REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-434/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda Martić, u pravnoj stvari tužitelja ĐI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ksenija Penić, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnica u Slavonskom Brodu, Petra Krešimira IV 6/II, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 17. prosinca 2025., zaključene istoga dana u nazočnosti tužitelja ĐI osobno, punomoćnice tužitelja Ksenije Penić, odvjetnice u Slavonskom Brodu i zamjenika punomoćnika tuženika Mirka Jelića, odvjetnika u Slavonskom Brodu, nakon javne objave 13. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj : 918-50-4691138, od 6. veljače 2008., sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, kao kreditora i tužitelja EI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu iz članka 3./treće/NAKNADA koji glasi: „Naknada 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita”.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju ĐI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 167,38 EUR (jednu stotinu šezdeset i sedam eura i trideset i osam centi), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. veljače 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju ĐI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 269,91 EUR (dvije stotine šezdeset devet eura i devedeset i jedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 13. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu više zatraženog, preko dosuđenog iznosa, iznos od 25,00 EUR (dvadeset i pet eura) na ime troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 25. rujna 2024. podnio tužbu protiv tuženika, a radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, broj : 918-50-4691138, od 6. veljače 2008., solemniziranog po javnom bilježniku Miroslavu Bračunu 7. veljače 2008., pod brojem OV-3640/2008, u dijelu koji glasi: „Naknada 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita”.

1.1. Tužitelj je u tužbi naveo kako su parnične stranke 6. veljače 2008. godine sklopile predmetni ugovor o kreditu, a kojim ugovorom je tuženik kao kreditori, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 8.402,07 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom vraćanja kredita od 48 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu od 6,75% godišnje. Nadalje, tužitelj je naveo kako je predmetni ugovor o kreditu tipski ugovor, u kojem je u članku 3. ugovoreno da je tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 3,30% iznosa kredita, koja je tužitelju naplaćena prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj smatra kako je predmetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova za obradu kreditnog zahtjeva tj. bankarskih usluga po kreditnom zahtjevu nepoštena i ništetna.

1.2. U odnosu na osnovu deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, tužitelj se pozivao na praksu suda EU, koja je obvezujuća za nacionalne sudove, kao i na pozitivne propise Republike Hrvatske. S tim u svezi tužitelj je naveo kako je Sud EU u presudi broj C-84/19 i C-224/19 utvrdio pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. S tim u svezi tužitelj je naveo kako je Sud EU utvrdio da članke 2, članak 4., stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Slijedom navedenoga tužitelj je naveo kako naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma nije njegova bitna činidba. Sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju članka 4 stavka 2 te direktive u pravni poredak te države članice. Nadalje, tužitelj je naveo kako članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

S tim u svezi tužitelj je naveo kako mu tuženik nije iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi. Osim navedenoga, tužitelju nije objašnjena niti struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Tužitelj je naveo i kako u predmetnom ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada ( kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan.

1.3. U tužbi se tužitelj pozivao i na odredbu članka 8. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03), a u svezi s kojom je naveo kako se u konkretnoj pravnoj stvari radi o tipskom ugovoru o kreditu, dakle, unaprijed formuliranom od strane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja, stoga je naveo da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. S tim u svezi tužitelj je naveo da o predmetnoj odredbi ugovora o kreditu tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja jer je ona od strane tuženika ugovorena u unaprijed sastavljenom ugovoru, a predmetnom odredbom je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza na način da je tužitelju zaračunata naknada za kredit u visini 3,30 % iznosa kredita što je iznosilo 277,27 CHF, a kako je tečaj CHF na dan korištenja kredita, 11. veljače 2008. iznosio 4.548333 po srednjem tečaju za devize to proizlazi da je tužitelj na ime ulazne naknade platio iznos 167,38 EUR. Tužitelj je naveo i kako navedeni iznos predstavlja visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, a koji iznos je tuženik, prilikom isplate kredita, tužitelju neosnovano uskratio od glavnice kredita te je navedeni iznos tuženik, kao nepošten stjecatelj obvezan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik nije sporio da su parnične stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu 6. veljače 2008. niti da je predmetnim ugovorom tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 8.402,07 CHF, kao niti da je predmetnim ugovorom ugovorena redovna kamata od 6,75% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik je naveo kako smatra da je predmetni ugovor sklopljen sukladno odredbi članka 1021. Zakona o obveznim odnosima, koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.1. Tuženik, je nadalje, naveo da je odredba članka 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva. Smatra da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik je naveo i kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik je, nadalje, istaknuo prigovor zastare utuženog potraživanja, pozivajući se na odredbu članka 225. Zakona o obveznim odnosima, navodeći da se na tužiteljevo potraživanje ima primijeniti petogodišnji zastarni rok.

2.2. Tuženik smatra i da nije sporno da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora kao i da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tuženik je osporavao navode tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, s tim u svezi naveo je da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je naveo i kako smatra da je s obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno, da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

3. Podneskom od 11. studenog 2024. tužitelj se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu. U predmetnom podnesku tužitelj je osporavao tuženikove navode, a osobito da bi tužitelju od strane tuženika bila pojašnjena svaka odredba predmetnog ugovora, kao i navode da je tuženik postupao u cijelosti u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, te je s tim u svezi tužitelj ostao u cijelosti kod svojih navoda iz tužbe. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužiteljeva potraživanja tužitelj je isti osporavao te se pozvao na odredbu članka 328. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano neograničeno isticanje ništetnosti. Nadalje, tužitelj se pozvao i na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tužitelj je naveo kako je navedenim pravnim shvaćanjem pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koja je ispunila ništetni ugovor. Nadalje, naveo je, kako prema navedenom, zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora.

4. Predmet spora je deklaratorni zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim dio odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj: 918-50-4691138, od 6. veljače 2008., solemniziranog po javnom bilježniku Miroslavu Bračunu 7. veljače 2008., pod brojem OV-3640/2008, u dijelu koji glasi: „Naknada 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita”, te kondemnatorni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 167,38 EUR, a koji iznos je platio tuženiku na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva na temelju ništetnog i nepoštenog dijela odredbe članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu.

4.1. Među parničnim strankama nije sporna da su parnične stranke bile u obvezno-pravnom odnosu temeljem ugovora o kreditu, nije sporno da je tužitelj naplatio tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 167,38 EUR.

4.2. Sporna je među parničnim strankama osnova tužbenog zahtjeva, sporno je li narušena ravnoteža u pravima i obvezama parničnih strana, sporno je je li dio predmetne odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj: 918-50-4691138, sklopljenog 6. veljače 2008., solemniziranog po javnom bilježniku Miroslavu Bračunu 7. veljače 2008., pod brojem OV-3640/2008, ništetan, te je sporno je li nastupila zastara tužiteljeva potraživanja.

5. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave koje prileže spisu su iste pročitane, i to: Ugovor o kreditu broj 918-50-4691138 od 6. veljače 2008. ovjeren po javnom bilježniku Miroslavu Bračun broj: Ov-3640/2008 (stranica spisa 6- 10), otplatna tablica-kredit informativni izračun (stranica spisa 1 1-12), informativni izračun efektivne kamatne stope od 11. veljače 2008. (stranica spisa 13), potvrdu tuženika od 30. siječnja 2025. (stranica spisa 28), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.

5.1. Sud nije izvodio dokaz financijskim vještačenjem jer je tuženik podneskom od 12. veljače 2025. dostavio potvrdu iz koje je razvidno da je tuženik od tužitelja naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.261,11 kuna, što preračunato u valutu EUR prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK, iznosi 167,38 EUR. Nadalje, podneskom od 16. veljače 2025. tužitelj se usuglasio s potvrdom tuženika. S obzirom na navedeno visina tužbenog zahtjeva nije bila sporna u daljnjem tijeku postupka, stoga je i dokazni prijedlog za provođenjem knjigovodstveno- financijskog vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva postao nepotreban. Naime, druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. dalje: ZPP), kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 918-50-4691138 od 6. veljače 2008. nesporno je utvrđeno, a što stranke u tijeku postupka i nisu sporile, da je da je predmetni ugovor sklopljen između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita te da je isti ovjeren po javnom bilježniku Miroslavu Bračun broj: Ov-3640/2008.

Nadalje, razvidno je da je riječ o namjenskom kreditu za kupnju novih vozila Opel, da se istim banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 8.402,07 CHF, po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. U članku 3. predmetnog ugovora navedena je obveza plaćanje naknade 3,30%, od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

6.1. Iz otplatne tablice-kredit informativni izračun i informativnog izračuna efektivne kamatne stope od 11. veljače 2008. razvidno je da je odobreni kredit stavljen na raspolaganje 11. veljače 2008. u iznosu od 8.402,07 CHF te je naplaćen iznos od 186,18 CHF s napomenom "isplata umanjena za naknadu, interkalarnu kamatu, upisnik i 0,00 depozit", čime je umanjen iznos odobrenog kredita i isti je isplaćen u iznosu od 8.215,89 CHF. Nadalje, razvidno je da je stopa naknade 1,30%, trošak upisnika 350,00 HRK 76,95 CHF, tečaj: 4.548333, ukupni broj rata 48, anuitet 200,22 CHF.

6.2. Uvidom u potvrdu tuženika od 30. siječnja 2025. razvidno je da je tužitelj ĐI bio korisnik kredita broj ugovora: 918-50-4691138, kojim mu je odobren kredit u iznosu od 8.402,07 CHF, a koji je isplaćen/korišten od 11. veljače 2008. te zatvoren/otplaćen 16. srpnja 2010. Nadalje, iz iste potvrde razvidno je da je po predmetnom kreditu naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.261,11 kune (3,30% od iznosa kredita), sukladno članku 3. NAKNADA – Ugovora o kreditu i ista je naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita.

7. Saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja tužitelj ĐI iskazao je da je on u veljači 2008. godine kupovao osobno vozilo te je vozilo pronašao u autocentru Dankić gdje su mu rekli da može kupiti vozilo putem kredita. Nadalje, iskazao je kako o samom ugovoru o kreditu nije bilo nikakvog pregovaranja nego su djelatnici AC Dankić u dogovoru sa tuženikom priredili ugovor i on je priređeni ugovor samo potpisao. Tužitelj je iskazao kako on nije imao duge mogućnosti da kupi predmetno vozilo, nego putem kredita upravo sa tuženikom s kojim je poslovao AC Dankić. Tužitelj je napomenu kako on nije u poslovnicu tuženika nego se sklapanje predmetnog ugovora o kreditu obavilo u poslovnici AC Dankić. Tužitelj je, nadalje, iskazao kako nije imao mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama predmetnog ugovora, nego je jedina mogućnost bila prihvatiti ugovor ili ga ne prihvatiti, a kako je njemu vozilo bilo neophodno on je pripremljeni ugovor prihvatio. Tužitelj je iskazao kako je predmetni ugovor čitao, ali ga nije baš razumio, pročitao je osnovne odredbe glede kamata, visine anuiteta te roka otplate, dok je u odnosu na ostale odredbe iskazao da iako ih je čitao, nije ih razumio. S tim u svezi iskazao je kako u predmetnom ugovoru nije zamijetio odredbu o obvezi plaćanja 3,30% iznosa kredita na ime jednokratne naknade, a čak i da je primijetio takvu odredbu on ne zna što znači jednokratna naknada niti što je njome obuhvaćeno. Tužitelj je iskazao kako je odobreni kredit tuženik isplatio direktno RI, sjeća se da je kredit odobrenu u iznosu od 8.400,00 i nešto sitno CHF te misli da je toliko i isplaćeno RI. Tužitelj je iskazao kako je predmetni kredit otplatio u cijelosti, a u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i otplate istoga nije u svojem vlasništvu imao trgovačko društvo, obrt niti poslovne udjele nego je bio zaposlenik Ministarstva obrane.

7.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio u cijelosti i isti je ocijenio životnim i iskrenim jer je dan uvjerljivo i sigurno, te je isti u skladu s materijalnim dokazima koji prileže spisu, pa sud nema razloga posumnjati u iskrenost danog iskaza.

8. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

9. Odredbom članka 96. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine br. 79/2007, 125/2007" – dalje: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obveznopravnog odnosa, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 102. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna, Nastavno prema odredbi članka 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

11.1. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući sporni dio odredbe članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja, korisnika kredita platiti naknadu 3,30%, od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, odnosno obveza plaćanja, tzv. ulaznu naknadu, koja je naplaćena u iznosu od 1.261,11 kuna, odnosno 167,38 EUR od iznosa kredita, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.

11.2. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

11.3. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3. rujna 2020. Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

13. U svom iskazu tužitelj je naveo da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pročitao predmetni ugovor, ali da ga nije u cijelosti razumio te da nije imao izbora utjecati na odredbe ugovora jer je isti bio unaprijed sastavljen i pa je dakle, prihvaćanje obveze plaćanja tzv. ulazne naknade bio je uvjet da mu se odobri kredit, a koji mu je bio potreban za kupnju vozila. Tužitelj je iskazao kako on ne razumije što uopće znači predmetna naknada, odnosno što je njome obuhvaćeno, a također je iskazao i kako odobreni kredit nije isplaćen njemu nego direktno autokući Dankić gdje je kupio predmetno vozilo, pa stoga ne zna koliko točan iznos je banka isplatila autokući. Tužitelj je također iskazao kako on u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora i za vrijeme otplate kredita nije imao u vlasništvu obrt niti trgovačko društvo, odnosno poslovne udjele.

14. Tužitelj je kao fizička osoba sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, to je dakle tužitelj potrošač. Naime, za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi Suda EU za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

15. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je dio odredbe članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu 3,30%, od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 102. stavka 1. ZZP-a ništetna. Naime, imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, na način da mu se odobri traženi kredit bez plaćanja bilo kakve naknade, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena je od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita, i to 3,30% iznosa kredita.

16. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužitelju, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužitelju „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tim naknadama, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, s time da su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

17. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je dio odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetan, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

18. Imajući na umu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada, o kojoj nametnutoj ugovornoj obvezi se nije pojedinačno pregovaralo, pa niti o samom smanjenju te naknade, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade, dakle, od 11. veljače 2008. Treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a.

18.1. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 96. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 99. ZZP-a, odredbom članka 102. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je utvrdivši da je odredba članka 3. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu kojom je ugovorena obveza platiti 3,30% naknade od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, što podrazumijeva naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna te vodeći računa da je visina kondemnatornog tužbenog zahtjeva nesporna, usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 167,38 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. veljače 2008. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke presude.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., 155. ZPP. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, sud je tuženika obvezao da tužitelju naknadi prouzročene troškove konkretnog parničnog postupka.

19.1. S obzirom na visinu vrijednosti spora, priloženi troškovnik te činjenicu da tužitelja zastupa punomoćnik iz redova odvjetnika, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine" br. 138/23., 107/25.) dalje: Tarifa) tužitelju su kao osnovani utvrđeni slijedeći troškovi

- trošak sastava tužbe u iznosu 50,00 EUR sukladno Tbr. 7. stavak 1. Tarife, trošak sastava podnesaka od 12. studenog 2024. i 18. veljače 2025. svaki u iznosu 50,00 EUR, ukupno 100,00 EUR sukladno Tbr. 8. stavak 1. Tarife,

- trošak zastupanja na ročištima 19. siječnja 2025. i 17. prosinca 2025. za svako ročište u iznosu 50,00 EUR, ukupno 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife. Dakle, sveukupno je sud tužitelju kao osnovan priznao trošak od 250,00 EUR.

19.2. U popisanom troškovniku tužitelj je potraživao i trošak sudske pristojbe. Iz stanja spisa razvidno je da je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 50,00 kuna, odnosno 6,64 EUR te mu je sud u navedenom iznosu kao stvarno nastali trošak priznao trošak sudske pristojbe na tužbu. Sud je tužitelju priznao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR sukladno Tbr. 2. točka 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 37/23. - u daljnjem tekstu: Uredba) u svezi s Tbr. 1. točka 1. Uredbe. Sud je dakle, ukupno osnovanim priznao i dosudio tužitelju iznos od 269,91 EUR na ime troškova postupka.

19.2.1. Na dosuđene troškove sud je tužitelju dosudio i zakonsku zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate temeljem članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22, 06/24 – dalje: OZ), te članka 151. stavak 3. ZPP i članka 29. ZOO, te je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

19.3. Sud je kao neosnovan trošak odbio zatraženi trošak tužitelja za ročište za objavu presude u zatraženom iznosu od 25,00 EUR, jer se u konkretnoj pravnoj stvari radi o pisanom postupku, odnosno sporu male vrijednosti s obzirom na vrijednost predmeta spora od 167,38 EUR pa se sukladno odredbi članka 461a stavak 5. ZPP presuda ne objavljuje, nego se ista dostavlja sukladno pravilima ZPP od ostavi pismena, pa se niti nije održalo ročište za objavu presude te tužitelju navedeni trošak nije nastao. Stoga je sud odbio kao neosnovan više zatraženi iznos tužitelja za 25,00 EUR, te je odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude.

20. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 13. siječnja 2026.

Sutkinja

Anđela Bionda Martić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354 stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku (članak 467. stavak 1. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. Tužitelj ĐI po punomoćnici Kseniji Penić, odvjetnici u Slavonskom Brodu

2. Tuženik Raiffeisenbank Ausrija d.d., po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu