REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj P-551/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Marijani Capurso Kulišić,, u pravnoj stvari tužitelja SJ OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Branimir Rozić, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535 Magazinska cesta 69, Zagreb kojeg zastupa punomoćnik Goran Gložnić odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić &Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. prosinca 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka i tužitelja, 13. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj: 818-50- 4127535, koji ugovor je dana 23. svibnja 2007. solemniziran po javnom bilježniku Nikša Viđen iz Dubrovnika, pod poslovnim brojem OV-8575/07, u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,“, odnosno u svim dijelovima Ugovora kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, pa stoga ove odredbe predmetnog Ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 818-50- 4127535, koji ugovor je dana 23. svibnja 2007. solemniziran po javnom bilježniku Nikša Viđen iz Dubrovnika, pod poslovnim brojem OV-8575/07, u dijelu koji glasi: "0.50 % (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“, pa stoga ova odredba predmetnog Ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju SJ OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa] zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli CHF iznos 3.433,33 Eura (tri tisuće četiri stotine trideset i tri eura i trideset i tri centa) sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju zbog ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita 97,79 EUR zateznim kamatama tekućim od 31. svibnja 2007. do dana 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena godine, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1.siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana

V. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatom preko dosuđenog u točkama III. i IV., do zatraženog 13.000,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prijeboja u iznosu od 6,60 EUR i iznos od 3.954,40 eura.

VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu 1.143,20 EUR (tisuću sto četrdeset tri eura i dvadeset centi) sa zateznim kamatama tekućim od 13. siječnja 2026. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je dana 23. svibnja 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 818-50-4127535, koji ugovor je dana 23. svibnja 2007. godine solemniziran po javnom bilježniku Nikša Viđen iz Dubrovnika, pod poslovnim brojem OV-8575/07 (dalje u tekstu: Ugovor), na iznos od 33.250,00 CHF s rokom otplate na 120 mjeseci. Kredit je otplaćen u cijelosti. Tužitelj je predmetnim ugovorom podignuo kredit u valuti CHF, s time da je iznos kredita dobio na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti, a isti je bio obvezan svakomjesečno dospijevajući anuitete u CHF uplaćivati također u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju na dan dospijeća anuiteta. Ovakvom ugovornom odredbom tuženik je valutnu klauzulu kojom glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita Tužitelju na korištenje i tečaja koji je iznosio na dan plaćanja dospjelih mjesečnih anuiteta. Tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je prednik tuženika, kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužitelj ističe kako je u konkretnom slučaju valutna klauzula još dodatno nezakonita, ne samo iz razloga jer je vezana uz valutu CHF, nego još i iz razloga jer je određeno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti vezano za tečaj švicarskog franka (CHF) u odnosu na hrvatsku kunu, po tečaju kreditora, a ne po tečaju HNB-a. Dakle, sam kreditor (ovdje tuženik) jednostrano određuje svoj srednji tečaj, čime izravno jednostrano utječe na visinu rate za otplatu kredita. Takva tražbina je neodređena i neodrediva, pa je stoga protivna odredbama članka 269. -272. ZOO, a koji zakon je primjenjiv na sve obveznopravne odnose.

1.2. Tvrdi da je tuženik, osim što je u predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, unio je u članku 3. predmetnog Ugovora i ništetnu odredbu prema kojoj je tužitelj kao korisnik kredita obvezan tuženiku kao kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora naknadu za odobrenje kredita: 0,50% jednokratno na iznos odobrenog kredita.

1.3. Prema svemu naprijed navedenom, tužitelj u ovom postupku potražuje tečajnu razliku koja je nastala u odnosu na početni kunski anuitet nastalu od početka otplate pa do konačne otplate kredita, te nepošteno naplaćenu naknadu za obradu kredita.

1.4. Tužbenim zahtjevom od 10. srpnja 2025., na ime prethodno navedenih ništetnih odredbi potražuje iznos od 13.000,00 Eura.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ne spori da je s tužiteljem sklopio dana 23. svibnja .2007. Ugovor o kreditu broj 818-50-4127535 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 33.250,00, a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Ističe da su stranke Stranke su dana 18.02.2016.g. sklopile DODATAK broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 818-50- 4127535, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR. Osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, predlaže ga odbiti kao neosnovanog. Ističe prigovor zastare i prigovor radi prijeboja. U bitnom ističe da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

3. Tuženik je istakao prigovor radi prijeboja za iznos 3.954,40 eura na osnovu priznatog u konverziji te za iznos negativnih tečajnih razlika.

4. Predmet ovog spora je ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je određena primjena valutne klauzule u CHF za otplatu kredita, te vraćanje stečenog temeljem navedenih odredbi ugovora o kreditu. Sporna je i ništetnost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

5. Iz izvedenih dokaza te navoda stranaka u postupku proizlazi da je među strankama nesporno:

- da su dana 23. svibnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu,

- da je prema navedenom ugovoru glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF,

- da je tijekom otplate došlo do znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, te

- da su stranke dana 18. veljače 2016. sklopile DODATAK broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 818-50-4127535 kojim su izvršile konverziju kredita promjenom valute i kamatne stope.

6. Sporno je između stranaka:

- može li se u konkretnom postupku primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora,

- jesu li ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na primjenu valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, odnosno: je li se o tim odredbama pregovaralo, jesu li one nejasne, nerazumljive ili neuočljive, te je li tuženica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

- učinci sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu na prava tužitelja iz osnovnog Ugovora o kreditu,

- postojanje i visina potraživanja tužitelja,

- postojanje tražbine tuženice prema tužitelju proizašle iz konverzije kredita, te

- zastara potraživanja obiju stranaka.

7. U postupku su pročitani Ugovor o kreditu broj 818-50-4127535 (list 10-19 spisa) zahtjev za kredit (list 32 spisa), DODATAK broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 818-50-4127535 (list 34-37 spisa), dokumentacija kredita- otplatni lan (list 79-110 spisa), Potvrda od 12. travnja 2024. (list 111 spisa), provedeno je knjigovodstveno- financijsko vještačenje po RJ - MAČUS d.o.o. (list 129-149 spisa), saslušan je tužitelj (list 179-180 spisa).

8. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno, tako i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata provedenog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. Iz sadržaja Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 2. svibnja 2007. proizlazi da su stranke istim ugovorile stambeni kredit i kunskoj protuvrijednosti CHF 33.250,00 uz redovnu kamatnu stopu 4,95%, promjenjivu u skladu s Odlukom kamatnoj stopi Kreditora, uz rok otplate 120 mjeseci u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan dospijeća prema otplatnom planu (članak 7.). Ujedno su Ugovorile naknadu 0,50% od iznosa kredita jednokratno prilikom prvog korištenja kredita (članak 3.).

10. Iz iskaza tužitelja, saslušanog u svojstvu parnične stranke, proizlazi da je trebao kredit za adaptaciju stana jer je već tada imao dvoje djece i treće na putu te je išao u banku RBA jer je tamo već imao tekući račun na kojeg je primao plaću te se se raspitivao za kredit u eurima, međutim kako je već imao kreditnu obvezu za kupnju tog istog stana nije bio kreditno sposoban podići kredit u eurima zbog čega je bio nesretan. No tada mu je bankarica rekla da ima nove kredite u ponudi u valuti CHF te nakon što je izračunala utvrdila je ta je za taj kredit kreditno sposoban, Nije mu pojašnjavala nikakve parametre uslijed kojih može doći do promjene tečaja ili kamata. Nakon nekog vremena rate kredita su počele sve više i više rasti tako da su porasle s 1.500 na 2.500 kn što ni je bilo otežano plaćati s obzirom da uzdržava i obitelj. Kad se pojavila mogućnost sklapanja ugovora o konverziji razmišljao je samo o tome da sebi olakša mjesečnu obvezu odnosno da mu rata kredita bude manja zbog čega je sklopio aneks ugovora o kreditu. Ovaj kredit je podignut za adaptaciju stana u kojoj živi sa svojom obitelji. Ugovor o kreditu pripremila banka kao tipski ugovor te da on nije mogao pregovarati i utjecati na njego sadržaj, već je bilo po principu uzmi ili ostavi. Kod javnog bilježnika je samo potpisao ugovor, osim gospođa koje su tamo radile, javnog bilježnika nije niti vidio. Nisu mu niti ovom prilikom pojašnjene odredbe ugovora niti njihove posljedice. Pročitao je ugovor prije nego ga je potpisao. U odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli razumio je da je valutna klauzula znači da će mu se izračunati koliko mora platiti kredita u kunama. U banci nisu objasnili da rata kredita zbog valutne klauzule može rasti na način na koji je ona i rasla. Dodaje da je znao da će rata kredita toliko rasti ne bi bio sklopio ugovor o kreditu u CHF.

11. Već iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, vremena njegova sklapanja te nesporne činjenice da je ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom interesu kao i zahtjev koji je bio predmet postupka vođenog po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika. U navedenom je postupku pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne u dijelu u kojem je promjena kamatne stope ugovorena isključivo odlukom banke, kao i u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane uz tečaj kune prema tečaju CHF, a da se o tim odredbama nije individualno pregovaralo, niti su korisnici kredita kao potrošači bili primjereno informirani o parametrima koji utječu na njihova prava i obveze.

12. Slijedom navedenoga, tužiteljica je, sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku, ovlaštena pozvati se na utvrđenja suda donesena u navedenom kolektivnom postupku.

13. U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1. Usporedbom tih utvrđenja s sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu, jasno je da je tužitelj otplaćivao znatno uvećane anuitete, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na kune, ovaj sud zaključuje da je tuženica, kao profesionalni trgovac, tužitelju nametnula sporne ugovorne odredbe kao „jača” ugovorna strana. Na taj je način banka ugovorila pravo da cijenu svoje usluge mijenja po vlastitom nahođenju, bez obveze da promjenu veže uz objektivne razloge, i bez mogućnosti potrošača da na to utječe, čime je tužiteljica dovedena u bitno nepovoljniji položaj.

14. Sud je ocijenio razumnim i životno uvjerljivim da tužitelj, kao prosječni potrošač bez stručnog znanja iz područja financija, nije bio svjestan rizika vezanih uz otplatu kredita denominiranog u švicarskim francima (CHF). Za razliku od tuženice – banke, kao profesionalne financijske institucije koja raspolaže specifičnim znanjem o valutnim kretanjima – tužitelj nije mogao predvidjeti moguće posljedice takvog ugovornog aranžmana, osobito imajući u vidu da valuta CHF u vrijeme sklapanja ugovora nije bila uobičajeno platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, već je predstavljala relativno novu i složenu financijsku pojavu.

15. Iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja proizlazi da se o konkretnim ugovornim odredbama nije individualno pregovaralo, te da nije bio informiran o svim bitnim parametrima potrebnima za donošenje valjane odluke. Tužitelju nije bila predočena niti jedna informacija iz koje bi mogao razumjeti da se anuitet može znatno povećavati tijekom otplate, već joj je kredit bio prikazan bez pojašnjena parametara, iako je bio vezan uz valutu koja nije bila u primjeni u Republici Hrvatskoj niti je predstavljala valutu u kojoj je ostvarivala prihode. Kad se dovede u vezu da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu s povjerenjem u profesionalnost tuženice, kod koje je već imao otvoren račun i kreditnu obvezu i koju je doživljavao kao pouzdanog partnera pri sklapanju stambenog kredita, a da banka pri tome nije upozorila tužitelja na rizik rasta anuiteta niti na nepostojanje gornje granice rasta cijene kredita, proizlazi da tužitelj nije bio valjano i potpuno informiran o bitnim parametrima otplate kredita.

16. Uzevši u obzir i činjenicu da je ugovor sklopljen s navedenom namjenom – stambeni kredit- druge namjene, te da je tužitelj iskazao da je novcima od kredita adaptirao stan u kojem živi, posve je jasno da se tužitelj pojavljuje u ulozi potrošača.

17. Valja naglasiti da ugovor može predstavljati stvarni izraz volje ugovornih strana samo ako su njegove bitne odredbe jasno i nedvojbeno utvrđene, osobito one koje se odnose na način određivanja visine tražbine i kriterije njezine promjene. U predmetnom slučaju ti uvjeti nisu bili ispunjeni.

18. Tužitelj je, kao potrošač, bio svjestan osnovnih elemenata ugovora – iznosa kredita koji joj je isplaćen, visine početne mjesečne rate i roka otplate – te je logično očekivao mogućnost manjih promjena uslijed promjene tečaja ili kamate. Međutim, sukladno načelima obveznog prava o ravnoteži činidbi te načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača da promjene tijekom trajanja ugovora neće dovesti do znatnog pogoršanja njegova položaja, odnosno do takvih promjena koje bi ugrozile mogućnost redovne otplate kredita. Tuženici je bilo, ili je moralo biti, poznato da preuzimanje takvih obveza od strane potrošača zahtijeva prethodno realno preispitivanje mogućnosti otplate, kao i da je kredit potrošaču bio prezentiran kao najpovoljniji, što je bio odlučujući razlog njegova prihvaćanja. Stoga sud ocjenjuje da je postupanje tuženice kojom tužitelja, kao nestručnu osobu, nije jasno i potpuno informirala o rizicima ugovora, te mu nije pojasnila da sporne ugovorne odredbe omogućuju neograničeno povećanje njezinih obveza, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj nije bio ničim zaštićena od znatnog umanjenja svoje imovine zbog takvih odredbi, dok je tuženica svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini i zadržala mogućnost da jednostrano povećava cijenu kredita, odnosno obvezu potrošača.

19. Slijedom navedenoga, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF nepoštene u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03) pa time i ništetna pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

20. S obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja.

21. Kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su 18.02.2016.g. sklopile DODATAK broj KONV-01/2016 i provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.

22. Čitanjem DODATAK broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 818-50-4127535 od 18. veljače 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15), pri čemu se u Dodatku konstatira stanje preostale neotplaćene glavnice i kamate na dan dospijeća, te je utvrđeno da preostala glavnice kredita nakon konverzije iznosi 4.326,31 EUR, dok je preostala glavnice prije konverzije iznosila 6127,88 EUR, da je tražbina korisnika kredita 3954,4 EUR. Dodatkom je dalje određena buduća otplata anuiteta po srednjem tečaju HNB za euro na dan dospijeća, te fiksna kamatna stopa od 4,55% godišnje, primjenjiva od 1. listopada 2015. Sadržaj Dodatka jasno pokazuje da se time mijenja dio odredbi Osnovnog ugovora, odnosno glavnica je denominirana u eurima, otplata vezana za tečaj EUR-a u odnosu na kunu, a kamatna stopa jasno ugovorena, dok sve ostale odredbe ugovora ostaju neizmijenjene, uključujući i sredstva osiguranja kredita. Iz Dodatka je razvidno da su prijašnje uplate po kreditu uračunate u novi izračun glavnice, ali se niti jednom odredbom ne uređuje pitanje odricanja izvanugovornih potraživanja u vezi s uplatama tužiteljice tijekom otplate kredita prije sklapanja Dodatka.

22.1. Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potvrdio pravno shvaćanje da korisnik kredita sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi, dok je u oglednom postupku Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. jasno navedeno da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je, iako se radi o ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

23. U ovom postupku nije sporna valjanost Dodatka, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku je ima li tužiteljica pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne stope temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopila Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužiteljice uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužiteljica pristala tzv. konverzijom.

24. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

25. U svezi navedenog, a imajući na umu i tumačenje Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., proizlazi da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj: povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nepoštene prakse kreditnih institucija i smanjenje rizika produbljivanja dužničke krize. Navedena mjera konverzije kredita ocijenjena je proporcionalnom cilju jer je bila nužna i prikladna, a nije nametnula prekomjeran teret kreditnim institucijama. Iz toga je jasno da je zakonsko uređenje konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF bilo izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera zakonodavca, uvedena radi saniranja financijske krize građana uzrokovane znatnim rastom cijene takvih kredita. Zakonska intervencija omogućila je sklapanje dodataka ugovora radi zaštite građana koji su bili egzistencijalno ugroženi – zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita s hipotekom na nekretninama ili zbog potpune neizvjesnosti kretanja svojih obveza prema bankama

– a istovremeno je težila uspostavi izvjesnosti i određene ravnoteže prava i obveza za obje strane.

26. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, njegovog Dodatka i odredbi glave IV.a ZPD-a proizlazi da je konverzijom kredita glavnica utvrđena kompromisno: veća je od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, ali manja od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju. Time je tužitelj konverzijom formalno doveden u položaj u kojem bi bio da je od početka sklopila ugovor denominiran u EUR, a ne u CHF.

27. Ocjena ovog suda, u svjetlu ranijeg stava VSRH da potrošač zadržava pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu čak i nakon sklapanja valjanog Dodatka ugovora (konverzije), jest da činjenica što je tužitelj, deset godina nakon sklapanja i otplate ugovora, doveden u položaj u kojem formalno otplaćuje kredit denominiran u EUR, ne znači da je pristao da tuženica zadrži sva sredstva stečena temeljem ništetnih odredbi niti da se odrekao svojih potraživanja po toj osnovi.

28. Tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine, koji je tuženica prethodno stekla bez valjane osnove, iskoristi za buduću otplatu kredita, što je učinjeno uz informirano pristajanje i u skladu sa zakonskim odredbama kroz sklapanje Dodatka ugovora o kreditu. Međutim, nije mogao niti je pristao da sklapanjem Dodatka prestanu sva njezina potraživanja prema tuženici, koja su u vezi s valutnom klauzulom još uvijek bila predmet kolektivne sudske zaštite potrošača.

28.1 Objektivno, potrošač nakon konverzije nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao u EUR prije konverzije, jer je prethodni ugovor predviđao znatno nižu mjesečnu obvezu, omogućujući mu planiranje financijskih i životnih mogućnosti, dok je tužiteljica bila dovedena u situaciju da plaća gotovo dvostruku obvezu, na koju nije pristala niti je mogla utjecati.

28.2. Ravnoteža i položaj stranaka ne mogu se retroaktivno mijenjati, jer oni odražavaju trenutno i buduće stanje; narušena ravnoteža može se isključivo kompenzirati naknadom štete ili isplatom u obveznopravnim odnosima.

29. Ocjena ovog suda je da izračunom buduće obveze tužitelja konverzijom, i to na način da je ista odgovarala obvezi koju bi imao da je od početka sklopio ugovor u EUR, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (trajni nalog i založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), nije prestalo pravo tužitelja na povrat iznosa koji tuženica stekla bez pravne osnove, a koji iznosi nisu bili predmetom konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno.

29.1. Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD-a te samog Dodatka ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, da ZPD i Dodatak koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Dodatka, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da je u tijeku kolektivni spor u kojem udruge potrošača zahtijevaju utvrđenje ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu.

29.2. Logično je i životno da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva pravni interes za isto, pa ako potrošači u kolektivnom sporu protiv ovdje tuženice za istovrsne kredite sklopljene u istom periodu zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, jasno je da navedeno čine zbog naknade štete koja im je uslijed istih nastala, a koja je kao takva još bila sporna po osnovi u vrijeme provođenja konverzije kredita, što je tuženici bilo poznato u trenutku kada je konverzijom uređivala postojeći ugovorni odnos za ubuduće.

30. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije u predmetima C-118/17 ĐJ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. te C- 452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. od 9. srpnja 2020., ocjena ovog suda je da izvanugovorna potraživanja tužiteljice (stečena bez osnove) nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su tim aktom regulirana. Činjenica da je dio uplaćenih sredstava bez osnove uključen u izračun glavnice buduće obveze pokazuje da je tužiteljica konverzijom pristala da tuženica zadrži taj dio njene imovine, čime je tuženici stvorena pravna osnova za navedeno. Preostali iznos neosnovano stečene imovine, uz znanje tuženice i u kontekstu tekućeg kolektivnog spora, ostao je nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.).

31. Prema čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem ugovora, a ako to nije moguće, isplaćuje se odgovarajuća naknada u novcu. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je za štetu nastalu drugoj strani, ukoliko ta nije znala niti je morala znati za uzrok ništetnosti. Čl. 324. ZOO-a propisuje da ništetnost pojedine odredbe ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez nje. Čl. 1111. i 1115. ZOO-a uređuju vraćanje onoga što je stečeno bez pravne osnove, uključujući plodove i zatezne kamate, pri čemu obveza nastaje od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

32. Jedine odredbe Ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja Dodatka ugovora bile jasno određene, razumljive i neposredno primjenjive, odnose se na kamatnu stopu od 4,95 % godišnje, kao jedinu jasno ugovorenu cijenu zajma, te na iznos glavnice isplaćen tužitelju prilikom ugovaranja kredita, obračunat prema tečaju CHF na dan isplate. Radi se o parametrima koji su tužitelju, kao potrošaču, bili poznati i u potpunosti objašnjeni, što omogućuje utvrđenje stvarnog iznosa temeljnog duga.

33. Sukladno odredbama čl. 323. i 324. ZOO-a, a u vezi s načelom povrata onoga što je primljeno bez valjane pravne osnove, sud je naložio sudskoj vještakinji da za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka izračuna iznos anuiteta kredita, prema tečaju CHF prema kunskoj protuvrijednosti na dan isplate kredita, pri čemu se uzima u obzir jedino ono što je bilo jasno određeno i ugovoreno između stranaka.

34. Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna je cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa i iznos glavnice vezan za tečaj kada je glavnica isplaćena potrošaču, za koju je tužitelj kao potrošač znao u trenutku sklapanja ugovora i na nju, kao točno određenu, pristao.

35. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje te je stalna sudska vještakinja u nalazu i mišljenju tablično prikazala i konačno, sukladno zadatku suda, zaključila da:

- preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 5.584,87 EUR,

- negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznosi 6,61 EUR

- zatezna kamata na preplatu tečaja (pozitivne tečajne razlike) do konverzije 30.09.2015. iznosi 1.854,07 EUR,

- pretplata u konverziji na dan 30.09.2015. iznosi 3.954,40 EUR, odnosno 4.005,61

EUR po fiksnom tečaju konverzije,

- da je konverzija provedena u skladu sa čl. 19. c. st.1 ZIDZPK/15.,

- da naknada za obradu kredita naplaćena je 30.05.2007.g. u iznosu od 166,25 CHF, odnosno 736,76 HRK, odnosno 97,79 EUR.

35.1. Na ovako dan nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi te ga je sud u cijelosti prihvatio s obzirom da je nalaz jasan i pregledan, utemeljen na podacima o stvarnim uplatama te izrađen sukladno zadatku koji je odredio sud, a stranke nisu prigovorile pravilnosti obračuna.

36. Tuženik je uredio prethodno istaknut prigovor radi prebijanja s osnova negativne tečajne razlike u iznosu od 6,61 EUR, te ustrajao kod prigovora radi prebijanja za iznos koji je tužitelju priznat dodatkom o konverziji, istaknut i specificiran na pripremnom ročištu dana 5. studenog 2024.

37. Tužitelj je uredio svoj zahtjev na način da pored potražuje 5.584,87 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa na svaki pojedinačni mjesec od dospijeća do isplate (s osnova ništetne odredbe zbog promjene tečaja (te iznos od 97,79 EUR s osnova naknade za obradu kreditnog zahtjeva), zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos počevši od dana koji slijedi danu 30. svibnja 2007. do isplate.

38. Tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe.

39. Tužitelju sukladno prethodno citiranim odredbama čl. 323., 324. i 1115. ZOO-a pripadaju zatezne kamate na iznose pretplate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana nakon provedene konverzije 1. listopad 2015., a obzirom da je tuženik utvrđena odgovornom za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora o kreditu te je od trenutka stjecanja temeljem istih, sukladno prethodno navedenom, ocijenjena nepoštenim stjecateljem.

40. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje utvrđeno je da zatezna kamata koja je tekla na iznos pretplate zbog rasta tečaja do dana konverzije iznosi 1.854,07 EURA (uz pojedinačne naznake po mjesecima u tabličnim prikazima), sve do dana konverzije, kao i naglasila da je konverzija provedena sukladno zakonu dana 30. rujna 2015., a u konverziji priznat iznos 4.005,61 EUR-a. Da glavnica s osnova više plaćenog uslijed rasta tečaja iznosi 5.584,87 EUR.

41. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj tijekom otplate kredita prije konverzije preplatio svaki pojedini anuitet, koji je podmiren po povećanom tečaju u odnosu na početni tečaj pa takva preplata čini glavnicu njegovog potraživanja, a nije sporno da na svaku pojedinu preplatu po anuitetima teku zakonske zatezne kamate od dana plaćanja anuiteta do isplate tako da tužitelj na dan konverzije, pored glavnice preplate, ima prema tuženiku potraživanje i zakonskih zateznih kamata koje su tekle od plaćanja pojedinog anuiteta do konverzije.

42. Dakle, banka je provedbom konverzije djelomično obeštetila tužitelja tako da mu je priznala preplatu od 4.005,61 EUR, ali treba uzeti u obzir da je taj iznos tužitelju priznat, odnosno stavljen na raspolaganje tek provedbom konverzije, a da tužitelj u trenutku konverzije već ima dospjelo potraživanje prema banci koje se sastoji od glavnice i zakonskih zateznih kamata tako da na dan konverzije egzistira potraživanje tužitelja prema banci, a preplata koju je banka priznala u konverziji predstavlja djelomično obeštećenje kojim treba (do visine priznate preplate) zatvoriti potraživanje tužitelja i to na način da se najprije zatvaraju zakonske zatezne kamate obračunate do dana konverzije, a potom eventualno i dio glavnice potraživanja u slučaju da je preplata veća od zakonskih zateznih kamata, sve prema redu uračunavanja iz čl. 172. ZOO.

43. Stoga je ukupno izračunati iznos zateznih kamata na pretplatu do konverzije 1.854,07 EUR-a u potpunosti umanjen priznatim u konverziji, a preostalim iznosom priznatim u konverziji 2.151,54 EURA valjalo je umanjiti iznos glavnice od 5.584,87 EUR-a te tužitelju dosuditi iznos 3.433,33 Eura sa zateznom kamatom od dana konverzije uz stopu propisnu odredbom čl. 29. st.2. ZOO –a (točka III. izreke). Iznos preko dosuđenog do zatraženog (imajući na umu prvotno postavljeni tužbeni zahtjev jer se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe) odbijen je kao neosnovan (točka IV. izreke).

44. U odnosu na prigovor zastare, valja istaknuti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (tužba podnesena 4. travnja 2012.) došlo do prekida zastare sukladno čl. 241. ZOO-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izričito potvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku. Građanski odjel Vrhovnog suda (rješenje Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.) utvrdio je da zastarni rok za restitucijske zahtjeve iz čl. 323. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, neovisno o naknadnom utvrđivanju ništetnosti istovjetnih odredbi u individualnim parnicama.

44.1. Tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzule, a opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) pa zastarni rok počinje teći od pravomoćnost u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018., pa s obzirom na podnošenje tužbe 12. lipnja 2023., zastarni rok nije protekao, pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

45. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za kreditni zahtjev i stjecanju po osnovi navedene odredbe valja reći da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Prema članku 81. stavak 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

46. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

47. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita bila vidno istaknuta i lako uočljiva, a ista je po svom (gramatičkom) sadržaju i jasna. Međutim, tijekom postupka je utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj, kao potrošač, u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o tome na što se predmetna naknada odnosi i koje konkretne troškove time podmiruje, pa je u tom smislu prosječnom potrošaču nerazumljiva. Tužitelj je iskazao da se o odredbi o plaćanju jednokratne naknade nije pojedinačno pregovaralo i da je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obveza. Tuženica nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (0,5 %) koju je naplatila u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženica u ovom postupku nije dokazala koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Nije ničim dokazao da je konkretna naknada utrošena u te svrhe niti to proizlazi iz samog Ugovora o kreditu.

48. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kredita, očito je da je ta odredba u tom smislu nerazumljiva te je kao takva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

49. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača.

50. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi, navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne.

51. Slijedom navedenog ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na ništetnost odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu (točka II. izreke).

52. Kako je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. st. 2 ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je plaćeno na temelju ništetnog dijela odredbi, pa je tako tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO.

53. U postupku je utvrđeno temeljem provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja da je tužitelj tuženici na ime ove naknade platio iznos 97,79 EURT dana 30. svibnja 2007. Tako tužitelju pripada ovaj iznos sa zateznim kamatama tekućim od 31. svibnja 2007. do isplate po stopi propisanoj člankom 29. st.2. ZOO-a. (točka IV. presude).

54. Tuženica je tijekom ovog postupka istaknula prigovor radi prijeboja s osnova priznatog u konverziji te s osnova negativnih razlika. Istaknuti prigovor radi prijeboja negativnih tečajnih razlika nije osnovan, jer tužitelj nije ništa primio ili stekao od tuženika bez osnove, pa da stoga ne može postojati njegova obveza na vraćanje nečega što nije primila. Naime, predmet ovog spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 214. ZOO/91, sada članka 1111. ZOO/05, neosnovano obogatio tuženica kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništavom/ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članak od 211. do 219. ZOO/91, sada članak od 1112. do 1120. ZOO/05) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženice nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, to tuženik s uspjehom ne može isticati prigovor kao što je predmetni. U odnosu na prigovor radi prijeboja iznosa od iznosa 3.954,40 eura (koji predstavlja iznos priznat u konverziji) valja reći da je tužitelj izjavom o prijeboju prilikom sklapanja DODATAK broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 818-50-4127535 od 18.veljače 2016. sadržajno priznao ovo potraživanje te su se tražbine i tužitelja i tuženice već tada susrele i prebile. Sud je ovom presudom navedeno i prihvatio kada je samo sudio razliku obračunatog potraživanja tužitelja umanjenu za potraživanje tuženice. S obzirom da je potraživanje tuženice prestalo izjavom o prijeboju u odnosu na iznos 3.954,40 eura prestalo, a da iznos od 6,60 EUR na ime negativnih razlika ne postoji, utvrđeno je da potraživanje tuženice prema tužitelju po osnovi priznate pretplate prilikom konverzije kredita ne postoji (točka VI. presude).

56. O troškovima postupka odlučeno je sukladno odredbi članka 154. st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi s člankom 155. ZPP-a. Tužitelj da je uspio s osnovom 100%, a visinom 27,16%, u konačnici uspio u omjeru 27,16% (127,16% / 2=63,58%-36,42%=27,16%).

56.1. Tako su tužitelju priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25.), imajući na umu vrijednost predmeta spora od 13.000,00 EUR zatraženi trošak, a imajući na umu i odredbu članka 155. ZPP-a.

56.2. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe (100 b, Tbr. 7/1), za sastav podneska od 10. siječnja 2024., 11. srpnja 2024., 25. rujna 2025., 6. listopada 2025. (po 100 b, Tbr. 8/1) za zastupanje na ročištima 22. ožujka 2024., 5. studenog 2024., 9. prosinca 2025. (svako po 100 b, Tbr. 9/1) što imajući na umu vrijednost jednog boda i PDV (25%) iznosi 2.000,00 Eura. Kako je tužitelj u sporu uspio sa 27,16% svog zahtjeva to mu na ime troškova zastupanja pripada iznos 543,20 EUR-a.

56.3. Trošak vještačenja u iznosu od 600 EUR-a priznat je tužitelju neovisno o uspjehu u sporu (tako i Rev-1040/2024 od 30. listopada 2024.)

56.4. Ukupni trošak koji pripada tužitelju utvrđen je u iznosu 1.143,20 EUR-a pa je odlučeno kao u točki VII. Izreke.

56.5. Odluka o zateznim kamatama na trošak ovog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP u svezi s čl. 29. st.2. ZOO-a.

U Dubrovniku 13. siječnja 2026.

Sutkinja

Marijana Capurso Kulišić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika