REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj. 15:P-1026/2024

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23.

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužitelja RŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva ulica 4, 10000 Zagreb, OIB:87939104217, zastupana po punomoćniku Šimi Petriću, odvjetniku u Zadru, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 25.studenog 2025. uz nazočnost tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, a presude javno objavljene dana 13.siječnja 2026. godine, istog dana,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 210882 od 04.09.2007. solemniziranog po javnom bilježniku Lucija Carić, broj OV-10605/07 sklopljenog između tužitelja RŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Volksbank d.d., Varšavska 9, Zagreb, danas Hrvatska Poštanska Banka d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, a koje:

- u čl. 6.1. glasi: ''Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.''

- u dijelu čl. 6.2. glasi: ''Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva:

Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1,95% (jedancijeladevedesetpetposto) na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom. Iznos premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Volksbank d.d. na dan isplate kredita.''

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska Poštanska Banka d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužitelju RŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 123,54 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 05.09.2007. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska Poštanska Banka d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužitelju RŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 262,81 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 05.09.2007. do isplate po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska Poštanska Banka d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužitelju RŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 609,72 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja presude, 13.siječnja 2026.g. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj na ovaj sud dana 09.prosinca 2024.g., tužitelj navodi da je 04.rujna 2007. sklopio s prednikom tuženika društvom Volksbank d.d. Zagreb Ugovor o kreditu broj: 210882, a kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.037,39 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

Odredbom čl. 6.1 predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (TZV. ULAZNA NAKNADA). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste.

Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 930,84 kn (123,54 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu te kao i umanjen za navodne troškove osiguranja kredita kod osiguravajućeg društva, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 1.980,15 kn (262,81 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši naknadu za osiguranje kredita.

Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja te da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav i VSRH u svojim odlukama Rev-673/2023, Revd- 1974/2023, Revd-1601/2024 te u predmetu Rev-1035/2024 te kao i sud EU u predmetima C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 I C-252/19.

Odredbom čl. 6.2. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, zbog čega baš u tom postotku tereti tužitelja, u kojem periodu i konačnom iznosu, kod kojeg osiguravajućeg društva te ima li korisnik kredita mogućnost odabira želi li osigurati predmetni kredit i kod kojeg osiguravajućeg društva, što sve navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini također u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknada niti s drugim kreditorima, niti drugim osiguravajućim društvima te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija.

Da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav i Županijski sud u Zagrebu u predmetu GŽ-408/2024.

Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu da prihvati tužbeni zahtjev, sadržajno naveden u izreci ove odluke.

2. U odgovoru na tužbu od 13.siječnja 2025., tuženik navodi kako su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani te ističe prigovor zastare potraživanja, s obzirom da je tužitelj parnični postupka pokrenuo tek 09.12.2024. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika 4.9.2007. na iznos od 19.037,39 CHF, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za isplaćene naknade protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Smatra kako bi bilo nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za tužiteljeva potraživanja.

2.1.Tuženik ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,10 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe te je tužitelj za utvrđivanje nepoštenosti odredbe dužan sukladno čl. 96 ZPP-a dokazati kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje navodi kako je u čl. 6 Ugovora jasno propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 6.1.) uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,10% od iznosa kredita kao i naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva u postotku 20% (čl.6.2.). Apsurdno je tvrditi da bi ovakve odredba, naznačene na prvoj stranici ugovora o kreditu bile nerazumljive ili teško uočljive tužitelju.

Smatra kako je već samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Stoga je očito da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Tuženik se poziva na Direktivu EU 93/13 te ukazuje i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača.

Tuženik ističe kako je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi za plaćanje naknade za obradu kredita. Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene te nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Iz samog Ugovora o kreditu se jasno može iščitati da se ovdje ne radi o prikrivenim odredbama već o jasnim, uočljivim i konkretno (u postotku) određenim parametrima, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Tužitelj je u svakom trenutku nakon što je pročitao ugovor i navedene odredbe mogao odustati od sklapanja ugovora o kreditu. Poziva se na presudu ŽS u Splitu Gž-1215/2020.

Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, na ročištu koje je održano 2.lipnja 2025.g.tuženik je naveo kako se ne protivi visini tužbenog zahtjeva.

3. U dokaznom postupku sud je pregledao svu pravno relevantnu dokumentaciju priloženu spisu i to: Ugovor o kreditu br:210882 (list spisa 7-12), knjigovodstvena kartica tuženika (list spisa 13-20), Presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž- 1215/2020 od 24.2.2021. (list spisa 33-42), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice na ročištu dana 25.studenog 2025. (list spisa 53-54).

3.1.Time je sud izveo sve po strankama predložene dokazne prijedloge.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra u cijelosti osnovanim zahtjev tužiteljice.

5.Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu konkretno čl.6.1 i 6.2. sklopljenog između stranaka dana 04.09.2007. godine kojom je određeno da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1,10 posto jednokratno naplaćuje neposredno prije isplate kredita te pod 6.2. u dijelu koji glasi "naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva: Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1,95% (jedancijeladevedesetpetposto) na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom. Iznos premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju

Volksbank d.d. na dan isplate kredita.''

7.Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 04.09.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 210882, a kojim Ugovorom je određeno da se naknada od 1,10 posto jednokratno naplaćuje neposredno prije isplate kredita te da jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1.95% na iznos glavnice uvećane za 20%, sukladno ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom koji iznos se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan isplate kredita. Nije sporno da je tuženik pravni slijednik Volksbank d.d.

8.Sporno je da li su spomenuta ugovorne odredbe ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje navedenih naknada nepoštene i ništetne, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa sporne naknade.

9. Saslušana tijekom postupka tužiteljica je u jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda navela da je u banci dobila ugovor za pročitati i da nikakve naknade nitko u banci nije posebno isticao niti objašnjavao. Smatrala je da sve što banka kaže da se mora i platiti, tako da nije imala ni posebnih upita vezano za sadržaj ugovora. Ovaj kredit je bio za kupnju osobnog automobila, a Volksbanku je izabrala za kreditiranje bez nekog posebnog razloga. Ne sjeća se da je ugovarala osiguranje kredita tako da ne zna koliko je ta naknada bila. Svakako joj nisu ponudili opciju isplate kredita bez plaćanja tih naknada.

10. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužiteljice vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita i naplate naknade za osiguranje te isplatu potraživanog iznosa.

10.1.Prvenstveno, tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03) jer je sklopila predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Tužiteljica je podigla predmetni kredit za kupnju vozila kojeg koristi u privatne svrhe. Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužiteljica eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi joj osporavale svojstvo potrošača.

10.2.Osim toga, tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužiteljici koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade za obradu i zašto visina naknade ovisi o volji tuženika. Stoga tužiteljica kao potrošač nedvojbeno nije imala utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Predmetni Ugovor je potrebama tužiteljice prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa kredita, roka otplate, namjene kredita, no navedeno ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa u velikom broju slučajeva. Spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sam odredio visinu naknade , a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP-a. Tuženik dakle nije tužitelju razjasnio razloge zbog kojih mu je naplatio naknadu za obradu odnosno nije dokazao opravdanost naplate naknade. Tuženik je morao određeno popisati što čini troškove naknade, a ne samo isto naplatiti sukladno svojoj jednostranoj odluci, čime su zapravo korisnici kredita dovedeni u neravnopravan položaj.

10.3.Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale niti o ugovornim odredbama koje se tiču naknade za osiguranje, a te ugovorne odredbe tj. dijelovi istih su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa su zbog toga i ništave u smislu odredbe čl .87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine ove naknade bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljicom što je ona konačno i potvrdila u svom iskazu. Tuženik dakle, nije dokazao da se o odredbi čl.6.2. ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnoj, tipskoj ugovornoj odredbi te u ugovoru nije navedeno niti objašnjeno zašto je uzeto u obzir baš 1,95% naknade za osiguranje. Tuženik je po navedenoj ugovornoj odredbi ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za premiju osiguranja. Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak naknade za osiguranje bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao a da su vezani za obračun naknade troška kredita i premije osiguranja. Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužiteljicu o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenutih naknada i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova.

Tako je i Sud Europske unije u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

10.4.Dakle zaključno valja navesti da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kredita u visini od 1,10% od iznosa kredita, odnosno naknada za osiguranje kredita u visini od 1,95 %, pri čemu tuženik nije niti dokazao da bi predmetni kredit osigurao te je li snosio bilo kakve troškove tog osiguranja (čl. 219. i čl. 221a. ZPP), niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i osiguranje kredita, određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i osiguranje kredita (u slučaju kada tuženik nije dokazao da bi kredit osigurao i imao troškove vezane uz isto) nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i osiguranje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita.

Kako je dakle, tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,10 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 1,95%, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te su ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi jer je iste nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

11. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12. Kako se radi o Ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i kako se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati, ovaj sud je zaključka da sporne odredbe Ugovora o kreditu (naknada za obradu kredita i naknada za osiguranje) predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP, koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne.

13. Stoga je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,10% od iznosa kredita i naknade za osiguranje kredita od 1,95% očito prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj to, i po ocjeni ovog suda tuženik nije dokazao suprotno, odnosno da se o odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

15. U situaciji kada je prihvaćen tužbeni zahtjev na isplatu polazeći od utvrđenja da su ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje ništetne to podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021. i Revd-2862/2021 od 19. listopada 2021.).

15.1.Stoga je tuženik u obvezi isplatiti iznose od 123,54 eura i 262,81 eura koliko je prilikom isplate kredita naplatio iz odobrenih kreditnih sredstava tužiteljici, a visinu kojih iznosa je tuženik učinio nespornim.

16.U odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužitelj postavio u iznosu od 5.000,00€,a kojoj je visini tuženik prigovorio kao previsoko određenoj, sud je na pripremnom ročištu istu utvrdio u iznosu od 387,00€, sukladno čl.35.st.1 ZPP-a smatrajući da se glavni zahtjev tužiteljice odnosi na isplatu zahtijevanog iznosa,a ne na utvrđenje ništetnosti, koje utvrđenje samo po sebi, tužiteljici nije od nikakvog značaja.

17. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1, Tbr. 42 i 48 imajući u vidu vrijednost predmeta spora . Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 50 bodova, podnesak 14.01.2025. (50 bodova), zastupanja na ročištu 02.06.2025.g. i 25.11.2025 (po 50 bodova) što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 400,00 EUR te uz 25% PDV-a od 100,00 EUR, sveukupno 500,00 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu od 96,45€ i presudu u iznosu od 13,27 EUR, te je tako tužiteljici ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 609,72 EUR. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a dok je stopa određena prema odredbi članka 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 114/22.) i članka 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 156/22.)

Dubrovnik, 13. siječnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Klečak

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun.tuženika