Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Broj: Gž-238/2025-3

Vukovar, Županijska 33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Irene Lenić predsjednice vijeća, Ivice Raguža člana vijeća i suca izvjestitelja te Krešimira Biljana člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UF OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnika obrta [obrt] iz [adresa], zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukić & partneri iz Rijeke, protiv tuženika FF OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Čajkovski i Beg j.t.d. iz Rijeke, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika FF, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj P-1316/2024-7 od 29. studeni 2024., na sjednici vijeća održanoj 13. siječnja 2026.

p r e s u d i o  je

I. Žalba tuženika FF odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P- 1316/2024-7 od 29. studeni 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P- 1316/2024-7 od 29. studeni 2024. presuđeno je:

"Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.598,35 EUR sa zateznom kamatom od 5. listopada 2017. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te naknadi parnični trošak u iznosu od 1.329,63 EUR sa zateznom kamatom od 29.studenog 2024. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana".

2. Protiv navedene presude pravovremeno žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u nastavku teksta: ZPP) s prijedlogom da se žalba uvaži, preinači pobijana presuda i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku podredno da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tuženik u žalbi navodi da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući ista ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te su razlozi presude proturječni sami sebi. Naime, obrazloženje prvostupanjske presude iz kojeg bi razloga tužitelj odustao od dijela posredničke provizije proturječno je navodima u kojima tuženik objašnjava zbog čega je došlo do modificiranja inicijalnog dogovora. Prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama obzirom prvostupanjski sud u dovoljnoj mjeri nije cijenio izvedene dokaze. Također prvostupanjski sud nije cijenio relevantnim nelogičnosti u izdavanju računa od strane tužitelja. Tuženiku je onemogućeno raspravljanje pred sudom obzirom prvostupanjski sud nije pribavio podatke od porezne uprave te je odbio dokazni prijedlog za dopunsko saslušanje tužitelja. Nadalje prvostupanjski sud ne analizira iskaze svjedoka i stranaka, a napose iskaz svjedoka JF.

4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio te žalbene navode tuženika, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, pobijana odluka o odlučnim činjenicama sadrži jasne, neproturječne i dostatne razloge, a razlozi u istoj nisu protivni dokazima koji su izvedeni tijekom postupka. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogli ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje u žalbi upire tuženik.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.598,35 eura temeljem ugovora o posredovanju.

7.1. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje dostatno za donošenje pravilne odluke.

8. Sud prvog stupnja tako je u bitnome utvrdio:

- da je između tužitelja i tuženika 21. lipnja 2017. zaključen ugovor o posredovanju;

- da je temeljem članka 3. Ugovora o posredovanju ugovorena visina posredničke naknade u iznosu od 4.000,00 eura;

- da je tuženik nalogodavac, a tužitelj posrednik tj. nalogoprimac;

- da se ugovor o posredovanju odnosi na nekretninu i to stan na adresi [adresa];

- da je tuženik s PF prvotno zaključio predugovor, a potom i ugovor o kupoprodaji nekretnine za stan na adresi [adresa];

- da kupoprodajna cijena za navedeni stan iznosi 125.000,00 eura;

- da je tuženik bio zaključio s tvrtkom Millennium nekretnine d.o.o. ugovor o posredovanju 10. travnja 2017. temeljem koje posrednik ima pravo na posredničku naknadu u konkretnom slučaju u visini od 3.750,00 eura uvećano za PDV što ukupno iznosi 4.687,50 eura;

- da je tuženik isplatio tužitelju na ime posredničke naknade iznos od

18.000,00 kuna 27. listopada 2017.;

- da je tužitelj izdao račune tuženiku i to broj 4/20 od 27. kolovoza 2018. na iznos od 12.000,00 kuna, broj 14/18 od 28. prosinca 2018. na iznos od 18.000,00 kuna i broj 18/17 od 27. prosinca 2017. na iznos od 7.500,00 kuna.

9. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da su razlozi presude proturječni sami sebi. Naime, prvostupanjski sud svoju je odluku zasnovao prvenstveno na činjenici da je između stranaka zasnovan ugovor o posredovanju od 21. lipnja 2017., a gdje je ugovorena visina posredničke naknade tužitelju kao posredniku u iznosu od 4.000,00 eura. Stoga je u konkretnom slučaju neodlučno utvrđenje prvostupanjskog suda u pogledu negativnog stava tuženika prema plaćanju provizije jer je iz provedenog dokaznog postupka jasno razvidno kako nije došlo do modificiranja inicijalnog ugovora.

10. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da su u obrazloženju prvostupanjske odluke izostali razlozi o odlučnim činjenicama. Naime, prvostupanjski sud tijekom postupka utvrdio je na nedvojben način odlučnu činjenicu, a to je da je temeljem ugovora o posredovanju tuženik kao nalogodavac s tužiteljem kao nalogoprimcem ugovorio visinu naknade u iznosu od 4.000,00 eura, a koja činjenica proizlazi iz članka 3. Ugovora o posredovanju te između stranaka nije došlo do izmjene navedenog članka.

10.1. Iz obrazloženja prvostupanjske odluke razvidno je da je prvostupanjski sud analizirao iskaz svjedoka JF te iskaze stranaka, a iz daljnje analize obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi kako prvostupanjski sud nije prihvatio vjerodostojnim iskaz tuženika u dijelu da je došlo do naknadne izmjene u pogledu ugovorene visine naknade odnosno da bi iznos od 18.000,00 kuna bila konačno ugovorena visina naknade.

10.2. U odnosu na račune izdane od strane tužitelja, navedene račune prvostupanjski sud nije cijenio kao odlučne dokaze obzirom je ključna činjenica, a koja je utvrđena tijekom postupka, da između stranaka nije došlo do izmjene ugovora u pogledu visine naknade.

11. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je istom onemogućeno raspravljanje pred sudom obzirom je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge tuženika za dodatno saslušanje tužitelja te za pribavljanjem podataka od porezne uprave.

11.1. Sudovi su ti koji odlučuju koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, prema članku 220. stavak 2. ZPP. Sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje cijeni potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica. Samim time što sud nije prihvatio neki dokazni prijedlog on ne čini ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka niti je stranci onemogućio raspravljanje u postupku. Odlučno je da sud nije u situaciji kada odlučuje o dokaznom prijedlogu stranke postupio na nerazuman način, da nije odbio provesti dokaz koji bi mogao dovesti do drugačije odluke. Ovdje, kraj utvrđenja dobivenih iz personalnih dokaza te ugovora o posredovanju zaključenog između tužitelja i tuženika, nije bilo mjesta provođenju dokaza dodatnim saslušanjem tužitelja i pribavom podataka iz porezne uprave, jer je za ocjenu postojanja pretpostavki za primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava činjenično stanje dostatno utvrđeno.

12. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da prvostupanjski sud nije spomenuo niti analizirao iskaz svjedoka JF. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske odluke (točka 12.) razvidno je da je prvostupanjski sud analizirao iskaz svjedoka JF i njegova saznanja o spornom odnosu između tužitelja i tuženika.

13. Također prvostupanjski sud u ukupnosti analize dokaza, analizirao je iskaze stranaka i svjedoka JF u odnosu s drugim provedenim dokazima, a napose u odnosu na ugovor o posredovanju zaključen između tužitelja i tuženika, a također i u odnosu na izdane račune od strane tužitelja te je navedene račune cijenio kao činjenicu koja nije od odlučujućeg značaja.

14. Svoju odluku prvostupanjski sud zasniva na činjenici da tuženik nije dokazao svoje navode da je došlo do promjene ugovorene visine naknade.

15. Iz obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi zaključak kako prvostupanjski sud nije prihvatio vjerodostojnim iskaz tuženika u dijelu koji je protivan iskazu tužitelja dok u konačnici svjedok JF u svom iskazu iskazivao samo općenito o činjenicama koje su mu poznate iz poslovnog odnosa između tužitelja i tuženika, a napose o činjenici da je tuženik isplatio tužitelju iznos od 18.000,00 kuna na ime posredničke naknade, a koja činjenica među strankama nije niti sporna. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je svjedok JF u svom iskazu nastojao pogodovati tužitelju obzirom je isti u svom iskazu naveo kako mu je poznato da je tuženik isplatio tužitelju 18.000,00 kuna dok u pogledu izdavanja faktura svjedok JF je imao samo posredna saznanja temeljena na priči koju je čuo od tužitelja.

16. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika glede nelogičnosti iskaza tužitelja te malverzacije računima. Naime, u svom iskazu tužitelj je na siguran i uvjerljiv način obrazložio zašto je izdao račun na iznos 7.500,00 kuna kao i preostale račune. Tim više jer je očito da je tužitelj izdavanjem računa od 7.500,00 kuna omogućio tuženiku da cjelokupan preostali iznos tj. iznos preko 18.000,00 kuna do 4.000,00 eura plati u nekoliko navrata obzirom je tuženik izjavio kako nema novca da odjednom sve plati.

17. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio i odredbu članka 15. stavak 1. Zakona o posredovanju u prometu nekretninama ("Narodne novine" broj 107/2007, 144/2012, 14/2014 – nastavno: ZPPN). Naime, člankom 15. stavak 1. ZPPN-a propisano je da se Ugovorom o posredovanju u prometu nekretnina obvezuje posrednik da će nastojati naći i dovesti u vezu s nalogodavcem osobu radi pregovaranja i sklapanja određenoga pravnog posla o prijenosu ili osnivanju određenoga prava na nekretnini, a nalogodavac se obvezuje da će mu isplatiti određenu posredničku naknadu ako taj pravni posao bude sklopljen dok je stavkom 2. propisano da se Ugovor o posredovanju u prometu nekretnina sklapa u pisanome obliku i na određeno vrijeme. U konkretnom slučaju stranke su zaključile ugovor o posredovanju u pisanom obliku te su točno definirale obvezu posrednika tj. tužitelja, a ista je bila vezana za posredovanje u kupoprodaji nekretnine u Vidikovcu, a koju nekretninu je tuženik u konačnici i kupio jer je za istu sklopio ugovor o kupoprodaji nekretnine. Također tužitelj kao posrednik ispunio je svoju obvezu propisanu člankom 21. ZPPN-a te je time stekao pravo na posredničku naknadu temeljem članka 27. i 28. stavak 1. ZPPN-a, a visine koje naknade je ugovorena člankom 3. Ugovora o posredovanju u iznosu od 4.000,00 eura.

18. Tuženik kao nalogodavac nije u cijelosti ispunio svoju obvezu propisanu člankom 23. stavak 1. točka 5. ZPPN-a i člankom 3. Ugovora o posredovanju obzirom je izvršio samo djelomičnu isplatu posredničke naknade u iznosu od 18.000,00 kuna dok u preostalom dijelu do iznosa od 4.000,00 eura tuženik nije ispunio svoju obvezu. Imajući u vidu navedeno pravilno je prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i obvezao tuženika na isplatu preostalog iznosa od 1.598,35 eura sa zateznom kamatom.

19. Stoga je sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

20. Sud je odbio tuženika sa zahtjevom za naknadom troškova žalbenog postupka jer tuženik u žalbenom postupku nije uspio sve temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a.

21. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 13. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Irena Lenić