Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-1429/2019-41

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Andrijani Modrušan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica u Puli, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, koje zastupaju punomoćnici iz OD Hanžeković i partneri iz Zagreba, radi isplate., nakon zaključene glavne rasprave održane 28. studeni 2025., održane u prisutnosti osobno uz punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 13. siječnja 2026. objavio i

p r e s u d i o j e

I Prihvaća se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.14. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102080128 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 11. listopada 2004. a koja glasi: « U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke. » Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8.2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5102080128 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 11. listopada 2004., a koja glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“ pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

Nalaže se tuženiku Erste &Steiermaerkische bank d.d., OIB 23057039320, da tužitelju TN, OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati zatezne kamate tekuće:

na iznos od 0,01 eur od 01.02.2005. do 29. rujna 2015.

na iznos od 0,01 eur od 01.03.2005. do 29. rujna 2015.

na iznos od 0,01 eur od 01.05.2005. do 29. rujna 2015.

na iznos od 0,01 eur od 01.07.2005. do 29. rujna 2015.

na iznos od 0,01 eur od 01.08.2005. do 29. rujna 2015.

na iznos od 0,01 eur od 01.10.2005. do 29. rujna 2015.

na iznos od 0,01 eur od 01.12.2005. do 29. rujna 2015.

na iznos od 0,01 eur od 01.01.2006. do 29. rujna 2015.

na iznos od 0,01 eur od 01.03.2006. do 29. rujna 2015.

na iznos od 0,01 eur od 01.05.2006. do 29. rujna 2015.

na iznos od 0,01 eur od 01.06.2006. do 29. rujna 2015.

na iznos od 0,01 eur od 01.08.2006. do 29. rujna 2015.

na iznos od 0,01 eur od 01.12.2006. do 29. rujna 2015.

na iznos od 0,01 eur od 01.02.2007. do 29. rujna 2015.

na iznos od 0,01 eur od 01.05.2007. do 29. rujna 2015.

na iznos od 0,01 eur od 01.07.2007. do 29. rujna 2015.

na iznos od 0,01 eur od 1.10.2007. do 29. rujna 2015.

na iznos od 0,01 eur od 1.11.2007. do 29. rujna 2015.

na iznos od 0,01 eur od 1.12.2007. do 29. rujna 2015.

na iznos od 0,01 eur od 1.1.2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 2,66 eur od 1.2.2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 2,66 eur od 1.3.2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 2,66 eur od 1.4.2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 2,66 eur od 1.5.2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 2,66 eur od 1.6.2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 2,66 eur od 1.7.2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 2,66 eur od 1.8.2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 2,66 eur od 1.9.2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 2,66 eur od 1.10.2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 2,66 eur od 1.11.2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 2,66 eur od 1.12.2008. do 29. rujna 2015.

na iznos od 2,66 eur od 1.1.2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 2,66 eur od 1.2.2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 2,66 eur od 1.3.2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 2,66 eur od 1.4.2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 17,86 eur od 1.5.2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 17,85 eur od 1.6.2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 17,85 eur od 1.7.2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 17,85 eur od 1.8.2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 17,85 eur od 1.9.2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 17,85 eur od 1.10.2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 17,85 eur od 9.11.2009 do 29. rujna 2015.

na iznos od 17,83 eur od 14.12.2009. do 29. rujna 2015.

na iznos od 17,83 eur od 1.1.2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 17,83 eur od 2.2.2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 17,83 eur od 1.3.2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 17,82 eur od 7.4.2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 17,82 eur od 1.5.2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 17,81 eur od 8.6.2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 17,81 eur od 8.7.2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 17,81 eur od 6.8.2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 17,8 eur od 1.9.2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 17,79 eur od 11.10.2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 7,21 eur od 12.11.2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 7,21 eur od 6.12.2010. do 29. rujna 2015.

na iznos od 7,21 eur od 10.1.2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 7,20 eur od 7.2.2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 7,20 eur od 1.3.2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 7,20 eur od 1.4.2011. do 29. rujna 2015.

na iznos od 7,19 eur od 1.5.2011. do 29. rujna 2015.

po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Erste &Steiermaerkische bank d.d., OIB 23057039320, da tužitelju TN, OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana po osnovi preplaćene kamate isplati iznos od 411,47 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče: na iznos od 0,01 eur od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 0,01 eur od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 2,66 eur od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 17,86 eur od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 17,85 eur od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 17,83 eur od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 17,82 eur od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 17,81 eur od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 17,8 eur od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 17,79 eur od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 7,21 eur od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 7,20 eur od 30. rujna 2015. do isplate

na iznos od 7,19 eur od 30. rujna 2015. do isplate

sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po kamatnoj stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, te od od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

III Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja kao i zahtjev tuženika za utvrđenje osnovanosti potraživanja tuženika spram tužitelja, koja iznosi CHF 3.544,64 odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od kn 22.333,14 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na slijedeće iznose od:

- CHF 8,19 izraženo u kn 49,60 od 02.06.2011. pa do isplate,

- CHF 8,19 izraženo u kn 50,08 od 02.07.2011. pa do isplate,

- CHF 8,19 izraženo u kn 53,34 od 02.08.2011. pa do isplate,

- CHF 8,19 izraženo u kn 52,87 od 02.09.2011. pa do isplate,

- CHF 8,18 izraženo u kn 50,26 od 02.10.2011. pa do isplate,

- CHF 30,40 izraženo u kn 186,53 od 02.11.2011. pa do isplate,

- CHF 30,38 izraženo u kn 185,74 od 02.12.2011. pa do isplate,

- CHF 30,37 izraženo u kn 188,13 od 02.01.2012. pa do isplate,

- CHF 30,35 izraženo u kn 190,75 od 02.02.2012. pa do isplate,

- CHF 30,34 izraženo u kn 190,76 od 02.03.2012. pa do isplate,

- CHF 30,32 izraženo u kn 188,92 od 02.04.2012. pa do isplate,

- CHF 30,31 izraženo u kn 189,42 od 02.05.2012. pa do isplate,

- CHF 30,29 izraženo u kn 190,35 od 02.06.2012. pa do isplate,

- CHF 30,27 izraženo u kn 189,23 od 02.07.2012. pa do isplate,

- CHF 30,25 izraženo u kn 189,17 od 02.08.2012. pa do isplate,

- CHF 30,23 izraženo u kn 188,09 od 02.09.2012. pa do isplate,

- CHF 30,22 izraženo u kn 186,12 od 02.10.2012. pa do isplate,

- CHF 30,19 izraženo u kn 188,12 od 02.11.2012. pa do isplate,

- CHF 30,18 izraženo u kn 188,69 od 02.12.2012. pa do isplate,

- CHF 30,16 izraženo u kn 188,61 od 02.01.2013. pa do isplate,

- CHF 30,14 izraženo u kn 185,32 od 02.02.2013. pa do isplate,

- CHF 30,12 izraženo u kn 187,23 od 02.03.2013. pa do isplate,

- CHF 30,10 izraženo u kn 187,66 od 02.04.2013. pa do isplate,

- CHF 30,09 izraženo u kn 186,38 od 02.05.2013. pa do isplate,

- CHF 30,06 izraženo u kn 182,78 od 02.06.2013. pa do isplate,

- CHF 30,04 izraženo u kn 181,30 od 02.07.2013. pa do isplate,

- CHF 30,02 izraženo u kn 182,87 od 02.08.2013. pa do isplate,

- CHF 30,00 izraženo u kn 183,90 od 02.09.2013. pa do isplate,

- CHF 29,98 izraženo u kn 186,72 od 02.10.2013. pa do isplate,

- CHF 29,95 izraženo u kn 184,92 od 02.11.2013. pa do isplate,

- CHF 29,93 izraženo u kn 185,52 od 02.12.2013. pa do isplate,

- CHF 29,90 izraženo u kn 185,92 od 02.01.2014. pa do isplate,

- CHF 136,10 izraženo u kn 851,45 od 02.02.2014. pa do isplate,

- CHF 135,94 izraženo u kn 855,84 od 02.03.2014. pa do isplate,

- CHF 135,77 izraženo u kn 852,01 od 02.04.2014. pa do isplate,

- CHF 135,61 izraženo u kn 845,63 od 02.05.2014. pa do isplate,

- CHF 135,44 izraženo u kn 842,15 od 02.06.2014. pa do isplate,

- CHF 135,27 izraženo u kn 842,16 od 02.07.2014. pa do isplate,

- CHF 135,10 izraženo u kn 847,83 od 02.08.2014. pa do isplate,

- CHF 134,93 izraženo u kn 851,45 od 02.09.2014. pa do isplate,

- CHF 134,75 izraženo u kn 851,88 od 02.10.2014. pa do isplate,

- CHF 134,57 izraženo u kn 854,18 od 02.11.2014. pa do isplate,

- CHF 134,40 izraženo u kn 858,03 od 02.12.2014. pa do isplate,

- CHF 134,22 izraženo u kn 854,87 od 02.01.2015. pa do isplate,

- CHF 134,03 izraženo u kn 856,45 od 02.02.2015. pa do isplate,

- CHF 133,85 izraženo u kn 855,30 od 02.03.2015. pa do isplate,

- CHF 133,66 izraženo u kn 854,09 od 02.04.2015. pa do isplate,

- CHF 133,48 izraženo u kn 852,94 od 02.05.2015. pa do isplate,

- CHF 133,29 izraženo u kn 851,72 od 02.06.2015. pa do isplate,

- CHF 133,09 izraženo u kn 850,42 od 02.07.2015. pa do isplate,

- CHF 132,90 izraženo u kn 849,23 od 02.08.2015. pa do isplate,

- CHF 132,71 izraženo u kn 848,01 od 02.09.2015. pa do isplate, i to do dana 31.07.2015. godine po stopi. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.

IV Svaka stranka snosit će svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je s tuženicom sklopio Ugovor o kreditu 11. listopada 2004. kojim mu je tužena odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 85.300,00 CHF-a.

1.1. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke (čl. 14), a koja odredba je po ocijeni tužitelja nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranome obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke da nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti te da je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom da se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika.

1.2. Odredbom čl. 2. Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,49% godišnje. U vrijeme zaključenja ugovora da tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamati te ugovorom nisu određeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na promjenu kamatne stope.

1.3. Tijekom vremena odnosno otplate kredita tuženik da je jednostranom odlukom povećavao kamatnu stopu što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Uslijed navedenog tužitelj da je potpisao Dodatak ugovoru o kreditu 19. siječnja 2016. Tužiteljica smatra da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nepoštene, a samim time i ništetne.

1.4. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posł.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posł.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način daje ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača.

1.5. Navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu da se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posł.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke — tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom.

1.6. Odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi protivna je kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila.

1.7. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 21. studenog 2025. precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da potražuje isplatu iznosa od 411,47 EUR na ime razlike po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati sa zateznom kamatom od plaćanja svakog preplaćenog anuiteta do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove i visine te ističe prigovor zastare potraživanja.

2.1. Tuženik ističe da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju s obzirom na to da su tužitelj i tuženik sklopili dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita.

2.2. Tuženik osporava da bi ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu bile ništetne. Tvrdi da je tužitelja obavještavao o svakoj promjeni kamatne stope te da je svaka Odluka o promjeni kamatne stope donijeta sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi da nije zabranjena i da stoga nije ništetna jer nije protivna prisilnim propisima, a stopa koju je tuženik naknadno odredio da ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate.

2.3. Zaključenjem Ugovora tužitelj i tuženik su svjesno i dobrovoljno preuzeli rizik mogućeg nepovoljnog tečaja valute CHF za koju je vezana obveza povrata kredita. Zbog toga tuženik ističe kako ugovorne strane imaju jednaka prava i položaj u ugovornom odnosu pa da su u tom ugovornom odnosu ravnopravne. U tom smislu ističe da je kojim slučajem valuta CHF oslabila da ni rizik bio pao na teret tuženika. S druge strane ističe činjenicu da tuženik nije imao nikakva utjecaja na kretanje valute CHF pa da se ne može na tuženika prebacivati okolnost da se tužitelja nije dovoljno informiralo o posljedicama zaključenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu.

2.4. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Tako izmijenjene odredbe da su prilagođene odredbama ZZP i ZPK pa kao takve ne podliježu ispitivanju njihove nepoštenosti odnosno ništetnosti, radi čega smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

2.5. Tuženik je u odgovoru na tužbi istaknuo i prigovor radi prijeboja.

2.6. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i naloži joj da tuženiku naknadi parnični trošak.

3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o kreditu, Dodatak br. 1. ugovoru o kreditu, otplatni plan, promet po kreditu, provedeno je financijsko vještačenje, pročitan nalaz i mišljenje vještaka, saslušan je tužitelj.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan, a prigovor radi prijeboja je neosnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, najprije za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102080128 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 11. listopada 2004., koje su sadržane u čl. 14. i 8.2. toga Ugovora te zahtjev za isplatu iznosa od 411,47 EUR po osnovu preplate zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamati, sve sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća do isplate.

6. Nesporno je među parničnim strankama da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 11. listopada 2004., Ugovor o kreditu broj: broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102080128 kojim je banka tužitelju, kao korisniku kredita, odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 85.300,00 CHF (članak 2. Ugovora) obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Nadalje, nesporno je da se tužitelj obvezao tuženiku platiti ugovorenu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,49% godišnje. Rok otplate kredita bio je ugovoren na 360 mjeseci. Nadalje, nesporno je da su stranke sklopile Dodatak br. 1. ugovoru o kreditu broj 5102080128 od 12. siječnja 2016. sve temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015) kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

7. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i mjesnoj nadležnosti ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a vezano uz navedeno valja utvrditi i je li tužena obvezna (i u kojem iznosu) isplatiti tužitelju novčani iznos kojeg on potražuje imajući u vidu da je provedena konverzija i sklopljen Dodatak Ugovoru.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

9.1. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u članku 8. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

9.2. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. (Narodne novine broj 70/19) u odredbi članka 502.c dodano je da se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba Zakona o obveznim odnosima.

9.3. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

9.4. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9.5. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već je navedena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koja se tužitelj pozvao, slijedom svega obrazloženog, utvrđena ništetnom.

9.6. Pritom valja napomenuti da tuženik u individualnom sporu, poput ovoga, može predlagati izvođenje određenih dokaza s ciljem dokazivanja da tužitelj nije potrošač odnosno da je tijekom pregovara prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem pregovarao odnosno da je tužitelj bio informiran o svim bitnim značajkama i parametrima promjene kamatne stope. U ovom postupku tuženik je na te okolnosti predložio dokaz saslušanjem tužitelja pa je sud na te okolnosti proveo dokaz saslušanjem tužitelja.

9.7. Tužitelj je u svom iskazu u bitnom naveo da je predmetni kredit podigao za kupnju stana odnosno radi rješavanja stambenog pitanja. U stanu koji je kupio tim kreditom živi i dan danas a kredit je podigao kod tuženika jer je tamo imao otvoren račun. Sjeća se da je tada uvjet za kredit bio da račun ima otvoren barem 6 mjeseci pa da mu stoga druge banke nisu bile opcija. Prilikom razgovora vezano uz realizaciju tog kredita u početku da je tražio kredit u eurima ili kunama no da visina njegove plaće nije bila dostatna za podizanje kredita u tim valutama pa se zato odlučio za kredit u CHF-u. U banci da su mu rekli da je valuta CHF stabilna i da će kamata za taj kredit biti promjenljiva. U tom času razumio je valutnu klauzulu i promjenljivu kamatu no kasnije tijekom otplate od 2008. godine pa nadalje shvatio je da puno toga nije razumio vezano uz valutnu klauzulu i promjenljivu kamatu. Ovo tvrdi jer da mu je rata kredita odnosno početni anuitet iznosio oko 2.350,00 kuna da bi mu tijekom otplate narastao na preko 3.600,00 kuna a možda i više od toga. Nije mogao utjecati na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dugoročno nije mogao plaćati anuitet u iznosu od 3.600,00 kuna pa je stoga prihvatio konverziju jer je druga opcija bila prodaja toga stana. Zaprimio je izračun konverzije i temeljem njega prihvatio sklopiti ugovor o konverziji.

9.8. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti kao istinit i vjerodostojan jer je iskazivao logično i životno uvjerljivo, u suglasju s materijalnim dokazima iz spisa.

Tuženik iskaz tužitelja nije osporio.

10. Prema članku 3. stavak 1. točka 1. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

10.1. Status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi da je fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču. U tom smislu je donesen i zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-56/23 od 23. studenog 2023. u kojem se navodi da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.

10.2. Na temelju iskaza tužitelja koji je naveo da je predmetni kredit podigao za rješavanje stambenog pitanja, što proizlazi i iz čl. 3. Ugovora o kreditu (stambeni kredit za kupovinu nekretnine), sud je utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača.

10.3. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on prilikom sklapanja toga Ugovora o kreditu imao svojstvo potrošača jer je postupao kao fizička osoba te da je sredstva koje je ostvario po toj osnovi utrošio namjenski za kupnju nekretnine.

10.4. Tuženik prema teretu dokaza nije dokazao suprotno.

10.5. Na temelju ranije predočenog iskaza tužitelja (točka 9.7. obrazloženja), kojeg je sud ocijenio istinitim u cijelosti, utvrđeno je da on u predugovornoj fazi nije dobio potrebne podatke odnosno egzaktne parametre o načinu promjene kamate. Navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužitelja s djelatnicima tuženika u predugovornoj fazi nema značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužitelj od strane tuženika nije dobio potrebne i potpune obavijesti.

10.6. S druge strane, tuženik (na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut promjenjive kamate poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Drugim riječima, predloženim dokazima tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju.

11. Nadalje, valja ukazati da su odredbe o promjeni kamatne stope sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika, suprotno navodima tuženika, sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite. Valja ukazati i da presudom donesenom u kolektivnom sporu nije određeno da je bitna namjena kredita za utvrđenje (ne)dopuštenosti pojedinih ugovornih uglavaka te u konačnici primjeni učinaka predmetne presude u ovakvom individualnom sporu.

12. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedene odredbe ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

12.1. Iako je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ipak je predmetna odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

12.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

12.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi i kako (utjecajem kojih faktora) do nje dolazi, naime svaki porast kamatne stope uzrokuje povećano kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.

12.4. Pritom, nije odlučna okolnost niti da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu, jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

13. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama.

14. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da je odredba čl. 8.2. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, i odlučio kao u točki I izreke.

15. Obzirom na neujednačenu sudsku praksu, u postupku je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku MARIMAR-FIN d.o.o. koji je u svom nalazu od 8. srpnja 2024. dao sljedeće mišljenje:

• razlika preplaćene kamate, odnosno po mjesecima razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamate koja se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početno ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu u razdoblju do 31. prosinca 2013., a od 1. siječnja 2014. uz zakonsku kamatnu stopu od 3,23% p.a. sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju primjenom početnog tečaja ukupno iznosi 411,47 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5 nalaza i mišljenja vještaka.

• tuženik je tužitelju u konverziji na dan 30.09.2015. godine kredita utvrdio manjak u iznosu od 3.035,62 EUR, a kojeg je tužitelj namirio dana 12.01.2016. godine.

15.1. Tijekom postupka bila je određena dopuna nalaza i mišljenja ali je sud od tog dokaznog prijedloga odustao jer je činjenično stanje za presuđenje kao u izreci u dovoljnoj mjeri utvrđeno iz nalaza i mišljenja.

15.2. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući da ju je vještak sačinio stručno i objektivno sukladno nalogu suda.

16. Nesporna je, među parničnim strankama, činjenica da je između istih sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/15.), a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.

16.1. Dodatkom ugovoru o kreditu promijenjene su odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita. Neotplaćena glavnica kredita u skladu sa izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosila je 46.543,88 EUR. Kamatna stopa iz Dodatka ugovoru iznosi 6mjesečni EURIBOR-a i 5,312 postotni bod godišnje zaokruženo na tri decimale.

17. Iz gore navedenog i iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom IV.a (člancima 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su odredbe u navedeni zakon unesene Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine"102/15).

18. ZID ZPK/15 je u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 – dalje u tekstu: ZzP/14) koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 i ZOO specijalni propis pa stoga njegove odredbe imaju prvenstvo pred odredbama ZZP/14 i ZOO te se tek u slučaju ako ZID ZPK/15 ne određuje drugačije primjenjuju odredbe ZZP/14, pa tako konkretno i odredba članka 49. koja uređuje pojam nepoštene ugovorne odredbe, a u stavku 5. da se odredbe o nepoštenim odredbama ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

