Poslovni broj: P-7602/2024-8

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Zrinki Berečki kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja UF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici OF, Lucija Car-Pavlic i dr., odvjetnici iz Odvjetničkog društva Križanec, Car-Pavlic & Poparić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju punomoćnici Sanja Vukina i dr., odvjetnici iz odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. prosinca 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja Licije Car-Pavlic, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika LF, odvjetničke vježbenice, dana 13.siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 7.1. Ugovora o kreditu broj: 59014/07, sklopljenog/potpisanog od strane SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d., kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita te ĆF kao sudužnika, kojom je određeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,00% (slovima: dvaposto) od ukupnog iznosa odobrenog kredita – a najmanje 200,00 kn. Naplaćuje se jednokratno, odmah, prije korištenja kredita.

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 500,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 04. listopada 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 434,72 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. siječnja 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 434,72 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 19. prosinca 2024. navodi da su dana 01. listopada 2007. prednik tuženika SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d. kao kreditor, tužitelj kao korisnik kredita te ĆF kao sudužnik, sklopili Ugovor o kreditu broj 59014/07. Sukladno odredbi članka 7.1. Ugovora o kreditu naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,00% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a najmanje 200,00 kn te se naplaćuje se jednokratno, odmah, prije korištenja kredita. Temeljem navedene ugovorne odredbe tužitelju je dana 03. listopada 2007. naplaćena, imajući jednokratna naknada za obradu zahtjeva po kreditu u iznosu od 3.767,25 kn odnosno 500,00 EUR. U bitnom ističe da se radi o standardnoj odredbi unaprijed od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane pripremljenog Ugovora o kreditu, o kojoj se prije niti u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj iste, pri čemu iz navedene ugovorne odredbe nije vidljivo na koje se troškove tuženika plaćanje predmetne naknade odnosi niti mu isto objašnjeno od strane prednika tuženika. Stoga smatra da se radi o nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi budući je ista odredba potpuno netransparentna za tužitelja kao potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te smatra da mu pripada pravo na povrat novčanog iznosa navedene naknade koji mu je naplaćen po osnovi predmetne ništetne odredbe zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana kada je plaćanja pa do isplate. Slijedom navedenih razloga, pozivom na odredbe čl. 96. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, dalje: ZZP/07) te odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st.1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23, dalje ZOO) predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 7.1 predmetnog Ugovora o kreditu sadržaja kako je to pobliže navedeno pod toč. I/ izreke te predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 500,00 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. listopada 2007. pa do isplate, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.827,22 EUR, jer se novčanim tužbenim zahtjevom potražuje isplata iznosa od 500,00 EUR zbog čega smatra da je vrijednost predmeta spora naznačena u previsokom iznosu. Ističe prigovor zastare u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu (visinu kojeg ne osporava) te osporava da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru, slijedom čega ističe da se na predmetnu novčanu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. U bitnom navodi da je odredba čl. 7.1. predmetnog Ugovora o kreditu jasna, laka uočljiva i razumljiva ugovorna odredba te da sadrži sve podatke potrebne radi nedvosmislenog određenja činidbe (obveze) tužitelja u cijelosti te ističe da je tužitelj prilikom solemnizacije Ugovora pred javnim bilježnikom izričito izjavio da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredbama predmetnog Ugovora, slijedom čega smatra da poštenost sporne odredbe nije dopušteno ocjenjivati Stoga smatra da tužitelj nije dokazao postojanje uvjeta za dopustivost tužbenog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora te da nema niti pravni interes za isticanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Podredno, osporava da bi sporna odredba čl.7.1. Ugovora bila nepoštena odnosno ništetna, u bitnom ističući da za navedeno nisu kumulativno ispunjeni zakonom propisani uvjeti, pri čemu opreza radi ističe da niti sudovi koji su odlučivali u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu našli da bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena odnosno ništetna. Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u potvrde o isplati (listovi 6-7 spisa), Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 59014/07 (listovi 8-11 spisa),

dopis tuženika od 12. prosinca 2024. (listovi 13-14 spisa) Ugovor o kreditu broj 59014/07 od 01. listopada 2007. (listovi 35-38 spisa) te je saslušan tužitelj (list 90 spisa).

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5.1. Nije sporno da je između prednika tuženika SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d. kao kreditora, ovdje tužitelja kao korisnika kredita te ĆF kao sudužnika, sklopljen Ugovor o kreditu broj 59014/07 od 1. listopada 2007. (listovi 35-38 spisa), iz sadržaja kojeg u bitnom proizlazi da se predmetnim Ugovorom prednik tuženika obvezao tužitelju staviti na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.000,00 EUR po kupovnom deviznom tečaju kreditora za EUR važećem na dan korištenja kredita (čl.1.1.); da je ugovoreno da korisnik kredita samostalno određuje namjenu kredita (čl.2.); da je ugovoren rok otplate od 120 mjeseci; da je ugovoreno da će se odobreni iznos krediti koristiti na način kako slijedi: a) za podmirenje kredita na račun broj 14 6321015729 otvoren kod BANCO POPOLARE CROATIA….i za podmirenje kredita na račun broj 05 162400055- 5103017032 otvoren kod ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d…. b) a ostatak odobrenog kredita isplatit će se na račun korisnika kredita…otvoren kod kreditora na dan 03.10.2007.; da je ugovorena kamatna stopa od 8,29% godišnje, koja je promjenjiva, a može se povećavati ili smanjivati aktom kreditora (čl.5.1. i 2. i čl. 9.2.) da je prema čl. 7.1. ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi iznosi 2,00% (slovima: dvaposto) od ukupnog iznosa odobrenog kredita – a najmanje 200,00 kn. Naplaćuje se jednokratno, odmah, prije korištenja kredita.

se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti 6.2. Nadalje, nije sporno da je tužitelju prilikom isplate (korištenja) kredita dana 03. listopada 2007. po osnovi sporne odredbečl.7.1. predmetnog Ugovora o kreditu naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.767,25 kuna odnosno 500,00 EUR.

6.1. Neosnovano tuženik osporava tužitelju status potrošača u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/07. Naime, iz iskaza tužitelja (list 90) proizlazi da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora tužitelj bio djelatna vojna osoba i to neprekidno od 1991. do umirovljenja 2023., tako da već zbog navedenog se nikada nije bavio nikakvom gospodarskom ili samostalnom djelatnošću.; da je predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu financiranja dovršetka gradnje i opremanja namještajem stana u potkrovlju obiteljske kuće u vlasništvu roditelja njegove supruge, a koji su im dopustili da radi rješavanja njihovog stambenog pitanja potkrovlje kuće prenamijene u stan. Radi se o kući na adresi u [adresa], gdje tužitelj i njegova supruga još uvijek žive. Navedeni stan nikada nije davan u najam trećim osobama te se sve vrijeme koristi isključivo za stanovanje tužitelja i članova njegove obitelji, supruge i dvije kćeri. Pri tome valja istaknuti da tuženik tijekom postupka niti tvrdi niti dokazuje da bi kredit bio korišten u svrhe namijenjene poslovnoj/ poduzetničkoj djelatnosti, a niti navedeno ne proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora, koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba.

6.2. Sud je također ocijenio kao neposredno uvjerljivim iskazivanje tužitelja koji je nadalje naveo da je prije sklapanja Ugovora prednika tuženika u poslovnici koja se u to vrijeme nalazila na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. O spornoj ugovornoj odredbi s prednikom tuženika nije imao mogućnost pregovarati. Za obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva saznao je prije sklapanja predmetnog Ugovora, pri čemu od strane zaposlenika banke nije bio informiran o tome na koje točno usluge ili troškove banke se odnosi plaćanje navedene naknade. Bilo mu je samo rečeno da mora pristati na plaćanje takve naknade ukoliko želi dobiti kredit. Nije mogao pregovarati niti o visini navedene naknade. Također, s bankom mogao pregovarati niti o ugovornim odredbama kojima je određena promjenjivost kamatne stope prema jednostranoj odluci banke, niti je bio informiran prema kojim kriterijima i parametrima se mijenja početno ugovorena kamatna stopa. Tijekom otplate kredita banka je jednostrano povećavala kamatnu stopu, tako da je ista u jednom razdoblju iznosila i preko 11%, zbog čega je došlo do povećanja anuiteta koje je plaćao.

7.1. Prema odredbama čl. 96. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pri čemu je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U članku 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

7.2. Imajući na umu navedeno, sporna odredba čl.7.1. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti te je u okviru te ocjene, između ostalog, bilo potrebno preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa navedene naknade te zauzvrat pruženih usluga.

7.3. Neovisno o informiranosti prije sklapanja Ugovora, tužitelju je ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja Ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu te je najkasnije tada tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i mogao izvesti zaključak o visini navedene naknade (budući je spornom odredbom ista određena u visini od 2,00 % od iznosa odobrenog kredita, a najmanje 200,00 kuna), ali ne i o krajnjoj svrsi plaćanja navedene naknade.

8. Iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe čl. 7.1., koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju navedene ugovorne odredbe nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu ne proizlazi da bi tužitelj prije ili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora od strane tuženika bio informiran na koje konkretne troškove i pružene usluge se odnosi obveza plaćanja naknade za obradu kredita. Suprotno tuženik tijekom postupka nije tvrdio niti dokazivao.

9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba članka 7.1. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik odnosno njegov prednik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

10.1. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,00% od iznosa odobrenog kredita, a najmanje iznos 200,00 kuna). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske Unije u odluci od 03. rujna 2020. – spojeni predmeti C-84/2019., C-222/2019., C-252/2019., po zahtjevu za prethodnu odluku vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13/EEZ, a u pogledu plaćanja naknada i troškova kredita izrazio pravna stajališta da potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili uslugama za koje se one naplaćuju (točka 75. obrazloženja) te da kada je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, takvo ispitivanje se ne može ograničiti na kvantitativno, ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača. Naime, znatnija ravnoteža može proizlaziti već iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača kao stranke ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava ili bilo u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (točka 92. obrazloženja)

10.2. U skladu s 74. stavak 1. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

10.3. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora, a prema stajalištu ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Pri tome sama činjenica da je sporna jednokratna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

10.4. Pri tome vezano za zahtjev transparentnosti, valja navesti da nije nužno da se u ugovoru o kreditu, specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva . Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje navedene naknade te da mu bez sporne ugovorne odredbe, o kojoj nije imao mogućnost pregovarati, kredit izvjesno ne bi bio odobren, tako tužitelj, iako je prije sklapanja Ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije imao saznanja o njezinoj krajnjoj svrsi.

10.5. Imajući u vidu zakonsku obvezu prednika tuženika iz članka 74. st.1. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je prednik tuženika na tužitelja odredbom čl.7.1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,00% iznosa kredita, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

10.6. Također, valja dodati i da u konkretnom slučaju proizlazi i to da se o općim aktima tuženika, a koji se spominju u Ugovoru, po prirodi stvari nije i ne može pojedinačno pregovarati, pri čemu valja dodati da tuženik tijekom postupka nije dostavio opće akte prednika tuženika kojima je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila regulirana obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, pa tako nije niti dokazao da bi u internom aktu prednika tuženika bila pobliže navedeno na koje točno troškove i usluge se odnosi plaćanje predmetne naknade.

10.7. Također, sud je uzeo u obzir ostale odredbe predmetnog Ugovora, odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom kreditu uz ugovoreni rok otplate od 10 godina (120 mjeseci), s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, a koja se kamatna mijenja sukladno jednostranoj odluci prednika tuženika (čl.5.2. i čl. 9.2. Ugovora), pri čemu u samom Ugovoru nisu utvrđeni parametri koji utječu na odluku prednika tuženika o promjeni početno ugovorene kamatne stope, dok iz prihvaćenog iskaza tužitelja ne proizlazi da to bi o tome od strane prednika tuženika bio informiran prije ili u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora te proizlazi da niti o navedenim ugovornim odredbama tužitelj nije imao mogućnost s tuženikom pregovarati. Pri tome iz prihvaćenog iskaza tužitelja proizlazi da je prednik tuženika jednostrano povećavao kamatnu stopu, tako da je ista u jednom razdoblju iznosila i preko 11%, zbog čega je došlo do značajnog povećanja anuiteta koje je tužitelj plaćao, pa bi time proizlazilo da je i odredba predmetnog Ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena u smislu odredbi čl. 96. ZZP/07.

10.8. Slijedom navedenog, a imajući u vidu sve prethodno navedene okolnosti, sud nalazi da je sporna odredba članka 7.1. Ugovora o kreditu nepoštena budući se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi), kao i da tužitelj nije bio informirana o odnosu između ugovorenog iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u pravcu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kreditnog zahtjeva).

11. Odredbom čl. 102. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je stoga slijedom prethodno navedenih razloga prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sporne odredbe članka 7.1. predmetnog Ugovora te odlučeno kao pod toč. I/ izreke ove presude.

12. Imajući u vidu prethodno navedene razloge, sud nalazi da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti ono što je njegov prednik stekao temeljem ništetne odredbe čl.7.1. predmetnog Ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se prednik tuženika, koji je istu odredbu sastavio, ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako je među strankama nesporno da je na ime plaćanja jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe čl.7.1. Ugovora tužitelju dana 03. listopada 2007. naplaćen iznos od 3.767,25 kuna, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 te primjenom pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022) predstavlja iznos od 500,00 EUR, to je tužitelju u cijelosti dosuđen zatraženi iznos od 500,00 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. svibnja 2007. pa do isplate, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. st.1. ZOO-a (toč. II/ izreke).

13. Odluka o kamatnoj stopi za razdoblje do 31.prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj:153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine"35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 29. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

14. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I/ ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

15.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 500,00 EUR određenoj rješenjem donesenim na ročištu 11. prosinca 2025., imajući u vidu da je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi (1.827,22 EUR). Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr- 774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Budući je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat plaćene naknade za obradu kredita, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora. Stoga je sud utvrdio vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

15.2. Tužitelju su, u svezi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku odvjetniku, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-50 bodova, za sastav podneska od 31. ožujka 2025., prema Tbr. 8/1 – 50 bodova te za zastupanje na ročištu od 11. prosinca 2025., prema Tbr 9/1-50 bodova. Ukupno je tužitelju priznato 150 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (Tbr.54) i priznati PDV od 25% (Tbr. 46) iznosi 375,00 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,18 EUR te trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu u iznosu od 26,54 EUR, tako da ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 434,72 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

21.3. Odluka o tijeku zakonskih zateznih kamata, koje su tužitelju na dosuđeni iznos parničnog troška priznate od dana presuđenja pa do isplate, temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a, a odluka o stopi na odredbama čl. 29 st. 2. ZOO-a.

21.4. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije od 26.studenog 2024., jer je sud ocijenio da navedeni trošak nije bio potreban u smislu čl. 155.st.1. ZPP-a. Također, tužitelju nije priznat niti zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude. Navedeni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e- Oglasna ploča sudova odnosno dostave prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st. 10. i 11. ZPP-a), pri čemu se posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 Tarife propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a. Također, s obzirom na određenu vrijednost predmeta spora od 500,00 EUR, tužitelju trošak pojedinih priznatih parničnih radnji te sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu nije priznat u zatraženim iznosima. Slijedom navedenog zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa od 434,72 odbijen je kao neosnovan (toč. IV/ izreke)

U Zagrebu, 13.siječnja 2026.

Sutkinja:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi za presudu (26,54 EUR)

2. pun. tuženika