
13. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno članku 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.
14. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem tražbine svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik ZG.
15. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."
16. Prema utvrđenju suda, u ovom slučaju se ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena. U konkretnom slučaju se dakle ne radi o prijenosu prava (i obveza) iz Ugovora o kreditu, već o prijenosu (ustupu) točno određene novčane tražbine po osnovi stečenog bez osnove, dakle, po osnovi izvanugovornog obveznog odnosa, koja je posljedica ništetnosti točno određene ugovorne odredbe (članak 332. ZOO), a ne o tražbini iz Ugovora o kreditu pa time niti o prijenosu prava (i obveza) iz Ugovora o kreditu.
17. Na temelju iskaza svjedoka ZG, koji je sud u cijelosti prihvatio jer je jasan, uvjerljiv i bez kontradiktornosti te je u skladu s Ugovorom o kreditu, je utvrđeno da s bankom nije pregovarao vezano za predmetni ugovor niti sadržaj tog ugovora, da je to bio jedini kredit koji su mogli dobiti, da im je banka rekla da postoje neki troškovi vezano uz kredit i ti troškovi su bili uključeni u kredit, ali da im banka nije rekla na što točno se ti troškovi odnose, odnosno što ti troškovi obuhvaćaju. Nadalje je utvrđeno kako je prije potpisivanja ugovora o kreditu pročitao taj ugovor i kako mu je ugovor bio jasan i razumljiv.
Iz navedenog iskaza kao niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženikov pravni prednik. Korisnik kredita je iz odredbe članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu mogao zaključiti koji je iznos troškova obrade kredita s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita. Međutim, korisnik kredita nije bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 1,25% iznosa kredita.
Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik odnosno njegov pravni prednik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj ugovornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka nije vodila računa o interesima potrošača.
18. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).
19. Prema odredbi članka 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
20. Ugovorna odredba o naknadi za obradu troškova kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika odnosno njegovog pravnog prednika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti Ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik odnosno njegov pravni prednik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadi za obradu troškova kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik odnosno njegov pravni prednik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
21. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 81. stavka 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.
22. Budući da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da se o ugovornoj odredbi koja je predmet tužbenog zahtjeva, kao niti o ostalim ugovornim odredbama, nije pojedinačno pregovaralo, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke, sud je, uzevši u obzir navedeno, utvrdio da je predmetna ugovorna odredba ništetna u skladu s odredbama članka 81., članka 83. i članka 87. stavka 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost predmetne ugovorne odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi članka 324. stavka 1. ZOO-a.
23. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, u skladu s odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, tuženikova obveza po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadi je vratiti tužitelju iznos od 1.379,57 EUR koji je 30. listopada 2006. nesporno naplaćen od korisnika kredita po osnovi ulazne naknade, odnosno naknade za obradu troškova kredita.
24. Nije osnovan prigovor zastare. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi članka 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije niti počela teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).
25. Na iznos od 1.379,57 EUR tužitelj ima pravo i na zatezne kamate u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a. Suprotno tuženikovoj tvrdnji, tuženik je u konkretnom slučaju nepošten stjecatelj jer je tuženik kao trgovac morao znati i da je odredba o naknadi za obradu troškova kredita ništetna budući da nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Zbog toga, suprotno tuženikovoj tvrdnji, zatezne kamate teku od prvog sljedećeg dana nakon obavljenog plaćanja, kao što je to tužitelj zatražio u tužbenom zahtjevu (članak 2. stavaka 1. ZPP), koji dan (datum) tuženik nije osporio, do isplate.
Stopa zatezne kamate određena je u visini propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, a ne u visini stope propisane tom odredbom za odnose iz trgovačkog ugovora odnosno iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj. To iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o tražbini po osnovi stečenog bez osnove, dakle, o izvanugovornom obveznom odnosu.
26. Ovaj predmet nije spojen na predmet ovoga suda poslovni broj P-2058/23 jer, u skladu s odredbama članka 311. stavka 1. ZPP-a, sud nije dužan spojiti predmete, već to može učiniti. To tim više što je u navedenom postupku, kao što i sam tuženik navodi, predmet spora tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, dok je u ovom postupku predmet spora tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, dakle, po osnovi posve druge, različite ugovorne odredbe.
27. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I. – III. izreke presude.
28. Tužitelj je u ovoj parnici u cijelosti uspio u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 1.379,57 EUR, dok je tužba djelomično povučena za iznos od 31,05 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 26. listopada 2006. do isplate i za zakonske zatezne kamate na iznos od 1.379,57 EUR od 26. listopada 2006. do 30. listopada 2006. zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi te se radi o neznatnom dijelu zahtjeva. Zbog toga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u cijelosti u skladu s odredbom članka 154. stavka 5. ZPP-a.
29. Tužitelju su, u skladu s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP-a, kao potrebni priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25; dalje: OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 31. ožujka 2025. kojim se očituje na odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na ročištima 11. srpnja 2025. i 9. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT) te pristupa na ročište 6. studenoga 2025. koje je odgođeno prije početka raspravljanja zbog nestanka struje (službena bilješka na str. 159. spisa) u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. točka 5. OT), što ukupno iznosi 850,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 212,50 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 1.062,50 EUR.
Tužitelj ima pravo na naknadu troškova sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 36,92 EUR i za presudu u iznosu od 73,82 EUR, sve u skladu s Uredbom o tarifi sudskih pristojbi.
Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 1.173,24 EUR.
Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose jer se radi o troškovima postupka .
30. Za pristup na ročište 6. studenoga 2025. tužitelj neosnovano zahtijeva naknadu troškova s PDV-om u preostalom iznosu od 62,50 EUR jer je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja zbog nestanka struje (službena bilješka na str. 159. spisa) pa se na tom ročištu nije raspravljalo niti o procesnim pitanjima. Zbog toga za pristup na navedeno ročište tužitelj ima pravo na nagradu u skladu s Tbr. 9. točkom 5. OT, a ne u skladu s Tbr. 9. točkom 2. OT, kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj.
31. Slijedom navedenog o troškovima je odlučeno kao u točkama IV. I V. izreke presude.
Zagreb, 13. siječnja 2026.
Sudac
mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku , a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.