19. Imajući u vidu utvrđenja vještaka, te navedene odredbe ZPK i sadržaj potpisanog Dodatka ugovora o kreditu, proizlazi da su stranke sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu u cijelosti postupile sukladno odredbama glave IV.a ZPK, čime je došlo ne samo do promjene valute kredita iz CHF u EUR, već i do promjene kamatne stope, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR, te utvrđenja preplate, kako to osnovano ističe tužena. Ovako provedenom konverzijom tužitelj je, a kako to proizlazi i iz odredbe čl. 19.b ZPK doveden u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, obzirom na činjenicu pretvaranja glavnice kredita u EUR po tečaju na dan isplate kredita, na koju je i primijenjena kamatna stopa jednaka onoj koju je vjerovnik primjenjivao na kredite u EUR, te sukladno tome i utvrđenju novog otplatnog plana, sve sukladno čl. 19.c st. 1. toč. 1. – 3. ZPK. Osim navedenog se, kako to i proizlazi iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZPK, svi uplaćeni iznosi pretvaraju u EUR po tečaju na dan uplate i istima se namiruju obroci, odnosno anuiteti u EUR utvrđeni po novom otplatnom planu, pri čemu se ne uzimaju u obzir samo uplate na ime naplaćenih zateznih kamata (dakle kamata nastalih kao posljedica zakašnjenja u otplati kredita, a ne i redovnih kamata), naknada i troškova.

20. Nadalje treba navesti da je tužitelju, kao što to i proizlazi iz Dodatka ugovora o kreditu, a sukladno čl. 19.e st. 1. ZPK, dostavljen izračun konverzije kredita s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, da je tužitelj taj izračun prihvatio, te slijedom toga i sklopio predmetni Dodatak ugovora o kreditu, a na što isti ničime nije bio obvezan, niti prinuđen, kako to proizlazi i iz čl. 19.e st. 6. ZPK, prema kojem se, ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima. Stoga je tužitelj imao mogućnost ostati u ugovornom odnosu s tuženikom na način kako je to i prvobitno ugovoreno, u kojem bi slučaju, po stavu ovoga suda, isti mogao potraživati zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamati preplaćenu kamatu.

21. Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema kredita u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Ukazuje se da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti EUR.

21.1. Nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne iz predmetnog Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102080128 nakon zaključenog Dodatka tom Ugovoru u skladu s odredbama ZID ZPK/15 ne obvezuju tužitelja, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za svo ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/03.

22. Valja napomenuti da je ZID ZPK/15 bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH pri čemu je Ustavni sud RH ZID ZPK/15 ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

23. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15 bavio se i Vrhovni sud RH u predmetu Gos 1/2019. koji je u tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

24. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, prema motrištu ovog suda, sukladno odredbi članka 19.c stavka 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 5 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14, 110/15, 14/2019 i 19/2022 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

24.1. To znači da je izvršena konverzija imala svrhu ne samo na promjenu valute već i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.

25. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK stranke su iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope. Tuženica je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, pa je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Dodatka nije više u imovini tuženice bez pravne osnove, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

26. Stoga iz svega navedenog proizlazi da potrošač, koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta). Ovakav stav izrazio je Vrhovni sud RH u svojim odlukama poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. i Rev- 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. te Rev-925/2023 od 8. travnja 2025).

27. Zbog naprijed navedenog valjalo je odbiti dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj potraživao od tuženice isplatu iznosa 411,47 EUR po osnovu preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamati, zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos tekućom od 30. rujna 2015. do isplate.

27.1. Prema utvrđenju ovog suda nije osnovano potraživanje zateznih kamata nakon 30. rujna 2015. odnosno nakon konverzije ugovora jer su konverzijom ništetne odredbe zamijenjene novima.

27.2. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci točka II ove presude.

28. Međutim kako, ZID ZPK/15 izrijekom nije uredio materijalnopravni učinak ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni redovne kamate propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi sa člankom 1115. istog Zakona kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove i to na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate na izvršene uplate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U članku 19.c stavku 4. i stavku 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određuje u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok u članku 19.e stavku 7. propisuje da učinak konverzije snosi vjerovnik te određuje koje troškove konverzije snose potrošači. ZID ZPK/15 kao specijalni propis za zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetnih odredbi do izvršene konverzije po osnovi odredbe članka 1111. ZOO ništa ne određuje. Stoga po ocjeni ovog suda valja primijeniti članak 1111. i članak 1115. ZOO na temelju članka 4. stavka 2. ZZP/14 kojim je propisano da se na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ako posebnim zakonima iz stavka 1. tog članka ili ZZP/14 nije drukčije određeno.

29. Iz naprijed navedenih razloga ovaj sud zaključuje da postoji obveza tuženice na plaćanje tužitelju nepodmirenih zateznih kamata na iznose plaćene s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu (promjenjive kamate) i to od dana plaćanja do 30. rujna 2015. s kojim danom je izvršen obračun konverzije sukladno Dodatku ugovora o kreditu.

30. Iznosi koje je tužitelj platio s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to promjenjive kamate prema jednostranoj odluci tuženice kao razlike od ugovorene redovne kamate Ugovorom o kreditu od 5,49% godišnje i one koju je po višoj stopi tužitelj plaćao kroz razdoblje otplate do dana konverzije 30. rujna 2015., ovaj sud je utvrdio iz provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

31. Iz naprijed navedenih razloga sud je tužitelju dosudio zateznu kamatu na pojedine preplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni redovne kamate od dana kada su plaćeni do 29. rujna 2015. Obvezu plaćanja zatezne kamate od dana kada je tuženica primila preplaćene iznose ovaj sud temelji na odredbi članka 1115. ZOO ocijenivši tuženicu nepoštenom stjecateljicom budući se ona kao autorica nepoštenih odredbi koristila tim nepoštenim odredbama protivno načelu savjesnosti i poštenja radi kojeg postupanja su predmetne odredbe kako u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača tako i u ovom postupku utvrđene ništetnima (članak 87. ZZP/03).

31.1. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci pod točkom I.

32. Sud nije prihvatio tvrdnje tuženika da treba uzeti u obzir i negativne razlike. Prigovor tuženika da je sud trebao uzeti u obzir i razdoblja primjene nižeg tečaja (tzv. "negativne razlike") od početno ugovorenog, odnosno i negativne, a ne samo pozitivne razlike, nije osnovan. U situaciji kada vjerovnik samostalno potrošaču smanjuje anuitet zbog primjene nižeg tečaja od početno ugovorenog on time ne uzrokuje povredu interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovu ugovornom odnosu, da bi takvo smanjenje anuiteta zbog nižeg tečaja imalo za posljedicu ništetnost. Odredbe o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja i to po prirodi stvari nije ni moguće jer nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja.

32.1. Zbog navedenog sud je odbio prijedlog tuženika za dopunom vještačenja na te okolnosti te iz istih razloga istaknuti prigovor radi prijeboja utvrdio neosnovanim.

32.2. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki III izreke.

33. Odredba čl. 14. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5102080128 koja glasi:

„U slučaju spora, nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke.“ protivna je odredbi članka 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22., 59/23.), te članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, odredba čl. 14. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, predstavlja odredbu o kojoj stranke nisu međusobno pojedinačno pregovarale, na nju tužitelj mogao utjecati, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača budući tužitelj ima prebivalište u [adresa]. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki I izreke odnosno odredba čl. 14. Ugovora o kreditu utvrđena je ništetnom.

34. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja. Odredba čl. 214. u st. 1. do 3. ZOO propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjene obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245 st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastare počinje teći iznova, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari proizlazi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude posl. br. Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a kojim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014., stoga je razvidno da je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka, uslijed čega je istaknuti prigovor tuženika neosnovan.

35. Tuženik je nakon zaprimanja podneska tužitelja od 29. siječnja 2025. kojim je tužitelj nakon zaprimanja nalaza i mišljenja precizirao svoj tužbeni zahtjev prigovorio preinaci no tužitelj je tako postavljenim tužbenim zahtjevom smanjio, a ne povećao tužbeni zahtjev pa stoga sud o tome nije odlučio jer nema govora o preinaci tužbenog zahtjeva.

36. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ujednačena.

36.1. Naime, parnične stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužiteljica uspjela sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose preplate, a tuženik u odnosu na (odbijeni tužbeni zahtjev) za isplatu glavnice. Kada bi sud primijenio odredbu čl. 154. stav. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužiteljica bi trebala naknaditi tuženiku razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužiteljica zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženik u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosila i one koje bi morala platiti tuženiku, to bi troškovi tužiteljice bili daleko veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može se zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

36.2. O pitanju troškova postupka povodom tužbi potrošača protiv trgovaca pravno shvaćanje zauzeo i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 prema kojem čl. 6. stav. 1. i čl.7. stav. 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Direktiva Vijeća 93/13 inkorporirana je u Zakon o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/14 – "Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) pa je navedena odluka Suda Europske unije primjenjiva i u ovom predmetu.

36.3. Zbog navedenog odlučeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

U Puli 13. siječnja 2026.

S u d a c

Andrijana Modrušan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte