Zakon.hr

P-1004/2024-12

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužiteljice:

FU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Frane Sikirica, odvjetnik iz Splita, Ulica Slobode 39, protiv tuženika: Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, Petrova 182, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 30. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Frane Sikirice, odvjetnika iz Splita i zamjenice punomoćnika tuženika Ane Jurić, odvjetnice iz Splita, 13. siječnja 2026.,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 34.517,79 eura zajedno sa zateznim kamatama obračunatim za razdoblje od 16. siječnja 2008. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

i to na iznos:

– od 7,30 eura od 16. siječnja 2008.

– od 20,36 eura od 21. veljače 2008.

– od 46,35 eura od 19. ožujka 2008.

– od 58,31 eura od 10. travnja 2008.

– od 44,24 eura od 13. svibnja 2008.

– od 46,89 eura od 13. lipnja 2008.

– od 44,00 eura od 23. srpnja 2008.

– od 43,91 eura od 30. kolovoza 2008.

– od 46,80 eura od 8. rujna 2008.

– od 107,18 eura od 24. listopada 2008.

– od 95,14 eura od 10. studenoga 2008.

– od 58,13 eura od 16. prosinca 2008.

– od 143,08 eura od 23. siječnja 2009.

– od 154,78 eura od 21. veljače 2009.

– od 136,65 eura od 25. ožujka 2009.

– od 138,66 eura od 23. travnja 2009.

– od 140,68 eura od 5. svibnja 2009.

– od 127,77 eura od 5. lipnja 2009.

– od 118,52 eura od 6. srpnja 2009.

– od 127,86 eura od 4. rujna 2009.

– od 123,10 eura od 17. rujna 2009.

– od 119,62 eura od 5. listopada 2009.

– od 117,97 eura od 2. studenoga 2009.

– od 130,25 eura od 30. studenoga 2009.

– od 139,39 eura od 5. siječnja 2010.

– od 152,58 eura od 5. veljače 2010.

– od 157,89 eura od 19. ožujka 2010.

– od 168,33 eura od 6. travnja 2010.

– od 180,41 eura od 4. lipnja 2010.

– od 230,22 eura od 5. srpnja 2010.

– od 204,77 eura od 4. kolovoza 2010.

– od 246,70 eura od 5. listopada 2010.

– od 218,13 eura od 5. studenoga 2010.

– od 247,61 eura od 11. studenoga 2010.

– od 251,27 eura od 12. studenoga 2010.

– od 274,16 eura od 6. prosinca 2010.

– od 304,06 eura od 5. siječnja 2011.

– od 279,58 eura od 4. veljače 2011.

– od 195,62 eura od 5. travnja 2011.

– od 279,92 eura od 6. lipnja 2011.

– od 259,54 eura od 5. srpnja 2011.

– od 381,15 eura od 4. kolovoza 2011.

– od 383,20 eura od 5. rujna 2011.

– od 288,45 eura od 5. listopada 2011.

– od 271,06 eura od 5. prosinca 2011.

– od 268,09 eura od 8. prosinca 2011.

– od 290,49 eura od 5. siječnja 2012.

– od 306,35 eura od 5. ožujka 2012.

– od 297,60 eura od 5. travnja 2012.

– od 300,56 eura od 4. svibnja 2012.

– od 308,63 eura od 5. lipnja 2012.

– od 307,86 eura od 18. lipnja 2012.

– od 299,26 eura od 11. srpnja 2012.

– od 303,84 eura od 6. kolovoza 2012.

– od 296,14 eura od 5. rujna 2012.

– od 298,86 eura od 6. studenoga 2012.

– od 296,89 eura od 17. prosinca 2012.

– od 304,09 eura od 10. siječnja 2013.

– od 278,84 eura od 31. siječnja 2013.

– od 284,91 eura od 20. veljače 2013.

– od 284,23 eura od 15. ožujka 2013.

– od 303,86 eura od 18. travnja 2013.

– od 271,85 eura od 22. svibnja 2013.

– od 271,03 eura od 17. lipnja 2013.

– od 270,20 eura od 6. kolovoza 2013.

– od 276,62 eura od 24. kolovoza 2013.

– od 295,59 eura od 4. listopada 2013.

– od 287,33 eura od 15. listopada 2013.

– od 298,68 eura od 6. prosinca 2013.

– od 287,83 eura od 8. siječnja 2014.

– od 303,40 eura od 7. veljače 2014.

– od 307,03 eura od 7. ožujka 2014.

– od 307,45 eura od 26. ožujka 2014.

– od 300,46 eura od 7. svibnja 2014.

– od 294,15 eura od 6. lipnja 2014.

– od 299,38 eura od 7. srpnja 2014.

– od 307,45 eura od 7. kolovoza 2014.

– od 313,91 eura od 10. rujna 2014.

– od 310,56 eura od 07. listopada 2014.

– od 322,17 eura od 11. studenoga 2014.

– od 324,18 eura od 10. prosinca 2014.

– od 325,15 eura od 9. siječnja 2015.

– od 326,11 eura od 14. siječnja 2015.

– od 15.375,46 eura od 14. siječnja 2015.

dok je za više traženih 0,02 centa tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 11.581,81 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana presuđenja, dakle od 13. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 611,78 eura zahtjev se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 12. lipnja 2019., se navodi da kako su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik (tada kao Hypo-Alpe-Adria-Bank) zaključili 20. ožujka 2007. ugovor o kreditu broj 216-102/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim joj je tuženik odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 210.700,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita uz kamatnu stopu od 4,60 % godišnje, rok otplate od 30 godina i uz mjesečni anuitet u kunskoj protuvrijednosti 1.080,15 CHF. 6. srpnja 2007. stranke su zaključile aneks broj 1. ugovoru o kreditu kojim su ugovorile promjenu roka trajanja kredita te ugovorile novi rok otplate stambenog kredita od 12 godina (144 mjeseca) od dana stavljanja kredita u otplatu tj. do 30. travnja 2019. 19. srpnja 2007. tužiteljica je prijevremeno otplatila dio glavnice kredita u iznosu od 71.503,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti tako da je tužiteljica preostali dio kredita od 139.160,93 CHF prema ugovorenim uvjetima trebala isplatiti tuženiku u preostalih 141 mjeseca u mjesečnim anuitetima u iznosu od 1.279,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. U predmetnom, unaprijed formuliranom ugovoru i to u članku 2. ugovorena je valutna klauzula u valuti CHF te je otplata kredita u članku 4. ugovora vezana uz CHF. U članku 3. ugovora je ugovorena kamatna stopa u visini od 4,60 % godišnje, dok je člankom 6. ugovoreno da je ista promjenjiva i to na način da ta promjena ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke (sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d. ili drugog akta banke) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Tijekom otplatnog razdoblja tuženik je pozivajući se na odredbu iz članka 6. ugovora o promjenjivosti kamatne stope i svoju odluku o kamatnim stopama u nekoliko navrata mijenjao/povisivao stopu redovne kamate. Postupajući na ovakav način tj. da je u ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama ZZP-a, ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom VTS-a RH pod poslovnim brojem Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu utvrđeno je kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, a time i tužiteljice, zaključujući u razdoblju od 30. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe i na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa su takve odredbe ugovora ništetne. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012. koja je potvrđena odlukom VTS-a RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, a time i tužiteljice, zaključujući u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa su takve odredbe ugovora ništetne. Iz citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i VTS-a RH je razvidno kako su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog među strankama u dijelu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom tuženika i u dijelu o CHF kao valuti uz koju je vezana glavnica. Ništetna odredba je ništetna od samog početka što znači da je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve ono što je od tužiteljice primio na temelju primjene ništetnih odredbi ugovora o valuti CHF i ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik je kao davatelj kredita na ime navedenih ništetnih odredbi ugovora neosnovano stekao iznos od 243.857,77 kuna.

Tužiteljica tužbom potražuje isplatu iznosa na ime razlike tečaja po kreditu broj 216-102/2007 zbog primjene ništetne odredbe o valuti CHF za čitavo razdoblje otplate kredita, isplatu iznosa na ime više plaćenih kamata po predmetnom kreditu zbog primjene ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi za razdoblje od rujna 2007. do veljače 2011. jer je na ime isplate po osnovi za razdoblje od ožujka 2011. pa do otplate kredita tužiteljica već pokrenula postupak koji se vodi pod poslovnim brojem P-1578/2016. i u kojem je 2. svibnja 2019. donesena nepravomoćna presuda kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici određeni novčani iznos. Slijedom navedenog predlaže sudu donijeti presudu kojom će se usvojiti tužbeni zahtjev te obvezati tužitelj na isplatu utuženog dugovanja zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 12. siječnja 2021., tuženik je naveo kako se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Ne spori da je njegov pravni prednik s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 216-102/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 20. ožujka 2007. Kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003.; dalje: ZZP/2003.) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem promjenjive kamatne stope bez egzaktnih parametara za promjenu iste i metode izračuna, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Isto zato jer je početna stopa određena ugovorom u članku 3. i iznosi 4,60 % godišnje, što je znatno ispod kamatnih stopa koje su se ugovarale u to vrijeme. Tuženik je s tužiteljem ugovorio promjenjivu kamatnu stopu u skladu sa zakonskim ograničenjima, dok je tužitelj samostalno izabrao sklapanje baš kredita sa promjenjivom kamatnom stopom. Stoga se ne može smatrati da bi u ovom konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za ništetnost članka 6. ugovora o kreditu. Osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. Navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa ZOO-om i to člankom 1021. koji kao lex specialis regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Navedenim člankom određeno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula pa tako i CHF valutne klauzule. Također, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, ne bi imao pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 30 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 30 godina.

Tužitelj očigledno zahtijeva isplatu u visini koja bi predstavljala razliku kao da se kamatna stopa nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate. Stoga se prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz članka 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio kolika bi prema njegovom stavu trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa već istu samo paušalno određuje kao početno ugovorenu kamatnu stopu. Tako tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore s fiksnom kamatom u bilo kojoj valuti obveze. Čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne preplate mogao bi se računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Nadalje, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/2015.) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Sukladno članku 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. U prilog tome govori i presuda Općinskog suda u Splitu poslovnim brojem P-3811/2017. od 22. siječnja 2020. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik smatra da je ovdje riječ o identičnoj pravnoj situaciji te da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Navedeni stav potvrdio je i Općinski sud u Splitu u presudi pod poslovnim brojem P-2563/2018. od 23. listopada 2020.

Ističe prigovor zastare. S obzirom da tužitelj očito smatra kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/2012. prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba članka 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena članka 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. U konačnici, čak i kad bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, a koji je potvrđen odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/2922/2018. od 20. veljače 2020., zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe ne može ponovno početi teći ispočetka.

Tuženik smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Pored toga, pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Međutim, ovdje tužitelj ne navodi nikakve činjenice niti dokaze da je tužitelju povrijeđeno neko pravo nego se samo paušalno poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012. To međutim ne znači da je u ovoj konkretnoj situaciji doista povrijeđeno tužiteljevo pravo. Naime, svrha tzv. individualnih parnica je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju. To, međutim, tužitelj ovdje ne dokazuje.

Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te ga obvezati na naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Podnescima od 22. travnja 2022. i od 22. siječnja 2023. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev kako je to navedeno u izreci.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu broj 216- 102/2007 od 20. ožujak 2007. ovjerenim kod javne bilježnice Zoje Puljiz iz Splita pod poslovnim brojem OV-2616/2007. 30. ožujka 2007., aneksa broj 1. uz ugovor o kreditu broj 216-102/2007. ovjerenim kod javne bilježnice Zoje Puljiz iz Splita pod poslovnim brojem OV-5953/2007. 24. srpnja 2007., otplatnog plana od 16. studenog 2015., obavijesti o promjenama kamatnih stopa, obavijesti o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 30. travnja 2007. do 16. studenog 2015., pregleda prometa za klijenta od 16. studenog 2015., specifikacije uplata, spisa Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P- 1578/2016., saslušanjem tužiteljice CU u svojstvu stranke, saslušanjem svjedoka MU, pisanog nalaza i mišljenja sudske vještakinje Ines Lozić od 31. ožujka 2022., očitovanja sudske vještakinje Ines Lozić od 10. lipnja 2022., dopunskog nalaza i mišljenja sudske vještakinje Ines Lozić od 5. travnja 2023.

5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet ove parnice je zahtjev za isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

8 Među strankama nije sporno:

– da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj 216-102/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. ožujka 2007., ovjeren kod javne bilježnice Zoje Puljiz iz Splita pod poslovnim brojem OV-2616/2007. od 30. ožujka 2007. i aneks broj 1. uz ugovor o kreditu broj 216-102/2007. od 6. srpnja 2007. ovjeren kod javne bilježnice Zoje Puljiz iz Splita pod poslovnim brojem OV-5953/2007. od 24. srpnja 2007., na temelju kojih je odobrena isplata 210.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 360 mjeseci

– da se kredit otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih rata u kunskoj protuvrijednosti od 1.080,15 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria Bank d.d. na dan plaćanja

– da je ugovor o kreditu zatvoren 14. siječnja 2015.

9. Sporno je:

– je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, kao i je li se sve navedeno trebalo utvrđivati u ovom postupku.

10. Istaknut je i prigovor zastare.

11. Čitanjem ugovora o kreditu broj 216-102/2007 od 20. ožujak 2007. ovjerenim kod javne bilježnice Zoje Puljiz iz Splita pod poslovnim brojem OV-2616/2007. 30. ožujka 2007. utvrđeno je:

– da je isti sklopljen između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., FU kao korisnika kredita, OU kao sudužnika, TU, ĆU i DU kao založnih dužnika

– da se korisniku kredita odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 210.700,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečaju kreditora na dan korištenja kredita

– da je rok otplate 360 mjeseca

– da je kamatna stopa promjenjiva, a na dan zaključenja iznosi 4,60 % godišnje

– da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d. ili drugog akta banke.

12. Čitanjem aneksa broj 1. uz ugovor o kreditu broj 216-102/2007. ovjerenim kod javne bilježnice Zoje Puljiz iz Splita pod poslovnim brojem OV-5953/2007. 24. srpnja 2007. utvrđeno je:

– da je isti sklopljen između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., FU kao korisnika kredita, OU kao sudužnika

– da istim ugovorom stranke suglasno smanjuju rok trajanja kredita te novi rok otplate iznosi 12 godina od dana stavljanja kredita u otplatu tj. do 30. travnja 2019.

– da su stranke suglasne da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, a u skladu s otplatnim planom koji se dostavlja stranci i čini sastavni dio Aneksa.

13. Čitanjem spisa Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P-1578/2016. utvrđeno je da je u istom 2. svibnja 2019. donesena presuda kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 27.905,47 kuna sa zateznim kamatama koje teku do isplate te joj naknaditi parnični trošak u iznosu od 10.758,00 kuna, a koja presuda je preinačena presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 14. srpnja 2021. pod poslovnim brojem 1 Gž-709/2019-2 te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 27.890,00 kuna sa zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu I° presuda potvrđena, sve po osnovi promjenjive kamatne stope i to za period od ožujka 2011.

14. Iz iskaza tužiteljice CU proizlazi kako je u ožujku 2007. zaključila sa tuženikom ugovor o kreditu na iznos od oko 210.000,00 CHF. Ona i suprug su imali namjeru podignuti stambeni kredit s obzirom da su prethodno bili dugogodišnji podstanari. Imali su namjeru prvotno podignuti kredit u eurima. Međutim, u banci su im rekli da ne ispunjavaju uvjete za kredit u eurima u traženom iznosu, ali da mogu podignuti kredit u CHF koji je u to vrijeme bio novi kredit i da im za to neće trebati jamac. Također im je rečeno da su to tada bili povoljni krediti. Sjeća se da je pitala osobnog bankara EU kakva je valuta na što joj je isti odgovorio da se radi o najsigurnijoj valuti na svijetu. Čak su ih prijatelji uputili na njega. Od strane djelatnika banke, odnosno osobnog bankara u predugovornoj fazi joj nije dana bilo kakva obavijesti o naravi, rizicima, posljedicama sporne ugovorne odredbe. Nije imala mogućnost utjecati na bilo koju odredbu ugovora, radilo se o tipskom ugovoru. Donijela je sve papire koji su se od nje tražili, nakon što je kredit odobren išli su na solemnizaciju. Od prvotnih 5.400,00 rata je u jednom trenutku došla do 10.200,00 CHF, a potom nakon što je fiksiran tečaj CHF rata je bila oko 8.400,00 CHF. Prije nego što je potpisala ugovor isti je pročitala. Ugovor joj je kao laiku bio jasan, ali nije imala izbora, da nije pristala na ugovor ne bi dobila kredit. Misli kako nisu tražili pojašnjenje nekih odredbi ugovora, trebao im je kredit te je donijela ono što se od nje tražilo u smislu papirologije. Prethodno je negdje početkom 90-ih imala neki mali kredit još tada u DEM. Stan je koristila u privatne svrhe. Nema štednju u devizama. Nije mogla sklopiti ugovor o kreditu u kunama.

15. Svjedok MU je naveo kako se ne sjeća tužiteljice. Ali vezano na pitanje koja je procedura bila oko odobravanja kredita odgovorio je da bi klijenti došli, informirali se o kamatnoj stopi, o valuti u kojoj mogu podignuti kredit (misli da je 2007. kada je podignut sporni kredit bila mogućnost podizanja samo u CHF i EUR), o instrumentima osiguranja. Nakon toga klijent bi sakupio svu potrebnu dokumentaciju, kredit se šalje na obradu, odobrenje, po odobrenju se pišu ugovori, nakon čega klijent odnosi isti na solemnizaciju. Klijenti nisu mogli utjecati na bilo koju odredbu ugovora. Ne sjeća se je li kao osobni bankar u predugovornoj fazi klijentima davao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima, posljedicama odredbi bilo o valuti ili promjenjivoj kamatnoj stopi. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora 2007. se kredit u CHF mogao ugovoriti samo uz promjenjivu kamatnu stopu, a eur i uz fiksnu i uz promjenjivu. Ne sjeća se jesu li korisnici kredita tražili pojašnjenje za valutu CHF, a za kamatnu stopu se objašnjavalo da je promjenjiva ovisno o odluci banke. Nije imao nikakvih osobnih ima saznanja da će tečaj CHF i kamatna stopa značajno rasti. Nitko unutar banke njemu nadređeni nije mogao predvidjeti rast tečaja.

16. Iz pisanog nalaza i mišljenja sudske vještakinje Ines Lozić od 31. ožujka 2022. proizlazi slijedeće mišljenje:

- ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 283.804,33 kuna od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 40.252,63 kuna te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 243.551,70 kuna

- ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na smanjenje kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 7.580,30 kuna od kojeg iznosa je tužitelj manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 687,82 kuna te je manje platio zbog pada tečaja iznos od 6.892,48 kuna.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 276.224,03 kuna (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno) i to:

- ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita iznosi ukupno 39.564,81 kuna

- ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita iznosi ukupno 236.659,22 kuna.

16.1. Iz očitovanja sudske vještakinje Ines Lozić od 10. lipnja 2022. proizlazi, a u odnosu na prigovore tuženika iz podneska od 27. svibnja 2022., kako je vještak sve izračune sačinio u skladu s postavljenim mu zadatkom unutar kojeg je sadržano i razdoblje za koje je tuženik zatražio izračune dopunu po osnovu promjene kamatne stope. Također je razvidno da zadatak vještaka nije bio izvršiti bilo koje izračune na temelju bilo kojih podataka koje objavljuje HNB vezano uz prosječne kamatne stope za kunske kredite.

Uvidom u podnesak tužitelja od 25. travnja 2022. na koji se tuženik poziva svojim podneskom razvidno je da je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev u što vještak ne ulazi na način da isti sadrži iznose više plaćenog iz nalaza vještaka po osnovi promjene kamatne stope za razdoblje od uplate izvršene 21. veljače 2008. do uplate izvršene 4. veljače 2011., odnosno za kraće razdoblje od razdoblja na koja se poziva tuženik da bi vještak trebao dati dopunu, (izostavljeni su iznosi više plaćenog zbog promjene kamatne stope za plaćanja izvršena od 9. listopada 2007. do 16. siječnja 2008. u ukupnom iznosu 488,00 kuna te sve što je više plaćeno zbog promjene kamatne stope u razdoblju od 5. travnja 2011. do konačne otplate kredita u ukupnom iznosu više plaćenog od 23.241,91 kuna) te su unutar specifikacije tužitelja sadržani svi iznosi više plaćenog zbog rasta tečaja u razdoblju otplate kredita iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita počevši od uplate 16. siječnja 2008. do konačne otplate kredita (svi podaci već sadržani u Tabeli 2. Nalaza, stupac '3', '4' i '5').

16.2. Iz dopunskog nalaza i mišljenja sudske vještakinje Ines Lozić proizlazi kako je sud naložio vještaku izraditi dopunu nalaza i mišljenja na način da se uzmu u obzir i tzv. negativne razlike u onim mjesecima kad nije bilo preplate te iskazati pojedinačne iznose u kunama i u eurima po fiksnom tečaju konverzije.

S obzirom da je u prethodno provedenom vještačenju izvršen izračun pojedinačnih razlika i više i manje plaćenog zbog promjene kamatne stope i tečaja te da su pojedinačno izdvojeno više plaćeni te manje plaćeni iznosi u nastavku se daju izračuni iznosa i u eurima.

Napominje da je prethodno provedeno vještačenje izvršeno u ožujku 2022. odnosno prije donošenja Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj te prije donošenja Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj kojom je utvrđen fiksni tečaj konverzije u iznosu 7,53450 kuna za jedan euro. Vještak je izračune za svaki mjesec izvršio primjenom člankom 7. i 14. Zakona koji preračunati iznosi u zbroju predstavljaju ukupan iznos u eurima (daje se u Tabeli 2.a.).

Slijedom navedenog, dopunjuje se mišljenje i s iznosima u eurima (iznosu u kunama istovjetni prethodnom) te isto glasi:

Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita nisu mogle mijenjati kamatne stope ni tečaj:

- ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose zbrojeno po mjesecima 37.667,28 eura (283.804,33 kuna) od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 5.342,41 eura (40.252,63 kuna) te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 32.324,87 eura (243.551,70 kuna)

- ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na smanjenje kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 1.006,07 eura (7.580,30 kuna) od kojeg iznosa je tužitelj manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 91,28 eura (687,82 kuna) te je manje platio zbog pada tečaja iznos od 914,79 eura (6.892,48 kuna).

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, zbrojeno po mjesecima iznosi 36.661,21 eura (276.224,03 kuna) i to:

- ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita iznosi ukupno 5.251,13 eura (39.564,81 kuna)

16.3. Usmeno saslušana sudska vještakinja Ines Lozić je izjavila da ostaje pri nalazu i mišljenju u cijelosti koje je dano u ožujku 2022. te u odnosu na dopunu izvršenu 2023. a koja je po nalogu suda odnosila na izračun iskazan u valuti euro. Navedeno nije bilo moguće izvršiti prilikom provođenja vještačenja s obzirom da u to vrijeme ožujak 2022. nije stupio na snagu zakon o uvođenju eura u RH kao ni odluka o visini fiksnog tečaja konverzija kn u euro. Stoga je vještak sve izračune izvršio na način kako je sud to od njega zatražio. Nakon provedenog vještačenja u kojem su dani izračuni razlika zbog rasta i pada kamatne stope i tečaja tuženik je u svom podnesku od 27. svibnja 2022. u točki 3. naveo da nema prigovora na sami izračun vještaka. U tom podnesku tuženik je osporavao metodologiju na način da smatra da se ne može primijeniti izračun po kojem bi proizišlo do je riječ o kunskom kreditu uz fiksnu kamatnu stopu. U istom podnesku tuženik je predložio da vještak primjeni kamatnu stopu za kunske kredite po podatcima HNB-a. Navedeno nije bio zadatak vještaka te stoga navedeno nikada nije se ni tražilo, niti je to predmet ovog spora. Uz poziv vještaku za ovo ročište dostavljena je presuda ŽS Osijek iz koje proizlazi da je tuženik zatražio pojašnjenje vještaka u svezi izvršene prilagodbe inicijalnog otplatnog plana te pojašnjenje u vezi metodologije koje je vještak primijenio s tim u vezi. Takva pitanja nije tuženik postavljao u vrijeme nakon provedenog vještačenja 2022. jer bi vještak dao odgovore i na takva postavljena pitanja da su mu bila poznata u to vrijeme. Stoga je riječ o novoj okolnosti. U odnosu na navedeno na stranici 1. nalaza iz 2022. navodi se da je ugovor o kreditu sklopljen u ožujku 2007. i da je razdoblje otplate kredita ugovoreno u 361 jednakih mjesečnih anuiteta što znači rok otplate od 30 godina te je krajnji rok dospijeća kredita bio 2037. odnosno na današnji dan kredit bi bio još u otplati. Na istoj stranici vještačenja se navodi da je 6. srpnja 2007. sklopljen anex br. 1. kojim je smanjen rok kredita na način da je ugovorena otplata kroz 12 godina stoga je vještak morao uzeti u obzir navedene okolnosti te upravo na takav način kako je i sam tuženik primijenio metodu izračuna novog anuiteta vještak je morao napraviti prilagodbu početnog otplatnog plana kako bi se mogli dati traženi izračuni. Također je iz dokumentacije razvidno a kako je u vještačenju navedeno da je kredit 14. siječnja 2015. prijevremeno otplaćen u cijelosti što je također okolnost koju je vještak trebao uzeti u obzir prilikom svojih izračuna. Stoga je vještak koristio navedene podatke kako bi izvršio prilagodbu početnog otplatnog plana jer je bilo potrebno na primjer samo zbog prijevremenih otplata ili zbog skraćenja razdoblja otplate kredita. Vještak je koristio istu metodu izračuna anuiteta kao što je to i sam tuženik primijenio u svom izračunu. U odnosu na navedeno na stranici 3. nalaza danog vještačenja 2022. vještak je opisao i naveo upravo navedene promjene te je vještak naveo da je upravo iz tih razloga bilo potrebno izvršiti prilagodbu početnog otplatnog plana a kako bi se dali odgovori na pitanja koje je sud zatražio od vještaka. Nadalje, u točci 10 u obrazloženju presude ŽS Osijek se navodi da nije razvidno kako je vještak došao do iznosa posljednje stavke pretplate od 15.375,46 eura 14. siječnja 2015. U odnosu na navedeno vještak se očituje da je navedeni iznos iskazan u tabeli 2a stupac 10 dopune vještačenja u kojoj dopuni su samo izvršeni preračuni u valuti euro te da se radi o iznosu od 115.846,40 kuna koji je iskazan bio u tabeli 1 inicijalnog provedenog vještačenja strana 7 nalaza posljednji redak a na koje vještačenje tuženik nije imao matematičkih prigovora za taj izračun. Riječ je o iznosu koji je izračunat na isti način kao i drugi iznosi koji su se odnosili na više ili manje plaćeno zbog rasta ili pada tečaja u razdoblju otplate kredita. Pojašnjenja radi, na dan prijevremene otplate 14. siječnja 2015. ukupno je plaćeno 61.644,04 CHF što umanjeno za utvrđenu razliku zbog promjene kamatne stope u iznosu od 1321,29 CHF sve iskazano u tabeli 1 inicijalnog vještačenja iznosi 60.322,75 CHF. Kad se taj iznos pomnoži s primijenjenim tečajem na dan prijevremene otplate koji je bio 6,39 dobije se iznos od 385.971,65 kuna. Dok bi primjenom početnog tečaja od 4,47 bila riječ o iznosu od 270.125,26 kuna slijedom čega je razlika zbog rasta tečaja 115.846,40 kuna što preračunatom u euro primjenom fiksnog tečaja konverzije kuna u euro iznosi 15.375,46 eura. U preostalom dijelu presude riječ je o pravnim pitanjima u koje vještak ne ulazi.

17. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra osnovanim.

18. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

18.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - POTROŠAČ protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 57/2011., 25/2013.; dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a) Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18.2. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

18.3. U odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske je utvrđeno, međuostalima, da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz članka 58. Zakona o javnom bilježništvu. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

19. Tuženik u ovom postupku, u bitnom navodi, da je tužitelj, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i svjestan da postoji rizik prilikom podizanja kredita kojem se glavnica kredita veže uz stranu valutu i promjenjivu kamatnu stopu. Tužitelj da je bio itekako obaviješten o riziku, a od strane službenika banke tužitelju je u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje odredbe kojom se glavnica veže uz valutu CHF i promjenjive kamatne stope. Tuženik je predložio saslušanje osobnog bankara.

Kako se odluka o nepoštenosti odredbi potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da pojedinom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove ugovorne obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristupio na sklapanje takvog ugovora (U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022.).

Slijedom iznesenog sud je prihvatio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem osobnog bankara MU i za saslušanjem same tužiteljice.

19.1. Tužiteljica je izjavila da je potpisala konkretan ugovor, ali da joj od strane banke, odnosno njenih djelatnika nisu objašnjene posljedice, rizici i narav osporenih odredbi. Na niti jednu odredbu ugovora nije mogao utjecati.

Svjedok MU, tadašnji osobni bankar, je izjavio da se ne sjeća tužiteljice, niti se sjeća da je davao obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama podizanja ugovora u određenoj valuti ili promjenjivoj kamatnoj stopi. Klijent nije u mogućnosti utjecati na odredbe ugovora.

19.1.2.Tužiteljica, potrošač, tvrdi da nije bila obaviještena o rizicima fluktuacije tečaja, dok svjedok, djelatnik banke, se istog ne sjeća. S obzirom na poslovnu praksu i obličje koji su prevladavali u utuženom vremenu, s obzirom na interne akte banke, a uvažavajući pri tom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, banka je mogla predočiti dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Kako na temelju iskaza, a u nedostatku pisanih dokaza, nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", ovaj sud, a na temelju pravila o teretu dokazivanja i članka 221. a) ZPP- a smatra da odgovarajuće obavijesti nisu dane, a s obzirom na to da je teret dokaza o obaviještenosti potrošača na bankama.

20. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja sud zaključuje da se o osporenoj ugovornoj odredbi nije moglo pojedinačno pregovarati, niti je prosječnom, niti pojedinačnom potrošaču, tužitelju, razumljiva uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti, uzrokuje znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne, a sve na temelju članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003.), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača.

21. Pisani iskaz FUI, na koji se poziva tuženik, sud nije uzeo u obzir prilikom odlučivanja u smislu članka 221. a) Zakona o parničnom postupku. Radi se o osobi koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bila zadužena za provođenje edukacija djelatnika tuženika. Navedena izjava po svojoj dokaznoj vrijednosti nije prikladna za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču u postupku sklapanja osporenog ugovora. Radi se o izjavi koju je dao zaposlenik banke koji nije potpisnik spornog ugovora. Po mišljenju ovog suda neuzimanjem u obzir navedene izjave nije povrijeđeno načelo jednake vrijednosti oružja.

22. Ističe se da se tuženik neosnovano poziva na tzv. negativne razlike koje su posljedica promjene tečaja CHF/HRK kada je bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i manje plaćenog na ime promjenjive kamatne stope. Tuženik nije iskazao postojanje ikakvog potraživanja, prijeboj, protutužbu ili bilo kakav zahtjev u tom smislu. Sukladno tomu ne postoji nikakav osnov da bi se vršilo umanjivanje iznosa koje je tuženik nesporno na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valuti CHF i nepoštene odredbe o kamati stekao od tužiteljice. Sve da takav zahtjev i postoji, a ne postoji, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a bi diskvalificirala tuženika u njegovom zahtjevu koji bi proizlazio iz takvog ništetnog ugovora. Naime, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primila, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

22.1. Radi iznesenog, sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika za uračunavanjem (izračunavanjem) negativnih razlika.

23. Nadalje, posebno se ističe da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF jer je navedena odredba bila ništetna i nepoštena već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni Ugovor o kreditu, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a.

24. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu utvrđena ništetnom, to tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a.

25. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po Centru za vještačenja te je sudski vještak Ines Lozić 31. ožujka 2022. izradila pisani nalaz i mišljenje sukladno nalogu suda koji je stručan, argumentiran, temeljit i objektivan. Tužiteljica nema primjedbi, tuženik nema primjedbi na izračun, ali ima na metodologiju izračuna. Sudska vještakinja je pozvana i usmeno saslušanja te je otklonila primjedbe tuženika, pojasnila metodologiju izračuna te je pojasnila da je i prije ukidne odluke u nalazu i mišljenju bilo jasno i vidljivo kako je došla do iznosa pretplate od 15.375,46 eura, a primjedbe na koje se tuženik poziva nisu bile isticane nakon provedenog vještačenja 2022.

25.1. Slijedom iznesenog, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa 34.517,79 eura pa je odlučeno kao u izreci.

26. Prigovor zastare nije osnovan.

26.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.

Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina i od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž- 6632/17. od 14. lipnja 2018.

Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja plaćenog na temelju Ugovora od 20. ožujka 2007.

26.2. Ističe se i to da kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članka 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva

(Revd-1038/2023. od 5. lipnja 2024.)

Dakle, prigovor zastare i po ovoj osnovi je neosnovan.

27. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, a koji ugovor uz sve navedeno predstavlja i tipski ugovor te je sasvim razvidno da tuženik nije poštovao sadržaj istoga. Naime radi se o formalnom (tipskom) ugovoru te je tuženik ugovorna stranka predmetnog Ugovora sklopljenog s ovdje tužiteljem. Slijedom navedenoga, kao ugovorna stranka Ugovora tuženik je bio dužan poštivati sve odredbe Ugovora pa tako i uvjete kreditiranja, a što isti nije učinio. Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na kamate od dana isplate svakog pojedinog anuiteta (Gž ZD-1477/2016-4).

Dakle, tužitelju pripadaju kamate na dosuđeni iznos od dana stjecanja.

28. U premetu P-1578/16 pravomoćno je presuđeno po osnovi promjenjive kamatne stope za razdoblje od 31 ožujka 2011. do travnja 2013.

Predmet ovog spora je isplata po osnovi promjenjive kamatne stope za razdoblje od rujna 2007. do veljače 2011, dakle ne radi se o pravomoćno presuđenoj stvari.

29. Kako je tužiteljica ukupno potraživala 34.517,81 eura, a zbroj pojedinačnih anuiteta iznosi 34.517,79 eura, to je tužbeni zahtjev odbijen za isplatu iznosa od 0,02 centa.

30. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019. i 80/2022.; dalje: ZPP-a) i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe 250 bodova, za zastupanje na ročištima od 28. listopada 2021. i 24. veljače 2022. po 250 bodova, za zastupanje na ročištima od 6. lipnja 2022., 24. listopada 2022., 29. ožujka 2023., 20. rujna 2023., 17. ožujka 2025. i 24. studenoga 2025. po 500 bodova, za sastav podneska od 21. listopada 2021. 250 bodova, za sastav podnesaka od 22. travnja 2022. i 22. siječnja 2023. po 500 bodova, odnosno ukupno 4.500 bodova, što pri vrijednosti boda sa zatraženim paušalom od 2,00 eura daje iznos od 9.000,00 eura. Na navedeni iznos treba pridodati 25 % PDV-a u iznosu od 2.250,00 eura pa se dolazi do iznosa od 11.250,00 eura. Tužitelju je priznat trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura. Dakle, tužiteljici je priznat ukupan trošak u iznosu od 11.581,81 eura.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 611,78 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.

( nije priznat trošak objave jer isti nije bio nužan za vođenje postupka, trošak sudske pristojbe tužbe jer tužiteljica nije dokazala da je istu platila, a nastupila je zastara, niti trošak sudske pristojbe presude a na temelju članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/2018. i 51/2023.) i članka 13. stavak 1. ZSP-a.).

31. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021. i 114/2022.; dalje: ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 156/2022.).

32. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 13. siječnja 2026.

SUTKINJA

JELENA LONČAR

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte