REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4599/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Gorani Žurić Juretić, u pravnoj stvari tužiteljice ŠLF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Maja Šilić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave, zaključene 18. prosinca 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Filipa Đurovića, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika ŠL, odvjetničke vježbenice, 13. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5.1. Ugovora o kreditu broj 201138 od 3. siječnja 2007., sklopljenog između tužiteljice ŠLF, kao korisnice kredita i Volksbank d.d., pravnog prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., kao kreditora, a koja glasi: “Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,00% (jedancijelanulaposto) od iznosa kredita, minimalno 200,00 (dvjestokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.”

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. isplatiti tužiteljici ŠLF iznos od 48,44 EUR sa zateznim kamata koje teku od 4. siječnja 2007. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. naknaditi tužiteljici ŠLF parnični trošak u iznosu od 238,66 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 13. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 23. srpnja 2024. tužiteljica navodi kako je 3. siječnja 2007. s društvom VOLKSBANK d.d., pravnim prednikom tuženika, sklopila ugovor o kreditu broj 201138. Navedenim kreditom tuženik joj je stavio na raspolaganje iznos od 36.500,00 HRK. Ističe kako je odredba čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna. Navedenom odredbom tužiteljici je obračunata i naplaćena naknada od 1,00 % (jedan posto) iznosa kredita za obradu zahtjeva i administraciju kredita. Istom je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Odnosno, radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno tužiteljica je bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade te bi neprihvaćanjem takve odredbe bila ograničena u ostvarivanju svog prava na način da ne bi mogla dobiti kredit od banke. Korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobrenja kredita. Također, takva naknada određuje se i naplaćuje isključivo jednostranom odlukom banke. Uzimajući u obzir okolnost da se radi o tipskom ugovoru, da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da tuženik nije tužiteljici prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, prouzročena je značajna neravnoteža u pravima i obvezama strana na štetu tužiteljice pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredaba članka 1021. Zakona o obveznim odnosima te članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača. Takva naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima te naplaćivanje takve naknade utječe na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu, što je i, između ostalog, u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere. Navodi kako tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, odnosnom prisilnim propisima, a zbog čega je predmetna odredba ništetna. Zbog navedene ništetne odredbe sadržane u čl. 5.1. Ugovora o kreditu tužiteljica je tuženiku uplatila iznos od 365,00 HRK, odnosno 48,44 EUR dana 3. siječnja 2007. koji iznos predstavlja 1,00% od iznosa kredita stavljenog na raspolaganje prema predmetnom ugovoru. Predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu o obvezi plaćanja naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita te kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 48,44 EUR sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu u cijelosti. Ističe prigovor zastare. Ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita jer je ulazna naknada izražena u točno naznačenom postotku od 1,00 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom, jasnom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Nadalje navodi kako je očito da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa. Ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju se u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Upućuje na odredbe Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ i odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača. Navodi kako je u cijelosti informirao tužiteljicu o njezinoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Ističe kako nema zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da bi bila nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, odnosno da bi tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška zajedno sa zateznim kamatama.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u povijesni izvadak iz sudskog registra (list 23-82), e-mail korespondenciju između stranaka (list 92-93), poziv na plaćanje od 28. lipnja 2024. (list 94-95), Ugovor o kreditu broj 201138 od 3. siječnja 2007. (list 96-100) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list 143-144).

4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 201138 od 3. siječnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu). Sporno je, je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,00% iznosa kredita, sadržana u čl. 5.1. Ugovora o kreditu, ništetna.

6. Na okolnost utvrđenja među strankama spornih činjenica sud je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice. U svom iskazu tužiteljica navodi kako su renovirali stan 2007. i nedostajalo im je novca. Otišla je u poslovnicu Sberbank d.d. koja je bila u blizini njezinog radnog mjesta te je rekla da joj treba kredit u iznosu od 5.000,00 EUR - 6.000,00 EUR. Dali su joj ugovor koji je već bio pripremljen i radilo se o tipskom ugovoru. Podigla je nenamjenski kredit. Ugovor je potpisala, nije nešto previše detaljno čitala, odmah joj je rečeno da je to tipski ugovor. O odredbama ugovora nije se moglo pregovarati jer je sve bilo po principu ''uzmi ili ostavi''. Bilo im je važno da otvori tekući račun u banci te je isplata kredita izvršena na taj račun. Nakon što joj je kredit isplaćen primijetila je da joj je plaćeno oko 100,00 EUR manje od ugovorenog iznosa kredita. Nakon toga je pitala u banci zašto je to tako i rekli su da je to naknada za obradu kredita. Prije zaključenja ugovora o kreditu o tome joj nisu ništa govorili. Kredit je u cijelosti otplaćen. Osobno je otplaćivala kredit jer su se rate ustezale s njezine plaće. Kasnije je zatvorila i tekući račun u toj banci.

7. Sud je povjerovao iskazu tužiteljice jer je iskazivala jasno, iskreno i uvjerljivo. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu u vezi naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita nije moglo posebno pregovarati, a sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova bila je sastavni dio tipskog ugovora koji su banke sklapale s potrošačima.

8. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Tužiteljica, sve da joj je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita na koji način je tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, a tuženik, suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.

11. Naime, na temelju provedenih dokaza, a osobito iskaza tužiteljice, utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika.

12. Plaćanje naknade za obradu kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1,00% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 5.1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, ista je bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i presudi posl. br. Gž-4683/2022-3 od 17. siječnja 2023.).

14. Valja reći još i to da time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, a iz činjenice da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. I uslijed toga sud smatra da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

15. Iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 240/2024-2 od 23. listopada 2024.).

16. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kako ugovorna odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka dokazuje, dok je za iznos ove naknade tužiteljici odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, takva neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" strane predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, odredbama čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05 - dalje: ZOO) nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

18. Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

19. Neutvrđeni troškovi, koji terete tužiteljicu unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, nerazmjerni su i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

20. Dakle, riječ je o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ta odredba, iako jasna i uočljiva, unesena je od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da tužiteljici nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje joj se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ili sl.), pri tom imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe sadržavale obvezu tužiteljice da snosi dodatne troškove.

21. Slijedom navedenog sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz čl. 5.1. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva i administriranje kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužiteljici ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a odnosno na isplatu iznosa od 48,44 EUR, koja visina tužbenog zahtjeva među strankama nije bila sporna.

22. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citiranih odredbi ZOO-a, dužan vratiti ga tužiteljici. Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, isti je odgovoran za ugovaranje takve ništetne ugovorne odredbe koju je nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja slijedom čega je nepošten stjecatelj. Stoga tužiteljica, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana plaćanja te naknade (naknada je naplaćena 3. siječnja 2007., prilikom isplate kredita, što među strankama nije sporno).

24. Visina stope zateznih kamata za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08 i 125/11), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22.) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate sukladno čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 155/23).

25. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Potraživanje tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Kako je tek ovom presudom i to nepravomoćno, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije niti počeo teći pa stoga istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

26. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora od 48,44 EUR kako je to tužitelj naznačio u tužbi. Tako je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u visini od 25 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 10. travnja 2025. i 18. prosinca 2025. u visini od 25 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu radi objave presude u visini 12,5 bodova (Tbr. 9/3 Tarife), odnosno 87,5 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54. Tarife (175,00 EUR), uvećano za 25% PDV-a (43,75 EUR), sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 6,64 EUR i na presudu u iznosu od 13,27 EUR, ukupno iznosi 238,66 EUR.

27. Tužiteljici nije priznat trošak sastava dopisa banci kojim se traži dostava kreditne dokumentacije od 19. kolovoza 2024. jer takav dopis nije dostavljen u predmetni spis. Nije priznat ni trošak ovjere potpisa na punomoći jer sudu nije dostavljena punomoć s ovjerenim potpisom tužiteljice pa ne prileži dokaz da bi za tužiteljicu taj trošak nastao.

28. Na dosuđeni parnični trošak tužiteljici su dosuđene i zatezne kamate koje teku od 13. siječnja 2026. do isplate sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

29. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku to je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 187,50 EUR (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

30. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 13. siječnja 2026.

Sutkinja

Gorana Žurić Juretić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Punomoćnici tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika